Toliko puta viđena scena. Autobus prilazi čuvanom parkiralištu, kamere snimaju zatamnjena stakla. Iza njih, figure u dubokom fokusu, potpuno odsječene od sulude realnosti bliještećih fotoaparata

Vrata autobusa se otvaraju, ispada cijela momčad u odijelima, te se u tišini bez pogleda redom šeću prema svlačionicama. Svaki od njih je u svom vlastitom „filmu“ no jedno im je zajedničko, svi na ušima imaju nekakve slušalice, s ili bez žice.

Glazba i sport isprepleteni su poput zapetljanog čuperka kose. Pisali smo prije o navijačkim pjesmama i njihovoj ulozi na velikim sportskim natjecanjima. Galvanizacija nacije, domoljubni motivi i pjevni refreni svakako su dio naše sportske svakodnevice, no danas nećemo govoriti o najnovijem paketu hitova ususret nogometnom Europskom prvenstvu. Danas se bavimo sportašima i njihovim potrebama, jer je cijela poanta prilazećeg autobusa s početka teksta ta da baš svi – na ovaj ili onaj način – konzumiramo glazbu. Pitanje je samo kome će ona donijeti prednost.

Stoga, postavljamo si pitanje: Što kada vrag odnese šalu i rekreacija postane posao? Imaju li oni koji studiozno koriste glazbu prilikom treninga prednost nad kolegama koji to ne čine? Bi li primjerice neki košarkaš-odmetnik s početka teksta lošije prošao da u ušima prije utakmice nema svoju najdražu glazbu? Ako ćemo vjerovati skupini autora koji su objavili sjajan znanstveni članak o glazbi i njezinoj korelaciji s vrstama tjelesne aktivnosti – ima.

Glazbom do teoretskog maksimuma

Za početak, valja biti iskren i limitirati ulogu zvonke radosti u znanstvenom diskursu. Premda ćemo u nastavku članka potanko istražiti ili bolje rečeno, potražiti univerzalnu formulu sportskog uspjeha, bez naučenih vještina i neizostavnog talenta – rezultat će izostajati. Primjerice, nema baš smisla usporediti performans s ili bez glazbe u trenažnom procesu između rekreativca i profesionalca, razlika u kvaliteti izvedbe je očita.

No kada na parketu ostanu samo „ozbiljni dečki i cure“, kada utakmicu može odlučiti jedan koš, svaki proces unutar trenažnog procesa ali i izvan njega, može donijeti razliku između pobjede i poraza, titule ili – zlobnici iz Zagreba će reći – fritule. Upravo je zato šarolika skupina autora za online magazin saveza Eurolige raščlanila trening i glazbu na nekoliko razumljivih kategorija, poput ritma, melodije i harmonije, kada pričamo o glazbi. Što se sporta tiče, svaki kvalitetni trening ima svoje zagrijavanje, specifične vježbe u sredini (ovisno o sportu koji se trenira) te finalno – rekuperaciju, koja je možda i najvažnija za redoviti trening „na duge staze“.

Spomenuti članak su potpisali redom Igor Jukić, Tamara Despot, Branimir Mihaljević, Nikša Sviličić, Francesco Cuzzolin, Julio Calleja-Gonzalez, Baris Kocaoglu, Jaime Sampaio, Mar Rovira, i Antonio Santo. Mi smo stupili u kontakt upravo s dobro poznatim skladateljem Branimirom Mihaljevićem, ali i profesorom Igorom Jukićem, kako bismo dobili što bolju sliku o ulozi glazbe iz dva različita ugla.

Branimir Mihaljević / Matej Grgić

Branimir Mihaljević kao producent i skladatelj s dugogodišnjim iskustvom je progovorio o procesu stvaranja glazbenog broja uz ono najteže filozofsko pitanje „što je bilo prije, kokoš ili jaje“, dok je profesor Jukić, uz bogato iskustvo rada s našom seniorskom nogometnom reprezentacijom, na praktičnim primjerima iz svojeg rada prikazao kako sve to izgleda tamo gdje je to najvažnije – u praksi.

