RAJKO DUJMIĆ – DIJETE SREĆE

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Treću retrospektivu u sezoni kiselih krastavaca posvetit ćemo Rajku Dujmiću, Mozartu hrvatske zabavne glazbe, „kralju crnih i bijelih tipki“, zagrebačkom dečku koji je puno obećavao, previše dao i, u konačnici, gotovo sve izgubio. Priča o njemu ima tužan i nezgrapan kraj, a takav je bio i medijski tretman njegova života nakon devedesetih. U nadi da možemo okrenuti priču o njemu, počet ćemo je pričati od kraja.

Rajko Dujmić smrtno je stradao od posljedica prometne nesreće koja se dogodila krajem srpnja 2020. u Gorskom kotaru, u blizini obiteljske vikendice, njegove oaze mira i spokoja, u kojoj je više od trideset godina provodio svaki slobodan trenutak. Posljednje godine njegova života obilježene su sudskim sporom s ostalim članovima Novih fosila, višekratnim boravcima u zatvoru zbog obiteljskog nasilja te borbom protiv dugogodišnje ovisnosti o alkoholu i opijatima.

No, svemu usprkos, taj je talentirani skladatelj stvarao do posljednjega daha, a u rijetkim je prilikama i sâm interpretirao svoje pjesme. Jedna od takvih je i “Rijeka suza“ iz 2018. godine, za koju je tekst napisao Gibonni, a koja je kao svojevrsni presjek Dujmićeva emotivnog života zauzela simbolično mjesto pečata na kraju njegove karijere.

Njegov nastup na CMC festivalu te godine podsjetio me na Marianne Faithfull, britansku ikonu specifična vokala. Naime, preko pukotina u njihovim glasovima čovjek ne može samo tako prijeći. Njihova neposrednost rijetka je i dragocjena te je prava šteta što Dujmić nije zaživio kao kantautor u pravom smislu te riječi. Ipak, ostavio nam je pregršt hitova koje su otpjevali drugi, nekoliko koje je otpjevao sâm i jedan kantautorski album, Nizvodno od raja, iz 1993. godine.

O Rajku još nije napisana knjiga, niti je snimljen dugometražni film, pa se čini da će njegova osobna priča ostati zakopana pod podcjenjivačkim medijskim naslovima na tragu onoga Životni pad genija lakih nota. Isto tako, moguće je da će se godinama govoriti o njegovim pjesmama, a šutjeti o njemu. Premda rado odvajamo autora od njegova djela, ovo je rijetka prilika u kojoj možemo naučiti prihvatiti prvo zbog drugoga.

Da je predmet u kupaonici, Rajko bi bio grijalica. Da je pločnik, na njemu bi uvijek bilo pješaka koji pjevuše hitove Novih fosila. Da je vremenska prognoza, bio bi promjenljivo oblačno uz umjerenu količinu kiše te moguću grmljavinu.

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Rajko Dujmić prepoznatljiv je kao Lima iz Novih Fosila, skladatelj, klavijaturist i pokretačka snaga hrvatske ABBA-e, Benny i Björn u jednom, s karizmom, talentom i porocima Briana Wilsona. Njegovi su Fosili oduvijek na glasu kao bend za sve generacije, a za to je uvelike bio zaslužan njegov pristup skladanju, odnosno glazbi, kao nečemu što je bogomdano ljudima i što se s njima treba iskreno dijeliti. Osim toga, članovi originalnog sastava i sami su pripadali različitim generacijama.

Slobodan Momčilović Moka, bubnjarski šef Novih fosila, i basist Marinko Colnago, bili su dvanaest godina stariji od Rajka i osamnaest godina stariji od Đurđice Miličević, kasnije Barlović, koja je u bend došla dan prije Rajka. Nekoliko mjeseci kasnije pridružio im se i mladi Vladimir Kočiš Zec na gitari te je tako stvorena mašinerija poznata pod imenom Novi fosili. Iskustvo i mladost tih su godina išli ruku pod ruku, a naziv benda koji je za šankom smislio Arsen Dedić, savršeno je opisivao taj koncept.

