Atomsko sklonište u tri poglavlja

„Da je proživio svoj vijek“, Sergio Blažić Đoser, nezaboravni pjevač kultnog pulskog rock sastava Atomsko sklonište, danas bi napunio 73 godine. Preminuo je 1987. od posljedica Hodgkinove bolesti, s kojom se borio više od 15 godina, snimajući i nastupajući s bendom unatoč teškoj dijagnozi, često u sjedećem položaju. Bolna priča o njegovu životu samo je mali dio priče o jednom od najzanimljivijih rock bendova nastalih u SFRJ, priči koja jedva stane u tri poglavlja, ali morat će

Atomsko sklonište je u mnogočemu jedinstvena pojava u povijesti domaće rock muzike, a pritom mislim na cijelu bivšu državu. Malo je bendova kroz koje su uz iznimno talentirane muzičare prošli i zubar i astronautičar. Isto tako malo je naših grupa čija se biografija račva na toliko upečatljivih ličnosti, a da one nisu pjevač, gitarist ili autor, u puno slučajeva jedno te ista osoba iliti frontman. Također, imali smo bendova koji su komentirali, secirali i provocirali našu prošlost i sadašnjost, ali samo su nam Atomci prorekli budućnost.

Sastav sa zapadne periferije, zamišljen kao multimedijalni proturatni projekt pulskog umjetnika i kulturnog radnika Boška B. Obradovića, zbog karizmatičnog je vokalista, izvrsnog gitarista i precizne ritam sekcije te kataklizmičkih pjesničkih slika, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete postao iznimno popularan. Iako su ih izdavačke kuće dugo odbijale, a glazbena kritika omalovažavala, publika im je, posebno ona izvan Pule, od najranijih dana bila odana. Albume su snimali u Engleskoj, Francuskoj i SAD-u i puno desetljeće bili mnogo više od benda za gitarijade i motorijade.

Da je predmet u špajzu, Atomsko sklonište bilo bi svežanj banana. Da je građevina, bio bi atomska ratna komanda (ARK) kod Konjica u Hercegovini, najveće a. sklonište u Jugoslaviji. Da je začin, bio bi asafoetida, čiji se sirovi miris truleži kuhanjem blaži.

AUTORSKI KLJUČ

Kritički tekstovi o Atomskom skloništu obično se dijele u dvije skupine: po prvima, Atomci su bili polubogovi rocka a po drugima, krindž. Takva polarizacija mišljenja zapravo ih legitimizira kao relevantan rock bend. No autori tih tekstova, neovisno o vremenu i perspektivama iz kojih pišu, često zvuče kao da prepisuju reakcije iz vremena kada su Atomci bili nova pojava na relativno mladoj autorskoj yu-rock sceni. Drugačiji ton imaju tekstovi nastali nakon početka invazije na Ukrajinu, zaokupljeni time što nasljeđe depresivnih pulskih rockera predstavlja danas u 2024. godini, i to nekome tko ih nikada nije i neće slušati uživo.

Priča o Atomcima počinje uoči velike II. racije. Boško B. Obradović rodio se 1938. godine u Sinju, rodnom mjestu svoje majke, a osim u Cetinskoj krajini školovao se u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani te kao dvadesetogodišnjak doselio u Pulu. Otac mu je bio general-potpukovnik i partizanski borac, vojno lice, što je bio čest slučaj s našim rock pjesnicima.

U Puli se istaknuo kao kulturni i sportski djelatnik, redatelj i organizator događanja, pjesnik i zubar. Godine 1968. režirao je predstavu pod nazivom Atomsko sklonište, praizvedenu u Istarskom narodnom kazalištu, a koja se temeljila na izboru iz svjetske antiratne poezije i nekoliko njegovih autorskih tekstova. No na bend koji će uglazbiti njegove pjesme Obradović je čekao do 1976. Smatra se osnivačem Atomskog skloništa i njegovim prvim idejnim vođom.