Za kraj, ne smijemo zaboraviti na koga se sve ovo odnosi. Sportaši su ti koji konzumiraju glazbu, oni su ti koji s pomoću nje trebaju dosegnuti teoretski maksimum pa smo dodatno pojačali iskustveni aspekt ovakvog teksta uz mali „slijepi test“ za našega proslavljenog borca koji se loptao ispod obruča i u NBA ligi. Roko Leni Ukić, bivši košarkaški reprezentativac, rado se odazvao prokomentirati znanost na svojemu vlastitom primjeru, jer na kraju dana, zbog Ukića i njemu sličnih, znanost je ukomponirala i glazbu u formulu sportskog uspjeha. Rekli bi u SAD-u, everything counts.

Anatomija jednog glazbenog broja – što pjesme čini različitima?

Premda je sve do sitnijih detalja obrazloženo u gore spomenutom članku, za potrebe ovog teksta ponovit ćemo osnovno gradivo. Melodija, harmonija, tempo, ritam i dinamika predstavljaju osnovne značajke jedne skladbe. Za početak, melodija je dio glazbenog broja koju slušatelj može primjerice zviždati, riječ je prepoznatljivom i često unikatnom komadu unutar skladbe s pomoću kojeg pjesmu možemo relativno efikasno prepoznati.

Harmonija, pak, funkcionira nešto drugačije. Kako su opisali sami autori, ona predstavlja „zvučnu kulisu“ pjesme, označava se u rasponu frekvencije, a njeno uparivanje s tonovima donosi pjesmi epitete poput „sretne“, „tužne“, „melankolične“, „energične“ i tome slično.

Tempo je pak poznat svakom ozbiljnijem DJ-u kao osnovno oruđe uparivanja različitih pjesama. Mjeri se po broju udaraca u minuti, što bi u engleskom akronimu bilo označeno kao BPM i kako samo ime kaže, nosi sa sobom epitete poput „brže“ ili „sporije“. Ritam pak može biti jednostavan ili nešto kompleksnije prirode, i za kraj, tu je i dinamika, ona označava količinu energije koju izvođač unosi u pjesmu. Može biti visoka, srednja ili niska.

Sve to ima svoje zašto u ovom članku, upravo je ovih pet parametara korišteno u tekstu kako bi se poznati svjetski glazbeni hitovi grupirali u svojevrsne skupine koje su znanstveno testirane i pripojene različitim faza sportskog treninga uz koje bi baš takve pjesme probudile ono najbolje kod sportaša koji ih izvodi. Zato je možda najbolje za početak prenijeti misao onoga koji se skladbama i bavi, a to je Branimir Mihaljević.

Nastaje li pjesma iz puke potrebe?

Kako smo već i napisali, uloga Branimira Mihaljevića i njegovih kolega u ovom procesu je itekako važna. Oni i njihova mašta, ili bolje rečeno „duša“ glavni su katalizator nastanka neke pjesme. „Prave pjesme nastaju iz duše, ali ako skladatelj koristi višegodišnje iskustvo, onda s vremenom sâm stvori nekakve prečace. Usporedio bih to sa zlatnim rezom u slikarstvu. Umjetnička slika je gledatelju puno draža ako je njena forma u skladu nekih pravila struke poput zlatnog reza. Ne kaže se uzalud da je to božanski omjer. Pritom je slika i dalje umjetnička“, otvara Mihaljević.

Prevedeno, duša je izvor, a iskustvo zvijezda vodilja prema pravoj „formuli“. Kako je i sâm nastavio skladatelj, sve se svodi na gore navedene pojmove.

