26
lis
Priče

Nepodnošljiva lakoća postojanja navijačke glazbe

nogomet, navijaci, pjesme

Hrvatska nogometna reprezentacija i navijači / Sandra Simunovic/PIXSELL

share

Nekoć davno, dok se na Kranjčevićevoj ulici još nije ni sanjala relativno skora i do sada jedina proslava prvaka Hrvatske NK Zagreba, Igor Štimac šetao je kultnim terenom na zagrebačkoj Trešnjevci pitajući se gdje su te Mare i Kate, fiktivne junakinje galvaniziranog ludila nakon bronce iz Francuske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.

Igor Štimac, tada jedan od najistaknutijih Vatrenih te legendarne generacije, vrlo brzo je, ni kriv ni dužan, postao simbol glazbe s ‘nacionalnom’ frekvencijom. Što je najbolje, singl “Mare i Kate” uopće nije navijačka pjesma. Balada u režiji Bohema i brončanog iz Francuske uopće ne spominje nogomet, ali kao da se uz taj ‘ratni’ ritam s početka (preuzet od svima znane uspješnice “We Will Rock You”) uvukao u navijače ali i glazbenike željne posveta našim ponajboljim ambasadorima u inozemstvu.

Naravno, tu su i nezaobilazni Baruni, i njihova “Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta”, također jedna od poznatijih navijačkih iz te rane ere. Neki se već hvataju za glavu jer nema ni riječi o Dinamovoj himni koju je ranih devedesetih opjevao Ripper, ali to je već jedna sasvim druga beštija od teme.

Danas, pred sam početak Svjetskog prvenstva u Kataru, prisjećamo se nekih starih hitova, ali komentiramo i ove nove koji nas posljednjih nekoliko mjeseci pripremaju na nikad čudniji Mundijal u studenom, gdje ćemo u jaknama gledati utakmice dok se oni sretniji dubljeg džepa znoje na jakom suncu Bliskog istoka. Stoga, na krilima nogometnih uspjeha naše reprezentacije, zaronimo u svijet navijačke pjesme i njene uloge unutar privremenoga nacionalnog jedinstva koje nas čeka sve dok ne ispadnemo s natjecanja.

Nepodnošljiva lakoća postojanja

Neki će reći da je napisati navijačku pjesmu relativno banalan zadatak. Ti neki vjerojatno nikada nisu tako nešto probali napraviti jer je situacija zapravo poprilično zakučasta. S jedne strane, navijačka pjesma mora biti pamtljiva, pjevna i izravna, s jasnom porukom i poželjno mantričnim ponavljanjem na refrenu. Isto tako, tanka je granica između instant hita i odbačenog pokušaja koji leži u ropotarnici povijesti i na kakvom opskurnom YouTube kanalu. Primjerice, malo tko se sjeća pjesme Miše Kovača i Josipa Katalenića “Croatia Victoria” (M. Buljan/N. Ninčević), dok vjerojatno oni koji ni ne prate nogomet znaju “Srce Vatreno” Zaprešić Boysa (Z. Klarić, B. Šalamon/M. Lasić, M. J. Novosel) jer pravi navijački hit je nemoguće izbjeći.

I tu dolazi taj bonus. Dok se velika većina pjesama bavi klasicima poput ljubavi, boli, patnje, sreće i ostalim emocijama, navijačka radi isto, uz jasnu poruku kome su te emocije upućene. Jer svatko ima neku svoju tihu patnju koja se krije iza ženskog imena u naslovu ljubavnog hita. Reprezentacija je jedna i dresom nepromjenjiva.  Nešto slično imamo i na temu Božića. Radijske postaje uredno prije velikih sportskih natjecanja, ali i božićnih praznika, iz svog arsenala vade folder evergreena kojima se svi uvijek rado vrate. To je ta nepodnošljiva lakoća postojanja. Teži dio je postati dio nje.

