KUD Idi(j)oti u dva poglavlja

KUD Idi(j)oti su u svojim brzim pjesmama sjedinjavali bijes, cinizam, ruganje sa svakim autoritetom i zarazne refrene. Na tri akorda i istini izgradili su vlastiti mit, o pankerima koji ne skreću pogled

Već dugo mi se, kao na opruzi, u misli vraća melodija KUD Idijota “Ja sjećam se, te”. Obično se aktivira dok se pokušavam prisjetiti koliko je nešto nekad koštalo. I tragično je koliko se nekad teško sjetiti. Ništa kao preplaćena dinja da me podsjeti na to koliko je važno pamtiti i koliko su dragocjeni oni koji nisu dopustili da se zaboravi ono što je većini neugodno nositi u sjećanju.

Sedamdeset i sedma Retrospektiva donosi priču o najjačem pulskom punk bendu, stasalom u sjeni brodogradilišta i radničkih kvartova. Njihov potpis, kako je u jednoj recenziji sažeo Darko Glavan, bila je ramonoidna punk motorika začinjena oporbenim političkim idejama i strastvenim regionalizmom. Još preciznije ih je opisao Petar Janjatović, zapisavši da su u svojim brzim pjesmama sjedinjavali bijes, cinizam, ruganje sa svakim autoritetom i zarazne refrene. Na tri akorda i istini izgradili su vlastiti mit, o pankerima koji ne skreću pogled.

Iako se čini da je posljednjih godina priča o KUD Idijotima nadrasla njihovo glazbeno nasljeđe, pjesme poput ljubavne “Za tebe”, gorke balade “S. djevojka”, razglednice iz prljavog raja “Pula” i već spomenute “Ja sjećam se” ostat će, nadam se, i kad se priča zametne.

BENDOVSKI KLJUČ

Saša Milovanović, poznat kao Sale Veruda, osnivač je benda i autor većine pjesama koje je između 1981. i 2011. izvodilo Kulturno-umjetničko društvo Idijoti. Nadimak Veruda, po pulskom kvartu u kojem dan-danas živi, prišio si je sâm, vjerojatno po uzoru na Ramonese koji ga desetljećima opsjedaju.

No i prije nego su u priču ušli Ramonesi, muzika je bila s njim. Sa samo dvije godine već je operirao obiteljskim gramofonom i lupao po raznim dječjim instrumentima. Roditelji su ga, videći u tome nešto više od puke razbibrige, upisali na harmoniku. Završio je jedan razred glazbene škole, a onda čuo Bijelo dugme i Black Sabbath te odlučio da će biti roker. Harmonika je zatim prodana, gitara kupljena, i to je bilo to.

Prvi sastav s kojim je nastupao pred publikom zvao se Nafta. U njemu je Sale svirao gitaru i pjevao, dok su ritam sekciju činili Davor Zgrabljić Bucolini i Egidio Rocco. Na mjestu pjevača izmjenjivali su se i Marino Piuko, dotadašnji frontmen prve pulske punk grupe Problemi, i Nenad Marković. U pojedinim je razdobljima bas gitaru svirao i Mario Marietto Dobrić, kasnije ovjekovječen u dvjema pjesmama KUD Idijota: “Preživjeti – We remember Marjeto” i “Amerika”.

Prvih godina Sale je bio jedini stalni član. Tijekom jedne od brojnih promjena postave rodila se ideja o novom imenu, a iz pedesetak prijedloga izvučen je naziv po kojemu će bend postati poznat.

U vječnoj potrazi za pjevačem Sale se iznova povezao s karizmatičnim Brankom Črncem, kojemu će Marietto ubrzo nadjenuti nadimak Tusta. Njih dvojica već su ranije surađivali u jednom od bendova koji nije zaživio pred publikom, no 1985. godine dobili su novu priliku. Nedugo zatim pridružili su im se Diego Bozusco Ptycza na bubnjevima i Nenad Marjanović Fritz na basu.

Tako je nastala najpoznatija postava kultnog KUD-a, koja će zajedno svirati sve do 1999., a čija su čak tri člana tada bila zaposlena u Uljaniku. Veruda se bavio ugradnjom drvenih elemenata na brodovima, Ptica je tamo radio kao električar, a Tusta u administraciji. Jedini “uljez” bio je Fric, tada čuvar u psihijatrijskoj bolnici, gdje je bend imao probe.