„O glazbi možemo pristupiti u smislu frekvencija, tempa, melodije, harmonijske progresije te forme djela općenito, i još u mnogo detalja. Ovaj rad odnosi se na primjenu tih glazbenih pravila, ali u stručnom treningu i rekuperaciji vrhunskih sportaša. Primjerice, frekvencija od 432 Hz bila je ustaljena od baroka pa sve do svjetskih ratova u prvoj polovini 20. stoljeća kada je prebacujemo na danas standardnih 440 Hz.“

Ako pogledamo tablicu, čini se da su dinamika i harmonija u svim fazama treninga naslonjene na visoki ili srednji raspon, dok je frekvencija na standardnih 440 ili 432 Hz. Premda je riječ o tek neznatnoj razlici, premda ne postoje znanstveni dokazi za tvrdnju, 432 Hz navodno ima blagonakloni učinak na raspoloženje pojedinca.

Iznimku predstavlja rekuperacija, ona bolje funkcionira kada je dinama niska, što intuitivno ima smisla. Što se tempa tiče, kako je vidljivo, on jako varira ovisno o vrsti vježbe, no čini se da je sve u kategoriji ispod 60 BPM-a s jedne, i 150 BPM-a s druge strane, neadekvatno za trening. Isprekidane melodije i one u kontinuitetu su svakako najzanimljivije, jer smo preko slijepog testa na košarkašu Ukiću došli do pojma individualizma koji ipak ruši neke zaključke i daje do znanja kako sve napisano varira od osobe do osobe.

Igor Jukić/Goran Stanzl/PIXSELL

Glazba u službi pomno planirane rutine

Prije negoli pogledamo Ukićeve rezultate ne smijemo izostaviti važna zapažanja profesora Igora Jukića, također jednog od autora prenesenog članka. Jukić je sveučilišni profesor, međunarodni predavač i stručnjak za sportsku pripremu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao u području kineziologije na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Proveo je puno vremena uz vrhunske sportaše, a svakako najzvučnije iskustvo iz njegova životopisa je rad s Vatrenima u Brazilu 2014. godine, i kasnije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2016. Za njega je ovaj članak drugačiji i svakako važan zbog njegove iznimne interdisciplinarnosti.

„Koncept koji je objavljen je inovativan, ali se temelji na znanstvenim spoznajama i iskustvima trenerâ, sportašâ i glazbenikâ. Posebnost ovog  rada je u spoju doprinosa glazbenika, plesača i sportskih znanstvenika. Sinergija znanja na djelu.“

Kada govorimo o praktičnim primjerima, nismo mogli izbjeći Vatrene i njihove rituale. Prilikom nebrojenih TV priloga koji su detaljno pratili našu reprezentaciju u Kataru, mogli smo vidjeti kako se u stožeru pazi na baš sve. Na treninge, pravilnu ishranu, rekuperaciju ali i mentalnu pripremu za visoke doze stresa unutar kojih je potrebno donijeti željeni sportski rezultat. Jukić objašnjava, pazi se na apsolutno sve.

„U hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji glazba je važan dio svakodnevice. I ekipno i individualno. Sadržaj, tajming i glasnoću uglavnom određuju igrači, ali uvijek u dogovoru s izbornikom i stručnim stožerom. Također, u nekim situacijama (npr. vožnja prema stadionu prije utakmice ili glazba u svlačionici prije utakmice), prilično je precizno određena glazbena lista. Ekipa je stvorila ambijent u kojem se dobro osjeća. S druge strane, svaki igrač ima svoj glazbeni ukus i doziranje. Njihov izbor i tajming glazbe uglavnom je iskustven i intuitivan. Sada, s ovakvim materijalom, mogu još preciznije i primjerenije ugoditi svome uhu i situaciji u kojoj se nalaze.“

Zanimljivo, iako imamo priloženu tablicu po kojoj je manje-više sve jasno i precizno raščlanjeno, profesor Jukić je u svom odgovoru došao na trag Ukićevih misli. On je kako ćemo kasnije vidjeti, sve podredio upravo gore navedenom. Najvažnije kako se ti kao igrač osjećaš.