Priča o Novim fosilima bila bi dobar materijal za kakvu dramsku seriju. Naime, osim dugovječnosti, velikih diskografskih uspjeha, svjetskih turneja i kultnog statusa pojedinih članova i suradnika, tu priču krase brojni, godinama skrivani sukobi. Ljubitelji dobroga trača i kvalitetne drame s primjesama mjuzikla došli bi na svoje kad bi istina konačno smjela izaći na vidjelo. No, na našu žalost, ta priča još uvijek nije napisana.

Netom prije nego se najpopularnija postava benda prvi put razišla, Dujmić je u razgovoru s Vesnom Karuzom, tada novinarkom časopisa Svijet, Nove fosile usporedio s dobrom masonskom ložom: „siva i nikad suviše istaknuta, koja svake godine malo ubode. Kao u nogometu: sve primamo na prsa, spustimo, pošaljemo dalje. Svi bljesnu i nestanu dok mi cijelo vrijeme stojimo.“

Pritom se požalio na način na koji ih mediji tretiraju, odnosno zanemaruju, što ga je, čini se, boljelo više od financijskih gubitaka. Iako često, i to s razlogom, idealiziramo život glazbenika u bivšoj državi, u njihovim intervjuima vrlo često naiđemo na isto nezadovoljstvo koje i danas mori mlade glazbenike svjesne svoje kvalitete.

***

Rajko Dujmić rođen je u Zagrebu 1954. kao dugo očekivani sin jedinac majke Carlotte Streibelwierer i Stjepana Dujmića, pomorskog kapetana iz Rijeke. Zanimljivo je da, baš kao Mozart i ranije spomenuta Marianne Faithfull, ima austrijske korijene.

Upravo je majci Lotti dugovao duboku naklonost i ljubav prema glazbi koju je stekao u najranijim danima života. O tome svjedoči i podatak da je Lotti navedena kao koautor glazbe za njegovu prvu pjesmu s Novim fosilima, “Sanjaj me“, ali i još budućih devedeset! Njoj je posvetio i instrumental “Pjevaju šume“.

Otac pomorac, „kralj njegova djetinjstva“, u njegovu je životu bio tek povremeno, dok je majka bila konstanta. Na njezin poticaj Rajko je s četiri godine počeo svirati violinu, a nju je, iako ju je kasnije rijetko svirao, do kraja osjećao kao svoj instrument. Naime, po vlastitu priznanju, gitarom nikad nije u potpunosti ovladao. Nižu glazbenu školu završio je na violini u Frankopanskoj kod časne sestre Daroslave Kušek koju često citira kad govori o tome zašto se primio klavira i komponiranja.

Naime, ona mu je vrlo rano rekla da se primi harmonija i dirigiranja jer violina za njega ima premalo žica. Ipak, violina mu je istančala sluh i razvila ljubav prema ženskim vokalima koju je višekratno isticao, iako se sa svojim pjevačicama često sukobljavao.

Majka Lotti ga je često vodila na opere i tako mu približila važnost priče za glazbu. Sve su te njegove žice uvijek predano tražile riječi s kojima bi se povezale. To je nešto što je njegovoj publici vrlo rano postalo jasno. Svaka je njegova pjesma proživljena i svaka je priča plaćena smijehom, znojem ili suzama.

Dujmić je u jednom trenutku upisao i osmi odjel na Muzičkoj akademiji, ali nikako nije mogao prihvatiti pravila koja su mu ondje nametali. Stoga formalno školovanje nikad nije dovršio. Kao mladi glazbenik koji je odrastao uz Doorse, Blood, Sweat & Tears, Vanilla Fudge, Beatlese i Pink Floyd okrenuo se rock glazbi i počeo svirati u bendovima.

Zanimljivo je da je prvi bend Rajko Dujmić osnovao još u šestom razredu osnovne škole, kada je i odabrao klavir kao svoj glavni instrument. Tada je napisao i prvu pjesmu te prvi put zaradio svirajući kao zamjenski klavijaturist u striptiz baru u Dugom Selu. Kako je prije toga godinama svirao violinu lijevom rukom, tako se teško priviknuo na klavir na kojem je osnovni tonalitet u desnoj.

„Tako sam nekako prenio cijelo shvaćanje muzike iz lijeve u desnu, ali je ‘lijevo’ shvaćanje melodičnosti ostalo i zato mnoge moje melodije čudno zvuče,“ objasnio je svojevremeno Dujmić.

