Za grad od jedva 20 tisuća stanovnika (s okolicom), Požega se zaista može pohvaliti bogatom kulturnom poviješću

Glazbeno, u tradicionalnom je smislu Požega vjerojatno najpoznatija po Zlatnim žicama Slavonije, najvećem tamburaškom festivalu u Hrvatskoj koji se održava od 1969. Na njemu su brojni izvođači tradicionalne glazbe izveli svoje najveće hitove, od Viktorije Kulišić Đenke, Vlatke Kopić Tene preko Slavonskih lola, Đuke Čaića, Ćire Gašparca, Miroslava Škore sve do legendarnog Kiće Slabinca.

Za požešku glazbenu kulturu bitni su pjevačko društvo Vijenac, osnovano 1882., Gradska limena glazba Trenkovi panduri te posebno Glazbena škola, koja djeluje više od pola stoljeća. Službeno je osnovana 1962. unutar Narodnog učilišta, a osam godina kasnije postaje samostalna ustanova. Najveći rast ostvaren je za vrijeme ravnatelja Valentina Škorvage, koji je u 20 godina proširio djelovanje pa tako danas Glazbena škola Požega ima predškolsko, osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, podružnice u Kutjevu, Pleternici i Velikoj, a 2014. uselila je u jednu od najsuvremenijih zgrada u državi. Impresivna koncertna dvorana često je ispunjena do posljednjeg mjesta na nastupima lokalnih i gostujućih umjetnika, baš kao i suvremeno opremljeni tonski studio. Glazbena škola Požega osnova je požeške glazbene scene; većina ljudi koji se glazbom bave u Požeštini, pa i u županijama pored, čak i amaterski, vjerojatno su bili učenici ove škole.

Od današnjih estradnih zvijezda volimo se pohvaliti Ivanom Kindl i Vesnom Pisarović. Ipak, ono što je ostavilo najveći trag u posljednjih tridesetak godina alternativna je scena koja je u Požegi bila iznimno jaka, i to još od sedamdesetih godina – kad sve počinje – a onda i tijekom devedesetih te posebno dvijetisućitih godina.

Azra u SPOKu, 1987./Želimir Hajdarević

Dok sam kao petnaestogodišnjakinja početkom novog tisućljeća pohodila klub Harlekin, bila sam slabo upoznata s poviješću tog mjesta – koje su moji roditelji kao učenici požeške Gimnazije u sedamdesetima službeno znali kao Sidro, a neslužbeno zvali samo kod Filipa – a slabo sam imala pojma i da su ljudi koje sam tamo uvijek viđala, bilo kao posjetitelje ili kao DJ-e vikendom, imali značajne uloge u građenju požeške glazbene scene, još od sedamdesetih pa sve do danas.

Subotom je, recimo, muziku često puštao Željko Hiršman Glista, svojedobno frontmen jednog od najperspektivnijeg požeškog benda novog vala, Rukopotezno povlačilo, voditelj kultnog i jednog od najpoznatijega jugoslavenskog alternativnog kluba, SPOK te čovjek koji je u Požegu osamdesetih dovodio Azru, EKV, Električni orgazam, Film, Šarlo akrobatu, Prljavo kazalište…

Bogović i Houra u Pleternici kraj Požege/Želimir Hajdarević

Prije svega toga, krajem sedamdesetih, u Požegi se počela stvarati scena. Okupilo se Rukopotezno povlačilo, a u to su vrijeme i tijekom osamdesetih djelovali i bendovi Bliski susret, Špic 66, Rubna lica, Leteća brigada, Integrirani klub, Kontrola, Anno Domini, a s obzirom na to da tada nije bilo omladinskog kluba, svirali su na čagama u Gimnaziji, u dvorani za fiskulturu, u restoranu tvornice Zvečevo, Kinu Central i u Sidru, odnosno kod Filipa. Tamo su se održavali tzv. Petak-projekt programi, koji su uključivali kvizove, svirke i čage.

„Dolazili su prvi bendovi, kao što je Ekaterina Velika, koji su čak prije prvog albuma, još kao Katarina Druga, imali jedan od prvih koncerata u Požegi. Dovodili smo ih za male pare jer je Požega taman na putu između Beograda i Zagreba pa smo ih samo „skretali“ jer smo im bili usput, a drugi slavonski gradovi poput Slavonskog Broda tada nisu imali neku scenu. Nije bilo prostora pa smo ga sami tražili, izmišljali… Jedan od ključnih ljudi u tom je trenutku bio Zlatko Pejić, koji je pronašao taj prostor budućega omladinskog kluba. Krenuli smo u radnu akciju kad smo dobili odobrenje općine i sami smo sve napravili. U rujnu 1985. otvorili smo SPOK – Slavonsko požeški omladinski klub“, priča Hiršman.