Isto tako, moramo biti iskreni, promjene nisu uvijek dobrodošle. Često u sportu, ponajviše bejzbolu u SAD-u i kod nekih tenisača poput Gorana Ivaniševića – koji je više puta opisao svoje sulude rituale na za njega pobjedničkom Wimbledonu 2001. godine – imamo otpor prema promjenama.

Uzroke možemo tražiti na više mjesta, no čini se da mjesta za svojeglavost više nema. Sport napreduje, s njim i trenažni procesi, a inovacija ne čeka nikoga, potrebno je uhvatiti s njom korak ili ga izgubiti i ostati nekoliko bodova ili pobjeda iza konkurencije.

„Treneri i sportaši su sve otvoreniji i skloniji primjeni najnovijih stručnih i znanstvenih spoznaja u svakodnevnome profesionalnom i privatnom životu. Iskustva su po sportskim organizacijama različita, a ponekad se glazbom određuje i identitet kluba ili ekipe. Ovo je ujedno i perspektivna tema za daljnja istraživanja i unapređenja, te je sasvim izgledno da će se i u budućnosti kroz glazbu tražiti načini za poboljšanja performansi sportaša i ekipa.“

Roko Leni Ukić/Miroslav Lelas/PIXSELL

Roko Leni Ukić – košarkaš i glazbenik

Postoji li bolji sugovornik od Ukića za ovakvu vrstu istraživanja? Teško. Proslavljeni reprezentativac, bivši igrač NBA lige i za članak najvažnije, bubnjar rock sastava Stereotrip, već godinama ozbiljno upija glazbu, pa smo za njega, umjesto klasičnih promišljanja o zadatoj temi, spremili jedan slijepi test.

Naime, autori su potkrijepili članak uz dodatne popise pjesama koje svojim svojstvima u teoriji najbolje pašu određenim fazama treniranja, s druge strane prezentirali trenažni ciklus iz članka. Mi smo ga zamolili da spoji pjesme i faze treninga koje njemu najviše odgovaraju.

Neprekinuta melodija
The Beatles – “Hey Jude”
Coldplay – “Fix You”

Ispresijecana melodija
The Rolling Stones – “Gimme Shelter”
Queen – “Bohemian Rhapsody”
Led Zeppelin – “Stairway to Heaven”
U2 – “Where the Streets Have No Name”

Harmonija (432 Hz)
John Lennon – “Imagine”
Bob Marley – “No Woman, No Cry”

Harmonija (440 Hz)
The Eagles – “Hotel California”

Ritam – jednostavniji
Billy Joel – “Uptown Girl”

Ritam – kompleksniji
Toto – “Rosanna”

Tempo (100 BPM do 140 BPM)
Aerosmith – “I Don’t Want to Miss a Thing”
The Police – “Every Breath You Take”

Tempo (60 BPM do 90 BPM)
Coldplay – “The Scientist”

Tempo (150 BPM do 180 BPM)
Ram Jam – “Black Betty”

Energičnost – niska
Chris Isaak – “Wicked Game”

Energičnost – visoka
U2 – “Vertigo”

Cilj je bio ubaciti što više pjesama koje će slušatelj, u ovom slučaju Roko Leni Ukić, na prvu prepoznati, i bez gornjih grupa u kojima se nalaze, prokomentirati koja od pjesama bi najbolje pasala određenoj fazi treninga. Rezultati su – zanimljivi.

„Prvo što bih ti rekao, meni nije žanr muzike nužno vezan za to što mi je ponuđeno od treninga. Jasno mi je da je to znanost i znanstveno istraživanje, pa subjektivno baš i nije prevažno.“

Iako ga nismo navodili na praznovjerje, sâm se nadovezao na taj fenomen koji očito nadilazi bejzbolaše i tenisače poput Ivaniševića.