Tusta je jedini zadržao svoj dnevni posao kroz čitavu karijeru. U Tvornici električnih strojeva i uređaja Uljanik Tusta je radio od 1978. do smrti. Usto je, kao ljevičar i sindikalni povjerenik, aktivno sudjelovao u sindikalnim aktivnostima i na radničkim prosvjedima, živeći ideale o kojima je pjevao. On kao suprug, otac i, za ondašnje poimanje, već ostarjeli hipi, ni po čemu nije odgovarao predodžbi tipičnog pankera, no upravo ga je urođena mu osebujnost svrstala među legende.

Prvo službeno izdanje KUD Idijota bila je kaseta Legendarni u živo, snimljena u Kopru 1986. godine, na jednom od njihovih prvih nastupa izvan Pule. Na toj su kazeti zabilježene “Za tebe” i “Kad sunce opet zađe”, kao i njihova obrada talijanske radničke himne “Bandiera Rossa”. Na tom albumu predstavljen je i logo benda s crvenom petokrakom, čiji je autor Ptica. Album je objavljen na mini-etiketi Slovenca Borisa Furlana.

Iduće godine Idijoti su pobijedili na Omladinskom festivalu u Subotici, u konkurenciji od tristotinjak sastava, uključujući makedonski Mizar, i počeli svirati izvan Jugoslavije – u Švicarskoj, Njemačkoj, Mađarskoj i Italiji. S većom publikom došle su i prve nevolje. Tako su se na festivalu mediteranskih zemalja u Reggio Calabriji, kada su talijanski karabinjeri prekinuli izvođenje pjesme “Bandiera Rossa”, našli u središtu međunarodnog incidenta.

Furlan je objavio i njihov Live u Bielu, snimljen u Švicarskoj, te 3 alanfordovska EP-ja – Bolje izdati ploču nego prijatelja i Budimo solidarni s bogatima te Hoćemo cenzuru, objavljenih netom iza prve kazete.

Omot EP-ja Hoćemo cenzuru iz 1988. uključuje fiktivnu recenziju u kojoj, između ostalog, piše: “Treba im cenzurirati sve, počevši od imena, muzike, tekstova, kose i cvikera, zabraniti im da se pojavljuju na TV-u, ponovo ih zatvoriti u ludnicu, a ploče zaplijeniti ili podijeliti kritičarima da njima plaše malu djecu kad ne budu dobra.” Par godina kasnije shvatili su ih ozbiljno.

Bend je početkom 1990. za njemačku nezavisnu etiketu Incognito Records objavio LP Bolivia R’N’R. U Njemačkoj im nisu zamjerali ništa, pa ni petokraku. Riječ je o kompilaciji sastavljenoj od pjesama s prva tri singla i nekoliko dotad neobjavljenih snimaka, koju mnogi smatraju njihovim prvim pravim albumom, premda je i ranija kazetna diskografija posve legitimna. Iste godine bend je nastupio s kanadskim D.O.A.-om u Sloveniji te rasprodao koncert u zagrebačkom klubu Đuro Đaković, čija je snimka kasnije objavljena i na videokazeti.

Iste godine izlazi im i drugi studijski album Mi smo ovdje samo zbog para, a 1992., u jeku rata Glupost je neuništiva, obje za slovenski Helidon, čiji je urednik tada bio Boris Bele iz Buldožera. Uz naslovnu stvar, album su obilježile “To nije mjesto za nas”, prepjev Demobove punk himne “No Room for You”, te “Pisma o Marinu, Mari i moru”, “Delamo škifo” i “Bepo vrati se”, koje su se svojim porukama i duhom izdvojile od ostatka materijala. Stihovi prožeti ironijom, društvenom kritikom i lokalnim koloritom učvrstili su njihov status širokogrudnog punk benda.

Iako su kreativno i koncertno bili na uzlaznoj putanji, devedesete su ih dovele u situaciju da sve ozbiljnije razmišljaju o razlazu. Retrospektivni CD Tako je govorio ZaraTusta, objavljen u ratnim godinama, zamišljen je kao svojevrsni oproštaj i zaključak dotadašnje karijere.

Međutim pravi vrhunci njihove karijere tek su slijedili. Objavljivanje ZaraTuste pratili su brojni nastupi izvan Hrvatske, uključujući koncerte u Njemačkoj, Švicarskoj i Makedoniji te sudjelovanje na festivalu EuroWoodstock u Budimpešti 1994. Vrhunac te koncertne godine bio je 10. listopada u ljubljanskoj dvorani Tivoli, kad su KUD Idijoti nastupili kao predgrupa Ramonesima. Bio je to vjetar u leđa društvu koje u političkoj klimi devedesetih nije moglo punk ni disati.

Doduše, slobode možda je falilo, ali svirke nikad. Kako je rekao Fric: “Mi smo kao otpadnici društva punili klubove, a to je kapitalu uvijek važnije od bilo koje ideologije.”

