Nenad Vilović: uvijek ispred vremena

Na Splitskom festivalu Nenad Vilović dobio je svoju večer što prati i izdavanje kompilacije najvećih uspješnica iz njegove karijere Gold Collection

Instrumentalni album Prizma napokon je objavljen

Sada već davne 1998. godine novinarka Večernjeg lista Bojana Radović pitala je Nenada Vilovića što je ostalo od duge i velike tradicije Splitskog festivala. „Ostala je tradicija održavanja festivala“, kazao je Vilović, tada direktor upravo tog festivala i dodao: „Mislim da nju ne treba miješati s tradicijom pjesama koje su se slušale“.

„Ove smo godine krenuli s potpuno novim profilom pjesama, novim pristupom, želimo ga modernizirati“, objašnjavao je Vilović novinarki, ne sluteći kako će to njegovo ravnanje festivalom biti još jedna epizoda u kojoj se borio protiv vjetrenjača, protiv jednog te istog i u čemu je bio toliko revan i moderan, da je ljubav s druge strane pomalo i pucala. U svojoj želji da se festival odmakne od pjesama po recepturi prigrlio je nove trendove, najviše u plesnoj glazbi i elektronici, no rezultat je bio niz anegdotalnih priča koje Splićani dandanas prepričavaju: kasete i diskove prijavljenih autora izvođača nosio je uvijek sa sobom u torbi, bojeći se da mu netko ne otme buduće asove festivala ili poželi sve vratiti na staro, dok je eventualne intervencije da se progura neki pulen efikasno odbijao. Kandidati su bili dobro čuvani i na koncu otpjevali svoje. No nije se svima svidjelo i moguće je za neke ukuse bilo premoderno.

Ponovimo li pitanje novinarke i danas, odgovor o tradiciji Splitskog festivala bio bi isti. Njegov je utjecaj ogroman, glazbeno i kulturno, medijski je uvijek zanimljiv i generira neobično velik interes sedme i svake druge sile. Ljubav Nenada Vilovića, Splita i njegovog najvažnijeg festivala opet se nalazi u uzlaznoj putanji: večer njegove 60. obljetnice karijere vrhunac je novog uvažavanja ovog autora koji je na svojoj koži u tih više deseteljeća osjetio kako je to biti gori, ali i doli, kako je to kad se pobjeđuje, ali i kako je to kad pobjeda izmakne. Međutim, nikada se ne staje.

Grupa ST objavila je jedini album 1981. godine

U životu skladatelja pop-glazbe pobjeda je i nagrada, hit koji se vrti na radio stanicama, što nije uvijek i ono najbolje što je napravio, nego sretan spoj ukusa publike, festivalskih žirija, a kasnije i radijskih urednika. Vilović će u rujnu napuniti 75 godina života, glazba je s njim od najmlađih dana: u karijeri broji preko 350 autorskih pjesama koje su, reći će on, prijavljene. Siniša Škarica odabrao je iz te karijere 36 naslova koji su se našli na upravo objavljenoj kompilaciji Gold Collection (Croatia Records), a prema tom popisu složena je i setlista slavljeničke večeri na ovogodišnjem Splitskom festivalu. Za one koji Vilovićev opus poznaju, još je važniji na tom izdanju Škaričin popratni tekst naslovljen “Tajni život Nenada Vilovića”, ne samo enciklopedijski zahvat u evidentiranju jedne zanimljive karijere, nego i sa strane bivšeg urednika Jugotona gotovo intiman osvrt na jednog važnog autora kojeg vremena, trendovi i mediji nisu uvijek milovali.

