Rođendan 5. siječnja slavi legenda starogradske glazbe i tamburaških pjesama, bard autorske bunjevačke pjesme, majstor ganuća i posljednji romantik panonske ravnice, neuništivi Zvonko Bogdan. Prije dva tjedna napunio je Lisinski, a danas puni 82 godine

Zvonko Bogdan je rođen 1942. u Somboru, njegova pjevačka karijera počela je šezdesetih u Beogradu a od 1980. živi u Subotici. Proslavio se sedamdesetih uz osam opjevanih tamburaša Janike Balaža, a osamdesetih postao sinonim za starogradsku pjesmu i kavanu u koju se ulazi s poštovanjem i kravatom. Devedesete je proveo timareći konje i golubove, prividno napustivši scenu. No na pragu novog tisućljeća vratio se svojim ljudima te i danas žanje što je posijao – čuvajući u svojim pjesmama ljude i običaje kojih više nema.

Njegove su pjesme sve starije, a publika sve mlađa. U posljednja dva desetljeća njegovo smo ime sretali među pjesmama Gužve u 16-ercu, na nekoć kultnoj Facebook stranici Pomazimo konje Zvonka Bogdana ili istražujući tamburašku, svatovsku muziku. Ako jednom to ime i zaboravimo, njegove pjesme nećemo moći. One su sitnim vezom utkane u naše narodno tkivo, a pronalazimo ih i gdje im se ne nadamo.

Bogdanovima možemo zvati pjesme kojima je on autor, poput “Kraj jezera jedna kuća mala” ili “Jedan stari kontrabas”, narodne koje je sačuvao, primjerice “Evo banke” ili “Ej, mati”, prepjeve s mađarskog i rumunjskoj, kao što su “Jesen stiže, dunjo moja (A Hajnal Már Nem Simogat)”, “Fijaker stari (Régi Fiakker)” i “Kad se mesec sprema na spavanje (Când să duce luna la culcare)” te uglazbljenu poeziju srpskih, vojvođanskih i slavonskih pjesnika, među kojima posebno mjesto zauzima Zmaj Jova Jovanović.

Da je predmet u špajzu, Zvonko Bogdan bio bi kanta za mast jugoslavenske proizvodnje, à la EMO Celje. Takve su danas rijetko u upotrebi, no mudraci kojima su pune domaće masti znaju da im čuvaju blago. Da je građevina, Bogdan bi bio Narodno kazalište u Somboru ili “dvorac” u Paliću. Da je začin, bio bi kumin, okus nastao iz suza božice žetve.

AUTORSKI KLJUČ

Bogdanovi su preci, koliko je njemu samom poznato, od početka 19. stoljeća u Bačkoj, na sjeveru Vojvodine. Etnički pripadaju Bunjevcima za koje pjevač kaže da su njegov svit, ljudi koji ga zanimaju i kojima se bavi, nastojeći očuvati njima zajedničke pisme i običaje – tradiciju ljudi „ponosnih i jakih izvana, ali mekanih i punih čežnje iznutra“. Dok se u literaturi Bunjevci nazivaju ogrankom hrvatskoga naroda, brojni pojedinci u Srbiji smatraju ih konstitutivnim narodom koji nema hrvatsko podrijetlo. Zvonko Bogdan pripada toj izdvojenoj skupini.

Suprotno očekivanjima, on zbog svog nacionalnog opredjeljenja u Hrvatskoj nije izgubio svoj legendarni status. O tom je fenomenu Miljenko Jergović u svojoj kolumni napisao: „Nikada ti drugi ne određuje koja je pjesma tvoja, niti koji je pjevač, pjesnik, slikar i muzičar tvoj. To je, dragoviću, nešto što odrediš sam.“ Zaključio je da je dobro, umirujuće i ispravno da nikom nije palo na pamet da se zbog amblema i zastave odrekne Zvonka Bogdana.