Neki su u taj začarani krug ušli, ali se nisu od njega okoristili. Barem ne financijski. Gostujući u emisiji Podcast Inkubator, momci iz skupine Connect priznali su kako od “Samo je jedno” (Z. Klarić, B. Šalamon/J. Blažević, I. Dražić, S. Mujagić, M. J. Novosel) danas ne ubiru tantijeme, već su naivno snimili pjesmu tek za honorar, iz gušta i ljubavi prema reprezentaciji i tu je za njih priča prestala.

Tu navijačku baklju su zato preuzeli Zaprešić Boysi koji su dobar dio prošlog desetljeća, gotovo u pravilnim intervalima između natjecanja, izbacivali hitove poput već spomenutog “Samo je jedno” ili pak “Neopisivo” te “Srce vatreno” gdje su zapravo gosti Neredu, koji je i potpisnik ovog megauspješnog singla. Uz takav portfelj, dečki nemaju problema s air playem na radijskim postajama.

Osobno, negdje tamo u jeku pripreme za jedan stariji Euro, onaj u Portugalu 2004. godine, Dino Dvornik je zajedno s Borisom Novkovićem snimio “Malo nas je al’ nas ima” (B. Novković, B. Đurđević/Fayo), koja pak na melodiju i ritam “We Didn’t Start The Fire” Billyja Joela nabrajaju sve znane ličnosti iz Hrvatske od daleke povijesti naovamo. Nešto slično, doduše tematski puno uže, napravili su i Manic Street Preachersi. O tome u nastavku. Singl našega dinamičnog dua je često nepošteno ‘u drugom redu’ iza razvikanijih pjesama, ali svakako ima svoje mjesto u ovom tekstu.

Dosje Katar 2022.

Dok smo se još dobro znojili u zvizdan ljeta, taman u vrijeme kada bismo obično komentirali uspjeh ili neuspjeh naše izabrane vrste nakon Europskog ili Svjetskog prvenstva, sveprisutni Stoka nas je iznenadio prvim singlom iz edicije Katar 2022. “Jedna je Croatia” (M. Ivanović, I. Hilje, Sestre Palić/G. Kovačić/M. Ivanović, G. Kovačić) uz Stoku koji se već narepao o sportu (Marin ima široku paletu pjesama za zagrebačke klubove, od Hrvatskog dragovoljca sve do maksimirskih Pastela, lokalnoga rukometnog pogona iz matičnog mu kvarta), donosi i sve popularnijeg Hiljsona Mandelu te Sestre Palić koje su dobile krajnje neobičan zadatak na refrenu.

Rezultat? Đumbus, baš kako i ime YouTube kanala nalaže. Ne znači to nužno ništa loše, sâm Stoka je prokomentirao: „… u svakoj toj navijačkoj možeš prepoznati sebe, i svaka je posebna na svoj način.“ Zborno višeglasje na refrenu uz koje se teško navija, a u kombinaciji sa sudarom dvaju škola rap glazbe nije nešto na što smo navikli do sada, ali moramo biti fer i sjetiti se da ovo Hiljsonu nije prvi izlet u navijačke pjesme, pa ne možemo ni reći da je ovakva kombinacija nešto uistinu novo i neobično.

Prošle godine smo mogli čuti “Crveno bijelo plava” (V. Arbulić, L. Arbulić, I. Hilje/V. Arbulić, I. Hilje, K. Kreš/M. Šoštarić) u suradnji s nekoliko glazbenika, i to u krajnje neobičnom singlu koji prije zvuči kao glazbeni broj na Laudato TV nego kao poziv na navijanje.

No, kako svako vrijeme nosi svoje simbole, tako nam je i prošla 2021. godina, kada se održao otkazani Euro, sa sobom povukla i novi zeitgeist. Tko bi rekao da će mlađe generacije bok uz bok mahati hrvatskom zastavom, ali i onom Europske unije na nekoj manifestaciji koja nije stranački skup prije EU izbora?

