20
stu
Priče

Autor nekih od najvećih evergreena

Retrospektiva: Momčilo Popadić u 3 poglavlja

Ilustracija novinara i autora pjesama Momčila Popadića. Crno-bijela fotografija preko stilizirane tirkizne pozadine na uzorak mora

Momčilo Popadić / Izvor: Facebook Momčilo Popadić, Ilustracija: Igor Jurilj

share

MOMČILO POPADIĆ U TRI POGLAVLJA

MOMČILO POPADIĆ –  BOEM, BODUL, BEREKIN

Ovotjedna retrospektiva piše se u čast dalmatinskom pjesniku i novinaru Momčilu Popadiću, ali i kao posveta vremenu koje čezne za nasljedovanjem.

Nakon retrospektive o Rajku Dujmiću danima iz glave nisam mogla izbiti Momčila Popadića. Iako sam se o to ime spotaknula i ranije, pišući o Oliveru Dragojeviću, nije neobično to što mi se kao djetetu odraslom na Novim fosilima priča o Popu ili Momi, kako su ga zvali prijatelji, učinila neobično važnom tek kada sam je počela promatrati kroz prizmu vlastitog djetinjstva. Naime, tom je „hedonistu pisanja“, kako ga naziva Komižanin Jakša Fiamengo, baš djetinjstvo bilo vječna inspiracija, a proveo ga je u Blatu na Korčuli, gdje je i rođen 1947. godine.

Momčilo Popadić umro je u studenom 1990. godine u Splitu, gdje je kao novinar Slobodne Dalmacije proveo svoj radni vijek. U gradu pod Marjanom počela je i njegova „glazbena“ karijera, ali možda najpoznatiji među interpretatorima njegovih stihova, Oliver, Jasna Zlokić i Meri Cetinić, također su bili porijeklom s otoka Korčule. Sve što je radio, svi s kojima je radio, o kojima je i za koje je pisao, nosili su u sebi malo Mediterana. Iznimka nije bio niti rođeni Zagrepčanin Rajko Dujmić, dijete pomorca.

Zbog toga bih priču o Popu rado započela na trajektu, ali kako je primarno bio pisac, tako mi se doličnim činilo započeti je u knjižnici. No u maloj knjižnici u kojoj sam ga tražila njegove su knjige naprosto zagubljene, a knjižničarka, žena od kojih pedesetak godina, nije mi vjerovala da se radi o hrvatskom piscu. Tako sam naučila dvije-tri stvari o njemu, ali i o našim knjižnicama. Na kraju je i zbirka izabranih reportaža, intervjua i kolumna iz Slobodne Dalmacije, Svoju zvizdu slidim, do mene došla tek nakon što je otpisana iz jedne zagrebačke.

Sadržaj knjižnice obično je odraz navika njezinih čitatelja, a Momčila Popadića, čini se, već dugo ne čitamo. No slušati ga nikad nismo prestali. Njegove su nam pjesme i u uhu i na usnama, slušali radio, srce ili mamu. “Oprosti mi, pape”, “Da mi je biti morski pas”, “Košulja plava” i “Skitnica” samo su djelić asortimana te riznice šansona i balada.

Da je predmet u kupaonici, Pop bi bio bademantil. Da je pločnik, bio bi Ulica lipa. Da je vremenska prognoza, bio bi vrućina bez vjetra, da se lakše zapali cigareta.

Ilustracija šarene kupaonice s brojnim predmetima u seriji Retrospektiva. Svaki predmet predstavlja pojedinog glazbenika ili glazbenicu.

Da je predmet u kupaonici, Momčilo Popadić bio bi… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Da ponovim, Momčilo Popadić Pop, Pope ili Momo, ja ne znam kako da ga zovem, poznat je prije svega kao pisac, i to pisac koji je pisao za Novinu. Jedan od njegovih posljednjih tekstova završava ovim riječima: „Sve mi se može ubuduće dogoditi, ali da mi ne dadu pisati – nema teorije! Presvlačim se u novu i čistu majicu, u hlače i grabim (čuj mene – grabim?) puzim prema Novini.“ (1. rujna 1990.)

