Samuel (Srđan) Sacher u tri poglavlja

Samuel Sacher, poznat i kao Srđan, čovjek čije se prezime čita kao slavna bečka torta, ove godine u lipnju staje na prag sedmog desetljeća svog života obilježenog glazbom i „bendovanjem“

Svako ljeto stolicu iznosim na verandu i gledam ulje na vodi. Svakog ljeto zbog nas se predaje zima a ti piješ vino ispod slamnatog šešira. Svako ljeto živimo u stihovima Samuela (Srđana) Sachera.

Tim se povodom osvrćemo na Sacherov opus prožet ritmom širokog unutarnjeg svijeta, melodijama i stihovima poznatijima od njega samog te toplinom kakva se drugima obično daje golim rukama. Osvrćemo se na ono što mislimo da znamo o njemu. Naime zapisi o Sacheru su mjestimični, djelomični i rasuti. On je ipak glazbenik-nomad koji sa zapisničarima govori samo po potrebi. „Ukorijenjen je, ali teče, sav zlato“, poput Jinny u Valovima Virginie Woolf.

Kao autor djeluje od 1980. Pisao je, svirao i pjevao u Haustoru, Dee Dee Mellowu, Brojanima, Vješticama i trenutno to čini u bendu SACHER. Od početka karijere sklada i povremeno izvodi glazbu za kazalište, film i televiziju. Posljednjih tridesetak godina živi u pokretu, u prolazu, u Poljskoj, Češkoj, Portugalu, Južnoj Americi, Berlinu, Istri i od nedavno ponovno, a ne povremeno u svom rodnom Zagrebu. Prije sedamnaest godina promijenio je ime. Kaže da će ga, kad za to dođe vrijeme, još jednom promijeniti – u Santiago.

Da je predmet u špajzu, Samuel Sacher bio bi balzamični ocat; intenzivan, slojevit i nezamjenjiv, premda rijetko u prvom kulinarskom planu. Da je prijevozno sredstvo, bio bi kuća na kotačima. Da je platno, bio bi tapiserija.

AUTORSKI KLJUČ

Samuel Sacher rođen je kao Srđan Žlebačić u Zagrebu 1955. godine. „Trebao sam se zapravo zvati Sergej jer je tata bio profesor ruskog i volio je Jesenjina, no službenik u općini je čini se bio rusofob pa me upisao kao Srđana“, ispričao je prije nekoliko godina. Majčino židovsko prezime Sacher prisvojio je vrlo rano, a ime Samuel 2007. godine, sebi za veselje, ali i da bi zapečatio odnosno potvrdio ritual prelaska u novo životno razdoblje. Naime takav je običaj u kulturama čija se svakodnevica ne vrti oko televizora, a Sacher godinama nema televizor.

O Sacherovu djetinjstvu ne znamo puno, ali jednom je priznao da se glazbom počeo baviti da bi se svidio djevojkama. Pjesme je pisao i prije nego je naučio svirati, a sa sviranjem je krenuo u višim razredima srednje škole. “Neobičan dan”, pjesma koju je po vlastitom svjedočenju sanjao, jedna je od prvih koje je napisao. Rolu basista prvi je put zaigrao u space-rock bendu Komuna. Taj je bend svoj zvuk gradio na utjecajima krautrock grupa poput Tangerine Dream, Amon Düül, Guru Guru i Faust, komponirajući isključivo duuuge pjesme na zvjezdane teme.

Kasnije su upoznali blues pa Beatlese, broj jedan na popisu Sacherovih glazbenih uzora. Haustor je izrastao upravo iz tog srednjoškolskog benda kojemu se Darko Rundek pridružio 1977. godine.

Sacher je bio basist i autor glazbe te kapetan broda na prva dva albuma Haustora. U biografijama benda uvijek ga navode kao studenta etnologije i arheologije, insinuirajući da su zvuk Haustora u značajnoj mjeri oblikovali baš njegovi akademski interesi, odnosno potraga za izgubljenim, zaboravljenim ili nečuvenim zvukovima. Taj istraživački duh iznjedrio je za Haustor karakterističan amalgam reggaea, post-punka, „proto-etna“ i psihodelije, koji i danas izbija iz zvučne slike mnogih zagrebačkih bendova.

