Retrospektiva: Husein Hasanefendić Hus u tri poglavlja

Prema naputku punk komisije godinama je o Parnom valjku bilo poželjno govoriti kao o pojavi koja utjelovljuje sve što ne valja s domaćom rock glazbom. Međutim, punk komisija je ostarjela i usput, s voljom ili bez nje, naučila tekstove svih uspješnica Parnog valjka. Ako je te hitove ikada i bilo moguće izbjeći, zaboraviti ili prešutjeti, nakon smrti Akija Rahimovskog i odjeka bendovske odluke da tomu usprkos nastavi s radom, to je postalo neizvedivo.

Autor tih neuništivih pjesama je često neshvaćeni, ali strpljivi Husein Hasanefendić Hus rođen 1954. u Banja Luci, a izmješten u Zagreb iste godine, gdje i danas odrasta. Osim kao bendovski autor, tekstopisac i druga gitara, glazbeni i duhovni vođa institucije kakva je postao Parni valjak, Hus se na našoj glazbenoj sceni legitimirao i kao producent te istaknuti predstavnik glazbenih radnika. Jedan je od utemeljitelja i bivši predsjednik Hrvatske glazbene unije te član više tijela kojima je zadatak afirmacija ili usmjeravanje glazbenog profesionalizma u Hrvatskoj.

Parni valjak nastao je početkom sedamdesetih na ruševinama Grupe 220, a tandem Hus i Aki kao njegova jedina konstanta je sve do Akijeve smrti bio njegova srž. Ostali članovi benda su se mijenjali doprinoseći zvuku sastava na druge načine. Danas najduži staž u Valjku imaju članovi trenutne postave: gitarist Marijan Brkić, basist Zorislav Preksavec i klavijaturist Berislav Blažević.

Hus je grublja polovica spomenutog tandema, Townshend Akijevom Daltreyu, Affleck njegovom Damonu, yang njegovom yinu. Kao svjedok neobičnih pionirskih vremena Hus je autorski sazrio tek u osamdesetima, nakon par studijskih albuma i jednog vojnog roka, a ulomci iz njegove javne biografije govore nam da je vrijeme zbilja, sve ovo vrijeme, bilo na njegovoj strani.

Da je predmet u kupaonici, Hus bi bio meki tepih na njezinu podu. Da je ulica, bio bi glavna, bez ijednog čempresa. Da je vremenska prognoza, bio bi pretežno sunčano uz blagi sjeverozapadnjak.

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Kao rijetko koji rock autor Hus je pisao o sretnoj i nesretnoj ljubavi podjednako, opterećen nemilosrdnošću misli i vremena više no utjehom emocija. Stoga je svoje najsnažnije balade posvetio upravo prolaznosti, mladosti i vlastitoj ranjivosti, a ne ženama čija su se imena znala zateći u naslovima pjesama. Možemo reći da pripada dvjema generacijama, onoj koja je stvorila rock zvuk za naše tržište te onoj novovalnoj, premda se Parni valjak u zagrebačkoj priči o novom valu spominje tek anegdotalno.

„Scena na koju je [Hus] sa svojim muzičarima stupio bila je pusta, po njoj su se vrzmali neki starci iz prve generacije domaćih rock entuzijasta, a negdje iz daljine, iz lučkih gradova Rijeke i Pule, čule su se najave novog doba,“ piše Miljenko Jergović u osvrtu napisanom povodom Akijeve smrti, „Uskoro će naići punk, svojevrsna antimuzika, ili provala umjetničke avangarde u samo srce rock’n’rolla, a zatim će se, pomalo sam od sebe, na transverzali Zagreb – Beograd, uobličiti jugoslavenski novi val, u koji će se svojim radovima savršeno uklopiti pojedini Husovi zagrebački vršnjaci, pa i neki malo stariji od njega, ali u Novom valu za Husa i Parni valjak neće biti mjesta. Više zbog onog boogieja, više zbog prethodno demodiranog stila, nego zbog onoga što je Hus doista bio,“ zaključuje Jergović tom prilikom.

No početnom spoticanju usprkos Husova je glazba postala neizostavan dio muzičke lektire za generacije rođene osamdesetih i kasnije, ali ne na način na koji je to postao, primjerice, Film. Naime, Parni valjak je uspio u svakom desetljeću, odnosno u svakom je imao velike hitove te je postao sinonim za bend koji ne živi od stare slave. Rijetki su autori koji su se toliko puta uspjeli ponoviti na istoj ili višoj razini. U prilog tome ide i to što je svoj najveći hit “Sve još miriše na nju” Hus napisao kao već iskusni autor – nije mu se „dogodio“ u naletu mladenačkog zanosa i bunta, već u zrelosti.

