Giovanni Giornovichi/Ivan Jarnović: Šest dua za dvije violine, op. 24

Nakon što su 2018. godine objavili prvi zajednički album Lorenzo & Simione, referirajući se na instrumente koje sviraju, a kojima je imena dao njihov češki graditelj Jan Hus Bursik, otac i sin Anđelko i Martin Krpan 2022. godine objavili su drugi zajednički album, ovoga puta posvećen glazbi Giovannija Giornovichija iliti Ivana Jarnovića. Riječ je o izdanju Jarnovićevih Šest dua za dvije violine, op. 24 koje je objavila Croatia Records.

Glazbeničke obitelji su uvijek zanimljive jer u njima tražimo “nešto više”, neku dodanu vrijednost koju bi odrastanje u takovrsnom okruženju moglo ili trebalo nositi. Obitelj Krpan obiluje glazbenicima. Uz oca Anđelka violinista i majku Gordanu muzikologinju, dvojica od trojice sinova odlučili su slijediti profesionalne glazbeničke puteve svojih roditelja, Martin kao violinist, a Ivan kao pijanist, s tim da ne treba zanemariti da je glazbeno obrazovanje dobio i treći najmlađi sin Fran, koji je ipak odlučio kročiti nekim drugim životnim putevima. Utoliko je i ovo izdanje svojevrstan mali obiteljski projekt, budući da je tekst za knjižicu izdanja priredila Gordana Krpan.

Dok su na prvome zajedničkom izdanju svoje Lorenza i Simionea uposlili u interpretaciji  glazbe suvremenih hrvatskih skladatelja (pripadajućih 20. i 21. stoljeću), ovoga puta Anđelko i Martin Krpan okrenuli su se violinskom virtuozu i skladatelju iz 18. stoljeća Giovanniju Giornovichiju, odnosno Ivanu Jarnoviću, kojega muzikologija uvrštava u povijest hrvatske glazbe s obzirom na njegovo moguće hrvatsko podrijetlo. Naravno, muzikologija, kao i svaka znanost, napreduje zahvaljujući kontinuiranom istraživanju i propitivanju pa se od tvrdnje da Jarnović mora biti hrvatskog podrijetla, temeljene na pogrešno protumačenom podatku, vrlo brzo odustalo u korist postojanja mogućnosti da je hrvatskih korijena.

Giornovichi je dijelio svoje virtuozno sviračko umijeće s čitavom Europom koja u to vrijeme jest čitav svijet, barem u pogledu umjetničkog stvaralaštva

Najispravnije bi bilo zvati ga imenom kojim se sâm najčešće potpisivao, a to je njegova talijanska inačica. I to jedna od inačica jer, kao pravi glazbeni putnik, on je dijelio svoje virtuozno sviračko umijeće s čitavom Europom (koja u to vrijeme jest čitav svijet, barem u pogledu umjetničkog stvaralaštva). Giovanni Giornovichi – najčešće se potpisivao – a od više desetaka drugih inačica, prilagođenih zemljama kroz koje je kao virtuoz putovao, izdvojimo: Giarnovich, Giernovichi, Jarnovic, Jarnovich, Jarnowich, Zarnowity, Žarnovik.

Najprikladniji opis Jarnovića dala je muzikologinja Vjera Katalinić koja se studiozno već dugi niz godina bavi njegovim stvaralaštvom: „virtuoz i skladatelj, rođen na području ‘Kraljevstva dviju Sicilija’, vjerojatno hrvatskog podrijetla, na talijanskim zasadama glazbeno odgojeni predstavnik francuske violinističke škole. Ukratko, bio je kozmopolit, koji, kako kaže Gyrowetz, zapravo ‘nije imao domovine’, ili mu je – u skladu s njegovim načinom života – čitava Europa bila domom.“ (Violinski koncerti Ivana Jarnovića, Zagreb: HMD, 2006.)

Kao poznat i popularan koncertni virtuoz, kada je skladao, Jarnović je skladao prvenstveno za sebe, a to znači za violinu. Tako su i nastala dua za dvije violine iz op. 24, šest dvostavačnih skladbi u šest različitih durskih tonaliteta, u kojima su obje dionice tretirane vrlo maštovito u smislu razvijene melodičnosti, primjerene virtuoznosti i harmonijske kompaktnosti, gradeći bogat zvučni prostor koji od dviju violina možda ne bismo očekivali. U tome se krije ona druga razina virtuoznosti, odnosno skladateljske umješnosti u promišljanju instrumentacije i strukture. Jarnović ih je očito posjedovao.

Ova violinska dua kompatibilni su mali ciklusi, oblikovno i karakterno kontrastni, niti u jednom trenutku virtuoznošću napadni, iako sadrže mnogo zahtjevnih sviračkih elemenata. Glazbeni jezik plijeni poletnošću i  lakoćom, tako da više priliči pretklasicističkom stilskom izričaju negoli zrelom klasicizmu 1790-ih godina kada su, prema podatku iz popratnog teksta Gordane Krpan, dua vjerojatno tiskom objavljena u Londonu i Parizu.