Iz novinskih je arhiva vidljivo da su hrvatski mediji prema Bogdanu oduvijek blagonakloni, što nije pravilo sa srbijanskim tabloidima. Na temu nacije, Bogdan je na svom prvom koncertu u Lisinskom iz 2002. godine rekao kako vjeruje da „možemo biti zajedno bez putovnica i pasoša, viza te vjerskih i nacionalnih opredjeljenja“ te da će zbog toga „pivati, pjevati i pevati.“ Desetak godina kasnije mislio je slično: „Tamo gdje vole moju pjesmu, gdje su dobri ljudi, tamo se osjećam doma.“

A istinsko, rodno doma, njemu je u Somboru. Još kao dijete Bogdan je bio naklonjen djedovima, tradiciji i starini. Djetinjstvo do polaska u školu proveo je na salašu djeda Stipana Kukuruzara, majčinog oca. Ondje je osjetio red i rad kojim je dida vodio domaćinstvo te suživot s prirodom, pričama i pjesmom. Na tom je salašu rastao uz ujaka Antuna, koji ga je naučio brinuti o golubovima i konjima. Antun zvani Tonika umro je dok je Bogdan bio dječak, a vječnoj uspomeni na njega posvećena je “Govori se da me varaš”.

Drugi djed, očev otac Franja, bio je fijakerist i cestar, graditelj puteva od kaldrme. On je više od prirode volio ljude, pjesmu i kavanu, a svirao je i posjedovao sve tamburaške instrumente. Nalik njemu bio je i Bogdanov otac Stipan, potkivač i kovač, koji je kući često stizao u pratnji tamburaša. Majka Maca u tim je prilikama Stipanu pjevala pratnju, kao što je to činila i u zboru. Od njih je Bogdan naučio puno pjesama.

U obitelji, kaže, nije bilo trzavica i svađa, a sve ih je vezala ljubav prema glazbi. Ipak, objašnjavajući zašto ne pije, iako je radni vijek proveo uz pijane tamburaše, rekao je da je njegov otac popio dovoljno i za njega i za sebe. Stipan je preminuo prije no što se njegov sin proslavio, a on mu je posvetio bolnu “Već odavno spremam svog mrkova”.

Bogdan je početkom šezdesetih napustio Sombor i u Beograd došao sa željom da studira glumu. Kao mladić je čvrsto vjerovao da će postati glumac, a u njega je vjerovao i učitelj Bora Stojanović, koji ga je uveo u svijet umjetnosti. Od njega je Bogdan naučio da je mjera najvažnija i da je nju najteže naći. Druga učiteljica bila mu je Jelka Asić na čijim je privatnim satovima naučio osnove tehnike disanja, dikcije, scenske izražajnosti i artikulacije. Kada se nije uspio upisati na Glumačku akademiju u Beogradu, počeo je pjevati.

Kazališno iskustvo pomoglo mu je da uzdigne svoj nastup i izbjegne sudbinu stereotipnog kavanskog pjevača, koji pjeva za bakšiš pred pijanim gostima. Početkom sedamdesetih svoje je mjesto pronašao u hotelu Union. Tamo su navraćali ugledni književnici, ljubitelji umjetnosti, romansi i starogradskih pjesama uz obveznu rezervaciju i kravatu. U tom je hotelu za mjesečnu plaću pjevao šest dana u tjednu, punih osam godina.

Slobodne dane znao je provoditi na Petrovaradinskoj tvrđavi s orkestrom Janike Balaža, i danas prepoznatljivom simbolu tamburaške glazbe. No za njega je kavana ostala jedino mjesto gdje se može ispeći zanat i postati pravi pjevač i svirač. „Svejedno mi je nastupam li u kazalištu, dvorani, šatoru ili pjevam na svadbi, atmosfera mora biti – kavanska“, podijelio je u jednom razgovoru.