Međutim, prije nego kao autor Hus je sazrio kao gitarist, i to u Grupi 220, bendu Drage Mlinarca, koji stoji iza prvog autorskog rock izdanja na prostoru Jugoslavije. Odluci da se bavi muzikom kumovalo je slobodno i bezbrižno djetinjstvo te kreativna atmosfera u obitelji. Otac Sead bio je akademski slikar, a majka Ata farmaceutski tehničar. Otac je studirao u Zagrebu te su ondje zasnovali porodicu.

Odrastajući na donjogradskim ulicama Hus je trenirao hokej i tenis, jahao na Zagrebačkom hipodromu, a u školskoj reprezentaciji bio golman u svim sportovima s loptom. Ljubav prema glazbi prvi je put osjetio kada je kao dječak na radiju čuo zvuk električne gitare, a sa sviranjem se najprije upoznao u školskom tamburaškom orkestru. Kao srednjoškolac pripremao se za Likovnu akademiju, ali se ljubav prema zvuku električne gitare s radija vrlo brzo pretvorila u posao. Sa samo sedamnaest godina krenuo je na svoju prvu glazbenu turneju s Grupom 220.

U to je vrijeme započeo njegov samostalni život. Otac se vratio u Brčko, a Hus je ostao sam u svojoj stereo-zoni. Godine 1975. Grupa 220 prestaje s radom, a Hus s Juricom Pađenom osniva Parni valjak. Pritom je autor većine pjesama na njihovom prvom studijskom albumu Dođite na show!, pa tako i sirovog hita “Prevela me mala” nastalog na tragovima pastirskog rocka Bijelog dugmeta kojemu su se rock kritičari nemilosrdno izrugivali.

Drugi album Glavom kroz zid donio je “Lutku za bal“, pjesmu koja u Husovoj karijeri predstavlja još jedan porod od tmine stvoren da preživi svaku lomaču. Ta su dva albuma od dobrog koncertnog sastava poput Parnog valjka napravila predmet sprdnje, ali publika je ipak zagrizla.

Prvi nastup Valjka bio je u Kongresnoj dvorani Zagrebačkog velesajma 1975. godine u organizaciji tjednika za djevojke „Tina“. Tih su godina nastupali kao predgrupa YU grupi te afro rock bendu Osibisa, putovali na Boom festival s Timeom, Teškom industrijom i drugim rock sastavima koji su tada, nakon godina reprodukcije, krenuli s autorskim radom.

Hus je znao da, ako želi raditi uvjerljivije pjesme, mora promijeniti svoj pristup stvaranju. I naći dobre producente! „Pjesme smo radili tako da ih se što lakše po nečemu zapamti. Tek kad sam, prije Gradskih priča (1979.), otišao u vojsku, počeo sam razmišljati o tome zašto želim raditi to što radim,“ priznao je, „Nisam više bio sklon toj formuli da razmišljam kakve bi se pjesme mogle ljudima svidjeti, nego sam počeo shvaćati da za pjesmu postoji ili ne postoji razlog.“ Međutim bend je i dalje pristajao na kompromise. „Ako smo htjeli opstati, morali smo imati hit na radiju, a za to je trebalo imati neke svidljive i radiofonične stvari,“ svojevremeno je otkrio (VL, 17.11.2000. /br. 13334).

Nije jasno u kojem su trenutku kompromisi prestali, ali razlog „za“ otpočetka su bili koncerti. Početni impuls da Valjak (p)ostane profesionalni bend došao je od Akija koji se preselio iz Skoplja u Zagreb samo zbog benda. Hus se pred lošim kritikama mogao povući u obiteljsko zaleđe, ali nije. Na kraju krajeva on je bio taj koji je Akija zvao u Zagreb, pokazavši već tada istančan ukus za izbor suradnika.

Gradskim pričama Hus je uspio zaokrenuti ploču. “Stranica dnevnika”, hrvatska inačica “Angie”, približila ih je ključnom segmentu publike – djevojkama. Njihovi su kritičari kasnije, po vlastitom priznanju, tim i svakim idućim albumom bili iznova poraženi, a Hus je o njima, odnosno o Vrdoljaku i Glavanu, uvijek lijepo govorio.