Autor je multimedijalnog koncepta u čijem je razvoju na samom početku sudjelovalo čak dvadesetak stalnih suradnika iz različitih umjetničkih područja, a koji su kritičari zbog velikih i prividno anakronih pretenzija dočekali na nož. Napisao je sve tekstove za njihova prva četiri albuma i recitirao svoje stihove na tri, unoseći u našu rock poeziju slike rata, panike, psihoze, trovanja okoliša i duše. Njegova suradnja s bendom trajala je pet godina i četiri albuma, dok komande Skloništa nije preuzeo basist Bruno Langer.

Langer, nakon Obradovića autor a nakon Sergia Blažića pjevač, jedini stalni član Atomskog skloništa, rođen je 1949. u Rijeci. Dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, da bi se u mladosti trajno vezao za Istru i Pulu. Od 12. godine trenirao je boks u generaciji Mate Parlova a sa 16 se u potpunosti se posvetio glazbi. Njegov prvi mentor bio je Dinko Bijažić, jedan od začetnika pulske rock scene. On mu je izradio prvu bas gitaru i uveo ga u prve ozbiljne sastave, Fantome i Logaritme.

Sergio Blažić, pjevač, rođen je 1951. u Puli. Njegov otac živio je u Francuskoj pa je još kao dijete Đoser, kako su ga zvali, vidio svijeta. Bio je posebno vezan uz majku, baku i prabaku te rodnu Pulu, gdje je započeo glazbenu karijeru, u rock grupi King Stones. Godine 1968. osnovan je Hush, ključni bend reproduktivnog razdoblja rock’n’rolla u Puli i preteča Atomskog Skloništa.  Langer je svirao bas, bubnjeve Saša Dadić, a gitaru Dragan Gužvan. Sergio Blažić u bend je došao 1972, prvo kao bubnjar. Zatim se s Langerom pridružio koparskoj grupi Bumerang u kojoj su u jednom trenutku svirali i Vedran Božić te Tihomir Pop Asanović.

Kada je i taj bend prestao s radom, u jesen 1976. dvojac je započeo suradnju s više od deset godina starijim Obradovićem. Prvu postavu Atomaca uz njih su činili Dadić i Gužvan iz Husha, a godinu dana kasnije, kada su krenuli svirati pred publikom, pridružio im se i klavijaturist Eduard Kancelar. Nakon što su Puljani i novosadski Boom festival donekle odobrili njihov ambiciozni program, Atomci su odlučili pronaći izdavača za svoj prvijenac. Veliki Jugoton i PGP RTB su ih više puta odbili, a ugovor su u konačnici potpisali s RTV-om Ljubljana gdje je cenzura bila nešto slabija, točno onakva kakva im je trebala.

LP Ne cvikaj generacijo smatra se jednim od najupečatljivijih prvenaca jugoslavenskog rocka. Zvuk albuma mogli bismo opisati kao klasični hard rock, s produkcijom i aranžmanima nalik na ono što se sredinom sedamdesetih snimalo u Engleskoj i SAD-u, a koji su za naše tržište kreirali Gužvan, Langer i Blažić. Gužvan skladao samostalno, a Blažić i Langer u duetu. Prateće vokale na albumu je otpjevao Rudolf Grum. Razina na kojoj je album izveden potvrđuje da se radi o zrelim i odlučnim muzičarima, a to najglasnije potvrđuju “Posljednji let Boeinga 707” i “Pomorac sam, majko”, soundtrack duge plovidbe, koji se nastavio na budućim pločama. Ipak, umjesto plavetnila, u prvi plan je izbijalo sivilo.

„Što te panika hvata, neće biti trećeg svjetskog rata“, pjeva Blažić u naslovnoj pjesmi, a dječji zbor ga prati pjevajući „Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija“. U 2024. nema ničeg banalnog i infantilnog u tim stihovima. Ništa manje potresna nije “Saznao sam dijagnozu” s, za Blažića biografskim, stihovima: „Umjesto atomske bombe, mogli ste pronaći lijek da proživim svoj vijek“, koja upozorava da se napredak koji narušava kvalitetu života ne može tako zvati.

Najvećeg mrava u pjesnikovu vrtu ubili su ljudi koji bezbrižno kradu i djeca koja psuju, u kinu se prikazuje silovanje i klanje, a zloupotreba alkohola i droge povezana je s rađanjem nezdrave djece. To su samo neke od potresnih slika s albuma koji je optimistima i slabokrvnima loše sjeo, a takvih je očito bilo mnogo među domaćim rock kritičarima. Dizajn omota, koji prikazuje 46 zastava i lice djeteta uhvaćeno u vrtlog opasnog civilizacijskog delirija, rad je Ivana Obrovca (oca Tamare Obrovac). Izraz „ne cvikaj“ u žargonu znači „ne boj se, ne drhti“.