Bogdan je upisao Glazbenu školu i učio solo pjevanje kad mu je karijera već bila u zamahu, potaknut nagovorom svog mentora, pijanista Ladislava Baloga. „Učio sam od ljudi koji to znaju puno bolje od mene“, rekao je i kao mentore izdvojio glazbenike Kseniju Cicvarić, Zehru Deović, Mirka Rondovića, Stanišu Stošića, Vlastimira Pavlovića Carevca i Ljubišu Pavkovića.

Rado je prihvaćao savjete starijih i polako stekao reputaciju obrazovane i sofisticirane alternative novokomponiranoj glazbi, koja je tada osvajala široku publiku. Nadahnuti Bogdanovim pjevanjem i Balaževim sviranjem, osamdesetih su u Hrvatskoj nastali mnogi tamburaški sastavi, među njima i naši Zlatni dukati. Zaokret prema tamburaškoj glazbi Krunoslav Kićo Slabinac napravio je nešto ranije, ali je svoj repertoar često obogaćivao pjesmama na koje je utisnut Bogdanov pečat.

Premda je Bogdan svoj prvi singl snimio 1968. godine, redovito snimanje singlova i njegovo prvo dugosvirajuće izdanje dogodili su se početkom sedamdesetih. Na snimkama ga je pratio tamburaški orkestar genijalnog primaša Janike Balaža ili orkestar RTV-a Novi Sad, kojim je on ravnao. Iznimka je bila njegova suradnja s Orkestrom Šandora Lakatoša na drugom albumu. Dugogodišnja suradnja s utjecajnim i talentiranim Balažem, prekinuta je tek njegovom bolešću i smrću 1988. godine. Njemu i sedmorici veličanstvenih Bogdan je ispred vinarije u Paliću prije nekoliko godina podigao spomenik.

Na većini Bogdanovih nosača zvuka možete pronaći autorske skladbe i narodne pjesme, iako je sa skladanjem i pisanjem krenuo relativno kasno. Snalazi se u svim aspektima glazbe, od nizanja stihova do slaganja aranžmana, i rado surađuje. Na primjer, s Petrom Bahunom napisao je pjesme “Legolas” i “Markova čežnja”, posvećene konju i njegovom vlasniku.

Obje je nadahnuo Marko Anić, Slavonac kojega je Bogdan upoznao na proputovanju Švedskom. Iz čežnje za Slavonijom Marko je kupio trkaćeg konja Legolasa i ušao u hrvatsku domoljubnu poeziju. Kroz Bogdanove pjesme prošli su još neki Slavonci, poput književnika Ivana Kozarca, autora pjesme “Do dva konja a obadva vrana” i Vladimira (Nikole) Nikolića, pera iza legendarne “Na te mislim”. Tekstopisce čije pjesme pjeva redovito spominje na svojim koncertima.

Gotovo sve pjesme koje je napisao vezane su za njegovo djetinjstvo i istinite događaje i ljude.  Prvu kompoziciju “Svake noći tebi pjevam” skladao je 1968. godine, a prvu pjesmu “Ej, salaši na severu Bačke” tri godine kasnije u autobusu, na putovanju iz Beograda do Sombora. Na početku je krio da je to njegova autorska pjesma. „Plašio sam se da će moje kolege, koje ponekad znaju itekako da budu nedobronamjerne, posjeći moje prve pokušaje, da će me, već na početku, demoralizirati i učiniti da prestanem komponirati“, odao je u intervjuu 1972. godine.

Bogdanove pjesme već su tada bile samo uspomene na život njegovih djedova i mladost njegovih roditelja, pune čežnje za zavičajem i bližnjima kojih više nema, nalik na himne iseljenika izmještenih iz vremena, ali ne i prostora. Starogradskim pjesmama i narodnom glazbom bunjevačkoga, šokačkoga, madžarskoga, rumunjskoga i turskoga porijekla napunio je brojne kavane i dvorane diljem svijeta, vrativši tisuće ljudi u vremena koja se više ponoviti neće. I još nas vraća.