Taj treći album Valjka posebnim čini i to što je riječ o prvom diskografskom izdanju na kojemu je kao tekstopisac potpisan Branimir Štulić. Njegov je “Jablan” upravo Husovim posredstvom prvi put došao do studija, kao i pjesme s Azrina prvog singla, “A šta da radim“ i “Balkan“, koje je Hus sâm producirao. Druženje s apartnim Štulićem obilježilo je Husov glazbeni izričaj, ali njihova suradnja ipak nije potrajala. „Niti je on mogao dovoljno dobro svirati da bi bio s nama, niti je on bio intimno zadovoljan s ulogom bočnog čovjeka,“ rekao je Hus.

Gradske priče imale su i englesko izdanje (City kids), danas relativno nepoznat album nejasne sudbine.

Tek četvrtim albumom Parni valjak se priključio novovalnim strujanjima. S hitovima poput “Javi se” i “Prokleto mlada” Vruće igre evociraju epohalni Crno-bijeli svijet Prljavog kazališta snimljen iste godine u istom milanskom studiju za istu izdavačku kuću Suzy, a objavljen nekoliko mjeseci kasnije. Na Vrućim igrama nalazi se još jedna pjesma koju je kasnije proslavila Azra, Štulićeva “Kad Miki kaže da se boji”. Ipak, album je stilski ostao neujednačen, a emotivne balade pokvarile su dojam kakav bi album ostavio da je na njemu bilo više “Neda”.

„Na ovoj ploči Hus i društvo, oprezno i izbirljivo otvoreni za nova glazbena kretanja, uspješno su uskladili neke moderne zvukove rocka sa svojim tradicionalnim „boogijem“, ne ugrožavajući time svoj prijašnji muzički identitet,“ piše u recenziji iz tog vremena (VL, 8.1.1981./br. 6575) pa nas ne čudi da su upravo Vruće igre Husu ostale jedan od omiljenih albuma Parnog valjka. Njegov sljedbenik, stilski ujednačeniji Vrijeme je na našoj strani potvrdio je da bend ide nekim svojim, tišim putem.

Naredni album Glavnom ulicom obogaćen je „bitlsovskim“ višeglasjem te glazbenim gostima među kojima su najpoznatiji Rajko Dujmić na klavijaturama i Miroslav Sedak na saksofonu. Na njemu se po prvi put u ulozi glavnog vokala našao Hus. U odjavnoj “A ja bih sa vragom sklopio savez” Hus recitirajući pripovijeda o velikoj temi svog opusa, strahu od starosti i prolaznosti, kojem se vraća i na jednom od nosećih hitova iduće ploče “Pusti nek’ traje“ te manje poznatoj “Bolja vremena“.

Godine 1983. Parni valjak je na vrhuncu svoje popularnosti, a u sličnom tonu prolaze im cijele osamdesete. Uhvati ritam je njihov osmi studijski album i prvi u izdanju Jugotona. S obzirom na veliki broj suradnika, na njemu se iza potpisa producenta, umjesto određenog imena, ustalio termin „svi po malo”. Naslovna pjesma bila je „filer“ na tom albumu, kompromisna radiofonična stvar, a prerasla je u njihov zaštitni znak te im desetak godina kasnije otvorila put u Europu, odnosno u Poljsku, gdje su prepjevi Husovih hitova osvojili nacionalnu top ljestvicu.

Dvije godine kasnije objavljen je Pokreni se! obilježen energičnom “Ugasi me” i jednom iz današnje perspektive vrlo neobično suradnjom. Naime klavijature na njemu svira Margita Stefanović iz EKV-a, nesumnjivo najjači adut tog izdanja. Na pjesmi “Idu dani” gostuje Drago Mlinarec, a u ulozi vokala ponovno imamo i autora (v. “Stojim već satima”). Uz to bila je to jedna od uspješnijih naslovnica u diskografiji benda koji nije imao puno takvih.

Na Anđeli se dosađuju? Parni valjak nastavlja s neobičnim suradnjama. Klavijature ovoga puta svira Koki Dimuševski iz Leb i sol, a “Anju” s Akijem pjeva Zoran Predin. Autor svih pjesama i aranžmana je Hus. O potencijalu albuma svjedoči podatak da je Jugoton njegovu početnu nakladu tiskao s oznakom „platinasti”. Uspješnice poput “Jesen u meni”, “Kada me dotakne” i “Zagreb ima isti pozivni” još uvijek su dio koncertnog repertoara.