Međutim Sacher je pisao i tekstove. “Mijenjam se”, “’60-’65”, “Moja prva ljubav”, “Pogled u BB”, “Cijeli svijet je bolestan”, “Neobičan dan” i “Radnička klasa odlazi u raj” neki su od njih. Motivi koji se prevrću u njima izvučeni su iz svakodnevice, iz rana neumoljive percepcije i slojevite slike o stvarnosti. Naime, dok je Rundek riječima lovio daleke atmosfere, crne slutnje i boje, Sacher je svoj jezični harpun ubadao u ono što mu je bilo pred očima, spreman da vidi iznad krovova i ispod bridova, nekad i u budućnost. Puno je tu punka, ali naziru se i ljubavne teme. Baš one će kasnije progutati njegov opus.

Govoreći o debitantskom ostvarenju Haustora povodom njegova reizdanja 2021. godine, Sacher je rekao da je to Haustorov jedini pravi bendovski album. Treći svijet je njegov, a ostala dva su Rundekovi. Sacher je otišao iz Haustora 1984. godine, prepuštajući bend Rundeku. No odsvirao je bas na nekoliko pjesama s Haustorova posljednjeg albuma Tajni grad iz 1988. godine. Prije nekoliko godina najavljeno je moguće okupljanje stare postave Haustora. Međutim ono i dalje visi u zraku.

„Rundek i Sacher su obojica pisali pjesme, ali kako se Haustor razvijao, Rundek se istaknuo kao glavni pjevač i tekstopisac, animiraniji gitarist, ljevičarski aktivist. Kad god netko spomene Haustor, prva referenca je, gotovo neizbježno, njihov pjevač, tekstopisac i gitarist Darko Rundek. Druga referenca: Srđan Sacher, Rundekov partner u svemu navedenom, ali se općenito pretpostavlja, manje važan partner.“

Gornji ulomak zapravo je parafraza teksta o The Clashu, odnosno Joe Strummeru i Micku Jonesu. Izmijenjena su samo vlastita imena. Vjerujem da bi nešto slično mogli izvući iz više bendovskih biografija, ali The Clash i Haustor imaju više od dvije-tri stvari zajedničke. Primjerice, oba su benda obilježile dvije snažne autorske ličnosti. Koji znaju priču, uvijek kažu da im je jedan od drugoga (bio) draži. Ljudi vole birati boje.

Činjenica je da je Sacher, jer je bio u drugom planu, u našoj općoj kulturi ostao u Rundekovoj sjeni. No koji razumiju priču, znaju da je spoj njihovih karizmi bogomdan. Njemački izraz „eine runde Sache“ u sebi nosi krnje inačice njihovih imena, a u slengu označava nešto što je zaokruženo, cjelovito i smisleno. Tako se mogao zvati i Haustor, eine runde Sache.

Nakon Haustora Sacher je najprije pokrenuo sastav Brojani. Zatim je sa Srđanom Gulićem (koji je nastavio biti član Haustora) i saksofonistom Jurijem Novoselićem osnovao minimalističku hardcore-jazz grupu Dee Dee Mellow. Paralelno je svirao s grupom Ayllu čiji se repertoar sastojao od prearanžiranih narodnih pjesama iz Bolivije.

No svoj novi glazbeni život u konačnici je pronašao i u punini izrazio tek u novovalnoj supergrupi Vještice. U njoj su mu suborci bili stari znanci, Mladen Juričić iz grupe Film i Boris Leiner iz Azre. Naime Haustor je s Filmom na nastupima dijelio spomenutog Novoselića i trombonista Nikolu Santroa, a s Azrom prostor za probe i povremeno bubnjara. Prvi album Vještica Totalno drukčiji od drugih objavljen je 1989. godine.

Od udarnog topota iz naslovne do nomadsko-romantičnih plesova sa sjenama, duhovima i citatima, svaka pjesma s njihova prvijenca otvorila je dotad neviđeni svijet slojevitih jednostavnosti. Ne zna se jesu li veći potencijal za budućnost a možda i vječnost imale melodije ili, ipak, stihovi. Primjerice, „Mislit ću na penziju, umrijeti od smijeha“. „Vještičja“ muzika bila je nalik na cirkus koji je stigao niotkuda i tamo putuje bez stizanja; neočekivano pitka, zabavna, lagano mistična, malo i smiješna, no nimalo tričava.