ZVONKO BOGDAN U BROJEVIMA

Prepoznatljivo lice Zvonka Bogdana, često fotografirano uz konje, smiješi se s naslovnica petnaestak albuma i još toliko raznovrsnih kompilacija. Autorski potpisuje više od sto pjesama, a duplo više prilagodio je svom tamburaškom repertoaru. Prvu singlicu Narodne pesme iz Vojvodine Bogdan je snimio 1968. godine za zagrebački Jugoton, u aranžmanu Isidora Hadnađeva. No osam singlica i još toliko albuma koje je snimio između 1970. i 1988. godine objavio je beogradski PGP RTB.

Čini se da je njegova diskografska pauza od 1988. do 2002. godine bila posljedica kako smrti Janike Balaža, tako i ratnih zbivanja devedesetih. Desetogodišnju stanku okončao je albumom Živim život k’o skitnica, a od tada je izbacio još sedam, među kojima su Bez tambure nema pjesme s koncerta u Požegi (Croatia Records) i Godine su mnoge prošle na kojemu ga prati zagrebački TO Serbus (Menart). Pored toga njegove su se pjesme rasporedile na petnaestak best of kompilacija, uključujući Zlatnu kolekciju Croatije Records.

Nagrađen je brojnim priznanjima među kojima su tri Porina i titule počasnog građanina Subotice te doživotnog počasnog predsjednika svjetske tamburaške federacije.

Svirao je posvuda, ali najviše za Hrvate i Srbe, doma i u iseljeništvu.  U novom tisućljeću, osim u Lisinskom, bio je čest gost na Vinkovačkim jesenima, požeškom festivalu Zlatne žice Slavonije i drugim događajima koji okupljaju ljubitelje tamburaške glazbe. No mogli ste ga zateći i na neočekivanim mjestima, primjerice u Dalmatinskoj Zagori na kazališnom susretu glumaca u Zagvozdu ili, pak, na EXITovom fusion stageu.

Kao što je sâm Bogdan bio posvećen slušanju starijih, tako su mlađi tamburaši s poštovanjem slušali njega. Njegov autoritet, spoj bogatog iskustva, kulture i glazbeno-teorijske potkovanosti, imao je dubok i pozitivan utjecaj na hrvatsku tamburašku scenu. „Naši ljudi vole ponavljanja“, izjavio je Bogdan, sugerirajući da je potrebno biti strpljiv i uporan s publikom, što je jednom prilikom savjetovao i mladom i nesigurnom Miroslavu Škori kada je tek počeo pisati pjesme i razmišljao o tome tko bi ih trebao pjevati.

Škoru je krajem osamdesetih s Bogdanom povezao vrsni hrvatsko-američki tamburaš Jerry Grcevich, a u spomen na taj susret i danas izvodi “Ej salaši na sjeveru Bačke” na svojim koncertima, mentoru u čast. Škoro, Kićo i Zlatni dukati samo su neki od hrvatskih glazbenika koji su u svom radu odali počast gospodinu Bogdanu. Godine 1990. hrvatski pjesnik Drago Britvić i skladatelj Siniša Leopold napisali su pjesmu “Svirci moji” posebno za njega. Međutim, zbog događanja devedesetih, nije imao priliku izvesti tu pjesmu pred publikom tada. To je učinio tek desetak godina kasnije.

Cijeloga života Bogdan je vezan uz konje, važan dio bunjevačke tradicije. Svijet je proputovao spajajući koncerte s konjičkim utrkama, a usput se bavio i uzgojem golubova pismonoša. Njegov dorat Diktat bio je prvak Jugoslavije, Bogdan drži rekord Hrvatskog kasačkog derbija u Zagrebu, a ništa manje uspješni nisu ni njegovi belgijski golubovi. Uz to, na selima blizu njegovog salaša, u okolici Subotice, smješteni su bogato uređeni muzej i vinarija, oboje nazvani po njemu, iako vinarija nije u njegovom vlasništvu. Vojvođani cijene i prepoznaju značaj imena Zvonka Bogdana.