Te 1987. godine Parni valjak je napunio Trg bana Josipa Jelačića i tako ušao u povijest kao prvi bend kojemu je to uspjelo. Godinu dana kasnije nova postava benda objavila je Sjaj u očima s amblemskim hitovima poput naslovne te pjesmama “Moja je pjesma lagana“ i “Prokleta nedjelja“ uz pomoć kojih taj album, više no ijedan prije, uspijeva oslikati situaciju u ondašnjem društvu te priziva neka nova „bolja vremena“. Tih godina sastavu su se priključili Preksavec i Blažević.

Album Lovci snova obilježili su hitovi “Suzama se vatre ne gase”, “Godine prolaze”, “Pariz” i “U prolazu”, a s Buđenjem se nastavio uzlazni put Parnog valjka. Dovoljno je reći da su na njemu objavljene “Sve još miriše na nju“, “Ljubavna“ i “Molitva“ te još sedam pjesama koje su se samo igrom slučaja našle u sjeni ovih monumentalnih balada. Buđenje je bio Valjkov i Husov vrhunac te do danas ostaje jedan od najvoljenijih albuma benda i hrvatske diskografije uopće. Međutim, tom velikom uspjehu unatoč, Hus i ekipa nisu postali ljubimci medija. Izbjegavali su gostovanja u televizijskim emisijama i trudili se zadržati kontrolu nad slikom o sebi.

Uspjeh Buđenja u konačnici je popraćen nastupima u Zagrebačkom kazalištu mladih koji su postali Bez struje: Live in ZeKaeM, njihov četvrti live, ujedno i najprodavaniji live album u Hrvatskoj tada i danas. U tom se razdoblju bendu pridružuju Marijan Brkić, bivši gitarist Prljavog kazališta, i vokalistica Kristina Kresnik, poznatija kao Tina Rupčić, koji njihovom zvuku daju nove boje.

U međuvremenu je Parni valjak objavio još šest studijskih albuma. Samo snovi teku uzvodno proslavile su pjesme poput “A gdje je ljubav” i “Dok je tebe”, a kao kurioziteti se ističu suradnja s Vladom Kreslinom  (v. “To ni političan song”) te pjesma o abortusu “Oba lica ljubavi”. To izdanje zatvara petominutni instrumental za kojega je Hus kasnije izjavio da ga je uvrstio na ploču iz želje da se zabilježi jedan dokumentarni zapis sa samog snimanja.

Na albumima iz ranih dvijetisućitih (Zastave, Pretežno sunčano?) nizale su se nove uspješnice: “Mijenjam se”, “Zastave”, “U ljubav vjerujem”, “Sunčanom stranom”, “Dok si pored mene”, “Petak”… No tada je unutar benda došlo do zasićenja koje je rezultiralo trogodišnjom pauzom koja je prekinuta velikom turnejom pod pokroviteljstvom Karlovačke pivovare.

Tim povodom Valjak je objavio svoje prvo isključivo digitalno izdanje Stvarno nestvarno, čije je proširenje, objavljeno nekoliko godina kasnije kao dupli album Nema predaje. U tom se razdoblju bendu pridružio bubnjar Dalibor Marinković. Vrijeme je njihovo posljednje studijsko izdanje. Iako na razini zadatka, novi singlovi uglavnom su poslužili kao osvježenje koncertnom repertoaru ili posljednji obračun sa starim temama.

Opisujući kako Parni valjak slaže pjesme, Hus je rekao da on donosi naftu, dok su postave grupe Schell ili Castrol, vrhunski ljudi koji pomiču bend i mijenjaju njegov zvuk. „Od pjesme se svašta da napraviti. Najbolje je kad bendu samo gitaristički odsviram novu pjesmu. I svatko da neki svoj začin. Netko malo mrkvice, a Aki obavezno ubaci nešto ljuto. Ako je pjesma dobra, nitko je ne može ‘zeznuti’,“ zaključio je. (ibid.) To da je Husa u konačnici vodila bendovska filozofija potvrđuje podatak da su novac od nastupa dijelili ravnopravno.

„S autorskim pjesmama Huseina Hasanefendića Husa kao svojevrsnim kronikama odrastanja i života u Zagrebu, Parni valjak je od početka rada sredinom sedamdesetih, preko novog vala osamdesetih, do projekata unazad dvadesetak godina, ostao mjerilo kvalitete i profesionalnosti hrvatske glazbene scene,“ sažeo je utjecaj Valjka na našu kulturu Hrvoje Horvat.

