Recenzija: Eliot Alma - Eliot and I

Eliot Alma je glazbeni projekt mlade glazbenice Milice Šerbedžije. Medijske objave u kojima je predstavila prvi singl “Eliot and I” kažu da je lik Eliot Alme kreirala kako bi kroz nju predstavila pjesme „koje govore o njenim najintimnijim i najiskrenijim mislima, osjećajima i životnim iskustvima.“

Ovakav opis umjetničke namjere neizbježno vodi u kantautorski teritorij i to je donekle točno za ovaj EP od šest pjesama. Pokušaj kantautorskog pjesničkog stila u tekstovima je svakako  prisutan, kao i za taj žanr uobičajene teme nostalgije, ljubavi, privlačnosti i nesigurnosti. Gotovo kao da autorica nije željela iznevjeriti tipizirane naslove pjesama kao što su “Wildflowers”, “Summerwine” i “Waste My Days”.

S glazbene strane priča je ipak malo šira i otvorenija. Jednostavni, ali vrlo vješti aranžmani obogaćeni su relativno raskošnim gudačkim, klavirskim i puhačkim dionicama. Sve je to odsvirano bez greške, a promišljena i visokokvalitetna produkcija ne samo da prati nego uvelike i formira emocionalnu atmosferu svake pjesme. Ta atmosfera toliko je dobra da u većini pjesama prikriva i pokriva vokalnu izvedbu Eliot Alme koja bi se možda najbolje opisala kao solidno pjevušenje. S tehničke strane pjevanju ništa ne nedostaje, ali trenutci u kojima uspijeva izraziti neku snažnu emociju ili makar stav vrlo su rijetki. Iznimka su dvije najuspjelije pjesme na albumu – “Unchained” i “Waste My Days”.

U “Unchained”, stupajući ritam basa i bubnja, uz Almino distorzirano staccato pjevanje prvih nekoliko stihova, uvode nas u mračni karnevalski svijet s odjecima Waitsa koji vrhunac dobiva u sjajnoj harmonikaškoj dionici i završnom, krikom otpjevanom stihu “Oh I’m a demon when it’s dark / And I eat everything”. Autorica se sa svojim demonom pohrvala, pokušala ga se riješiti i u krešendu ga na kraju prihvatila, jer ipak, lance skida glazba. “Waste My Days” pak izdvaja zanimljiva struktura prve kitice u obliku nabrajalice ili motivacijske mantre neke literature za samopomoć namijenjene ljudima slomljenog srca. U tekstu se pokušava othrvati nerješivoj privlačnosti što rezultira jednom finom melankolijom koju pojačavaju izduženi odjekujući gitarski tonovi i gotovo neprimjetne glokenšpilske dionice. Nemoguće je odmaknuti se od osobe u koju je zaljubljena iako tu osobu opisuju najbolji stihovi cijelog EP-ja: „But my bottle has more depth then you do/ And Ive realized this while emptying a few”. I zato se trate dani.

Treba spomenuti i da je upitan narativni smisao stvaranja “lika” Eliot Alme jer već prva pjesma je odvaja od autorice, tako da u ostalim pjesmama nije sasvim jasno tko to govori. Ako je fiktivni lik stvoren da bi se lakše progovorilo o teškim temama, ta prilika nije iskorištena. Moguće da je namjera bila jednostavno se udaljiti od poznatog obiteljskog prezimena, ali u tom slučaju je trebalo iz medijske objave izostaviti biografske podatke.

Međutim, osim ova dva dojmljiva gorenavedena trenutka, EP ne nudi previše. Kao što je već rečeno, sve je to sjajno odsvirano, snimljeno i producirano. Dapače, toliko zanatski vješto da često zvuči kao da je stiglo ravno iz udžbenika. Sve na svom mjestu, ali svako to mjesto čuli smo nebrojeno puta.  Ova glazba je korektna, Milica Šerbedžija i bend (koji čine njeni kolege s Paul McCartney‘s Institute For Performing Arts) pokazali su da suvereno vladaju formom suvremenog indie popa. Nezgodno je što je većina suvremenog indie popa vrlo zaboravljiva. Šteta, jer uz ovu vještinu, uz malo više karaktera i hrabrosti lako se moglo zaći u dojmljive dijelove ovog žanra u kojima se nalaze Angel Olsen, Danielle Durack ili bend Dehd.

Naslov: Eliot and I
Izdanje: digitalni EP
Singlovi: “Eliot and I”, “Unchained”
Izdavač: LAA