Neposredno nakon izlaska prvog albuma Atomci su pronašli pravu publiku, i to najprije u Srbiji. Ondje će kasnije prodavati i većinu tiraža svojih ploča. Prema Langeru, sve velike koncerte Atomsko sklonište održalo je u Beogradu. Ondje, na stadionu Tašmajdan, prvi su put nastupili u proljeće 1978. godine, odsviravši materijal s prve ploče bez ijednog trenutka pauze, što je tada nije bila uobičajena praksa. Atomci ni kasnije nisu imali običaj zabavljati publiku ni s ičim osim muzikom. No, iako izvrsni uživo, zbog Blažićeva krhkog zdravlja nisu često nastupali, a to je vrlo vjerojatno dodatno potaknulo razvoj vjerne baze fanova.

Poseban utjecaj na zvuk benda pripisan je gitaristu Gužvanu koji je na svirkama koristio pojačala iz kućne radinosti, čime se nastavio baviti i kad je napustio bend. „Svi ste čuli za Josipa Bočeka, Radomira Mihailovića Točka, Gorana Bregovića, Vedrana Božića. Najveći svih vremena je gitarist grupe Atomsko Sklonište gospodin Dragan Gužvan“, glasi samo jedan od YouTube komentara koji slavi njegovo umijeće.

Drugi album Infarkt, koji ih lovi na vrhuncu muzičke inventivnosti, izašao je godinu dana nakon prvog i potvrdio stav već stvoren o njima, „velikim nadama jugoslavenskog rocka“. Na njemu je klavijature odsvirao Paul Bilandžić.

Ako je kao neprijatelj čovječnosti na prvom albumu izdvojen rat, na drugom je bio red za tehnologiju, drugo veliko sivilo. Pomalo ironična “Bez kaputa” mogla bi poslužiti kao zvučna kulisa neke od Gogoljevih priča, a “Pakleni vozači” kao zvučna traka za Pobješnjelog Maxa. Snimljena je u isto vrijeme kad i taj film. “Zvao sam i miliciju”, pak, govori o nasilju oca nad kćeri, i to iz njegove perspektive, u maniri bitlsovske “Run For Your Life”, bez distorzije svijesti kakvu čujemo, primjerice, u “Diane” Hüsker Düa, objavljenoj samo par godina kasnije.

S brzog Infarkta često se, zbog vizionarskih redaka, citira pjesma: „oni što dolaze za nama imat će i u WC-u televiziju, sklapat će prijateljstva putem kućnog kompjutera“. Neko drugo, romantičnije i mističnije ozračje u sivi opus benda unosi “Djevojka broj 8”. Dizajn za Infarkt specifičnog kartonskog odmota potpisao je Andrej Habič.

S vjernom publikom Sklonište je privuklo i pažnju medija i novac. Stoga su treći album U vremenu horoskopa odlučili snimiti s engleskim majstorom tona Johnom Etchellsom, tada suradnikom Queena, Davida Gilmoura, Bauhausa i mnogih drugih. Od ovog albuma Atomci su djelovali kao četvorka, bez klavijaturiste, a tematski su se okrenuli kritici ideologije, trećeg velikog sivila.

U pjesmama kao što su “Čedna gradska lica“ i “Novi karijerista”, treći album zadire u ono što danas, ponajprije zahvaljujući Azri, iščitavamo kao novovalne teme: strah od birokracije i drugih bolesti koje proizlaze iz statusne tjeskobe i samoupravnog socijalizma. No i to Atomci čine na svoj način, pletući niti patetike i ironije u isto tkanje, ističući da je pjesnik čuđenje u svijetu prije svega jer ga ne zanima trka u kojoj većina ljudi svakodnevno sudjeluje. Pjesniku je sasvim prihvatljivo ostati kod kuće.

