Zabranjeno slušanje

Ako legalistički okviri postanu poligon za iživljavanje frustriranih pojedinaca iz javnog života i političara koji će svoje ovlasti koristiti protiv glazbe, onda Hrvatska neće daleko biti ni od orwellovske tvorevine kao što je Ministarstvo (glazbene) istine

Satirički portal Newsbar koji objavljuje zabavne lažne vijesti na granici razuma svojedobno je priznao kako su napravili presedan i publicirali istinitu vijest koja odgovara njihovom izdavačkom profilu: „Opljačkano središte MUP!-a Ukradeno 280 tisuća eura i zlato“. Newsbar može nastaviti s takvom praksom i objaviti vijest kako je bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zoran Mamić, kriminalac koji je pravomoćno osuđen na četiri godine i osam mjeseci zatvora, tužio zbog klevete Vojka V i Gršea zbog stihova u pjesmi “Mamići” iz 2021. godine.

Groteskna situacija koja uistinu zavrjeđuje biti udarna vijest na satiričkim portalima ipak otvara neka pitanja.

Ono osnovno je – mogu li se stihovi u nekoj pjesmi svrstati pod klevetu ili je autorska sloboda ipak neprikosnovena? Posrijedi su stihovi: Vadi se kesica, počinje pressica, Zdravko i Zoki, stalno na koki… Idemo tvrdo ka Mamići, eura brdo ka Mamići, uzmemo paricu, prijeđemo granicu.

Na temelju kojeg zakona bi pravosuđe trebalo procjenjivati umjetnički postupak i utvrđivati je li to kleveta?

Primjera ima još. Znamo da se postavlja pitanje je li uvodni poklič u Thompsonovoj budnici “Bojna Čavoglave” – Za dom spremni – poziv na ustaški linč i veličanje NDH-a ili autorski iskaz primjeren vremenu u kojem je nastao, za vrijeme Domovinskog rata. Bilo je tužbi zbog izvedbi te pjesme, ali je i Thompson tužio novinare koji imaju svoju interpretaciju početka njegove pjesme. Rezultat je za sve oslobađajući, ali još uvijek nejasan.

U tom slučaju riječ je o ideološkim i političkim konotacijama, a ne o kleveti. Potez Zorana Mamića pripada kategoriji SLAPP optužbi, strateških optužbi protiv djelovanja javnosti kako bi politički ili ekonomski moćnici zastrašili i obeshrabrili medije i aktiviste. Tužbe za klevetu osobito su popularne u Hrvatskoj, no tužba Zorana Mamića protiv Vojka V i Gršea ipak je presedan zbog dva razloga: prvi je da je danas u Hrvatskoj Zoran Mamić politički i ekonomski nemoćnik koji će, prijeđe li granicu iz svoga egzila, automatski biti uhapšen, a drugi je da diže tužbu protiv autora stihova. De facto, protiv pjesnika. Točno je da je tužba podignuta još 2021. kad se pjesma pojavila, no tada je Mamić već bio u svome trenutačnom statusu.

Sasvim bi logično bilo da se takva tužba na sudu odbaci kao sasvim neutemeljena, ali kako je pravo jedno, a pravda drugo, rezultat sudske tužbe može biti i neočekivan. To što se prašina digla svakako u ovom trenutku pogoduje svim akterima: tužitelj možda može neopazice provoditi neke druge rabote s obzirom na to da je pažnja javnosti na drugoj strani, a Vojko V i Grše neočekivano su dobili pažnju šire javnosti.

No, bude li ovaj slučaj završio sudskom pobjedom Zorana Mamića, bit će to katastrofa i za pravosuđe i za društvo u cjelini. Na taj način otvorit će se Pandorina kutija, gdje će različiti moćnici koji su opjevani u kritičkim stihovima moći podignuti tužbu protiv umjetnika s izgledima da autor onda mora platiti iznos koji bi mogao ublažiti tužiteljeve duševne boli.

Koji je korak dalje? Da se pjesma makne sa streaming servisa i s društvenih mreža? Da se ne smije izvoditi na koncertima? Da Vojko V i Grše moraju policiji objašnjavati “što je pjesnik htio reći”?

Hoće li onda daljnji korak biti osnivanje Ministarstva istine koje će određivati koji kulturni sadržaji trebaju hrvatskom narodu u domovini i dijaspori? Ili možda, po Arsenovom, Ministarstvo straha koje će odlučivati koji će se umjetnici morati bojati? Ili će Vojko V i Grše morati malo promijeniti stihove da čim više sliče na, štajaznam, pjesmu DJ Krmka o istim protagonistima:

U jednoj državi, retardirani
svi su političari
karijere, dobre plaće
a narod nema ni za gaće

Al’ je Bog poslao jednog čovjeka
velikog srca, sportskog duha
genijalnog Mamića
bez dlake na jeziku
koji ima za sve sluha

O Mamiću, Mamiću
jeb’o si im mamicu
džabe im političke karijere
ti, brate, nemaš barijere

Ma volim te kao brata
dokazao si da si tata
narod treba takvog lika
Mamića za predsjednika

I zato, koliko god ova tužba djeluje groteskno, nakaradno i karikaturalno, riječ je o opasnim namjerama, osobito kad se zna odakle dolaze.

