26
sij
Priče

Satan Panonski u tri poglavlja

satan panonski, rockmark

Ivica Čuljak: Prijatelj / Naslovnica (Rockmark)

share

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Satan Panonski – Po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj

Možda ste čuli za Zeal & Ardor, švicarski avant-grdni projekt koji je nastao kao odgovor na pitanje: „Što bi se dogodilo da su afroamerički robovi prihvatili Sotonu umjesto Krista?“ Desetljećima prije Zeal & Ardora slično je pitanje u Vinkovcima postavio Ivica Čuljak. Odgovor koji je dobio i 30 godina nakon njegove smrti živi u legendi. No njegov kult ne održavaju ni hipotetski sotonisti, ni konceptualni metalci, već vječno usamljeni underground heretici.

Osma retrospektiva posvećena je literarnom, grafičkom i tekstilnom umjetniku, tjelesnom performeru i pankeru Ivici Čuljku Kečeru II., poznatijem po aliasu Satan Panonski. Rođen je 1960. u Ceriću, a smrtno je stradao u Vinkovcima na današnji dan 1992. godine. Sahranjen je kao hrvatski vojnik. Njegova je smrt legendarna kao i kratak mu život. No za potrebe ovog članka prihvatit ćemo priču prema kojoj ga je, nakon što se okliznuo na ledu, ranila njegova neispravna puška. Tako je banalnošću okončana karijera gorljivog protivnika uobičajenog i tričavog.

Javna slika o njemu pati od dvije boljke; s jedne ga se strane ponižava kao domaću verziju radikalnog američkog anarhista i devijantnog mizantropa GG Allina, a s druge ga se strane uzdiže kao neshvaćenog umjetnika, genijalca izvan svoga vremena i totem slobode. Nema sumnje da postoji i treća strana koja umije povezati obje tvrdnje. No, jedno je sigurno, kult Satana Panonskog živi. Znam, jer sam (bila) tamo.

 

retrospektiva, satan panonski, ivica čuljak

Foto: Zoran Jaćimović (Glas Slavonije)

Moj prvi susret s njegovim likom dogodio se baš u ovo vrijeme prije petnaestak godina na dnu stranice Glasa Slavonije. Ondje je bila kratka najava njemu posvećenog Memorijala, kojoj je bila pridružena sličica. Na njoj lancima i kožom okićeni Satan, s kapom pilota, suženog pogleda i ruku položenih na obraze, izgleda poput uspavanog šamana. Nekoliko mjeseci kasnije susrela sam se i s njegovom djelom. Do mene je došla kompilacija njegovih radova, koju su moji susjedi odlično prihvatili. Iste godine moj je fiktivni bend, inspiriran motivima i glazbenim stilom Satanovih pjesama, napravio svoje prve i posljednje uratke.

Iako svaka priča o Ivici Čuljku, možda baš zbog tog nesretnog aliasa, ali i avangardnog kataloga, ima zloslutnu, morbidnu i vulgarnu notu, mi smo ga uvijek prihvaćali sa zdravom dozom humora, kroz cerek i nagle pokrete, kako to s gnjevnom glazbom obično i biva.

Da je predmet u kupaonici, bio bi žilet. Ne bi nikada bio pločnik, već ravnica ili vrt. Da je dan u tjednu, bio bi petak na subotu, dan za zbrajanje i oduzimanje.

retrospektiva, satan panonski, ivica culjak

Da je predmet u kupaonici… Satan Panonski / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Zahvaljujući pioniru nezavisnog izdavaštva na ovim prostorima, objavljivaču Zdenku Franjiću i izdavačkoj kući Slušaj najglasnije!, glazba je najdalje ponijela glas o svestranom panonskom krivovjercu. Stoga ćemo se u ovom prikazu usredotočiti upravo na nju, odnosno objavljene albume i nastupe uživo. S obzirom na to da tako ne možemo otpeljati sve njegove moždane vijuge, u drugom poglavlju kratko ćemo se osvrnuti na ostale aktivnosti.