Ova violinska dua kompatibilni su mali ciklusi, oblikovno i karakterno kontrastni, niti u jednom trenutku virtuoznošću napadni, iako sadrže mnogo zahtjevnih sviračkih elemenata

Svaki od šest dua sastoji se od dva pokretljiva i relativno brza stavka, načelno prvoga u sonatnom obliku, a drugoga u obliku ronda. Zanimljive su Jarnovićeve napomene tempa i karaktera, primjerice izražajan plesni trodobni pokret 2. stavka Violinskog dua br. 2 naznačenog tempa poloneze, potom tri puta isticanje da tempo treba biti doživljen i interpretiran spiritoso ili con spirito, ili oznaka maestoso za način izvedbe 1. stavka Violinskog dua br. 6. Dvije violine ravnopravni su protagonisti izgradnje glazbenoga tkiva.

Doduše, jedna od njih uvijek ima istaknutiju vodeću melodijsku misao, dok druga na različite načine kreira oko nje ritamsku, harmonijsku i zvukovnu perspektivu. Pa se u tomu nadopunjuju, nadograđuju, a katkada i izmjenjuju.

Sve je to važno istaknuti jer se direktno odražava na interpretaciju izvođača koji se odluče upustiti u jarnovićevsku violinsku avanturu.

Njihovo sviračko umijeće je nedvojbeno i tehnička spremnost izvanredna, no ono što je uvijek interesantnije jest razumijevanje glazbenoga predloška i kvaliteta postignutoga zvuka

Kako bi zadaci bili “pošteno” raspodijeljeni, otac i sin Krpan odlučili su naizmjence preuzimati uloge prve i druge violine. Tako je Anđelko Krpan prva violina u Jarnovićevim neparnim duima, a Martin Krpan u onima parno numeriranima. Njihovo sviračko umijeće je nedvojbeno i tehnička spremnost izvanredna, no ono što je uvijek interesantnije jest razumijevanje glazbenoga predloška i kvaliteta postignutoga zvuka.

Referiramo li se na one ranije spomenute skladateljeve upute za izvođenje, Krpani su prepoznali specifičnosti Jarnovićeva stila, karakteristike duha vremena u kojemu je djelovao i to uspješno odrazili svojom svirkom. Transparentnost, preglednost, jasnoća, poletnost, čistoća, izražajnost, skladnost u srži su toga traženoga spirita – što god skladatelj stavio pred interpreta cilj je da glazba iz instrumenta nesputano leprša glazbenim prostorom, kao što su to Krpani pokazali u interpretaciji Ronda iz Violinskog dua br. 4.

Bez obzira o kojem je duu riječ, svaka akordska rastvorba, brza figuracija, svaki ukras, zaostajalica, veći intervalski skok u piano, česti dvohvati, melodičnost u visokim pozicijama, prostori su (bilo mali, bilo veliki) u kojima violinisti otac i sin Krpan uranjaju u dubinu tona, što je put za razumijevanje u toj suštini utkane skladateljeve zamisli.

Krpani su prepoznali specifičnosti Jarnovićeva stila, karakteristike duha vremena u kojemu je djelovao i to uspješno odrazili svojom svirkom

Činjenica srodstva Krpanovih sama po sebi ne bi bila relevantna, kada ona ne bi podrazumijevala dugogodišnje zajedničko življenje glazbe koje se mora odraziti i u velikoj sviračkoj kompatibilnosti i u skladnom suživotu njihovih glazbeničkih ideja. U svirci svakoga od njih osjeća se pojedinačna glazbenička osobnost, samosvojan svirački karakter, pa i posve specifična boja koja znatno ovisi i o instrumentu na kojemu se svira. Iz perspektive slušatelja, posebno je zanimljivo pratiti igru između boja dvaju instrumenata. I upravo to oduševljenje igrom boja pokazatelj je izvanredne skladnosti koju su dvojica violinista postigli u Jarnovićevim skladbama.

Nakon skladatelja i interpreta, za kvalitetu doživljaja jako je važna i kvaliteta snimke. U tom kontekstu neizostavno treba istaknuti tonskog majstora Krešimira Petra Pustičkog koji je majstorski izbalansirao boje dviju violina i njihov blagi, ali nikada prevladavajući odjek u zvukovnom prostoru (izvedbe su snimljene u crkvi u Kostanjevcu), postigavši tako fantastičnu finoću tona koja podržava sve prethodno navedene stilske i interpretacijske osobitosti.

Treba istaknuti tonskog majstora Krešimira Petra Pustičkog koji je majstorski izbalansirao boje dviju violina i njihov blagi, ali nikada prevladavajući odjek u zvukovnom prostoru

Nakon Lorenza & Simionea, nakon Jarnovićevih dua, je li preuzetno priželjkivati novi nosač zvuka? Ali ovoga puta u obliku trija – dviju violina i klavira iz glazbeničke radionice obitelji Krpan. Otac i dvojica sinova već nastupaju u ovakvoj kombinaciji, stoga bismo s velikom znatiželjom dočekali njihov repertoarni odabir za prvo zajedničko diskografsko izdanje.