„U sportu imaš taj koncept praznovjerja. Ti kada nešto čuješ i dobro ti ide, ti to guraš bez obzira na sve. E sada, ako ćemo znanstveno, onda možemo ići klasičnim putem, pjesme nižeg karaktera s nešto izraženijim introm poput ”Hey Jude”, ”Stairway to Heaven” ili ”Hotel California”, s njima možeš ići na neki uvod. Ima tu i pjesama koje nikada ne bih slušao na treningu. ”Wicked Game” ili ”Uptown Girl”. Ništa s pretjerano ljubavnom tematikom.“

Već se iz ovih odgovora jasno vidi kako znanost može biti putokaz ali ne i konačna GPS karta do željenog cilja. Više kao neka pisana uputa ispisana na papiru. Skreni lijevo, dodaj desno, pucaj ravno. Upute su jasne, ali ostavljaju prostora za interpretaciju. Od odabranih pjesama za uvod, one pašu i svakako su komplementarne sa znanstvenim zaključcima. Jer kako, primjerice, ukomponirati duge balade u procese koji mimo zagrijavanja i rekuperacije često zahtijevaju brze reakcije, okretnost, preciznost i reflekse.

Zanimljiva je i opaska o ljubavnim pjesmama i teškim temama. Namjerno smo u popis ubacili samo vokalne izvedbe, a naš sugovornik ni u jednom trenu nije sâm otišao van okvira i prokomentirao kako tekst može biti distrakcija, a ne motivacija.

„Za glavni dio treninga daleko najbolja od ponuđenih pjesama je ”Gimme Shelter”, dok mi je ”Stairway to Heaven” možda i najdraža pjesma ikad, mogu je slušati bilo kada, ali ostanimo na tome da ću je slušati prije treninga. Zadnji dio treninga? Hajmo reći da mi ”Imagine” zvuči najbolje od ponuđenog.“

Kao što vidimo, Stonese je pogodio u sridu. ”Gimme Shelter” zbog svojih svojstava može biti korisna (barem prema tablici) u svim aspektima treninga, osim u posljednjem koraku rekuperacije. ”Stairway to Heaven” je najbolji dokaz kako je najbolje rješenje – individualno rješenje. Iako je teško zamisliti Stephena Curryja kako vježba trice uz ”Wicked Game”, tko zna možda je ponajbolji šuter lige stoički miran baš uz Chrisa Isaaka i njegov očaravajući bariton. ”Imagine” pak objašnjava samoga sebe. Rekuperacija je svakako pogodna za Johna Lennona i odmak od realnosti oko nas.

„Baš moram naglasiti, pjesma ljubavnog teksta, to ne bih slušao nikad na treningu. ”Every Breath You Take” ili ”Roseanne”, to slušam kad hoću shuffle skidat. Recimo, ”Bohemian Rhapsody” je pjesma koja može proći u bilo kojem điru.“

Upitali smo Roka zašto je to tako, usput smo se dotaknuli i Lennona koji sanja drugačiji svijet. Nije možda prvoloptaški izraz ljubavi, ali duboka emocija i htijenje za boljim sutra svakako jest. Ukić je kratko zaključio kako su te različite interpretacije vjerojatno izraz tog toliko puta spomenutog individualizma.

Zaključno…

Da se vratimo na početak, Ukićevi odgovori nas vode u zaključak koji se kosi s fundamentalnim filozofskim mislima antike. Aristotel je slavno rekao da „ne može nešto biti p i ne-p“ u isto vrijeme, ali gore navedeni odgovori nas tjeraju da preispitamo tablice, ponude i ostalo te da se zapitamo je li ključ uspjeha zbilja u nekoj matematičkoj formuli ili se uspjeh nalazi duboko u nama, a određena pjesma poput slagalice služi kao pokretač toga ključnog pokreta ili izrađene akcije koja vodi do rezultata.

Jedno je sigurno, kolektivno ili individualno, glazba je vrlo važan faktor u rutini profesionalnih sportaša. Nismo slučajno otvorili priču s autobusom i slušalicama. Dok je možda Jimmy Iovine s Dr. Dreom u takvim scenama vidio savršenu priliku za branding slušalica Beats, znanstvenici su se uhvatili ukoštac s pitanjem što donosi slušanje onima kojima je namijenjeno.