“Da li je dozvoljeno razgledavanje vašeg vrta”, akustična i cinizmom natopljena kritika novopečenih plemenitaša, priziva atmosferu bajke o sebičnom divu Oscara Wildea, samo bez blagoslovljenog kraja. Naslovna pjesma, čije vrijeme još traje, najavljuje doba teorija zavjere: „Poznati su i planovi umobolnih nekih glava, da za vijek vjekova, amen, ovaj ljudski rod odspava“. Usto podsjeća na sve zamke u koje narod i danas rado upada, od manifestiranja do donošenja odluka na temelju tekstova iz magazinskih horoskopa i pučkih sanjarica.

“Želja za željom” bavi se rastakanjem obitelji, kupovanjem dječje ljubavi i zadovoljstva, a “Nešto nam holivudski reci” odgovara na pismo prijatelja koji, „zahvaljujući međudržavnoj razmjeni“, četvrti razred srednje škole pohađa u Americi, ali ga boravak na zapadu čini neočekivano nesretnim. “Generacija sretnika” pjeva generaciji koju bi moglo progutati nepregledno more izbora te bi vrlo lako mogla biti milenijalska himna. Album, prozivajući i izjednačavajući komunizam i fašizam, zatvara zloslutna “Gazi opet čizma”. Omot je radio Armando Debeljuh.

Na valu uspjeha prva tri albuma bend 1980. snima svoj prvi live album Atomska trilogija, snimljen u pulskom Domu JNA (danas Domu hrvatskih branitelja). U bendu se zatim događa smjena straže. Saša Dadić odlučuje napustiti grupu a na njegovo mjesto dolazi Zdravko Širola koji osim bubnjeva svira i klavijature. Godine 1981. Atomci na beogradskom hipodromu nastupaju pred više od pedeset tisuća posjetitelja, kao nosioci programa prvog dana dvodnevnog festivala Hipodrom ’81, na kojemu su drugi dan nastupili Bijelo dugme i Iron Maiden.

Četvrti album Extrauterina iz 1981. bio je posljednji album na kojemu su Atomci radili s Obradovićem. Glavna tema na tom albumu bile su žene, dotad sporedne pojave u multiversu njihovih pjesmama. Od nametnutih standarda ljepote u “Smanji gas” i naslovne pjesme što stihovima „ne postoji nikakva koncepcija, samo se nudi kontracepcija“ proziva narod zbog manjka obrazovanja i življenja bez dugoročnog plana, Extrauterina prokazuje ovisnost žena o jednokratnim i, ne samo za njih, bolnim rješenjima.

Na tom su albumu u prednji plan izbile ljubav i požuda te Balkanu svojstveno mužjaštvo. Umjesto scena s ratnog zgarišta, ovjekovječuju se scene iz luke, kadrovi lakih i lakovjernih žena te prevarenih muškaraca. Istom ulomku priče pripada “Dok se tvoje tijelo vidi”, ujedno vrhunac erotike u jugoslavenskom rocku. Nešto „starog“ skloništa naslućuje se na začelju albuma, u pjesmi “Moramo zamoliti prolaznike” i minijaturi o autostoperu “Netko dobar, netko zao (a tko bi ga uvijek znao)”.

Gitarski solo iz pjesme “Extrauterina” korišten je kao podloga u nekoliko propagandnih poruka na TV-u te kao džingl u najavama radijskih emisija. Iako su nakon Extrauterine Atomci raskrstili s Obradovićem, u pojedinim tekstovima iz narednog razdoblja ponovno znale su isplivati političke teme, ali u puno, puno manjoj mjeri. Langer se kao autor primarno okrenuo svome iskustvu i pisao o onome što vidi neposredno pred sobom, a ne u budućnosti i noćnim morama.

Peti i svoj sigurno najpoznatiji album Mentalna higijena Atomsko sklonište snimalo je u Londonu. Premda na albumu nije bilo tematske niti koja veže sve pjesme, baš na njemu se nalaze dva najveća hita grupe: “Treba imat dušu” i “Žuti kišobran”. Prva je nastala na temelju prijateljskog razgovara o pravilima prizivanja duhova. Da bi je napisao, Langer se stavio u ulogu duha kojega se priziva, ali koji ne želi odgovoriti na pozive „jer za ljubav treba imati dušu“. Pjesma je puna tri mjeseca bila broj jedan na jugoslavenskim top listama.