HUS U BROJEVIMA

Hus je s Parnim valjkom složio više od dvjesto pjesama i snimio devetnaest studijskih albuma, prvi Dođite na show! 1976., a posljednji Vrijeme 2018. godine. Koncertnih albuma, koji demonstriraju najjače adute benda, bilo je sedam. Prvi je objavljen još 1982. dok je posljednji snimak koncerta održanog u čast preminulom Akiju Dovoljno je reći… Aki iz 2022. Na službenoj stranici dnevnika navode četiri kompilacije najvećih hitova, prvu iz 1985., a posljednju iz 2005. godine, iako ih je nesumnjivo bilo puno više. Iz priloženog možemo naslutiti da je peta kompilacija, kojom će proslaviti pedeset godina sastava, već u pripremi.

Parni valjak vrlo je rano postao koncertna senzacija, a to je ostao do danas. Po mišljenju mnogih to je najbolja koncertna grupa u državi. Međutim, i na vrhuncu karijere Parni valjak imao je neobičan odnos s ćudljivom zagrebačkom publikom. „Koncert u Zagrebu mi uvijek prođe u nekom grču, tako da na kraju ne znam kako je bilo. Evo i ovaj posljednji u Sportskom domu. Tek kad smo ga miksali za ploču uživo, shvatio sam koliko je bilo dobro, a tamo sam se bojao da je svirka bila grozna. Zagreb je Zagreb,“ objasnio je u intervjuu sredinom devedesetih Hus (VL, 12.3.1995./br. 11324).

Tom zagrebačkom grču možda je doprinijelo i to što su svojevremeno u Zagrebu održali koncert prema praznim Domom sportova. Naime datum tog koncerta bio je 13. svibnja 1990. godine. Zbog velikih nereda na utakmici Dinamo : Crvena zvezda, koja se održala netom prije koncerta, na njega nitko nije došao.

Njihovi koncerti pamte se po zavidnoj produkciji. „Bila je filozofija predstaviti se u najboljem svjetlu, da svaki gledalac zaslužuje maksimum. Držali smo se toga kada smo svirali u malim mjestima i na stadionima. Zapamtio sam iz jednog intervjua velikog benda rečenicu ‘nikada nećete postati veliki ako glumite malog’. To mi je zazvučalo logično. Valjak nije valjao svoju publiku, nikada nije štedio, pogotovo ne na produkciji,“ priznao je Hus.

S Parnim valjkom je osvojio petnaest nagrada Porin, a posljednju ove kalendarske godine. Također, dobitnik je nagrade Stari mačak koja se nekoć dodjeljivala u sklopu ugašene novinarske rock nagrade Crni mačak.

Iako u svoje vrijeme nije imao volje studirati pravo, koje ga je zanimalo, karijera advokata pronašla ga je na vrhuncu slave. Vrlo rano uključio se u borbu za autorska prava i stvaranje glazbenih institucija u novoj državi. S Gibonnijem i Majkama svirao je donatorske koncerte za koaliciju SDP-HSLS 2000. godine, a kasnije je izjavio da su mu se uvjerenja rasula te da više neće nastupati u kampanjama. Te 2000. Parni valjak je održao prvi koncert za obje strane Mostara koji je prošao bez ikakvih nemira. U Beograd su se vratili desetak godina kasnije i to kao jednini koji su, uz Zdravka Čolića, dva dana zaredom napunili beogradsku Arenu.

Husovo nezadovoljstvo kulturnom politikom i medijima, to jest nacionalnom radiotelevizijom i drugim radiopostajama koje zanemaruju domaću glazbu, preraslo je u nezadovoljstvo općom klimom na estradi, njezinim klanovima i sivilom zbog kojih se njegov stvaralački, ali i aktivistički naboj gotovo ugasio. „Možda zvučim ogorčeno, ali više sam tužan,“ rečenica je koju sam preuzela iz intervjua koji nastaje u to vrijeme, ali ona i bez konteksta uspješno portretira junaka današnje retrospektive.

Već smo spomenuli da mu je otac bio likovni umjetnik. Kao akademski slikar najprije je prešao u prosvjetu pa zatim u marketing. Konjak Zrinski bio je njegov proizvod. „On je osmislio ime, nacrtao logo i osmislio kampanju. (…) U to doba to je bila politička poruka, najbliže što se moglo pojaviti, a da nije ban Jelačić. Tata se uvijek osjećao Hrvatom, što god da to značilo, pa je to prenio na mene. To je tako,“ objasnio se jednom Hus.