„Različito vidimo i čujemo iste stvari. A bogami i pogled unatrag u pravilu je odmjereniji, zreliji“, reći će Siniša Škarica u jednom od svojih najboljih tekstova, iako je konkurencija među svim njegovim knjigama, predgovorima, ali i svakodnevnim postovima na društvenim mrežama velika. Na ponovno uočavanje Vilovića mnoge je, a moguće i Škaricu, nagnalo objavljivanje Prizme (Fox & His Friends Records), skrivenog instrumentalnog albuma koji je 40 godina čekao svoju objavu i koji je na neki način paralelna stvarnost nekadašnje diskografije i povijesti zabavnih pop-melodija: Vilović je svoju karijeru gradio u nekoliko pravaca – kao autor, kao glazbenik, kao producent i vlasnik studija, no svakako su mu godila nova priznanja mlađih generacija ili onih starijih koji bi ga otpisali kao prekomercijalnog, festivalskog autora.

No, dogodio se sretan spoj – upravo kompozicijom s Prizme Splitski festival otvara večer koju će snimati i odloženo emitirati Hrvatska radiotelevizija, pa će simbolično, ali i stvarno, sve ove karijere na taj dan biti ujedinjene. No, još do kojih pola godine nije bilo tako: u organizaciji radija KLFM i Umjetničke akademije Split promocija Prizme koju je vodila ekipa iz Fox & His Friends Records bila je dočekana oprezno. Uostalom, instrumentalni album na kojemu autor svira 40 instrumenata, zaista je bio, kako kaže Škarica, tajni život Nenada Vilovića. Kao netko tko je sa Vilovićem radio na izdavanju i objavljivanju Prizme, autor ovog teksta proveo je mnogo vremena u preslušavanju Vilovićevog starog materijala i zajedno sa suurednikom Lerijem Ahelom, pokušavao mu je dočarati kako nove generacije čuju njegove stare pjesme. Različito, sasvim je u pravu Škarica, pa će tako Vilović najprije istaknuti melodiju u svom radu, dok će netko drugi na “Zabranjenom voću” Grupe ST čuti sočan, kotrljajući synth-bas ili skoro eksperimentalni intro “2002. godine u Splitu” Olivera Dragojevića koji je u kasnijim radijskim emitiranjima često kraćen.

Najveći trijumf: pobjeda Dine Dvornika na Splitskom festivalu s pjesmom “Ništa kontra Splita”

Bez ambicije da se ovdje prođe kroz 350 Vilovićevih songova, jer je to nemoguće, valja istaknuti njegov rad u Mladim batalima, nažalost zapostavljenom splitskom bendu koji je osim dobrih pjesma javnosti podario i glas Đurđice Miličević, kasnije vokalistice Novih fosila i poznatije pod prezimenom Barlović, a potom i Grupu ST, koju su u Splitu voljeli nazivati terasa-bend, koji je mogao i značajnije uspjeti da Vilović nije toliko vremena provodio radeći za druge u svom studiju. Od Olivera Dragojevića do Dine Dvornika, brojni splitski glazbenici provodili su vrijeme u tom studiju, a Nenad nije bio sklon opraštati loše izvedene dionice, nego je čak i veličine poput Tereze Kesovije uspio uvjeriti da otpjevaju još jedan, bolji take.

Split pak, s druge strane, koliko zna voljeti toliko zna biti i okrutan prema svojim glazbenicima i autorima, tako da specifičan spoj Mediterana, upornosti i želje za glazbom neupitno definira tu scenu. Pitavši Vilovića, ali i druge autore u Splitu, kako to da neke rukavce svojih karijera smatraju neuspješnima ili barem ne do kraja realiziranima, svi će reći: za uspjeh valja odseliti u Zagreb i tek se tada zbog blizine diskografa i medija može uspjeti. Međutim, nama iz Zagreba uvijek se činilo da prijestolnica glazbe u Hrvatskoj jest u Splitu i da gotovo svatko tamo, kad zavrijedi, dođe na Splitski festival. U vrijeme Jugoslavije dolazili su gotovo svi – od izvođača iz Beograda, Ljubljane, preko Sarajeva i do Skopja, svi bi se u nekom trenutku našli u Splitu i zapjevali. Splitska publika preko svog glavnog festivala bila je taj lakmus-papir za žanr mediteranskog laganog popa, potpuno različit od primjerice davnašnje Opatije, Vašeg šlagera sezone u Sarajevu ili Beogradskog proleća u Beogradu. I tu je Vilović odnio svoj dio festivalskih pobjeda i bio miljenik medija sedamdesetih godina, toliko da se u crticama Slobodne Dalmacije izvještavalo kad god prođe rivom i sklada li nešto novo.