S druge strane, taman malo iza Hiljsona i Stoke, pojavio se i drugi po redu navijački singl za Katar, onaj Alena Vitasovića i Valerija. “Milijuni srca” (B. Krajcar/A. Majić/M. Giorgi) potpuno je drugačiji singl od Stokina. Alen i Valerio su se dobrano opustili na stadionu Aldo Drosina u Puli i prezentirali rock ‘n’ roll pripremni ispit za Katar. Grižnja noktiju pred TV-om na vrhu nebodera, red smijeha, pa malo brige, ali na kraju uvijek pozitiva.

Navijačkih snimki također ne nedostaje, a upravo je to možda i najvažniji vizualni dio prezentacije. Malo tko ostaje ravnodušan pokraj snimki s trgova tijekom puta do srebra u Rusiji. Naravno, Alen i Valerio zasigurno su zaljubljenici u nogomet i reprezentaciju, jer bez toga nema ni pravog teksta, a bez pravog teksta pjesma vrlo brzo odlazi u ropotarnicu povijesti.

„Nas dvojica jako volimo nogomet, pogotovo hrvatsku reprezentaciju. Radujem se njihovim dobrim rezultatima i nadam se da će ova pjesma također pridonijeti uspjehu naše reprezentacije“, poručio je Vitasović prilikom objave ovog singla. Ne znam što dečki slušaju u svlačionici prije utakmica, ali svakako će biti mjesta i za ovo na playlistama na trgovima po Istri. Glazba za fešte se polako slaže, brzo će doći studeni.

Za kraj, neizostavni Zaprešić Boysi. Njih smo, uostalom, najdulje i čekali. Sredinom listopada, taman pred početak reprezentativne euforije stigao je singl ”Jutrom kad se budim” (M. Novosel/N. Smoljan/B. Šalamon/A. Lončarić). Spot već odavna priča svoju priču jer nema više mjesta za jednostavna rješenja na lokalnom kvartu uz pokoju baklju u dresu na nekom neboderu.

Tako je bilo i ovaj put; Boysi su, točnije, redatelji Mario & Nevio, po tko zna koji put ispričali priču neimenovanog kvarta s periferije metropole, uz neizostavno sivilo koje može oraspoložiti samo taj sveti kockasti dres. Singl je ipak nešto manje pamtljiv od ranijih uspješnica, teško da će nadmašiti ”Igraj moja Hrvatska” (A. Pecotić/M. J. Novosel/B. Šalamon). Možda je ključ u toj distorziji na refrenu koja nedostaje? Možda je rješenje u višeglasju? Ima nešto moćno u tim ranijim singlovima koji su savršeno pogodili tzv. chant s tribine. Sve u svemu, kao i prethodna dva rješenja, i ”Jutrom kad se budim” će naći svoju publiku. Ponovit ćemo, ako ništa, za zagrijavanje.

To je za sada to. Ne sumnjam da nas čeka još pokoji singl, vidjet ćemo hoće li se probiti kraj već omiljenih uspješnica. Vrijeme će pokazati.

Što se događa vani?

Kad pogledamo preko granice, dominira povijest. Prva pjesma koja definitivno pada na pamet je “World In Motion” New Ordera, posvećena reprezentaciji Gordi Albiona. Pop mašina priziva tribine na pjevanje Loves got the world in motion/And I know what we can do a tu je i svojevrsni as u rukavu, snimke starih TV komentatora. Još kad se dodaju i zvukovi s tribina – prava romantika.

Ne smijemo zaboraviti ni “Purple Heather” (originalno narodna ”Wild Mountain Thyme”) posvećena škotskoj nacionalnoj vrsti. Legendarni Rod Stewart, inače veliki navijač Celtica, udružio se s legendarnom generacijom ’96. gdje su igrali neki kultni igrači, no to je već neka druga tema. Stewart je prepjevao pjesmu nacionalnog ponosa i pogodio. Nije to pjesma za nabrijano navijanje, više romantičarski homage.

