Dogma - Pitaš se

Ivana Lulić

Dogma je na sceni već 28 godina

Pulska je grupa Dogma krajem prošle godine objavila šesti studijski album Pitaš se, eksperimentalan po potrebi za novim zvučnim istraživanjem, a taj se rizik dobro isplatio budući da je ovo njihov najjači album dosad

Šesti album grupe Dogma je došao sa singlom “Od istoka do zapada”, ali prije njega album su predstavili još i “Dovoljno da imam te” i “Moja je želja”, na kojoj je gostovao Saša Antić. Široj javnosti ne toliko poznata vokalna gošća u najnovijem singlu je Maja Griparić, pjevačica pulske grupe The Chweger, syntheve je odsvirao Ivan Arnold, skladatelj i klavijaturist kojeg u posljednje vrijeme često možemo čuti u kombinaciji s Alenom Vitasovićem, no meni je puno bliži po svojem radu s Voland Le Matom.

Dogma je stvarno već dugo na sceni, no najprihvaćenija je bila ipak samo na lokalnom području. Iz nekog se razloga nije nešto posebno uhvatila na radijskim stanicama u ostatku Hrvatske.

Pjesma koja otvara novi album, “Moja je želja”, kao da je sažela odnos Dogme prema glazbi i svojoj karijeri: „Moja je želja da promijenim svijet/ ostala želja, nedovršen let/ nakon godina velikih planova/ ostaje želja i nedovršen let…“ Ako arhetipski promatramo trube, one nagoviještaju dolazak kralja, označavaju slavlje, pobjedu i odlaske u ratove, stoga trube u ovoj pjesmi dobivaju funkciju točke obrata, postaju prekretnica i suprotnost tekstu, željena promjena svijeta unatoč dosadašnjim slabim dosezima ovog benda. Možda je upravo to otpuštanje donijelo slobodu za dalji dobačaj koji se konačno dogodio ovim albumom. Dok se u pjesmi pojavi Alejuandro Buendija, glazba je već postala katarzična. Ova je pjesma vrlo dobro i promišljeno otvaranje albuma.

Već sljedeća, “Dan odluke”, donosi dašak Depeche Modea s pojačanim gitarama i fantastičnom, pomalo avanturističkom dionicom Ivana Jurića Yurija iz St!llnessa koja je podigla cijelu pjesmu na novu razinu. Kontrast nabrijanog Yurija i uglađenog Pettenerovog vokala cijeloj pjesmi daje briljantnu teksturu i privlačnu dinamiku.

Barbara Munjas je toliko originalna izvođačica koja je pjesmi “Nježno i perverzno” donijela cijeli sijaset začudnosti. Prepuna seksualnog naboja i lirski zagonetna, rastopljena žestina za nježna milovanja, ova pjesma kroz spoj kontrastnih vokala donosi vrlo samouvjerenu poetiku koja je vrlo lako mogla skrenuti u patetiku. Muški vokal s estetikom 80-ih nije nešto što bi mi inače bilo privlačno čuti, posebno u modernoj produkciji, ali u funkciji je ove pjesme, stoga prolazi. Nešto je slabija druga pjesma u kojoj gostuje Munjas, “Pjesma o sreći”. Ovdje je glazba preuzela začudnost jer su aranžmani složeni vrlo zanimljivo, no to je pjesma koja ni po čemu ostalom ne dolazi u prvi plan. Glazbeni krajolik sa synthevima koji diktiraju tempo vrlo je plošan i po slušanju ostavlja neki dojam nedorečenosti i nedovršenosti.

Maja Griparić iz spomenutog The Chwegera također je gostovala na dvije pjesme, “Pitaš se” i “Od istoka do zapada”. Prva s recitacijom u sebi nosi nešto haustorsko, propituje samoću, napuštanja, odlaske, potrebu za introspekcijom i pronalaženjem sigurnosti usred proturječja. Pettener to izgovara iskrenom elokvencijom i takve stvari uvijek vrijedi čuti. Potonja zatvara album i bavi se univerzalnim ljudskim temama od prolaznosti, tjeskobe, bijega od stresa, gužve i buke, putovanjem/traženjem sebe, ispunjenja prirodom koja hrani i oslobađa.

“Dovoljno da imam te” je u energičnijem tempu i zbog nekih sjajnih, suptilnih aranžmanskih rješenja gdje se u osnovnu harmoniju s gitarama u chic stilu upliću trube te jednostavnog i catchy refrena, ovom pjesmom signaliziraju neko poslovično svjetlo na svom turobnom putovanju umotanom u samorefleksiju, dok prošlost pokušavaju ostaviti u retrovizoru.

“Strah” je propulzivna pjesma koja služi metafori burnih emocija, nosi punkerski bunt koji se sjajno spojio s vokalom provučenim kroz filter megafona. Žestina ipak nestaje kada pjesmu preuzme uglađeno pjevanje.

“U mojoj sobi” iza sebe ima tešku zvučnu zavjesu koja cijelo vrijeme vodi k vrhuncu do kojeg se zapravo nikad ne stiže. Ritam osovina bubanj-bas u maniri Musea zvuči vrlo obećavajuće, ali, nažalost, lirika s izrazitom rimom koja je prilično prvoloptaška (npr. „…u mojoj sobi čudne su stvari/ svašta se događa u mojoj glavi…“) umanjuje cijeli dojam potencijalno fantastične pjesme.

“U prolazu” donosi promjenu atmosfere, baš kao i “Dovoljno da imam te”, kao tračak sunca nakon dugog i sumornog razdoblja, barem što se tiče glazbe. Iako su lirski dosljedni temi nostalgije i propitivanja vlastitog mjesta u svijetu, ova pjesma melodijski pripada suprotnom kraju spektra benda s aranžmanskim rješenjima primjerenima stilu i boji Pettenerovog vokala. Posebna ljepota dolazi od nježnih pratećih vokala koji kao da lebde nad cijelom zvučnom slikom. „Već dugo se osjećam kao da nigdje ne pripadam kao da sam samo u prolazu/ Drugi su ljudi, neka nova vremena, nitko se više ne sjeća nas…“ ; ovo je, po meni, najsnažnija pjesma cijelog albuma.

Autor tekstova je Sandro Pettener, a glazbu, produkciju i aranžman potpisuje s ostalim članovima benda – Zoranom Stojkovićem, Tončijem Pavlinovićem i Tonijem Selakovićem. Uz već navedene goste, treba spomenuti i doprinos manje poznatih Branka Sterpina, Luke Žužića i Maura Giorgi-Mifru.

Kroz deset pjesama, Dogma nudi svoj najeksperimentalniji album dosad, eksperimentalan po potrebi za novim zvučnim istraživanjem, a taj se rizik dobro isplatio budući da je ovo njihov najjači album dosad. Filozofija koja stoji iza Dogme pretpostavlja da smo svi samo dio svijeta u kojemu ništa ne traje. Ipak, sve se transformira. To mogu biti ljudi, loše navike i još mnogo toga. Iz perspektive nečeg većeg od nas, svi mi možemo biti samo nebitni likovi koji čačkaju i grebu svoje postojanje. Umjetnost Dogme kroz ovih deset pjesama sugestivno nas podsjeća na naše mjesto u ovoj ludnici jer smo samo stvorenja koja rade najbolje što mogu. Sa svojim novim albumom Pitaš se Dogma je otišla dalje u širenju svog zvuka, što je njihov najopsežniji pokušaj do sada. Sa 28 godina na leđima, glazbena ramena ovog benda dokazano su više nego dovoljno jaka da izdrže težinu.