Sudeći po novinskim natpisima iz tog vremena, kritika je tek tada priznala Sacherov izniman autorski talent. Vještice su bile „otkriće godine“, nešto totalno drukčije od sveg drugog sceni. Možda je riječ koju tražim – osvježenje. „Srđan Sacher kao da je idealno pomirio autorstvo i formu popa, emocije, pamet, mišiće i intelekt. To ga je i izdvojilo iz hrpe ostalih domaćih konkurenata“, napisao je Ante Batinović te godine (VL. 22.07.1989).

Vještice su bile prva domaća grupa koja je svjesno i dosljedno razvila hrvatsku inačicu nezapadnjačke, tzv. world muzike. Naziv benda su posudili iz zagrebačke literarne tradicije, odnosno od Marije Jurić Zagorke i Gričke vještice. Stil koji je povezivao globalno s lokalnim Sacher je tada objasnio jednom riječju – pentatonika. „Pentatonika je svemu tome, pa i glazbi Hrvatskog zagorja zajednička. Zato mi pjesme zvuče i bolivijski i zagorski i kineski“.

Kad su ga pitali o Haustoru, rekao je da mu je grupa koju ima s Juričićem i Leinerom muzički i spiritualno zrelija i bolja od prijašnje. „Nakon Trećeg svijeta poželio sam raditi glasniju i bržu glazbu nego što je to grupa Haustor mogla ostvariti“, objasnio je kasnije Sacher, dodajući da je s Vješticama dosta svirao po Europi, što s grupom Haustor možda ne bi mogao. „I tekstovi su u Vješticama bili svi moji“, dao je svoju točku na i.

Drugi album Vještica Bez tišine!, još jedna kolekcija ljubavnih pjesama u vedrom ruhu etno popa, objavljen je 1991. godine. Njegovu poruku zameo je rat. Treći album Kradljivci srca iz 1996. snimili su samo Leiner i Juričić, dok je Sacher ostao prisutan kao autor polovice pjesama. Ostatak su činile prerade međimurskih narodnih. Sacher je nedugo zatim prodao svoju cjelokupnu imovinu (uključujući bas gitaru) i sa suprugom Brankom otišao živjeti u Boliviju. Tako je stvoren glas o njemu kao čovjeku koji odlazi – iz grada, iz bendova – kad mu prestanu biti izazov.

U Boliviju je otišao iz Praga, a tamo ga je odvelo druženje s grupom Ayllu, odnosno Robertom Lovrićem i bolivijskom muzikom. No u Europu se vratio nakon par mjeseci, razočaran zemljom čija muzika, kako se pokazalo, nije bila odraz življenja u njoj. Vještice su nastavile svirati u izmijenjenom sastavu, povremeno i prigodno, nekad i uz Sachera. Prije desetak godina na internetima je osvanuo EP Poljubi me N.A.T.O. / Takva stvar da je stavi se na usta i singl “Ajmo se di bilo, curica”.

Sve do prije nekoliko godina, kada ga je briga za mačka Friedricha Alberta Omara Freikatera von Parkplatza zadržala u Zagrebu, Sacher je bio na proputovanju; često bez instrumenata, ali ne i u tišini. „Očito nije vrijeme za mene, onda je bolje da se bacim nečemu drugom“, rekao je u vrijeme posljednjeg studijskog izdanja Vještica. „Pišem za kazalište ili televiziju, živim od glazbe i dalje. Ali za autorsku glazbu s bendom, čovjek mora imati unutrašnji razlog“.

Na upit o rasprodanoj imovini, koja je uključivala bas gitaru, rekao je: „Kada čarobnjak dođe na određenu razinu, onda mu više ne trebaju hram, pločice, noževi i dinari. Sve je u glavi. Ako mi baš zatreba bas, posudim ga od prijatelja“, pojasnivši da je on ionako više skladatelj nego basist, a za to ne treba neki alat“ (VL, 17.11.1995).