Od friških primjera, ostajemo na Otoku uz Manic Street Preacherse. Wales je 2016. godine na Europskom prvenstvu napravio čudo i došao do polufinala, a ovi rock veterani složili su modernu navijačku pjesmu po svim pravilima struke. Melodija je preuzeta od “Can’t Take My Eyes Off You” Frankieja Vallija, što je, uostalom, i neslužbena himna reprezentacije, tekst je cjelokupna povijest Zmajeva i baš je pravi gušt slušati krešendo uz violine i moćne vokale Jamesa Deana Bradfielda koji pjeva imena junaka pobjede nad Belgijom u četvrtzavršnici turnira. Možda i najbolja moderna strana pjesma iz ovoga uskog žanra. Barem meni.

U Francuskoj, pak, potpuno drugačiji zvuk. Dok su Vatreni plakali na kišom okupanom Lužnikiju u Moskvi, Francuska je slavila još jedan naslov svjetskih prvaka. Naravno, moderna glazbena kultura u Francuskoj potpuno je drugačija od senzibiliteta na Otoku, pa je tako skupina Vegedrez izbacila pomalo reggaeton proslavu za zlatne Pijetlove iz Rusije. Pjesma ima preko 400 milijuna pregleda. Francuska je velika nacija, ali brojka je svejedno impresivna.

Španjolci, pak, nisu sramežljivi. I oni su imali službenu nacionalnu pjesmu za Europsko prvenstvo 2016. godine, i to uz Sergija Ramosa, Iniestu i De Geu, ali i ostale reprezentativce, iste one koji su rasplakali Vatrene kasnim golom na tom turniru. Kasnije smo ispali od Portugala na produžetke, a te nesretne Španjolce smo mogli pobijediti. Pjesma je, naravno, plesnog ritma, daleko od gitara koje dominiraju u Engleskoj i, primjerice, Walesu.

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Brazilcima omiljenu “To Brazil!” Vengaboysa. Refren je toliko zarazan da ga možete ponekad čuti i na HNL terenima kada Hajdukovi navijači povedu navijanje na istu melodiju. Iako su Vengaboys eurodanceri iz Nizozemske, navijačka himna je samo takav party i svakako odabir za one koji se poput Ronaldinha vole poigrati s loptom. Jedna posve drugačija, ali podjednako snažna nogometna romantika.

Samo nek se igra, samo nek se pjeva

Na kraju dana, navijačke pjesme su, kao i nogomet, svugdje iste, a opet svugdje različite. Isto kako će nogometni zaljubljenici odmah primijetiti razliku između talijanske i nizozemske nogometne škole, tako će i glazbeni entuzijasti već na prva dva ili tri takta vjerojatno pogoditi koja nacija pleše uz zadanu pjesmu. Isto tako, nogomet je, poput glazbe, univerzalni oblik komunikacije, potrebno je samo baciti loptu, postaviti oznake na dva kraja igrališta da glume stative i igra može početi. Isto vrijedi i za glazbu, instrumenti su ti koji govore, akteri komuniciraju notama.

To se, uostalom, vidi i na gore ispisanom putovanju. Zvuk je drugačiji, a poruka je ista. Vitasovića i Stewarta ionako vuku iste emocije prema tom svetom dresu, koje god boje on bio.
Kada pogledamo pjesme mimo njihove simbolike, nije tu riječ o skrivenim remek-djelima moderne glazbe.

Dobar navijački hit je mainstream s dugim rokom trajanja, pjesma za svačiji guilty pleasure. I dok s nestrpljenjem čekamo da Vatreni krenu u bliskoistočnu avanturu, nove pjesme su tu za razonodu do početnog zvižduka. Neke će se uhvatiti, neke neće, a one treće će možda opstati uz agresivne marketinške TV kampanje koje tek trebaju krenuti. Ne sumnjamo u nova iznenađenja, uostalom, Katar kao zemlja Arapskog poluotoka je idealna prilika za neki suludi pokušaj u duhu nogometom nevezane pjesme “Dubai” Krankšvestera. Nebo je granica.
Uostalom, sve će pjesme dobro zvučati ako pobijedimo.

Moglo bi Vas zanimati