Evergreen, kraj 2009./Željko Milaković

Najveći pankeri u državi

Riječ je o ključnom trenutku i mjestu požeške alternativne scene. Na istom mjestu kasnije je djelovao Collegium, zatim Klub, a u devedesetima cijela je zgrada vraćena Katoličkoj crkvi i pretvorena u sjedište biskupije. Brojni prostori u Požegi imali su istu sudbinu, primjerice Kino Central, koje je bilo jedino kino u Požegi pa nakon vraćanja Crkvi ovaj grad do danas nije dobio prostor za kino projekcije.

U sedamdesetima i osamdesetima u Požegi se, kao i posvuda zapravo, slušao Radio Luxemburg, a zatim se išlo u proces nabavke ploča The Stoogesa i Sex Pistolsa, koje je iz Trsta i Graza donosio Hiršman.

„Požežani su bili na glasu kao jedni od najvećih pankera tada u državi. Često smo organizirano išli u Zagreb na koncerte, recimo na Stranglese i to je izazivalo čak i otpor jer su mnogi nosili ziherice i bedževe, koje smo radili od čepova piva jer se isto nigdje nisu mogli kupili. Tako da sam morao ići na razgovor u Komitet jer su neki požeški pankeri završili na Dnevniku“, kroz smijeh priča Hiršman.

Izložba požeških fanzina u Zagrebu, 2015./Denis Treskanica

Kultura fanzinea

U osamdesetima svoj je put na sceni već krenuo stvarati Boris Milaković, koji je sredinom tog desetljeća pokrenuo svoj prvi fanzin, a kasnije će se posvetiti i stvaranju glazbe.

„Fanzine sam počeo raditi jer je to bio jedini način da kreativno sudjelujem u radu hardcore punk scene s kojom sam se poistovjetio baš zbog toga jer je to omogućavala. I to je ta najveća vrijednost DIY (do it yourself; uradi sam, op. a.) priče; iz malih stvari nastanu veće, sve na prijateljskoj bazi uzajamne podrške. Glazba koja je mene zanimala tada je bio hardcore punk i preko njega sam upao u pravu nezavisnu scenu te se povezao i s ljudima izvan Požege, u tom sličnom pristupu koji smo nazivali do it yourself. Ranih devedesetih scena iz prošlog desetljeća jednim dijelom nestaje i pojavljuje se nova generacija s hardcore punk i extreme metal ukusom, i ta je generacija prihvatila DIY kao svoj način rada, tako da su te godine počele davati i konkretne plodove što se tiče neprofitnog samoizdavaštva: kasete, fanzini, pa i vinili, te povezanost s istomišljenicima po cijelom svijetu. Bilo je dosta fanzina u Požegi osim mojih, i zbog svega toga što je proizašlo iz cijele DIY priče Požega je samim radom ljudi na sceni stekla ime koje se i danas poštuje“, kaže Milaković, poznatiji i pod umjetničkim imenom Kukatz te osnivač glazbenog projekta Gruuthaagy.

Fanzinska scena u to je vrijeme bila na vrhuncu, neki od najpoznatijih požeških bili su Tehnološki višak, Tko je tvoj neprijatelj?, Warhead, Fecal Forces, Pajser Šmajser. Jedan od aktera na fanzinskoj sceni uskoro je postao i Antonio Karača, grafički dizajner i osnivač studija Radnja, koji je već u srednjoj školi krenuo s prvim fanzinom, Progressive Attack.

„Početkom dvijetisućitih počeo sam uočavati fanzine na koncertima, prvo požeške koji su tada bili aktualni, kao što su Kukčev Fecal forces i Barićev Pajser Šmajser. U to vrijeme smo dobivali fanzin Profane Existence iz SAD-a i to mi je bila najdraža stvar. Bilo je tu i fanzina iz Rijeke, knknpnkn, s čudnim formatom koji sam kasnije uzeo za svoj, pa Zagreb i u to vrijeme je buknula scena u Srbiji, pa sam se i s ljudima tamo dopisivao. Fanzini su za mene bili komunikacija, tako smo se umrežavali. Također su fanzini bili odlično mjesto za traženje drugih fanzina, bendova i ostalih stvari. Prvi broj fanzina  Progressive Attack izašao je 2004. i to sam pokrenuo s još nekolicinom ljudi.

