01
pro
Recenzija

Recenzija: Magelli - Mrle i Ivanka Mazurkijević

Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle

Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle /Matej Grgić

share

„Pogođena je baš ta idealna mjera“

Na hrvatskoj diskografskoj sceni uistinu se rijetko, poput oaze u pustinji, može naći izdanje filmskog, a kamoli kazališnog soundtracka. Moglo bi se reći da je primarni razlog za to manjak publike koja bi konzumirala takvu glazbu, no onaj pravi primarni razlog je generalna apatija spram filmske i kazališne glazbe na ovim prostorima te nedostatak volje i hrabrosti da se tako nešto distribuira. Jedan od iznimno rijetkih sličnih primjera, grešaka u statistici, remiks je izdanja filmske glazbe iz filma Gosti iz galaksije, o čemu smo već pisali ranije.

Pohvalno je, stoga, što se jedno takvo izdanje – i to, zamislite, kazališne glazbe – može naći na svim streaming servisima, ali i u fizičkom obliku (CD i vinil, u izdanju Dallas Recordsa. Riječ je o djelima iz predstava poznatog redatelja Paola Magellija koji njeguje dugotrajnu suradnju s Ivankom Mazurkijević i Damirom Martinovićem Mrletom, kreativnim i životnim dvojcem, od kojih je potonji i osnivač grupe Let3.

Magelli je jednom prilikom izjavio kako je s njima učinio baš veliki posao na predstavi Ja sam ona koja nisam, govoreći da je „njihova glazba konstruirana na samim probama, a ne akademski za stolom, kao što je, primjerice, dekor u fragilnom papiru. Nije dekor koji ukrućuje i svrstava, nego se razigrava s glumcima u metafizičkom smislu, a i funkcionalan je. Riječ je o renesansnoj radionici, jednoj la bottegi, gdje je svaki pogon predstave radio u funkciji kompleksne ideje.“

Inače, Magelli je s Ivankom Mazurkijević radio i prije no što se u njezinom životu pojavio Mrle, u Pratu i Velikoj Gorici, a dokazao je i kako se ne libi skladateljima prepustiti inovativnost i slobodu stvaralačkog žara, nešto što je prilično rijetko na našoj sceni.

Izdanje albuma, naslovljenog jednostavno Magelli, dolazi u dojmljivu dizajnu, a rad je Mihe Kalana. Deset brojeva albuma korišteno je u predstavama Giganti, Šest lica traži autora, spomenutoj Ja sam ona koja nisam i Galeb.

Možda najdojmljivija skladba upravo je prva, mitskog naziva Giganti. Mrle i Ivanka ovdje su pokazali svu raskoš talenta, donoseći u početku prizvuk Vangelisa, a opet s vrlo jasnim vlastitim pečatom. Koketiranje filmične, orkestralne glazbe s elektronikom fluidnog žanra sjajno funkcionira u samoj predstavi, ali i tijekom samostalnog slušanja. Ko-aranžeri Arturo  Annecchino i Frano Đurović dodatno su zaokružili cijelu skladbu i uistinu joj opravdali naslov.

Skladbe se nastavljaju u prepoznatljivom stilu ovog dvojca i nimalo ne zaostaju za Gigantima. Primjerice, odlična Hello, How Low nosi u sebi neku aromu svojevrsnog britanskog dark soula, nešto što bi sjajno ležalo jednoj Amy Winehouse ili Palomi Faith. I ovdje su Mrle i Ivanka ostvarili sjajnu glazbenu suradnju, i to s DJ Demianom.

Također vrlo zanimljivo ostvarenje s albuma vrijedno spomena pod rednim brojem je osam, a inače je dio znanstveno-umjetničkog projekta Sailor (korištena u predstavi Galeb). Spot za “Mornara” donosi potpuno drugačiju priču i estetiku, a nastao je u nestvarnom stubištu arhitektonskog čuda – poznate Kockice, u maniri one take spotova inspiriranih Massive Attackom te estetikom Bladea Runnera.

Nakon Mrletova eksperimentalnog snimanja zvuka grada Rijeke i željom za materijalizacijom istog nastala je pjesma ”Sailor” koja je zatim otputovala i do Berlina gdje su na pjesmi sudjelovali i fantastični udaraljkaši pod vodstvom Sanje Fišter, a aranžmane za violončela radio je skladatelj Frano Đurović (s kojim su radili i na Gigantima). Zanimljivo je i da je jedna od najvećih suvremenih spisateljica Tatjana Gromača u sklopu ”Sailora” sinkronizirala jednu od svojih poema unutar ideje spajanja tri forme.

Ono što kod cijelog albuma najviše impresionira jest ta umješnost kojom se tako vješto balansira između primamljivo čudnog, pomaknutog, pjevnog, poetičnog, a ono najvažnije je da je pogođen ta prava atmosfera koja odlično funkcionira i u predstavi i samostalno. Koliko god ova glazba bila drugačija, nikad ne možete reći da je nečega u njoj previše ili premalo: ostvarena je baš ta idealna mjera.

Moglo bi Vas zanimati