Splićanku Viki upoznao je sredinom sedamdesetih, a par se vjenčao 1980. godine. U sretnom su braku i imaju dvoje djece, Tina i Tenu. Hus navodno više od ičega voli more pa svoje vrijeme rado provodi s obitelji u Primoštenu, gdje imaju usidren brod. Taj je brod u mnogočemu Husu ono što je Stonesima bio Barbados.

ŠKRIPAVA LADICA

Husova škripava ladica zapravo je puno šira nego što se to na prvu čini, i to primarno zbog raznolikih suradnika. No najprije treba ispraviti nepravdu što ga nisam spomenula u članku o Jasenku Houri. Premda rivalstvo između Parnog valjka i Prljavog kazališta danas izgleda kao mrtva trka, itekako vrijedi zagrepsti u njegovu kronologiju i pronaći podudarnosti. (Neke smo već spomenuli.)

Premda je u igru ušao malo prije Prljavog kazališta Parni valjak je dugo boravio u sjeni ekipe iz Dubrave. Crno-bijeli svijet bio je uspješniji od Vrućih igara, tako je počelo. Osamdesetih je Valjak objavio više albuma, ali su ih na kraju tog desetljeća Prljavci ipak sustigli. Iako je Valjak prvi napunio Trg, nije napravio najslavniji od koncerata na trgu. Dok su Prljavci pjevali “Ružu hrvatsku”, Valjak je izašao s “Moja je pjesma lagana“. I Buđenje i Lupi petama osvojili su Porina za album godine. Tek je najnovijim izdanjima Parni valjak preuzeo tu trku.

U ladici koju dijele s Prljavcima pronaći ćemo i Film te Psihomodo pop, zagrebačke sile mekog rocka, kao i Crvenu jabuku, Opću opasnost i slične. Donekle je očito da je Parni valjak muzički klasa za sebe, ali s obzirom na to da su slavu izgradili na baladama, jednostavno ne mogu u drugi koš. Nešto raznolikiji bio je Husov producentski rad tijekom osamdesetih i devedesetih. Radio je tada s vrlo uspješnim grupama poput Animatora, Azre, Stidljivih ljubičica, Cacadou Looka, Tora, Haustora, Patrole, Plavog orkestra, Letećeg odreda i drugih.

Osim s Hourom vrijedi povući paralele s drugim licima obrađenima u ovoj rubrici. S Massimom ga veže producent Tini Varga. S Rundekom dijeli rođendan. S Dujmićem je išao u srednju školu, a kasnije mu je svirao klavijature na albumu Glavnom ulicom. Gosti na rođendanskom koncertu sastava 1995. bili su Dado Topić i Oliver Dragojević, a 2000. godine na koncertu su ugostili Marijana Bana i Daleku obalu.

Hus je u povijest domaće glazbe ušao kao poklonik Beatlesa, ali učenik Stonesa. Osim u izravnom preuzimanju, za što je najbolji primjer “Lutka za bal (Honky Tonk Women)”, to se vidi u pristupu koncertima, izboru suradnika, u isticanju pratećih vokalistica, kao i usmjerenosti njegova stvaralaštva na veće izvedbene prostore, što je urodilo brojnim generacijskim himnama.

Na svojim albumima citirao je mnoge, a posebne posvete upućene su Springsteenu, Santani, Status Quo-u, etc. Parni valjak je srednjostrujaški rock u našem kontekstu ispeglao u skladu sa svjetskim standardima. Ako smo ikad imali domaću inačicu Briana Maya, to je Hus.

Možda u intervjuima zvuči ogorčeno, dok je zapravo tužan, ali u pjesmama, kroz bend i Akija, Hus je uspijevao iz sebe izvući sve strahove i tragove optimizma koje je uspio sačuvati. Njegov pravedni gnjev, ta maska bundžije, svadljivca, nezadovoljnika, kakvu je povremeno imao u javnosti danas ga razotkriva kao individualca koji je sebe i svoje kolege uvijek cijenio malo više no što su to činili oni. Utakmica je bila duga i još uvijek traje, ali dok kao bivši član punk komisije sjedim u kafiću i gledam neke nove klince kako uz nasumični radio pjevuše “Ljubavnu”, sve mi se čini da nas je Hus već pobijedio.