Izvrstan ritam učinio je ovu pjesmu oglednim pjesmom domaćeg rocka, iako na prvu nije tako shvaćena. Sličan iskorak Langer je napravio sa “Žutim kišobranom”. Ipak, karakterističnije za Langerov autorski potpis bile su “Rahela”, “Johnny”, “Kraljica cigana” i “Iza zida”, inspirirane privatnim, pulskim pričama, skrivenima iza egzotičnih prizora. Potonja, primjerice, spominje istambulski Pudding Shop, mjesto susreta za beatnike, hipije i druge putnike na prekomorskoj ruti između Europe i Indije, Nepala i drugih dijelova Azije, a posvećena je njegovom bratu koji je tada služio zatvorsku kaznu u Lepoglavi.

“Mutna rijeka” je nadahnuta tragičnom smrću mladića iz Rijeke. U toj pjesmi solo dionicu je odsvirao poznati saksofonist Mell Collins. Langer je autor i glazbe i tekstova na ovom i idućim albumima. Prepoznatljive crteže s omota za Mentalnu higijenu i  dizajn albuma potpisao je Kostja Gatnik, s kojim je bend surađivao i na prethodna dva albuma, Atomskoj trilogiji i Extrauterini. Snimatelj i producent i ovog je puta bio John Etchells, s kojim 1982. Atomci snimaju svoj prvi album na engleskom jeziku.

Atomsko sklonište ili Atomic Shelter je za američko tržište, u suradnji s različitim izdavačkim kućama, snimilo tri albuma: Space Generation (1983), This Spaceship (1987) i East Europe Man (1992). Blažić je sudjelovao samo na prvom dok je vokale na kasnijim albumima pjevao Wes Talton. Ubacivši se na tu scenu, postali su jedini hrvatski bend koji je doživio turneju duž istočne obale SAD-a i imao singl na američkih Top 100 – “Chinese Bike” s trećeg albuma.

Ipak, najzanimljiviji podatak u vezi tog poglavlja priče svakako je to što im je ulazak na američko tržište i tekstove za prva dva albuma omogućio jedan astronautičar iz Pule, Blažićev prijatelj iz djetinjstva, Dražen Premate. On je kao mladi istraživač 1981. sudjelovao u izradi Space Shuttla iz svemirskog centra Cape Canaveral u Floridi, najvećeg svemirskog pothvata tada. No, umjesto da leti u svemir, postao je jedan od brojnih američkih beskućnika s problematičnim dosjeom.

Iduće atomsko izdanje Zabranjeno snivanje posljednje je na kojemu je pjevao Blažić. Uz neke iznimke, riječ je o dotad najplićem izdanju Atomaca. Premda su zadržali žestinu u zvuku, tematski su se opasno približili medijanu u kojem je djelovao ostatak tadašnje, uglavnom meke, rock scene, od Daleke obale do Prljavaca.

Godine 1985. izlazi im i drugi live album Jednom u životu, posljednji dokument Blažićeve veličine. Iste godine Đoser je uz Akija, Bebeka, Massima i Marinu Perazić posudio svoj glas “Za milion godina“, pjesmu koju je u zlatno doba band aidova snimila YU rock misija. Tada još nije bilo općepoznato da se godinama liječio u Ljubljani i ulagao ogromne napore da bi mogao pjevati, kako u studiju, tako i uživo. Nakon svakog većeg koncerta morao je ići na terapiju u onkološku kliniku ljubljanske bolnice, zbog čega je svaki koncert za njega je predstavljao novu pobjedu.

„Da je prestao pjevati, umro bi mnogo prije. Njemu je pjevanje značilo život. Otkazivali bi mu organi, no on bi i dalje pjevao, glas mu je bio još jači, kao vapaj. Njegova volja bila je jaka, jer fizički on praktički nije postojao. Bio je tipični primjerak kulture življenja i života. Borio se i volio taj život,“ rekao je Langer prisjećajući se svog cimera.

