Petra Antolić - Srce valova

Ivana Lulić

Petra Antolić bljesnula je u TV showu Supertalent

Srce valova donosi zvuk domaće glazbenice Petre Antolić koja je posljednjih godina savladavala prepreke kako bi pronašla i definirala sebe kao umjetnicu. To je sasvim dobar početak za dugu, kreativnu i plodnu glazbenu karijeru

Srce valova drugi je Petrin album, prvi je bio album duhovne glazbe / Foto: Doringo

Kada je 2010. sva u crnom izašla pred žiri Supertalenta – koji su tada činili Nina Badrić, Enis Bešlagić i Dubravko Merlić – i izvela pjesmu Arethe Franklin “I Never Loved a Man”, malo tko je ostao ravnodušan na njezinu izvedbu. Međutim, talent showovi imaju svoju agendu, a diskografske kuće tada su imale ideju kakvi bi izvođači trebali postati jednom kada pobjede, ili ako barem postanu finalisti, kao što je to bio slučaj Petre Antolić. Ona je već tada znala kakvu glazbu želi izvoditi, a umjetničko razvijanje nije uključivalo kompromise kako bi nastavila održavati medijsku vidljivost dobivenu sudjelovanjem u televizijskom showu. Iz perspektive javnosti Petra je nestala, ali i dalje je nastavila živjeti s glazbom. Usavršavajući sebe na nastupima u manjim lokalnim klubovima i razvijajući svoju pedagošku karijeru u školi pjevanja, Petra Antolić podjednako je bila aktivna i na duhovnoj sceni. Naime, njezin otac Čedo također je bio vrhunski glazbenik i autor duhovne glazbe, a brat Matija, osim duhovne glazbe, radi filmsku i kazališnu glazbu (vjerujem da ćete ga prepoznati i u Kaubojima), dok je s ocem objavio i sjajan domaći blues album Bluz po domačem. Obojica su Porinom nagrađeni glazbenici.

Prošlo je čak trinaest godina dok Petra nije kompletirala pjesme za svoj, mogli bismo reći, debitantski album. Njih devet prošlo je rigoroznu selekciju i pojavilo se na albumu Srce valova objavljenom potkraj 2023. za Dallas Records. Naime, Petra je još 2015. objavila i album duhovne glazbe Ti me vodiš u svitanje (nakladnik je Laudato), a sama ga je i producirala.

Srce valova gotovo je u cijelosti kantautorski album, njezina majka Vera Antolić napisala je tekstove pjesama “Gdje najviše smo ljudi” i “U iščekivanju”. Aranžmane su radili Mario Rašić i Saša Miočić, koji je ujedno i producent. Iako su pojedine pjesme nastajale u sasvim različitim razdobljima, povezuje ih Petrino iskustvo. Ona se oslanja na zanosnu, ali profinjenu mješavinu soula i R&B-a, ne bježeći od pop oštroumnosti samog aranžmana pjesama. Stekla je naviku poštivati staru školu, ali nikad nauštrb svojih pjesama koje zvuče bezvremenski, no ne i retro. Ravnoteža je postignuta u pjesmama poput “Gdje najviše smo ljudi”, koja je delikatna fuzija prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti, gdje je aranžman prozračan, a vokal vođen snažnim gradacijama i, recimo, “Daleko”, koja se više temelji na grooveu s jednim vrlo pamtljivim refrenom, dok u pojedinim dijelovima mogu sasvim lako zamisliti i vokal Marija Huljeva. Sjeckani ritmovi, djelići melodija i povremeno gotovo nezemaljski krikovi pojavljuju se kroz miks dok u jednom trenu bubnjevi odnose instrumentalni dio u dub.

Jedan od mnogih aspekata koji izdvajaju Petru Antolić njezina je predanost osjećaju i muziciranju. Ona sve svoje inspiracije međusobno isprepliće i nadopunjuje tako da se pjesme ne mogu osloniti samo na studijsku slojevitost. Kantautorica moćnog i prepoznatljivog glasa, stilskim procvatima u ovih devet pjesama zaokružila je cjelinu svog dosadašnjeg stvaralaštva. Slušajući album možemo čuti njezin kantautorski rast i sazrijevanje.