Osim filozofije uradi sam, fanzin je super prostor za komunikaciju i suradnju, kreativno izražavanje u skoro svim oblicima. Danas prevladavaju art fanzini i umrežavanje se prebacilo na internet. Kao što je punk scena živnula, tako je i fanzinska. Možda nema toliko fanzina, ali sve je puno raznolikije i otvorenije prema drugim stvarima“, kaže Karača. O fanzinskoj kulturi napravio je izložbu 2015. u Hrvatskome dizajnerskom društvu pod nazivom Izgubljeni potencijali – Odjeci iz prošlosti fanzinske kulture.

Grupa Dislike u studiju Depth, sredina 2000-ih/Denis Treskanica

Čvrsto prijateljstvo između glazbenika

Vraćamo se na glazbu. Boris Milaković priča kako je na požeškoj glazbenoj sceni uvijek postojao element suradnje među glazbenicima, bez obzira na žanrove ili pripadnost undergroundu ili mainstreamu, s čime se slaže i Denis Treskanica, predsjednik udruge KAMP – Kulturna alternativna mladež Požege, organizator koncerata, član brojnih požeških bendova te fotograf i grafički dizajner.

„Kod Požege je bilo specifično to što je većina bendova nastala kao rezultat čvrstog prijateljstva ljudi koji su gajili iste afinitete prema glazbi i sceni. Bilo nam je bitnije da ti je u bendu prijatelj nego netko  glazbeno obrazovan. Čvrsto prijateljstvo često rezultira dugovječnijim odnosima unutar grupe. U Zagrebu si mogao u tjedan dana oformiti bend i naći članove za njega, ali rijetko kad ta priča može biti održiva jer se ljudi ne poznaju dovoljno i često dođe do razilaženja u stavovima. Mi smo se kroz godine mijenjali kao osobe, neki su se oženili, postali roditelji, neki su se čak i iselili iz Požege, ali smo i dalje ostali skupa i gurali priču s našim bendovima. Bilo je tu puno i kompromisa i žrtvovanja, bilo je i faza neaktivnosti i kratkih pauza, no opet smo se vraćali glazbi s novim valovima energije i uživali kao na početku“, kaže Denis.

„Za moj krug ljudi i bendove koji su izašli iz njega daleko je najbitniji doprinos obitelj Sertić, koja nam je ustupila prostor za probe i okupljanje. Bilo je i onda perioda kad u gradu nije bilo apsolutno ničega drugoga, ali smo zahvaljujući toj Prostoriji i povezanosti s drugim mjestima preživljavali, da bi onda opet dolazili periodi čestih koncerata u samoj Požegi, u čemu je bitnu ulogu odigrala udruga KAMP i drugi entuzijasti“, kaže Milaković.

Prostorija – Defiant, kraj 2000./Denis Treskanica

Prostorija

Prostor za probe u obiteljskoj kući Sertić u Požegi je poznatiji samo kao Prostorija, a više o njoj ispričao nam je Filip Sertić.

„Požeška scena devedesetih i kasnije se zapravo nadovezuje na alternativnu scenu koja datira od kraja sedamdesetih od nekih starijih aktera. Nakon punka i novog vala dolazi malo žešći zvuk još jednog „novijeg vala“ koji smo mi zajahali. Ja startam ‘92. sa svirkom u svojoj devetoj godini života na gitari u death trash metal bendu Sprovod. Sviramo na kantama i akustičnim gitarama, ali već tada imamo prve koncerte u klubu na pravim instrumentima, koje smo posudili. Krajem osamdesetih u Požegi imamo death trash metal bend Amen, Bratsku pomoć i neke druge, te među prvim anarho punk bendovima šire regije – Apatridi. E sad… Na tu priču veže se Prostorija i Vesna Pisarović.

Pošto su Apatridi ostali bez mjesta za održavanje svojih probi, tu je uletio moj brat Oliver, koji je jedno vrijeme imao pop rock bend s Vesnom Pisarović i svirali su kod moje bake u prostoriji, te im ponudio kao rješenje tu istu prostoriju, u zamjenu za dijeljenje neke opreme. Vesnin i Oliverov bend Banny And Lee više ne svira, dolaze Apatridi s opremom u Prostoriju kod moje Bake Ljerke/Josipe, na koju se kačimo mi iz Sprovoda te bratov punk hard core bend Bad Justice.