Satan Panonski bio je prepoznatljiv po samoranjavanju na sceni, životu u zatvorskoj bolnici i opjevavanju smrti, nasilja i seksualnih devijacija. Njegovo je samoranjavanje djelomično nadahnuto umjetnicima poput Marine Abramović, koji ’60-ih godina uvode tijelo u svoj umjetnički izričaj, i to upravo kroz samoranjavanje. Iako pojedinci smatraju da iza toga stoji osjećaj krivnje i srama zbog ubojstva koje je počinio u mladosti, sve što danas znamo o samoranjavanju i Satanu, navodi nas na to da je primarno riječ o potrebi za kontrolom negativnih osjećaja i intenzivne boli, koji nisu nužno izazvani tim ekscesom. Sam je svoje nastupe nazivao polusatnim predstavama s elementima koncerta, teatra, striptiza i autoagresije (body arta).

Ivica Čuljak je, kao osuđenik za ubojstvo s dijagnosticiranim graničnim poremećajem ličnosti, u neuropsihijatrijskoj bolnici Dr. Ivan Barbot u Popovači proveo devet godina. To razdoblje, od 1983. do 1991. godine, ključno je za njegovo stvaralaštvo. Tome su najviše doprinijeli redoviti posjeti prijatelja, ali i kreativna sloboda koju mu je omogućilo bolničko osoblje. Bio je smješten na odjelu otvorenog tipa, ali, s obzirom na to da su mu dopuštali da za vrijeme terapijskih izlazaka izvodi svoj krvavi performans, čini nam se da liječnici u njemu nisu vidjeli (potpunog) luđaka. Znakovito je da “Hard Blood Shock” izvodi isključivo za vrijeme boravka u toj ustanovi. Tijekom rata, a po izlasku iz bolnice, kada su brutalne scene stradanja preplavile ne samo njegov intimni, nego i javni prostor, Čuljak odustaje od krvi i šokiranja.

U svojim pjesmama, osim o ranama, krvi i spolnim bolestima, Satan progovara i o licemjerju, pohlepi, manipulaciji djecom te osuđuje materijalizam, režim u kojem živi, ali i režim koji dolazi. Kroz likove majke, oca i brata u pjesme često uvodi sliku ranjene obitelj i razorenog doma, kao kakav Tadijanović s PTSP-om. Morbidne slike djetinjstva u pamćenje prizivaju “Krvavu bajku” Desanke Maksimović, poemu o masakru gimnazijalaca s kojom su odrastala djeca rođena nakon Drugog svjetskog rata, te pjesmu o samoubojstvu ribareve kćeri Janje, koju je napamet znala i prijeratna generacija. Njegov je izraz u mnogočemu narodan i drevan.

Iako je kao pjevač često mahnit, brz i grub, kao anglo-pankeri, njegova je glazba najzanimljivija kad nimalo ne nalikuje panku kakvog očekujemo; kad je puna tišine i zvuči kao karnevalski zveket ili jaukanje narikača. Osim što neki motivi našeg pjesnika (npr. čedomorstvo) svoje porijeklo vuku iz folklora, utjecaj narodnih pjesama čuje se i u njihovom izvođenju, ali i ritualnoj prirodi njegovih performansa. Odabrani motivi i melodijski obrasci proizvode jezu i nelagodu, koja pak otvara prostor za katarzu. Baretov Hali Gali Halid možda nikada ne bi zaživio da prije njega nije postojao Satan Panonski. Tematski je njegove pjesme moguće povezati i s bećarcem, deseteračkim dvostihom, kojim je narod uvijek u dobrom duhu iskazivao ono što vrijeđa ili uznemiruje pristaše tradicionalnog morala.