Bio mu je blizak i od pomoći te mu nikada nije dopustio da odustane od benda, čak ni kad se osjećao kao teret jer bend zbog njegova zdravlja nije mogao često nastupati. O svoj bolesti nerado je govorio, osmijehom i grlom prkoseći katastrofalnim liječničkim prognozama. Posljednji koncert Atomskog skloništa s Đoserom održan je u srpnju 1986. godine u pulskoj diskoteci Piramida. Umro je 18. siječnja iduće godine, a na njegov sprovod dva je dana kasnije došlo više od četiri tisuće ljudi.

Nakon Đoserove smrti Langer postaje glavni vokal sastava. Prekidom suradnje s Obradovićem Atomsko sklonište izgubilo je intelektualnu, a Blažićevom smrću emotivnu dubinu. U isto vrijeme iz benda je otišao Gužvan, čija je gitara uz Đoserov vokal i angažirane tekstove bila jedan od zaštitnih znakova benda. Nakon njih Sklonište je bilo spremno na zaborav, kojemu se Langer otada odupire. Preostala dva studijska albuma koja je snimio za domaće tržište, Criminal tango (1990) i Terra Mistica (1995), jedini u izdanju Croatije Records, izniknula su na staroj slavi.

Terra Mistica primjer je posebno lijeno urađenog albuma na kojemu čak i nazivi pjesama zvuče kao recikliranje i prežvakavanje dobrih starih hitova. Zanimljivo je da u osvit i tijekom Domovinskog rata Langer nije htio pisati nove antiratne pjesme. Tvrdio je da je Sklonište dosta i na vrijeme pjevalo o tome. No vjerojatnije je da više nije znao što bi i kako relevantno rekao. Međutim svojim osobnim izborima tih je godina ipak uspio biti kontroverzan. Naime nastupao je i po Srbiji i na HDZ-ovim skupovima, ne ograđujući se od svoje publike ni u jednoj državi.

Langer je i danas vrlo prisutan u medijima. Najdugovječniju postavu benda do danas uz njega su činili bubnjar Nikica Duraković i gitarist Ranko Švorcan. Danas svira s Ericom Vojkom i Matijom Dadićem, unukom originalnog bubnjara Atomskog skloništa Saše Dadića. Bend i dalje svira i neumorno postoji. Na tu temu još se 2006. oglasio kritičar Zlatko Gall, komplimentiravši Gibonnija zbog toga je „evoluirao i nije postao kreten koji maše sijedom kosom, poput Atomskog skloništa“ (VL, 22.07.2006.).

ATOMSKO SKLONIŠTE U BROJEVIMA

Bend je s nekoliko različitih postava snimio 11 studijskih albuma, od toga tri za američko tržište. Bili su kandidati za nastup na koncertu Woodstock 1994. kojim se obilježavala dvadeset i peta godišnjica najvećeg rock festivala svih vremena, ali im je nastup na kraju otkazan. Dok je Obradović bio vješt u najavama budućnosti, Langeru su brojne najave prošle kroz prste, među njima i najave dva nikad snimljena albuma, Snajper i Portobello Street.

Sa Sergiom Blažićem kao vokalistom Atomci su snimili dva live albuma, a samo u posljednje četiri godine objavljena su tri nova albuma uživo, ujedno njihovi prvi albumi od Terre Mistice. Založba kaset in plošč Radiotelevizije Slovenija (ZKP RTVS), izdavač kojemu su godinama bili vjerni, 1995. je objavio kompilaciju s najvećim hitovima iz prvih deset godina sastava, a 2007. box set koji je obuhvatio sedam studijskih albuma snimljenih na hrvatskom jeziku, sve osim Terre Mistice.

Godine 1981. u okviru serijala Pop ekspres, televizija Beograd snimila je Atomskim skloništem emisiju pod nazivom Kinematograf našeg detinjstva. Snimana je u Puli te na deponijama i u napuštenim skladištima oko Beograda koji uspješno prizivaju postapokaliptične prizore razrušene civilizacije. Priča sastavljena od video brojeva precizno prati Obradovićev koncept, razvijajući se u pozitivnom smjeru, od uništenja, ruševina i smeća prema zelenilu, rastu i obnovi. Neki segmenti snimljeni su u studiju opremljenom poput kakve otmjene umobolnice ili iznimno prohodne svemirske letjelice, teško je biti precizan.