Njegov životni moto bio je – živjeti se ne mora, ali pisati se mora – inačica stare rimske izreke i pomorskog gesla Navigare Necesse Est, Vivere Non Est Necesse, koje progovara o prirodi života na Mediteranu prije pojave masovnog turizma. Tako nam i sve što je Pop pisao progovara o prirodi novinarskog poziva, prije pojave masovnih medija. Kažu da je Pope hodao u izlizanoj majici s logom svoje Novine i uživao poštovanje svojih građana kakvo voditelji društvenih mreža i “proizvođači sadržaja” danas ne mogu ni zamisliti.

Živio je za pisanje, ali nije bio skriboman. Naime, sve što je pisao, dobro je pisao, a pisao je na svemu što mu je bilo pri ruci – stolnjacima, salvetama, razglednicama. Njegova supruga Tonka Čović-Popadić kaže da je stihove napisane na stolnjacima često otkupljivala od restorana. Prvu zbirku pjesama Popadić je objavio s nepunih dvadeset godina 1966. godine, a na estradu je, preko Prokurativa, ušao deset godina kasnije. Njegovu je “Pjesmu moru” te 1976. godine izvela Meri Cetinić, dok je “Samotnici” pjevao Šibenčanin odrastao na otoku Hvaru, Đorđi Peruzović.

Iduće godine na Festivalu su se mogle čuti tri nove Popove pjesme. “Vlašku baladu” izvela je Meri Šeparović iz Vele Luke s grupom GTS. Pjesmu, čiji je tekst na kraju nagrađen, “Stari ljubavnici” otpjevala je Cetinić, a sablasnu romansu “Na dnu dobrog mora” Peruzović. Iste godine počela je Popova suradnja sa skladateljem Mirkom Krstičevićem koji 1978. godine osniva Metak, možda najzanimljiviji splitski rock sastav tog vremena, dalmatinski odgovor na novi val. Za njih je Popadić napisao desetak pjesama, pa i onu najslavniju “Da mi je biti morski pas”.

Paralelno s Krstičevićem, Popadić radi i sa Zdenkom Runjićem. Tako te ’78. s Mominom pjesmom “Oprosti mi, pape” Oliver pobjeđuje na Večeri dalmatinske šansone, a kao tema filma Roko i Cicibela, snimljenom po scenariju Miljenka Smoje, a nadahnutog istinitom splitskom pričom, nastaje šansona danas poznata kao “Ča je život vengo fantažija“. Iste godine počinje suradnja s Rajkom Dujmićem, odnosno Novim fosilima.

Iako svaka pjesama u sebi nosi djelić Pope i ključ njegova pisma, zaustavit ćemo se na šansoni “Oprosti mi, pape”, pjesmi na kojoj bi Popadiću pozavidio i Neil Young, da kojim slučajem govori našim jezikom. Momčilo je odrastao bez oca, s korčulanskim bakom i djedom, o čemu je kasnije napisao zbirku proznih tekstova Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš.

Prema nekim navodima, njegov je otac bio sudac iz Pančeva o čijim navikama možemo nagađati čitajući tekst pjesme “Oprosti mi, pape” kao ispovjedni dokument. No ta nas pjesma bez riječi ne ostavlja toliko opisom oca grešnika, koliko prikazom odrastanja sažetog u slici dječaka koji, promatrajući svoj odraz u ogledalu, upoznaje vlastitog oca.

Godine 1979. svoje prve albume objavljuju Meri Cetinić i grupa Metak. Na albumima se, naravno, nalaze pjesme Momčila Popadića. Za Meri Cetinić napisani su stihovi „Sad slušam vjetar, možda nosi glas o srcu koje boli“, a za Metak „Moj ljubavni život zbiva se u kinu, gdje se lijepe žene samo za me svlače“. Parića se tih godina i komična “Balada o brudetu” paralelno s patetičnom “Baladom o kapetanu”, ali najsvjetliji trag u osamdesetima ostavljaju njegovi ljubavni stihovi, pjesme koje je dao Dujmiću i Fosilima.

Njihov zajednički opus broji dvadesetak pjesama među kojima su zimzeleni hitovi “Čuješ li me, je l’ ti drago”, “Plava košulja”, “Ključ je ispod otirača”, “Neveni žuti, žuti” i “Tonka”, posvećena njegovoj Tonki koja nije znala izgovoriti slovo ‘r’. Teško je uopće zamisliti opus Fosila bez Popovih stihova, a slično vrijedi i za karijeru Jasne Zlokić kojoj su prvi i najveći hit, “Ne znam koji vjetar puše” i “Skitnicu”, napravili upravo Dujmić i Pop.

