Tomislav Ivčić u tri poglavlja

Pjevač, skladatelj, poduzetnik i zaboravljeni dobročinitelj Tomislav Ivčić poginuo je na današnji dan 1993. godine u dobi od 40 godina

Priča o Zadraninu Tomislavu Ivčiću jedna je od zanimljivijih u povijesti naše estrade. Veliku popularnost stekao je sedamdesetih kao kantautor, pjevajući pjesme nadahnute dalmatinskim folklorom, talijanskim kanconama, francuskim šansonama i američkim countryjem. Unatoč djelomičnoj medijskoj blokadi, koju je zaradio sudjelovanjem u studentskim prosvjedima 1971, uspio je izgraditi karijeru estradnog umjetnika, nastupati diljem svijeta i snimiti čak 13 samostalnih albuma, uključujući Međugorje Songs.

U ljeto ’91. postao je prvi glas mira, glasniji i prodorniji od hrvatske diplomacije. Ivčićeva “Stop the War in Croatia” pokrenula je novi val domoljubnih pjesama, a svojim dometom nadmašila kompozicije koje su došle nakon nje. U širenju vijesti o hrvatskom ratu za nezavisnost i prikupljanju novčane pomoći za stradale Ivčić je pronašao životni poziv. Proslavljen kao rodoljub i humanitarac, uključio se i u politiku. No netom prije no što je ušao u Sabor stradao je u prometnoj nesreći. 

Mnogi Hrvati dan-danas vjeruju da je Ivčić, jer je bio iznimno popularan, sposoban i ambiciozan, nekome smetao, odnosno da njegova smrt nije bila slučajna. Zbog toga je njegovu smrt obavio veo navodnih javnih tajni. Začudo, njegova biografija nije zaživjela ni kao dokumentarni, ni kao igrani film. To je tek jedan od tužnijih detalja iz priče o Ivčiću kao nekada utjecajnom estradnom umjetniku i aktivistu. Hrvatska ga se javnost sjeti rijetko i u anegdoti. Uspomenu na njega vjerno čuvaju tek Zadrani, njegova obitelj i pjesme bez kojih nema nijedne narodne fešte. 

Da je predmet u špajzu, Tomislav Ivčić bio bi svestrani kuharov nož. Da je građevina, bio bi crkva Gospe Loretske u zadarskim Arbanasima. Da je začin, bio bi morska sol oplemenjena mediteranskim biljem. 

AUTORSKI KLJUČ

Tomislav Ivčić bio je najmlađe dijete svoje majke Nele i oca Šime. Rastao je uz brata Vedrana, također pjevača i polubrata Đanija, pjevača, skladatelja i diplomata te polusestru Pinu Maršan, koja se nije bavila glazbom. Bliski suradnici i prijatelji zvali su ga Braco. Majka Nela je s jedanaest godina postala siroče, najstarije od desetero djece a dva je puta ostala udovica. Svojoj djeci prenijela je vjeru koja njoj je čuvala snagu za život . 

„Rođen sam 1953. godine, u vrijeme neimaštine, ali je vladao veliki entuzijazam”, rekao je Ivčić o svom djetinjstvu. „Bio sam sretan i ništa mi nije nedostajalo. Bili smo skromni“. (VL, 2.4.1989., br. 9206). Prvu pjesmu – “Čekaj me, Silvija” – napisao je sa 13 godina. Prvi javni nastup imao je kao mali dječak, a prvi cjelovečernji koncert sa šesnaest, i to kao Sergio Leone. Tu negdje je pustio i gusti crvenkasti brk, njegov zaštitni znak sve do kraja osamdesetih. 

Iako okružen glazbom, u djetinjstvu i mladosti se više zanimao za nogomet. Za glazbu se odlučio jer, barem prividno, nije tražila žrtvu. Dodatnu motivaciju pružio mu je inat – nastavnici glazbenog i svima koji u njemu nisu vidjeli pjevača. Prve korake prema estradi napravio je prebirući po gitari i razvijajući svoj baritonski glas stidljivim kopiranjem Pata Boonea ili Ala Bana, svojih radijskih idola. Na račun svoje revnosti, uskoro je zamijenio brata Vedrana u grupi Hatari. 