Vrlo brzo se aktiviraju mnogi drugi bendovi, jer osim što se u Prostoriji sviralo, tamo se i družilo, slavile su se Nove godine, rođendani, nastajala je jedna mala zajednica. Vrlo brzo počinju s radom i bendovi Antitude, Nonsense, Senseless, Fight Back… Malo kasnije i moji drugi bendovi Loš Primjer i Dislike. Prošlo je jako puno bendova kroz Prostoriju, koja je i dalje aktivna, ali sa samo par preživjelih bendova. Mnogi su izdali bitnija izdanja cijele te scene, odradili poneke europske turneje ili svirali po svim državama bivše regije.

U to vrijeme je još neko vrijeme radio požeški Klub, nekadašnji SPOK, ali otkad je biskup preuzeo cijelu zgradu, Požega nema niti jedno mjesto za svirke. Svirke se tu i tamo organiziraju po nekim kafićima i gdje god se stigne, neki su čak bili i u Prostoriji. Jedno vrijeme i Squatt, gdje je održano svega dvije svirke“, priča Sertić. Denis Treskanica, koji je sa Sertićem svirao i svira u Sprovodu, Senselessu, Lošem primjeru i Dislikeu, već je godinama aktivan član scene, a ističe kako je njegova generacija nastavila dobro utabanim putem prijašnje generacije.

„Bili smo mladi i puni energije, uglavnom bez novaca, ali s velikom željom za sviranjem i stvaranjem. Rijetko tko je pohađao glazbenu školu, instrumente smo učili svirati na probama, ulici ili stadionu i nije nam bio problem ne imati mikrofon, pojačalo, gitaru ili koristiti kante umjesto pravog bubnja, a prometni znak umjesto činele. Strast za sviranjem bila je jača od svega“, priča Denis, koji je sudjelovao u osnivanju KAMPA-a 1999., tada jedne od prvih udruga mladih, čiji je cilj bio olakšati birokratske probleme s organiziranjem koncerata. Kao i sve drugo, i to su radili – sami, na svoj način.

Kako ističe Boris Milaković, u devedesetima DIY je postao ključno načelo funkcioniranja scene, zbog čega su se bendovi počeli sami snimati, i to upravo u Prostoriji, gdje je Filip Sertić preuzeo ulogu producenta te osniva svoj studio.

„Studio Depth počinje s radom u Prostoriji, jer smo svi imali potrebu snimati svoju muziku, a ja sam bio jako zainteresiran za to pa sam bio snimač i producent svih naših bendova tog vremena. Kasnije su dolazili i drugi bendovi iz cijele Slavonije, a također i iz Zagreba, Zadra, Šibenika. Danas se Studio Depth nalazi u Zagrebu te se tim poslom bavim profesionalno“, kaže Sertić. Sudjelovao je i u organizaciji koncerata, i to u suradnji s Denisom Treskanicom, s kojim još uvijek svira u danas kultnom požeškom bendu Loš primjer.

Dirty Old Festival

Osim pojedinačnih koncerata, organizirali su jedan od prvih alternativnih festivala, Živjeti kvalitetnije, i to prije prvog Dirty Old Festivala, koji je u Velikoj kraj Požege prvi put organizirao Igor Banjanin 2000. godine, uz malu pomoć KAMP-a. Riječ je o jednom od najvažnijih stupova požeške glazbene scene nultih godina, a uživao je kultni status u cijeloj regiji. Uz obavezne nastupe lokalnih i mladih bendova iz cijele Hrvatske i regije, s godinama su počeli dolaziti bendovi iz cijelog svijeta. Na livadi u Velikoj tako smo imali prilike gledati Obrint Pas (Španjolska), Figli di Madre Ignota (Italija), Nomeansno (Kanada), Leatherface (UK), La Phaze (Francuska), La Plebe (SAD), Karamelo Santo (Argentina), Frank Turner (UK)… Da ne govorimo da smo među prvima u Hrvatskoj gledali i slušali Kultur Shock, Dubiozu kolektiv, Superhikse, a redovno dočekivali Atheist Rap, KUD Idijote, Urbana, TBF, Kawasaki 3P…

„Dirty Old Fest je bio od velikog značaja za razvoj ne samo požeške, već i hrvatske scene tog doba. Uvijek je spajao male underground bendove s velikim mainstream bendovima, koji su privlačili veliki broj ljudi pa su na taj način manji bendovi dolazili do nove publike. Nije se taj razvoj događao samo na DOF-u, već i na drugim koncertima i festivalima u Slavoniji, poput Živjeti Kvalitetnije, Organizirani Kaos i Ferragosto JAM.