Stara gošća retrospektive, Maja Perfiljeva, često je svoje pjesme pisala, odnosno prepisivala u muškom rodu da bi ih izvodili muški vokali. Momčilo Popadić činio je nešto slično. Tako je pjesmu “Svoju zvizdu slidim” s istoimena Oliverova albuma zapisao u oba roda. S druge strane njegova “Skitnica” uopće nije rodno opredijeljena. Pjesma je to o čovjeku koji u postelji sanja putovanja i kolodvore. Postavši ženom, skitnica je bila na korak od kurbe. No u izvedbi mlade i mile Jasne postaje himna slobodi kakvu pojedine dalmatinske žene dandanas sanjaju.

Na albumu Svoju zvizdu slidim nalazi se i pjesma “Imala je lijepu rupicu na bradi”, još jedna od onih koje nije mogao napisati nitko drugi nego Pop ili Paul McCartney, da kojim slučajem govori našim jezikom. U njoj pjesnički subjekt zaneseno govori o ženi koja, vrlo jednostavno, „nije bila osobito lijepa, ali nije bila kao druge“ te je stoga, za njega, postala neizbježna, nezaboravna. Detalji kojima Momo u svojim pjesmama posvećuje pažnju njegov su zaštitni znak, a nama svojevrsna škola promatranja, kakva može koristiti novinarima, koliko i pjesnicima.

Popkulturno nasljeđe Momčila Popadića nije do kraja dočarano ako ne dopišem da je autor i jedne himne Hajduka te nekoliko pjesama koje je snimio popularni glumac Boris Dvornik. U samo desetak godina Pop je stvorio nevjerojatan opus, a o njegovoj veličini svjedoči i to što u opis tog opusa još nismo stigli ubaciti Terezu Kesoviju, Mišu Kovača, Arsena Dedića, Kemala Montena i Ibricu Jusića.

Krajem osamdesetih Momo više ne piše pjesme. To spominje u intervjuu koji je, po uredničkom zadatku, napravio s umjetničkim direktorom i producentom Splitskog festivala 1988. godine, Zdenkom Runjićem. Intervju je iznimno zabavan i daje vrlo dobar uvid u to kakav je novinar Pop bio i koliko je ozbiljno shvaćao estradu.

Momo je preminuo 20. studenog 1990. godine u 44. godini od raka grla. Neke od pjesama koje je namijenio svojim prijateljima i suradnicima nikad nisu uglazbljene. Jednu takvu opisuje Miljenko Jergović u svom eseju Momčilo Popadić, povijest jedne pjesme.

MOMČILO POPADIĆ U BROJEVIMA

Zlatna kolekcija pjesama Momčila Popadića broji četrdeset i četiri pjesme, po jedna za svaku godinu njegova života, a konačan broj uglazbljenih tekstova triput je veći.

Iako Momčila Popadića znamo po pjesmama koje su popularizirali veliki estradnjaci, nema sumnje da se ovdje radi o ozbiljnom književniku te samo naizgled manje ozbiljnom novinaru. Kao devetnaestogodišnjak je s Jakšom Fiamengom objavio Stepenište, njihovu prvu zbirku pjesama. Popova je polovica naslovljena Glasno doba godine. Do posljednje zbirke poezije Finski nož, objavljene 1984. godine, Momo je složio još četiri. To su Igračke mutnog uma, Gospodin O i njegova ljubav, Sunce šafranove boje i Pučke svečanosti.

Pisao je i u prozi! Osamdesetih je objavio dvije zbirke memoarske proze, Lipe cvatu kad je lipanj i Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš. Napisao je i nekoliko dramskih tekstova za lutkarsku scenu koji su izvođeni diljem bivše države. Među njima su Tri lava na godišnjem odmoru, Veliko putovanje malog puža i Ružičasti Malcom, svojevremeno preveden na poljski jezik.