Amblemske pjesme Satana Panonskog objavljene su već na njegovom prvom izdanju, odnosno kompilaciji Bombardiranje New Yorka (1989.), na kojoj su se pojavile i prve pjesme Majki. To su “Oči u magli”, “Iza zida”, “Lepi Mario” i “Kliktaj”. Pjesme poput “Lepog Marija”, bogate aluzijama na muško spolovilo i bolest, priskrbile su mu naslov „prvog hardcore gay pjesnika“ na našem jezičnom području, pa čak i „jugoslavenskog Jean Geneta“, pjesnika kriminala, homoseksualnosti i marginalnosti. Na pitanje o njegovoj vlastitoj seksualnosti nema konačnog odgovora, ali akademski ga krugovi prihvaćaju kao queer ikonu.

Na vlastitim albumima, Ljuljajmo Ljubljeni Ljubičasti Ljulj (1989.) i Nuklearne Olimpijske Igre (1990.) objavljuje još tridesetak pjesama. Među njima su “Misli li istok (da jači je zapad)”, “Trpi kurvo”, “Pioniri maleni (Zakolji ga, Lenjine)”, “Odrežite sise”, “Dječakova pjesma” i “Dm”, ponajbolji primjeri njegove autentične borbe. U njima krvi i stradalih ima kao u Tarantinovom filmu.

Prvi album snimio je s članovima Majki: Nedjeljkom Ivkovićem, Goranom Baretom i Željkom Mikulićem. No njegovi najpoznatiji suradnici članovi su benda Pogreb X, u koji se kao pjevač uključio 1978. godine. Ipak, zbog prirode njegovih performansa i nemogućnosti organiziranja probi tijekom boravka u zatvorskoj bolnici, njegov su prateći bend često činili tzv. leteći glazbenici, odnosno tko god bi uletio.

Godine 1992. posthumno izlazi album Kako je panker branio Hrvatsku na kojem se, između ostalih, nalaze “Beogradski pašaluk” i “Prepuna je krvi Drina”, pjesme zbog kojih Satana danas uspoređuju i s Markom Perkovićem Thompsonom, iako očigledno imaju malo toga zajedničkog. Riječ je o pjesmama koje se stilski nimalo ne razlikuju od njegovih ranijih radova. Smrt, nasilje, brutalnost i vulgarnost, sve je na broju. Ipak, zamjera mu se to što svoga neprijatelja naziva Srbinom, pa tako krši vrijednosti koje je propovijedao: prijateljstvo i brisanje nacije kao sastavnice pankerskog identiteta.

On za sebe do kraja govori da je panker, po narodnosti ČOVJEK te dodaje da se tome njegovi „ukućani Hrvati ne protive“ (iz Molbe Gospodinu doktoru Franji Tuđmanu). Tko barem malo zaviri u njegov opus, brzo će shvatiti da je Čuljkov odnos s ratom vrlo složen, nesvodiv na nacionalističke porive i mržnju. Naime, motiv rata u njegovoj je glazbi sveprisutan i prije Domovinskog rata.

„Sjećam se tortura gnusnih,
sjećam se kaveza mračnog,
sjećam se vješanja nedužnih
sjećam se rata“

(„Ratno stanje“, Nuklearne olimpijske igre, 1990.)

Za njega rat oduvijek traje, samo se ratište mijenja. U intervjuima koje daje posljednjih mjeseci svog života ostavlja dojam čovjeka iskreno zabrinutog za sudbinu svoje obitelji i bliskih mu ljudi te, kao i puno poznatiji slavonski ratni heroji, optužuje Zagreb i novu vlast za pasivnost i izdaju. O tome kakva bi ga sudbina čekala da je preživio rat možemo samo nagađati, ali pretpostavljam da bi se, vidjevši preobrazbu rođene braće, sam ponovno ranio.