Godine 2019. Sacher je s Filipom Riđičkim, Ivanom Beucom, Miljanom Bakićem i Draganom Brkljačićem osnovao novi sastav – SACHER. Njihov album iz iste godine Biser, ambra, jantar dočekan je kao nastavak Sacherove poetike rođene s Vješticama, a mnogima je na prvu promaklo da na vokalima nije Sacher već Riđički. Sacher je tim albumom pokazao da i dalje stvara drukčije od drugih i mimo svake mode, s puno smisla za humor, život i romantiku. Plan za dalje je snimiti još tri-četiri albuma sa SACHEROM.

Kao motiv koji ga nakon dugogodišnje diskografske pauze gura dalje naveo je neprestano razvijanje vlastitih potencijala. „Nisam još srel čovjeka koji je od toga odustal, a da je sretan“, komentirao je u razgovoru sa Srećkom Puligom. „A to je sve kaj me zanima: bit sretan u životu i vratiti to na neki način svijetu.“ U istom intervjuu svoju je muziku opisao kao 35+, odnosno glazbu za starije od 35. „Mislim da se u toj muzici može uživati tek kad obaviš neke vrste školovanja, npr. etičko, estetsko, političko i ekonomsko.“

A

Na pitanje kako izgleda njegov radni proces odgovorio je: „Pa ja u principu počnem ležeći na leđima. A kad mi struktura melodije postane dovoljno jasna, onda sjednem za kompjutor da je zapišem.“ Drugi put je, pak, rekao da nema neki posebni proces. „Pišem pjesme jer se nemrem sprečit. Radoholičar sam i ne znam se odmarati. Ak ne uzmem instrument u ruke ili ne upalim kompjutor, osjećam se bolestan“.

Preradom Haustorove “’60-’65” SACHER je prije dva mjeseca najavio album Stara slava. Na tom izdanju SACHER obrađuje Sachera. Očekuje se više od dvadesetak pjesama, od općepoznatih kao “Neobičan dan” ili “Radnička klasa odlazi u raj” do opskurnih poput “Kad mi pukne film”. Kao kakav Dylan iz našega sokaka (ili Taylor Swift ako vam je slučajno bliže ili draže), obrađujući samoga sebe Sacher svjedoči o neupitnom umjetničkom integritetu i predanosti vlastitoj autorskoj evoluciji.

SACHER U BROJEVIMA

Samuel odnosno Srđan Sacher s Haustorom je snimio dva studijska albuma, nekoliko singlova i jedan EP, Zima / Majmuni i Mjesec / Capri. S Vješticama ima tri singla, tri studijska i još toliko live albuma, a sa sastavom Dee Dee Mellow Live iz 1988. godine. Biser, ambra, jantar zasad je jedino izdanje benda SACHER. No Sacher u ZAMP-ovoj bazi ima prijavljeno šestotinjak skladbi. Većinu u toj brdovitoj zbrci čine skladbe za televiziju, i to često za dokumentarni program.

U tom se smislu posebno ističe Sacherova dugogodišnja suradnja s osebujnim snimateljem Mariom Salettom. Radio je glazbu za viṣ̌e od stotinu epizoda njegovih putopisno-dokumentarnih serijala Beskrajem svijeta, Jedrima oko svijeta, Pustolovina u Hrvatskoj, Nacionalni parkovi SAD-a i Tragom braće Seljan. Uz najplodnijeg autora televizijskog putopisno-dokumentarnog žanra u Hrvatskoj Sacher je postao dio povijesti hrvatske televizije.

Pisanje glazbe za putopise itekako ide uz njegovu bio- i diskografiju „Naslijedio sam od bake cigansku krv“, rekao je o svom nomadskom duhu. „Volim otkrivati. Nikada se ne zna kakav je neki grad dok se tamo ne dođe. A i uvijek mi se čini da može bolje“ (VL 17.11.1995). Sa suprugom je živio na dva kontinenta i u pet država. „Nema otkuda, nema sidra. Preseliš se i sve ti je novo“, jednako je zaneseno o promjeni boravišta govorio desetljećima kasnije.