Pritom, svjedoci smo, nije to jedini napad na glazbeni izričaj ovih dana. Pulski gradonačelnik Filip Zoričić zabranio je koncert četiriju izvođača narodne glazbe: Duška Kuliša, Anu Bekutu, Dragana Kojića Kebu i Zoranu Mićanović „jer taj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada.“ Dakle, još jedan potez kojim si netko prisvaja mogućnost da osobnu interpretaciju glazbe transformira u legalistički okvir. Za razliku od Zorana Mamića koji to još uvijek pokušava a sve ide na njegov obraz (vjerojatno i na obraz njegova brata, također), Zoričić svojom odlukom sramoti i svoje birače.

No nije jedini. Zbog koncerta Miroslava Ilića u Velikoj Gorici na Svjetski dan glazbe prošle godine podigla se prava bura – šačica građana okupljena u dvije stranke, odnosno ogranci Domovinskog pokreta i Hrvatske stranke prava tražili su zabranu, nakon što su Iliću otkazani koncerti u Vinkovcima i Sarajevu jer je, navodno, veličao četničkog vođu Dražu Mihailovića.

Mogu se razumjeti povici (za)branitelja s obzirom na to da je Hrvatska zemlja nastala u ratnom vihoru, pa neke rane nisu i neće zacijeliti. Stoga je sasvim legitimno da određene udruge i stranke reagiraju na ovaj način. Međutim, trideset godina nakon rata posve je iluzorno razvoj scenske kulture temeljiti na zabranama. U današnjim uvjetima to je potpuno nepotrebno jer se time neće ništa postići osim malo bure u čaši vode koja će trajati do preksutra, a glazbenik će dobiti PR na koji inicijalno nije računao.

Gotovo istodobno, gradska je vlast u Đurđevcu, na Picokijadi, donijela ovakav proglas: „U ugostiteljskim objektima koji se nalaze na Trgu sv. Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može se izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba“. A oni su valjda ti bogovi koji određuju što je tradicijska i zabavna glazba, a što se ne uklapa u taj okvir.

Nije to od jučer. Politika se uvijek nastojala upetljati u nečiji autorski i izvedbeni izričaj, a očito je da i danas društvo nije imuno na to. Dizanje halabuke na temelju ideologije uvijek će biti kontraproduktivno. To nije način na koji će se napraviti pomaci u glazbenoj percepciji. Štoviše, svaka zabrana donosi i neželjenu posljedicu, na što vjerojatno pulski gradonačelnik nije računao.

Doduše, Pula već ima tradiciju zabrana i pokušaja zabrana: Thompson nije smio nastupiti 2008. godine, a zamalo je i Marilyn Manson ostao pred Arenom. Ne čudi da je Šajeta duhovito komentirao: „Kad će u Puli zabraniti klasičnu glazbu, zna li se što?“

Cenzure je uvijek bilo, pa popularna glazba nije izuzeta. Rolling Stonesi ne izvode više na koncertima pjesmu “Brown Sugar” jer to nije politički korektno, BBC emitira božićni klasik Poguesa i Kirsty McColl “Fairytale of New York” u verziji bez riječi faggot jer to vrijeđa određenu skupinu slušatelja, a The Cure su svoj klasik “Killing An Arab” napravljen prema romanu Stranac Alberta Camusa na turnejama izvodili kao “Killing Another” ili “Killing An Ahab” kako ne bi uvrijedili dio poklonika.

Čvrsto vjerujem da glazba treba spajati, a ne razdvajati i upravo je na glazbenicima da odrede način na koji će tretirati svoje djelo. Oni ga mogu modificirati, izbaciti iz repertoara, sasvim preformatirati i prilagoditi se svojoj publici. To umjesto njih ne bi smjeli raditi iziritirani pojedinci i kratkovidni političari, kao ni svi ostali koji se usude biti mjerilo za određivanje glazbe i drugih umjetnosti.

Njima je zapravo mjesto u Newsbaru i vijestima kao što je: „Policija apelira na vozače da ne slušaju cajke u vožnji jer im njihove frekvencije koje proizvode harmonike u kombinaciji s elektroničkom glazbom i nelogičnom distorzijom potkapacitiranih vokala ometaju radare.“