DOF Festival 2008./Denis Treskanica

Nije samo Požega tada bila jaka, i drugi gradovi su paralelno razvijali underground scenu svojim bendovima, fanzinima i koncertima; Pula, Rijeka, Zagreb, Kutina, Kraljevo, Novi Sad, Split, Čakovec, Osijek… Svaki grad poseban na svoj način – jedni su rađali noise bendove, drugi melodične, treći punk-rock, četvrti grind itd.“, kaže Denis Treskanica. Svi sugovornici slažu se u tome da je Dirty Old Festival bio od neprocjenjive vrijednosti za cijelu scenu.

„Tek sad, kada DOF-a više nema, vidim koliko je on bio značajno mjesto za naš kraj, jer je dovlačio odlične bendove iz cijelog svijeta, a isto tako i posjetitelje i posjetiteljice iz svih krajeva. Osim toga, bio je i jedan od rijetkih takvih festivala u to vrijeme. Taj segment je općenito bitan jer svi smo mi i dalje u nekakvim prijateljskim odnosima s mnogim ljudima iz šire regije. Tako se stvara i širi scena, a i prijateljstvo“, zaključuje Filip Sertić.

Nakon trinaest izdanja DOF se ugasio, festival Živjeti kvalitetnije još se nekoliko puta održao, a koncerte je nastavila organizirati udruga KAMP. Požega je nastavila graditi svoj imidž središta punka.

„Ne bih bio baš toliko lokalpatriotski orijentiran i rekao da smo imali jednu od najjačih scena u regiji, ali s obzirom na to da je Požega jedan mali grad – sada još i manji – njezin značaj definitivno postoji i za Hrvatsku. Možda pun potencijal nikada i nije ostvaren, ali i ta borba s često jako lošim uvjetima je dala tu žilavost koja je ipak više cijenila djela od riječi“, priča Boris Milaković.

Da je bilo lijepo odrastati u Požegi kao mladi alternativac nultih godina slaže se i Antonio Karača.

„Mislim da sam imao veliku privilegiju da bendovi iz cijelog svijeta dolaze u jedan mali grad kao što je Požega. Imali smo prostor za probu, klubove za koncerte i puno bendova. Stariji su nas filali s muzikom, fanzinima i knjigama. Bilo je jako aktivno“, iskreno će Karača.

ŽK Fest 2007. godine/Denis Treskanica

Požega danas

A kakvo je stanje danas? Svi s kojima sam razgovarala slažu se da nije baš idealno. Bendova ima manje, prostora i prilika također. Ljudi je također značajno manje. Ipak, nije baš sve izgubljeno. Prostorija je još uvijek aktivna, tamo trenutno djeluju bendovi Nuclear Altar, No Name, Loš Primjer i Starvation.

„Činjenica da je Požeško-slavonska županija na drugom mjestu po stopi iseljavanja u EU, sigurno je utjecala na razvoj naše scene. Osim što su se neki članovi bendova iselili iz Požege, napustili bendove ili otežali aktivnost postojećih kolektiva, pojavio se i nedostatak mlađih naraštaja koji bi preuzeli aktivnosti na sceni ili bili publika koja podržava naš rad. To se nije dogodilo samo glazbenoj sceni već je cijeli grad oslabio na više fronti. Lokali u pješačkoj zoni su zatvoreni, posjećenost restorana i kafića je slabija, mislim da se to osjetilo u cijeloj zemlji, s naglaskom na Slavoniju. Osim što sviram po bendovima, iza mene se nalazi i više stotina organiziranih koncerata i festivala u Požegi, pa iz iskustva mogu reći kako je to bilo prije, a kako je danas.