Još jedan bitan dio Vilovićeve karijere tako je bio i snalaženje u promociji i marketingu glazbe. Znao je kako prezentaciju pop-glazbe mora činiti paket dobre pjesme, ali i javnosti zanimljivog vokalista ili vokalistice pa će mnogi njegovi izbori pjevača začuditi pravovjerne: Ana Sasso je za njega zapjevala nekoliko pjesama, nogometaš Ivica Šurjak također se našao iza mikrofona, sve to bilo je tipično i za inozemne producente u koje se Vilović ugledao, radivši verzije svojih pjesama i na njemačkom i drugim jezicima. Posao vezan uz glazbu proširuje i na vlastitu stanicu Megamix Radio Hvar koju vodi iz vlastitog studija s računala kojim se povezuje na servere s kojih ide glazba, a u preddigitalnim danima ugošćavao je u studiju zvijezde poput TBF-a koji su svojim šalama i pošalicama skoro doveli do oduzimanja koncesije, okrutno se zezajući sa slušateljima, kako to uostalom i je običaj u Splitu.

Posljedica toga jest da on i danas prati novu glazbu, programirajući playliste Radio Hvara kao da je radišni mladac koji se upravo vratio s tuluma s Dinom Dvornikom, koji mu se, legenda kaže, i srušio u studiju – gdje je i započeo svoje prve glazbene korake. Tih anegdota Vilović ima silno puno, novinari i publika uživaju u njima, no najbitnije od svega je da je jedan kompozitor nakon 40 godina dočekao svoju Prizmu, a nakon 60 i kusur, dočekao je priznanje Splita i Splitskog festivala. Zvijezde su se posložile, a Nenad Vilović bio je dovoljno uporan da nikad ne odustane.

PROGRAM VEČERI NIŠTRA KONTRA SPLITA – Jubilej Nenada Vilovića

UVOD: PRIZMA – Nenad Vilović

1. NIŠTA KONTRA SPLITA (Dino Dvornik – Split 1995.) – Dean Dvornik feat. Krešo Bengalka & Žuvi

2. DI SI BIJA KAD JE GRMILO (Split 1972.) – Đorđi Peruzović i klapa Partenca

3. 48 URI KAD BI TRAJA DAN (Split 1971.) – Đorđi Peruzović

4. 2002 GODINE U SPLITU (Oliver Dragojević – Split 1975.) – Luka Nižetić

5. NISMO MI BEZ CILJA (Josipa Lisac – Split 1987.) – Lidija Bačić

6. TAJNA ŽIVOTA (Split 1985.) – Tereza Kesovija

7. ZABORAVI ESPANJU (Zlatko Pejaković – Split 1982.) – Dino Petrić

8. ŠUMI MORE (Dubrovački Poklisari – Split 1975.) – Vokalni ansambl Jedinstvo (Rajmir Kraljević)

9. JULSKE KIŠE (Split 1977.) – Darko Domijan

10. TREĆA SUZA (Meri Cetinić – Split 1997.) – Ana Opačak

11. KISS ME (Grupa Riva – Split 1990.) – Colonia

12. OLI BILO OLI CRNO (Split 1986.) – Ana Sasso, Žarko Mamula i klapa Partenca

13. NAKON DUGIH MILJA (Split 1984.) – Zorica Kondža

14. STARA ZVONA (Zadar Fest 1994.) – Zoran Jelenković

15. VJERUJEM (Melodije Hrvatskog Jadrana) – Zoran Jelenković

16. MEGAMIX by Nenad Vilović (NA VRH BRDA VRBA MRDA / POGLED S KINESKOG ZIDA / BLIZU OLTARA / DALMACIJA RAP) – Igor Cukrov