Sacherove pjesme snimljene su i na albumima drugih glazbenika među kojima se ističe Branimir Štulić. Na Balkanskoj rapsodiji snimio je njegove skladbe “Sačekivanje” i “Prečesto (Ti znaš da putujem s tim)”, a četvrt stoljeća kasnije “Biser ambra” na neslužbenom izdanju Gozba. Jedan je od prvih i rijetkih domaćih autora kojima je Štulić „skidao” pjesme. Kao glazbenik nije gostovao prečesto, ali vrijedi spomenuti da je svirao sitar na pjesmi “Narko” benda Pips, Chips & Videoclips.

Uz sve navedeno Sacher je i priznati pjesnik. Njegova poezija objavljivana je u svim većim specijaliziranim časopisima u Hrvatskoj, još od 1980. godine. Prvu zbirku poezije Kargo kult objavio je 1997, a drugu Nove pjesme u lipnju 2013. Potonja je dovršena na portugalskoj plaži Amado (port. „Voljeni”), surferskoj Meki. „Dok boravi u Zagrebu piše i sklada pjesme za pjevanje, a na putovanjima, naoružan samo papirom i olovkom, piše i objavljuje pjesme za čitanje“, kaže opis te pjesničke zbirke u kojoj se na dosta mjesta pojavljuju prepoznatljivi protagonisti i antagonisti iz kulturnog života Sacher-grada.

Ni u pjesmama ni u razgovorima Sacher se ne odriče kajkavštine. Pritom govori glasom mladog čovjeka. Vegetarijanac je od svoje sedamnaeste godine, a „ima još mana“, zapisao je o njemu Boris Leiner u svojoj autobiografiji Sve bio je ritam – „voli knjige više nego ja žene“. U istoj knjizi autor bilježi da je Srđan izvanserijski maštovit i nepopravljivi sanjar te da se „iako je sad sijedi, bradati i pomalo prgavi čiča, uz njega i zbog njega osjeća mlad“. Rijetko govori o sebi a da ne spomene svoju Branku.

ŠKRIPAVA LADICA

Dvije su ladice u kojima je Samuel Sacher ostavio značajan dio svoga opusa. Prva je novovalna, a druga etno. No, dok njegov Haustor čini bazu ove prve, kao sin u svetom trojstvu zagrebačke novovalne škole, Vještice i nisu najpopularniji likovi u priči o etnu u nas. U tom često krivo ili proizvoljno shvaćenom žanru, koji je u mitologiji naše glazbe navezan na devedesete, kao da nema puno mjesta za širinu i vedrinu „Sacher-popa“. Naime tako je Sacherov autentični zvuk opisao jedan kritičar, kao „slojevit, smrtonosno ozbiljan, a vedar, kao kad iziđe sunce nakon kiše, dok je još sve natopljeno“. Slične vibracije na scenu su, uz podjednako duhovite tekstove i pamtljive melodije (i neke nove poroke) donijeli tek Alen Vitasović i istrijanski ča-val nekoliko godina nakon što je Sacher već krenuo na put.

Kao jedan od ključnih novovalnih autora, Sacher je komentirao mit koji se ispleo o mjestima na kojima je navodno nastao. „Ispalo je da je scena nastala tako da smo se sunčali pred kafićima, a za nastajanje tog mita smo i mi muzičari dosta odgovorni. Valjda mislimo da nije cool priznati da radimo. Zapravo smo većinu vremena provodili na probama“, otkrio je u razgovoru za Story.

„Grupu Haustor zvali smo grupa Proba jer smo živjeli na probama“, podijelio je. „Azra je snimila 42 pjesme uživo na koncertu u Kulušiću, jednu za drugom, bez nadosnimavanja i tehničkih čarolija. Možete li zamisliti koliko je truda i vremena utrošeno da se to može ostvariti? To je rock kako ga ja vidim i divim se tome trudu, radu i posvećenosti više nego ičemu. I to se ne postiže kafenisanjem u Zvečki.“

Trud i posvećenost bili su potrebni i da se izađe iz omiljenih ladica, odsanja par snova, osmisli svoj pristup i unutar praznog polja izgradi neponovljivi glazbeni svemir. Sacheru je, eto, pošlo za rukom da ima jednu cijelu ladicu samo za sebe. A, kad bolje razmislim, ima odlične šanse da nam uzme i čitavo jedno ljeto, još jedno.