Harlekin – nastup grupe Loš primjer, 2002./Saša Bogojev

Koncerti u Harlekinu ili Evergreenu redovito su znali biti puni, a danas je teško napuniti bilo koji prostor, čak i kad ponudiš besplatan program. Možda je i pao interes u našoj zajednici, ali publike je definitivno manje. Sve se to onda odražava i na financijsku stabilnost organizatora programa, takav sistem sam po sebi je neodrživ, ubija kreativu i entuzijazam. Zato je manje i koncerata i manje novih bendova. Ipak, zadnjih godina pojavili su se novi, mlađi naraštaji, koji su ispred Kulturnog centra Požega na čelu s Matijom Katićem počeli s provedbom glazbenih i drugih kulturnih programa koji su bili osvježenje na sceni. I oni su se zatekli više puta u borbi s vjetrenjačama, ali rade super stvari za scenu. Dok ovo pišem i s jedne strane zvuči dosta negativno, s druge strane sam svjedok različitih underground koncerata koji su se u zadnje vrijeme održali u Požegi te nekoliko novih koji će se tek održati, tako da mogu potvrditi da ipak nije sve crno i da unatoč svemu scena postoji i ne predaje se“, priča Treskanica, koji nam se javio baš tijekom priprema jednog giga u Požegi. Njegov optimizam dijele svi naši sugovornici.

„Slavonija i Požega su ispražnjeni od ljudi, nema posla, pa nema ni bendova, ali i dalje imam nadu da će jednog dana se rasplamsati opet vatra s nekim novim generacijama, stoga je potrebno održavati plamičak da se ne ugasi“, vjeruje Filip Sertić.

Festival Živjeti kvalitetnije, sredina 2000-ih

Svojevrsni nasljednik Sidra iz sedamdesetih i osamdesetih, odnosno Harlekina iz devedesetih i dvijetisućitih je alternativni Tom klub, koji povremeno ugošćuje lokalne i regionalne bendove, ali u puno manjem obujmu nego prije deset-petnaest godina, jednako kao i pivnica BeerTi&Ja.

Krajem prošle godine udruga Kulturni centar Požega pokrenula je projekt oživljavanja glazbene scene, kroz organizaciju koncerata u Tom klubu, kao i pružanje besplatnog prostora za probe bendovima u klubu. Projekt nije zaživio, a što se zapravo dogodilo i što se trenutno događa u Požegi u glazbenom smislu, ispričao nam je Matija Katić, osnivač i voditelj Kulturnog centra Požega.

„Želje su bile velike, a mogućnosti su se ograničavale zbog naivnih ideja o tome kako svijet funkcionira. Trošak takvog rada u takvim uvjetima se gomila i znao se odraziti negativno na naše novčanike, dok su ljudi koji su dolazili na koncerte nerijetko bježali od plaćanja ulaza na kojekakve načine. Na to bih dodao još i nedostatak podrške u smislu obavljanja posla, u smislu ulaganja u razvoj takve scene od strane osoba koje direktno profitiraju od toga, a nedvojbeno najveći problem što je većina preferirala doći kao da su gosti, a ne članovi udruge koji su tu da pomognu da se nešto ostvari“, otvoreno će Katić.

Ističe kako postoji još ljudi koji organiziraju koncerte i druge glazbene događaje u Požegi na alternativnoj sceni, poput Dragana Pantelića, Ivana Bajta i Denisa Treskanice. Najavljuje i da će se iduće godine organizirati festival Pivan Open Air, i to baš na Hiršmanov rođendan.

Unatoč svemu, scena se ipak drži, iako u nekom drugačijem obliku. Stvari su se promijenile. Boris Milaković i dalje je aktivan, među ostalima.

„Što se tiče glazbe u kojoj se ja uglavnom krećem, one malo bučnije i brže gitarske, jednostavno se nakon prve dekade dvijetisućitih nije pojavljivala nova generacija koja bi išla u tom smjeru. Ali ne bih rekao da je sasvim zamrlo, postoje mladi, lokalni glazbenici koji su ipak aktivni i na isti način kao mi nekada idu glavom o zid na istim DIY principima, mada glazba kojom se bave nije ista kao što je naša. A ni mi nismo sasvim stali sa svojim aktivnostima. Da je to ipak daleko od perioda velikih ovdašnjih aktivnosti, i to je istina. Činjenica je da je Požega grad iz kojega je veliki broj ljudi odselio, i samim time neke stvari više i nije moguće ponoviti. Ljudi koji rade koncerte često to moraju pokrivati iz vlastitog džepa i to nitko ne može na duže staze. Neku institucionalnu pomoć po meni ne vrijedi očekivati, već se treba prilagoditi situaciji, što nije lako, ali iz toga je i prije nastajao dobar dio scene. I kada nije sve med i mlijeko, Požega još ima svoju pravu gradsku priču. Možda više nije centar kao nekada i sada je više provincijska, ali priča se ipak nastavlja. Tko želi biti dio nje jednostavno se, bez puno filozofije, uključi i to je to“, zaključuje Milaković.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.