Novu dozu provokacije Idijoti su servirali 1995. U suradnji s Francijem Blaškovićem i njegovim sastavom Gori Ussi Winnetou, na projektu Istra ti materina, koji su zajednički promovirali. Nakon objave tog albuma, zbog pjesme “Turbo cattolico” zabranio ih je Radio Pazin, a poslije intervjua za Feral Tribune našli su se i na crnim listama Radio Pule i Glasa Istre. Bilo je i prijetnji.

Crvena zvijezda koju nisu maknuli iz loga i crvena zastava koju nisu izbrisali s repertoara postale su trn u oku novokomponiranih nacionalista, priskrbivši im status kućnih ljubimaca Arkzina i Ferala, dva najznačajnija nezavisna i satirička medija u Hrvatskoj tijekom 1990ih, ali i zazor dobrog dijela medijskog svijeta.

Umjesto povlačenja, uzvratili su antiratnim albumom Megapunk, jednim od svojih najboljih izdanja, te EP-jem Fuck. Cenzuri usprkos, bend je za ta izdanja dobio pozitivne recenzije i od domaćih i od stranih, američkih i njemačkih, kritičara.

“Sve ono čime su nas trovali tih godina u našem je slučaju kao oblik otpora kroz tu ploču ispalo van, u formi pjesme, naravno. Ali, album je imao i terapeutski učinak. Nije zaustavio rat iako je antiratna ploča, nije poboljšao svijet, no mi smo se osjećali bolje. Možda se nije ništa pozitivno dogodilo, ali ja sam na mnoge teme rekao što sam imao za reći”, komentirao je Veruda povodom reizdanja Megapunka iz 2021. godine.

I iza tih albuma stajao je Boris Furlan. Prvi album KUD Idijota snimljen i objavljen u Hrvatskoj bit će tek Cijena ponosa iz 1997., na kojemu će se naći “Ja sjećam se”. No veza sa Slovenijom nije se izgubila. Pjesma “Jebem ti rat” s tog albuma uključena je u slovensku satiričnu predstavu “Dijareja pod Slovenci”. Taj su album, kao i Gratis Hits Live!, snimku rođendanskog koncerta u pulskom klubu Uljanik, objavili za Dancing Bear, dok je njihovo posljednje službeno izdanje, Remek-djelo, 2001. objavio Menart.

Posljednjim izdanjem obilježili su 21. godišnjicu postojanja i usput predstavili novu ritam sekciju. Naime Fric i Ptica su nakon Gratis Hits Live! napustili bend, a zamijenili su ih povratnik Bucolini na basu te Kristijan Bijažić Picek na bubnjevima, kojega je kasnije naslijedio Dejan Gotalo. Odnosi s okrhnutom polovicom benda nikad nisu zaliječeni, a Fric i Ptica su nakon Idijota promijenili medij. Prešli su u radijske vode, a okušali su se i u televizijskim skečevima, dok je Fric o razdoblju provedenom u bendu napisao i knjigu.

Spot za pjesmu “Baj baj bejbe” s Remek-djela dospio je na vrh ljestvica Hit depoa, što upućuje na to da je novi milenij donio i novu programsku ploču, pruživši dotad ignoriranom bendu neuobičajeno mnogo medijske pažnje. Album je pratila turneja koju su obilježili nastupi na velikom češkom Anti-society festivalu, na Petrovaradinskoj tvrđavi u sklopu Exita te u zagrebačkom KSET-u.

Premda godinama nisu objavljivali novi studijski materijal, KUD Idijoti ostali su aktivni na koncertnim pozornicama diljem regije – sve do 2011. godine, kada je Tusti dijagnosticiran rak pluća i grla. Kad više nije mogao pjevati, grupa je prestala s aktivnim radom. Prvi nastup imali su kao trojka, a tako su i završili.

Tusta je preminuo u listopadu 2012, a ubrzo potom Sale Veruda objavio je da s njegovom smrću prestaju postojati i KUD Idijoti. Iza benda je ostao nedovršeni, nikad objavljeni album Zbogom, Istro.

KUD IDI(J)OTI U BROJEVIMA

KUD Idijoti imaju poprilično neurednu diskografiju. Nema pravilnih razmaka između izdanja, pjesme se često ponavljaju, izdavači zvuče neozbiljno, neka izdanja tako izgledaju… No, što se brojki tiče, KUD Idijoti su bili i ostali uspješan bend. Mogli su napuniti klub i rasprodati zadanu tiražu u bilo kojem formatu. Po svemu sudeći, bili su posljednji rock bend koji je uspio u Jugoslaviji. Bili bi vjerojatno i uspješniji da velik dio karijere nisu proveli u devedesetima, u kojima su patili i zbog piratstva i zbog politike.