SATAN PANONSKI U BROJEVIMA

Ivica Čuljak ili Satan Panonski na svoja je tri albuma objavio svega 42 pjesme, često obrađujući samoga sebe. Kako je pisao i tekstove, koji nisu bili namijenjeni izvođenju, iza sebe je ostavio solidan poetski korpus te na desetke proznih tekstova različitog karaktera. Te su pjesme, kao i izbor iz proze, objavljene u trima zbirkama: Mentalni ranjenik (Nova Akropola, Beograd, 1990.), Prijatelj (Slušaj najglasnije, Zagreb, 2004.) i Zvali su me Satan Panonski (Rockmark, Zagreb, 2019.) Osim toga njegov je život predmet romana Ivana Glišića, Čizme slobode.

Osim glazbom i performansom, Čuljak se okušao i u brojnim drugim disciplinama, uključujući radio-dramu i oblikovanje fanzina, djelatnost koja je s naših prostora nestala po dolasku Interneta. Odjeću u kojoj je nastupao pomno je prikupljao i redizajnirao sam, kao i rekvizite koje je koristio na pozornici. Velik dio svog vremena posvetio je i likovnom stvaranju. Njegova ostavština u tom smislu uključuje crteže, grafike, slike i kolaže te dizajnerska rješenja za naslovnice vlastitih albuma i loga. Osim toga rado je vrtlario, unoseći dozu bizarnosti i u okopavanje vrta.

satan panonski, retrospektiva

Bio je pripadnik 109. vinkovačke brigade, prve pričuvne brigade Zbora narodne garde. Ratnim se postrojbama priključio krajem lipnja 1991., sudjelujući u obrani svoga grada na liniji Nuštar – Cerić, manje od 15 kilometara od Vukovara. Tamo i pogiba 27. siječnja iduće godine.

Već spomenuta smrt, politika i usporedbe s GG Allinom česta su tema rasprava o nasljeđu Ivice Čuljka. Velik doprinos tim raspravama dala je Ljubica Anđelković Džambić u doktorskoj disertaciji Tijelo otpora Satana Panonskog – autodestruktivni body art u hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi. Za sve koji žele znati više ta doktorska disertacija donosi iscrpan i nepristran pogled na umjetnički opus Ivice Čuljka. Elementi mita postavljeni su u kontekst koji gotovo uvijek izostaje iz YouTube komentara.

U istom se radu spominje i Iza zida – spominske naracije o Ivici Čuljku, Kečerju II. in Satanu Panonskem, radijska biografija od trinaest epizoda, emitirana 2017. godine. Riječ je o još jednom sveobuhvatnom pokušaju da se prikažu život i stvaralaštvo Satana Panonskog. Autori emisije su Marko Doleš i Andraž Magajna s ljubljanskog Radija Študent. Po godinama proizvodnje vidimo da interes za Satana Panonskog u regiji ne jenjava. On iz mraka undergrounda prelazi u akademske sfere, odnosno puno uredniji i bolje osvijetljeni underground.

O Satanu Panonskom je još za života snimljen i dokumentarni film, koji prati njegov nastup u Beogradu 1990. godine. Autor filma je Milorad Milinković. Kasnije se njime bavilo još nekoliko glazbenih dokumentaraca, i to većinom oni koji govore o vinkovačkoj rock sceni ’80-ih.

ŠKRIPAVA LADICA

Vinkovačka scena tema je i nedavno objavljene knjige Rockanje u Vinkovcima autora Ivice Aničića. Mate Škugor o Vinkovcima u svojoj „glazbenoj autobiografiji“ govori kao o prijestolnici hrvatskog i jugoslavenskog rock’n’rolla:

„…početkom 1989. Vinkovci su jednom 16-godišnjem Šibenčaninu postali velegrad rock’n’rolla na čijem su čelu stajale Majke. I prije negoli je ova grupa prvi put zasvirala u mom kazetofonu, načuo sam priču o Vinkovcima kao totalno drugačije gradu.“ (Glazba za žedno uho, Rockmark, 2021.)