Album otvara “Ti”, odmah jedna od snažnijih pjesama, možda najsuvremenija u nizu, sa zanimljivim bas motivom i čudnovatim C dijelom, koja stvara odmah na početku oslobađajući prostor u kojem se može odigrati baš svašta.

“Prijatelj je uvijek tu” duet je s Ivanom Kindl koji nosi romantiziranu atmosferu soula i R&B-a s početka devedesetih. Njih dvije znaju se od ranije jer je Petra još 2008. nastupila na njezinu koncertu Gospel u Komediji. Još jedna poveznica s Kindl na ovom albumu zapravo je i pjesma “Dal’ i tebi”, Petrina obrada poznatog hita sestara Kovač (K2), koju su kod nas popularizirali Kindl i Jacques Houdek prije dvadeset godina. Oni su je nazvali “Kazna Božja” i bili su nominirani za Porin 2005. u kategoriji Najbolja vokalna suradnja. Saša Miočić je originalnoj verziji svojim aranžmanom sada dao novo ruho i svježinu. Unatoč tome, budući da su i u sličnim glazbenim vodama, ova referenca na Ivanu Kindl nakon njihova dueta djeluje kao potpuni višak.

Pjesma po kojoj album nosi ime, “Srce valova”, vrvi vokalnim ukrasima u melodiji koji stvaraju efektni vrtlog. Međutim, iako su frlje Petrin zaštitni znak, čvršća struktura dala bi jasnije rezultate. To je lijepa, ali podosta komplicirana pjesma koja se može čitati i kao duhovna.

“Kao da si tu” također ima sanjive vokalizacije, a gotovo filmski aranžman evocira asocijacije na neke orkestralne klasike iz, primjerice, sedamdesetih. Cijeloj skladbi ovo daje neki poseban elan.

Nije nerijetko da se na studijskim albumima nađu i prigodne blagdanske pjesme. Antolić na svojem albumu čini iznimku i postavlja jednu adventsku. “U iščekivanju” je izrazito zanimljiva skladba koja započinje poluminutnim a capella uvodom. Njime skreće pozornost na glavnu poruku, a kad se uključe prateći vokali, sva toplina iz teksta prelije se i na glazbu. “U iščekivanju” daje potreban optimizam i oduševljenje dočeka mnogima najdražeg blagdana u godini.

Jedna od najinspirativnijih skladbi na ovom album zapravo je jedina pjesma na engleskom, najnoviji singl kojim predstavlja svoj album. Riječ je o “No”, jedinom soul bluesu komadu čiji tekst i glazbu, odvažan aranžman i produkciju potpisuje sama. Petra Antolić ima strašno prepoznatljiv vokal, rašpast poput onog Janis Joplin i možda mi je baš zbog te reference puno prirodnije čuti je kako pjeva na engleskom jeziku. Ovom pjesmom prenosi snažnu poruku, kako sama kaže, da ne treba stavljati svoju sreću i mogućnosti u tuđe ruke, jer lako možeš ostati bez puno toga ako ovisiš o tome da te netko drugi usreći ili ti dâ vrijednost. Kad zapjeva Sometimes I get angry at myself svi se elementi krenu neprimjetno spajati kako bi stvorili nešto jedinstveno, ali poznato. Možda ne bih to primijetila da mi nakon ove posljednje pjesme s albuma Spotify nije nastavio predlagati playlistu u istom stilu, odmah svirajući “Sometimes I Feel Like a Motherless Child” Jazmine Sullivan. Aranžmanski i produkcijski one su potpuno različite, ali zajednička im je gospel pozadina. To je ta stabilna mreža preko koje Petra Antolić plete svoj glazbeni izričaj. U tom kontekstu, Srce valova donosi zvuk domaće glazbenice koja je posljednjih godina savladavala prepreke kako bi pronašla i definirala sebe kao umjetnicu. To je sasvim dobar početak za, nadam se, dugu, kreativnu i plodnu glazbenu karijeru.