Zloglasnost im, ipak, dugoročno nije odmogla. Nekoliko godina nakon Tustine smrti krenula je revitalizacija idijotskog nasljeđa. Pulski filmaš Andrej Korovljev je 2019. predstavio biografski dokumentarac o Tusti – priču o frontmenu koji je prerastao u “simbol slobodnog mišljenja i zdravog razuma”. Iste godine Fric je objavio svoju autobiografiju Život s Idi(j)otima, a krenula su i reizdanja starih albuma. Znakovito, prvo reizdanje bio je live album Gratis Hits Live! iz 1999. Uslijedili su Megapunk, Glupost je neuništiva i Mi smo ovdje samo zbog para.

>

Kao da sve to skupa nije bilo dovoljno da upropasti čast ostarjelih pankera, bend je 2020. dobio i nagradu za životno djelo. Rock&Off je svojom odlukom da im dodijeli nagradu potaknuo raspravu o tome treba li se netko ispričati Idijotima prije nego što im je uruči. Rasprava je oživjela ružne epizode iz povijesti benda, među kojima su policijska opsada Kulušića prije koncerta KUD Idijota 1994. i kampanja ondašnjeg predsjednika HGU-a Paola Sfecija protiv bilo kakvog kontakta s muzičarima i muzikom iz Srbije, a koja je uključivala i bojkot hrvatskih bendova koji se tom kampanjom nisu slagali.

KUD Idijoti prešli su tu tanku crnu liniju nekoliko puta. Posebno su odjeknuli njihov nastup na ljubljanskom koncertu ex-Yu bendova Igra rokenrol cela Jugoslavija u Tivoliju i pulski koncert povodom Dana ljudskih prava na koji su pozvali Ramba Amadeusa i Margitu Stefanović Magi. Možda najkontroverzniji dio te priče su reakcije kolega, među kojima se spominju Davor Gobac, Goran Bare i Bruno Langer, koji nisu išli protiv struje i u njihovom prkosu nisu prepoznali ni princip, ni pobunu, nego izdaju.

Idijoti su poznati i kao prvi domaći glazbenici koji je službeno nastupio u SRJ nakon raspada SFRJ. S tim da prvi neslužbeni nastup pripada bivšoj kraljici Torcide, Doris Dragović. Koncerti KUD Idijota u Beogradu i Novom Sadu dogodili su se u prosincu 2000. godine.

Idijoti su dugo imali običaj organizirati mladim bendovima koncerte u Puli, pa čak i objavljivati muziku lokalnih bendova preko vlastite izdavačke kuće Bonaca. Tiskali su i fanzin Čempress.

Najplodnija i najdugovječnija suradnja KUD Idijota s drugim glazbenicima bila je ona s Francijem Blaškovićem i njegovim sastavom Gori Ussi Winnetou. Iz nje je proizašao zajednički album Istra ti materina, ali i niz gostovanja na međusobnim izdanjima, uključujući pjesmu “Blago”. Suradnju su ostvarili i s Peterom Lovšinom, pjevačem slovenskih Pankrta, snimivši s njim pjesmu “Svršimo zajedno”.

Tusta je gostovao i na Šajetinu albumu Doba vodenjaka u pjesmi “Novi val”. Posebno se pamti gostovanje Tuste i Saleta na velikom koncertu Hladnog piva u maloj dvorani Doma sportova 2004. godine. Koncert je kasnije objavljen na DVD-u, a zanimljivo je da su upravo KUD Idijoti bili bend kojem je Hladno pivo dvanaest godina ranije sviralo kao predgrupa u Ljubljani.

Iako su u najtežim razdobljima imali podršku alternativne scene i nekolicine nezavisnih medija, KUD je svoje najveće uporište i snagu uvijek nalazio u publici. Od svoje nepodobnosti nisu odustali iz poštovanja prema sebi, ali i njoj. Na kraju im se nitko nije ispričao, a na dodjelu nagrade za životno djelo došli su Fric, Ptica i Tustina djeca. Sale Veruda takvo je priznanje odbio, potvrdivši još jednom svoju nepokolebljivost. Kapa dolje. Čovjek koji je napisao “Ja sjećam se” nema potrebu stanovati u prošlosti.

Nakon Idi(j)ota Sale je osnovao novi bend, Saša 21, i ozbiljno se posvetio svom štandu s pločama, na kojem već godinama nudi raznovrsne raritete, pregovarajući s glazbenim znalcima i znatiželjnicima iz cijelog svijeta. Ima sigurno i nešto za tebe.