Ženio se dvaput. Prva supruga bila mu je glumica Gizela Vuković, a više od pola stoljeća u braku je s Mirjanom. Bračni par ima sina Sigmunda i kći Evelin. Evelin je medicinska sestra i sa svojom obitelji živi u Ohiju, a Sigmund je bivši vaterpolist, vaterpolski trener i kuhar te sa svojom obitelji živi u Brazilu. Njegova su djeca Srbiju napustila još devedesetih. Posvetio im je pjesme “Prošle su mnoge ljubavi'” i “Život teče u laganom ritmu”. Ima dvije unuke i jednog unuka.

ŠKRIPAVA LADICA

Ako u našim ladicama uopće ima mjesta za Zvonka Bogdana, onda je to u ladici širokogrudnih pjevača kakvi su bili Vice Vukov i Krunoslav Kićo Slabinac, naši građani svijeta, nesputani svojim lokalnim odrednicama. Sitne biografske crtice pletu mrežu koja Bogdana povezuje sa svakim velikim pjevačem na našoj sceni, ali važno je spomenuti i društvo koje je imao u Beogradu dok se probijao. Naime, njegov je antipod i rival svojevremeno bio Toma Zdravković. Nadalje, uspoređivali su ga sa Frankom Sinatrom, Nickom Caveom i sličnim transnacionalnim i tužnim odmetnicima.

Zvonko Bogdan sinonim je za starogradsku glazbu koje odavno nema u radijskom i televizijskom programu. Ona se još uvijek spominje, i to najčešće uz sevdalinke, ali teško je reći kakvu bismo definiciju starogradske glazbe dobili da je zatražimo od Zagrepčana na ulicama Gornjega grada. U literaturi je starogradska pjesma bliska sevdalinki i romansi, ali se od njih razlikuje po nešto široj lepezi tema koje obrađuje. Dok romanse i sevdalinke pjevaju o romantičnoj ljubavi, u starogradskim se pjesmama ona opjevava koliko i pijanstvo te zavičaj. Ponekad se u njoj isprepliću sve tri teme.

No srž starogradske muzike zapravo je rečenica kojom Bogdan započinje svoje koncerte: “vratit ću vas u vremena koja se ponoviti neće.” Vrijeme se neće ponoviti, ali se kroz vrijeme može putovati. Starogradska glazba je DeLorean domaće proizvodnje, pruža suptilan bijeg od svakodnevice, nesigurne suvremenosti i upornih briga te nam dopušta da oživimo fizički nedokučiv i naizgled bezbrižan života smješten u onomad nekad davno. To su duge šetnje panonskom ravnicom, austro-ugarskim pokrajinama i krajinom, „od Zagorja do Karpata, od Visokih Tatra do uzburkanog Balkana“, od 19. do 21. stoljeća.

U izvještaju s koncerta nedavno održanog u Lisinskom kolegica je zapisala da se Bogdan doima poput pripadnika „dinastije čiji privilegij nije tek posljedica rođenja pod sretnom aristokratskom zvijezdom, već mogućnost da pred vašim očima oživi ono što sami niste mogli doživjeti“. Naime, ni on odavno ne vodi život o kakvom pjeva, voli biti sam kod kuće i ne fali mu okupljanje po kućama. No on svijet svojih pjesama dobro poznaje, još bolje razumije i bolje nego itko iznova proživljava na svakom svom nastupu.

Zvonko Bogdan u duhu pripada istom onom svijetu na koji nas podsjeća Golikov Tko pjeva zlo ne misli a koji je počeo odumirati po rođenju boom generacije. Katkad nam je teško povjerovati da je taj svijet ikad postojao, a drugi put, pak, za njim žalimo – mi koji ga ne znamo niti sanjati. U tom je svijetu štošta prešućeno, zatomljeno i nepreboljeno, ali baš te i takve tuge iznjedrile su pjesme, čardu, kavanu i Bogdana.