Pored članova grupe u emisiji su recitirajući poeziju sudjelovali Obradović, djevojčice Ana Maljević i Jasna Jokić, a glumeći sudjeluje nekoliko anonimaca i bar jedna gola žena.

Od Blažićeve smrti, uz povremene motorijade, najvažniji događaj vezan uz zagorbni život Atomskog sklonište godinama je bio Đoserov memorijal, humanitarna manifestacija koja se od 1988. do 2008. godine organizirala u znak sjećanja na njega i za pomoć oboljelima od raka. Uz članove benda uz taj su projekt posebno bili vezani Aki Rahimovski te Dado Topić i Janez Bončina, a često su gostovali i izvođači iz drugih žanrovskih rukavaca. U spomen na Đosera, Gradsko vijeće Pule je 2014. donijelo odluku da se zelena poljana u Krležinoj ulici nazove Poljana Sergia Blažića Đosera.

Pjesnik Boško B. Obradović preminuo je 1997. godine od tromboze izazvane lomom kuka u prometnoj nesreći. Osim s Atomcima, surađivao je i sa skladateljem Nellom Milottijem. Napisao je i objavio nešto pjesama, slikovnicu Kad se more u srce sakrije, kad brodovi u srce uplove te ostao upamćen kao karizmatični pokretač gradskog kulturnog života. Idejni je začetnik Sajma knjige u Istri (od 2001. Sa(n)jam knjige u Istri). Godine 2021. preminuo je i bubnjar Nikica Duraković.

Ostali Atomci i dalje žive. Dragan Gužvan još uvijek radi s pojačalima, a glazbom se cijeloga života bavi i nekadašnji klavijaturist Kancelar. Dadić i Širola svoje su karijere preusmjerili iz teškaškog rocka u tešku industriju, a Rudolf Grum radni je vijek proveo u gradskom komunalnom poduzeću.

ŠKRIPAVA LADICA

Yu grupa, Smak, Divlje jagode i slični, to je ladica iz koje se obično vadi Atomsko sklonište kao bend vrhunskih, jock rock glazbenika. Slojevitim tekstovima prate ih Bijelo dugme, Riblja čorba i Azra, dok kao angažirani pjesnički projekt stoje sami, kao anomalija, nešto poput domaće inačice kanadskog Rusha. Spominju se i uz druge velike i veće bendove iz male Pule, kao što su KUD Idijoti, Gori Ussi Winnetou Francija Blaškovića te Gustaph y njegovi dobri duhovi.

Obradović je Atomsko sklonište na samom početku karijere, u osvit ere punka, kada je rijetko tko zna o čemu se tu zapravo radi, reklamirao kao punk bend. Iako su u duhu bili bliski društveno angažiranim pankerima, punku su ipak najbliže prišli estetski, nastupajući u poderanoj odjeći, što je moda postalo tek par desetljeća kasnije. Možda nisu nametnuli niti jedan trend, ali ipak su ostavili duboku brazdu na našoj glazbenoj sceni.

Osim očitih primjera, poput primjerice Opće opasnosti, kao utjecaj na svoj izričaj naveo ih je i reper Edo Maajka. Seciranjem potkrovlja i suterena Atomskom skloništu se mračnim atmosferama u to vrijeme najviše približila Riblja čorba, koja je debitirala kad i oni te s njima dijelila pozornicu na prijelazu između 1980. i 1981. godine. Tada su, pod naslovom Atomska Čorba, zajedno odsvirali dva koncerta u beogradskoj dvorani Pionir.

„Grupa Atomsko sklonište možda nije bila skupina vrhunskih muzičara, ali je imala upravo ono što rock and roll čini najjednostavnijom, najdobronamernijom i najvitalnijom stvari na svetu – imala je dobri duh vedrine, neposrednosti, energičnosti i empatije, naivne dečije razigranosti i čistote srca“, napisao je o njima Dragan Uzelac. Kao takve, pomalo naivne, nedorečene i nesavršene, pamtit će ih njihova generacija. Sretnici koji su došli i dolaze za njima mogli bi prepoznati više; proročanske vizije, nadljudsku hrabrost i beskompromisnu nesebičnost humanizmom nadahnutih umjetnika.