Školu nije volio a da bi izbjegao vojnu obvezu u Zagrebu je upisao čak jedanaest fakulteta, ne položivši ni na jednom od njih nijedan ispit. Stanovao je posvuda, trčao za djevojkama, gladovao i slabo spavao, a iz neimaštine se izvukao gažirajući po zagrebačkim kafićima i restoranima. Zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama 1971, bio je obilježen kao nacionalist i klerikalac, a kasnije je optužen i za sudjelovanje na misama za Antu Pavelića. 

Bio je na glasu kao prgav i svojeglav pojedinac, koji se nije ustezao od sukoba s moćnijima od sebe ali i, što je znakovitije, čitavim sustavima. Iz sličnih razloga nije bio miljenik radijskih i televizijskih urednika. Nepovoljan tretman izdržao je ponajprije zahvaljujući vjeri u sebe i Boga, koju nikad nije skrivao, ali cijelom procesu nije odmoglo ni to što ga je publika, pogotovo ona ženska, vrlo rano prihvatila. 

Prve pjesme snimio je za Jugoton 1974. godine a deset godina kasnije imao je deset ploča iza sebe.  U to je vrijeme pjevao i pjesme Đorđa Novkovića skladane na tekstove različitih autora, nastupao u različitim kombinacijama i skupljao staž. Kasnije će to prvo razdoblje svoje karijere nazvati vremenom umjetničkih kompromisa i svaštarenja. Nije posve jasno koji je događaj označio početak beskompromisnosti, ali treba reći da je, svaštarenju usprkos, imao zanimljivih trenutaka. 

Jedan od njih je šansonijerski album Nemam za kavu, na kojemu Ivčić potpisuje većinu pjesama. Na njemu je pjevački bliži Indexima nego klasičnom stereotipu dalmatinskog muškarca koji je tada oblikovan po uzoru na lik i djelo Miše Kovača. Pritom ne zvuči kao Oliver ili Arsen, a ni kao Duško Lokin ili Džo Maračić Maki, a daleko je i od Mate Bulića ili Matka Jelavića. U duhu mu je blizak, odnosno tada je bio, tek Mladen Grdović. Bio je njegov dugogodišnji prijatelj. Zajedno su kratko djelovali kao Duo Pegla, proslavljen humornom pjesmom “Mi imamos mnogos problemos”. Vezalo ih je mnogo uspomena, a dijelili su istu strast prema brzini i autima, posvjedočio je Grdović. 

 Ivčić je u osamdesetima snimio duete s više pjevačica. Među njima se ističu Korčulanke Jasna Zlokić i Meri Cetinić. Cetinić je s njim surađivala u grupi Korak, a vokalno mu se pridružila na “Gorkoj rijeci”, jednoj od njegovih najpoznatijih pjesama, prepjevu uspješnice grčkog baritona Mikisa Theodorakisa, skladatelja i političkog aktivista. „Tako smo ponovo učinili popularnom pjesmu koju je Theodorakis napisao u vrijeme političkih previranja kao član KP Grčke. Pjevao je o bolu u grudima, bio zatvaran, a pjesma zabranjivana“, rekao je Ivčić u intervjuu iz 1990. godine. 

Miješane osjećaje danas izaziva njegov duet s djevojčicom Vanjom Miho naslovljen “Tata, vozi polako”.

Sa svojom braćom Ivčić je snimio dva albuma njihovih autorskih pjesama. Skladbe i tekstove, uz pojedinačna gostovanja Dušana Šarca i Đorđa Novkovića, potpisuju sva trojica. U drugom triju, s bratom Vedranom i Darijom Stipičevićem, snimio je album obrada narodnih i srodnih autorskih klasika Sine, vrati se. Katalogu je dodao i tri zanimljiva LP-ja obrada pjesama na stranom jeziku, dva na talijanskom (Talijanska ploča 1 i 2) i jedan na francuskom (Francuska ploča). 