Dugootočanin Cvjetko Milanja Popadića je početkom dvijetisućitih uvrstio u svoju antologiju Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. godine, a desetak godina kasnije u Antologiju srpske poezije uvrstio ga je Pančevčanin Nenad Grujičić.

Da ne bi bilo zabune, nije Momo samo pisao. On je, naravno, i čitao. Navodno je kraj kreveta držao roman Dom Casmurro brazilskog pisca Machada De Assisa. Isto tako moguće je da je naslov pjesme “Momo, zašto plačeš” ukrao iz domaćeg prijevoda francuskog romana La vie devant soi Romaina Garyja. Obje spomenute knjige bave se ljudskim grijesima i manama na tragikomičan način, a takav je pristup pisanju imao i Momo, realist iz našeg portuna.

Na kraju o Popu izvan toga što je pisao, bile to reportaže, pjesme ili igrokazi, ne znamo mnogo, a čini se da je to što ne znamo manji dio velike priče jer, po riječima njegovih poznanika, između njegova pisanja i njegova življenja nije bilo ograde. No, kako nitko od nas ne bira po čemu će se proslaviti, tako se i Momo u konačnici proslavio onim što je najprije nevoljko radio – pisanjem estradnih pjesama.

Iako kao legenda živi u pričama onih koji su ga poznavali, (re)valorizacija njegova lika i djela započela je tek dvadesetak godina nakon njegove smrti. Splitski festival je 2016. godine jednu večer posvetio njemu. Tih je godina objavljena i već spomenuta zbirka Svoju zvizdu slidim, kao i Momčilo Popadić – Gold Collection u izdanju Croatije Records, a snimljen je i dokumentarac Pope, vrati se.

Autor tog dokumentarca, novinar i redatelj Toni Volarić u intervjuu, koji je dao Slobodnoj, o Popu kaže sljedeće: „Prva asocijacija na Popadića je slika novinara i pjesnika koji je shvatio da kao dio ove ili one elite ne može i nikada neće biti dobar u svojoj kreaciji. On je savjest, a ne pripadnik, on je stav, a ne zvijezda. Čovik.“

O tome da je Momčilo Popadić umro „na vrijeme“, da ne bi doživio histeriju devedesetih u kojoj bi ga, zbog njegova imena i porijekla, sasvim sigurno okrhnuli, već su pisali Viktor Ivančić, Miljenko Jergović i Đorđe Matić. No o njegovoj sudbini, da je poživio, možemo samo naslućivati.

Njegova je supruga Tonka, ona iz pjesme, glavni izvor podataka o njegovu životu. Tonka i Pop nisu imali djece, a u državnoj televizijskoj arhivi ne postoji niti jedan snimak Momčila Popadića.

ŠKRIPAVA LADICA

Dalmacija, to je bio njegov svemir. Jezično, tematski i identitetski on ga nije ni mogao, ni trebao napustiti. Čitajući njegove reportaže, uglavnom nastale u krugu od pedeset kilometara od njegove rodne kuće, primijetit ćemo da je on u svom zavičaju uvijek dijete, zatečen svime što vidi, uzbuđen i sretan, jer se njemu sve događa sada i po prvi put. S druge strane, slušajući njegove pjesme, otkrivamo njegovu intimu koja se drugačije ni nije mogla prikazati nego stihom.

I novinar, i reporter, i skitnica, i prozaik, i pjesnik. Likom i djelom on je najsličniji Tomi Bebiću kojemu je, u veljači 1990., nekoliko mjeseci prije vlastite smrti, napisao epitaf. U njemu Tomu naziva jednim od posljednjih splitskih boema, posljednjim Tom Sawyerom njemu poznatog svijeta. Na kraju s divljenjem piše: „Po nebeskim Smrdečcima, Čiovima, Muću, Velim Varošima i Lučcima, tira sada Toma karet na balinjere i zajebaje. I neka.“ Ne znam tko je Momi pisao epitaf, ali bolje od ovoga teško da je napisao.

Onako čupavi i hrapavi, visoki i jaki, mekani i zaljubljeni, kako u život, tako i u svoje žene, Momo i Toma zbilja su bili posljednji svoje vrste. Njihov lik neka nose totemi pregalaca, ljudi rođenih od skromnog svijeta otvorenih, slobodnih i samilosnih ljudi.

Moglo bi Vas zanimati