Tako o Vinkovcima piše i glumac Rade Šerbedžija, koji je osnovnu i srednju školu završio u tom gradu. Pritom navodi i jedno zanimljivo objašnjenje zašto je grad bio pun „luđaka“.

„Vinkovačka gimnazija je bila čuvena u cijeloj Hrvatskoj. Kažu da su u nju, poslije rata, po kazni slali sveučilišne profesore iz Zagreba za koje se tvrdilo da se nisu najbolje ponašali za vrijeme rata.“ (Do posljednjeg daha, Profil, 2004.)

Osim već spomenutih, vinkovačka je scena porodila i Špilšul, Kaotične duše, The Karambol, Nepopravljive, Pokvarenu maštu i dr. Dio te scene je i protagonist naše retrospektive. To bi bila prva ladica u koju ćemo ga smjestiti.

S obzirom na teatralni pristup koncertima, odnosno koncertni pristup body artu, možemo ga povezati i s frontmanom kultne riječke grupe Grč, Zoranom Štajduharom Zoffom. Isto tako duhovno ga se može dovesti u vezu s još nekoliko njemu suvremenih izvođača, manje mračnim, niškim bendom Dobri Isak ili pak prijateljima hereticima, zagrebačkim Patarenima. Post-punk, odnosno „crni talas“ jugoslavenske muzike, baš kao i grindcore, noise i hardcore punk, događa se kod nas kad i u ostatku svijeta.

Hard Blood Shock“ pojam je kojim Čuljak obuhvaća čitavo svoje umjetničko djelovanje, ali i djelovanje svih koji ga nasljeduju. S tim je ciljem osnovao zajednicu Punk Prisna Porodica, pankersku komunu koja je okupljala njegove sljedbenike. Najvažnija im je zadaća bilo kontrakulturno stvaranje, odnosno izrada fanzina, sviranje, pisanje i slikanje. Njegova ga ekstrovertiranost i želja za utjecanjem na druge više od bilo čega povezuje sa zloglasnim GG Allinom.

Ipak, Satan Panonski nije bio opasan za svoju okolinu u mjeri u kojoj je to bio višestruko osuđivani GG. Također, u slučaju GG Allina puno se njegovih frustracija i postupaka može dovesti u vezu s njegovim problematičnim odrastanjem, odnosno nezdravim odnosom s jednim od roditelja. To je često tako u biografijama autodestruktivnih pankera, primjerice Sida Viciousa ili Darbyja Crasha. Međutim činjenica je da o Satanovom djetinjstvu ne znamo dovoljno da bi o tome govorili.

Prošle je godine No Profit Recordings objavio Oči u magli: Tribute to Satan Panonski Vol. 2 na kojem su svoje obrade Satanovih pjesama predstavili sastavi „čija će imena“, kako kaže Vedran Harča, „prepoznati samo najupućeniji pratitelji undergrounda.“ Na prvom izdanju svoje su obrade, između ostalih, priložili Nina Romić i She Loves Pablo.

S obzirom na naturalističke i ekspresionističke tendencije u njegovom izrazu, možemo ga povezati i sa svim mentalnim ranjenicima hrvatske književnosti, individuama osuđenima na bunt, borbu i bizarno. Takvi su bili pjesnici Janko Polić Kamov i Ulderiko Donadini.
Posvećenost vlastitoj utopiji, život u zatvorskoj bolnici i tragična smrt zasigurno su doprinijele slici o najmračnijem jugoslavenskom muzičaru, ali ne možemo poreći da je na izgradnji tog imidža i sam naporno radio. Isto tako ne možemo poreći da se u ovoj priči još uvijek piše kraj.


Pročitaj i:

Toma Bebić u tri poglavlja
Zrinko Tutić u tri poglavlja
Damir Urban u tri poglavlja
Alka Vuica u tri poglavlja
Mišo Kovač u tri poglavlja
Kemal Monteno u tri poglavlja

Moglo bi Vas zanimati