Na albumu Večeras je naša fešta iz 1986. godine se, uz naslovnu pučku himnu, nalazi i zadarska himna “Kalelarga” u koju je Ivčić upisao čežnju za prošlošću i starim domom, ravnu emigrantskoj. „Zadar je svetost što je nosim u sebi, trajno nadahnuće, grad koji je obilježio moj život, dragulj mog djetinjstva“, rekao je početkom devedesetih. O posebnoj vezi trubadura i njegova grada svjedoči izjava Marka Vučetića da ne postoji Zadranin koji ne živi njegovu stvarnost i život. 

Godine 1988. Ivčić je snio i objavio Međugorje Songs, vjerojatno prvu autorsku vjersku ploču u zemlji. Pjesme je na njemu ispjevao na pet jezika. Tu ploču smatrao je svojim najpotpunijim umjetničkim djelom, izrazom njega kao umjetnika prema vjeri. O vezi s Gospom govori i to što je svoju djecu krstio na blagdan Velike Gospe. Tretman koji je kao istaknuti pjevač i vjernik imao u Jugoslaviji, po vlastitom priznanju, nije ga ogorčio. 

Gorčinu je donio početak rata. U ljeto 1991. Ivčić je snimio pjesmu po kojoj ga se najviše pamti – “Stop the War in Croatia”, snimljenoj sa Zagrebačkim mališanima. Bila je to naša prva prva anti-ratna himna skladana s jasnom humanitarnom i aktivističkom porukom, upućena izravno Europi i Uniji. „Pjesma je“, kako je sâm rekao, „nastala vrlo jednostavno. Dok su se mnogi koji su kasnije pisali pjesme kupali po moru, ja sam u Zagrebu živio pun briga, pun šokova, bez ikakve volje za radošću i smatrao da mi je dužnost, meni kao umjetniku nešto stvoriti“.

I u ovom je slučaju do izražaja došla njegova spremnost na sukob i sklonost samouvjerenom idealizmu iza kojega se krila autentična emocija, kako god ona danas izgledala. ‘Zaustavite rat’ dobila je i spot koji je prikazivao neke od posljedica razaranja na području Hrvatske. Redatelj tog mozaika bio je Vlado Božičević. Nakon što je sredinom kolovoza premijerno pušten na HTV-u, spot je prikazan i na svjetskim TV postajama. Emitirali su ga BBC, CNN, meksička, austrijska i francuska televizija. Sličan domet, samo u znatno drugačijem kontekstu, imala je tek pjesma Tea Trumbića “Danke Deutschland”.

Domoljubne pjesme devedesetih pisale su se poglavito na hrvatskom jeziku. No Ivčić se bio odlučio za engleski jezik zbog internacionaliziranja pjesničke poruke. Nadahnule su ga strana karijera talijanskog pjevača Zucchera i možda John Lennon, sigurno najpoznatiji pacifist s klavirom. Pjesma je ubrzo postala kazeta, prvo Jugotonovo izdanje bez Jugotonovog loga a s natpisom „Made in Croatia“. Zatim je kazeta prerasla u multimedijski projekt, čija je glavna namjera bila prikupljanje novca za stradale u ratu i njihove obitelji. Od skladatelja i pjevača rodio se poduzetnik, organizator festivala i humanitarnih akcija, TV režiser i političar.

Ivčićeva nova medijska prezentacija, koja nikad nije zaživjela, trebala se zvati The World is Blind –  Svijet je slijep. „Osobno, bez obzira na to što je dosad 17 svjetskih zemalja prikazalo moju pjesmu, ja sam vrlo razočaran sa svjetskim pristupom hrvatskoj tragediji i hrvatskoj istini“, objasnio je u razgovoru. Nakon što je savladao diplomaciju nije mu trebalo puno vremena da se razočara i hrvatskim pristupom tragediji i istini. 

Njegovu pozornost dobila je i privatizacija Croatije Records koju je, zbog pojedinaca koji su htjeli preuzeti kontrolu nad poduzećem, Ivčić pred kraj svog života zaustavio. Jedna od posljednjih vijesti napisanih o njemu ticala se upravo Jugotonove sudbine. 

Bio je na glasu kao radoholičar koji je „upornošću i postojanošću znao iscrpljivati najbliže suradnike, a svoje konkurente doslovce „izluđivati“ (VL, 6.3.1993, br. 10610)“. U vrijeme pogibije već je bio izabran za zastupnika u Saboru i obnašao dužnost predsjednikovog savjetnika za medije. Teško je reći da je umro na vrhuncu karijere jer se čini da je pred njim tada bila itekako zanimljiva i svjetla budućnost. U nekoj paralelnoj stvarnosti mogao je dogurati do predsjednika. Ovako je iza njega ostalo puno nedovršenih projekata. Naime, nije se pojavio nijedan koji bi uskočio u njegove cipele. 

TOMISLAV IVČIĆ U BROJEVIMA

Uz cipele, Ivčić je za sobom ostavio više od petnaest raznovrsnih albuma tiskanih u velikim nakladama. Kao skladatelj i tekstopisac potpisao je oko 150 pjesama, a kao pjevač snimio najmanje 200. S njima je proputovao svijet, od SSSR-a do Australije i postigao zavidan komercijalni uspjeh. Nema niti jednog Porina. Struka o njemu znakovito šuti. 

Njegova dobročiniteljska karijera započela je, zanimljivo, prije rata. Godine 1986. organizirao je solistički koncert čiji je prihod bio namijenjen izgradnji košarkaškog centra Zagreb, koji danas nosi ime Dražena Petrovića, odnosno Cibona. Bilo je to uoči i zbog Univerzijade. 

Puno izvora navodi da je Ivčić vrlo rano postao član HDZ-a, ali zabilježene su i njegove izjave u stilu: „Nikada neću biti član nijedne stranke! Za moje poimanje to nije svojstveno umjetničkom biću“. „Želio sam samo pripomoći da ova stranka pobijedi na izborima u Hrvatskoj. Poslije me se nije moglo čuti na političkim skupovima i feštama“, objasnio je sudjelovanje u promidžbenim kampanjama za HDZ. Program te stranke poistovjećivao je sa slobodom i humanošću pa nije bilo dvojbe kome daje svoj glas. Zbog toga je uživao poseban tretman državnog vrha, što je u konačnici bio jedan od njegovih „glavnih grijeha“. 

Prema numerolozima, za njegov je život koban bio broj 43. Isti su navodno nosili Abraham Lincoln, princeza Diana i James Dean te još nekoliko imena stradalih u sličnim okolnostima. Da je njegova prometna nesreća odjeknula i utjecala na širu javnost, potvrđuje medijsko seciranje tog slučaja u javnosti i po kuloarima. U sudaru je uz Ivčića stradalo još dvije osobe, suvozačica iz drugog automobila i pješakinja koju je skretanjem na kolniku pokušao izbjeći. 

Za Ivčićem je ostala supruga Slavica i njihovih troje djece, Izabela, Kristina i Ivan. 

ŠKRIPAVA LADICA

Mreža suradnika Tomislava Ivčića počinje u Arbanasima, odnosno Zadru gdje su između ostalih rođeni i stariji Duško Lokin te mlađi Mladen Grdović. Samim time što je bio izmješten iz središta mitske Dalmacije, Splita, a nije bio ni čest gost Splitskog festivala, Ivčić nikad nije bio tipični dalmatinski pjevač svoje generacije. I s tom je institucijom bio u sukobu. 

Bez obzira na to što se nikada nije uklopio u taj kalup, on je jedan od pjevača zbog kojih razumijemo taj tip. Nježan je u pjesmama a nesalomljiv u životu. Njegova kći opisala ga je kao vizionara koji je bio talentiran za život. „Bio je poslovni čovjek, bio je pokretač, bio je empatičan, bio je hrabar, žudio je za osobnom slobodom u kojoj kreacija ne poznaje granice“, napisala je u nedavnom osvrtu na život s ocem i nakon njega. 

„Bio je karizmatičan čovjek u svim nijansama, a takve su bile i njegove pjesme. Pjevao je talijanske kancone i francuske šansone, napisao je i otpjevao antologijske dalmatinske i domoljubne hitove, budio emocije čudesnim ljubavnim pjesmama, parodirao narodnjake i meksičke pjesme, himnom mira ‘Stop the War in Croatia’ dospio do svjetskih televizija i radijskih postaja.“ Pritom je postao svačiji i ostao svoj. Dok struka o njemu znakovito šuti, čini se da njegov opus i elemente bogate biografske priče vrijedi iznova vrednovati.