Više o tim ranim koracima pročitajte u priči našeg urednika i Dujmićeva suradnika Bojana Mušćeta. Na krilima iskustva u tim sastavima, kao klavijaturist i pjevač, Dujmić se pridružio Fosilima. Tek je kasnije, na Mokin poticaj, počeo skladati. Naime, Moka mu je kupio prve klavijature, a već s prvom singlicom, odnosno, pjesmama ”Da te ne volim” i ”Sanjaj me”, Rajko je vratio dug. Singlica ”Da te ne volim” prodana je u 65 tisuća, a istoimena ploča u 170 tisuća primjeraka.

Na toj ploči Dujmić potpisuje glazbu i/ili aranžman za devet od deset pjesama. Iznimka je samo Runjićeva ”Diridonda”. Od tada pa nadalje, kad je riječ o glazbi Novih Fosila, nije bilo iznimaka. Svaka njihova pjesma bila je Dujmićevo dijete, a on najzaslužniji za glazbeno profiliranje grupe.

Njegovi najvažniji suradnici, osim majke Lotti i članova benda, bili su tekstopisci. Ključna autorica među njima je Dea Volarić, čije su pjesme “Da te ne volim“, “Sanjaj me“, “Šuti, moj dječače plavi“, “Najdraže moje“, “Sklopi oči“ i “Saša“ sasvim sigurno utrle put daljnjim uspjesima Novih Fosila.

No, posebno mjesto u Dujmićevu srcu zauzimali su Momčilo Popadić, Zrinko Tutić i Stevo Cvikić. Govoreći o legendarnom Korčulaninu Momi, odnosno Popu, Dujmić je nerijetko plakao, osjećajući da se takav pjesnik u našemu društvu, za našega vijeka, neće ponovno roditi. S njime je napravio puno važnih pjesama: “Reci mi tiho, tiho“, “Plava košulja“, “Tonka“, “Ključ je ispod otirača“, “Neveni žuti, žuti“ i pjesmu s kojom su 1980. osvojili Splitski festival, “Čuješ li me jel’ ti drago“.

Rajkov dugogodišnji prijatelj i suradnik Zrinko Tutić napisao je tekst za kultnu “Milenu“, pjesmu posvećenu svim medicinskim sestrama, za koju je inspiracija bio Dujmićev susret s jednom od njih početkom osamdesetih u Herceg Novom. Osim toga, napisao je i tekstove za “Bilo mi je prvi put“, “Još te volim“, “Ako se rastanemo“ i druge. Posljednji u nizu, Stevo Cvikić, čak je tri godine zaredom s Rajkom Dujmićem osvajao Jugoviziju.

Zaslužan je za tekst pjesme “Rock me“ s kojom je grupa Riva osvojila Eurosong 1989. godine, “Mangup“ s kojom su Srebrna krila bila šesta 1988. te “Ja sam za ples“ s kojom su Novi fosili osvojili 4. mjesto 1987. godine.  Za Nove fosile napisao je i hitove “Dijete sreće“, “E, da si barem noćas ovdje“, “Dobre djevojke“, “Dunjo mirisna“ i “Kad budemo ja i ti 63“.

Njihovom društvu mogli bismo dodati Ingu Angebrandt, Marija Mihaljevića i Nenada Ninčevića koji je kroz godine Rajku postao blizak prijatelj te je održao vrlo emotivan govor na njegovom posljednjem ispraćaju.

Nakon platinastih osamdesetih dogodile su se devedesete. Raspala se jedna država, a raspala se i postava Novih fosila koju su tih godina činili Dujmić, Kočiš, Colnago, Doležal i Šarić. No veliki udarac, koji je značajno utjecao na odnose u bendu, dogodio se još 1985. godine, kada je na Rajkov rođendan od izljeva krvi u mozak iznenada preminuo veliki Moka. U kasnim osamdesetima na isti je datum preminula i Rajkova majka Lotti.

Vrijeme je to kada se Dujmićeve uspješnice prodaju diljem Europe. Novi fosili snimaju prepjeve svojih pjesama na engleskom i svima im se otvaraju mogućnosti za međunarodnu karijeru, ali gubitak očinske i majčinske figure na njihova autora ostavlja trajne posljedice. Godine 1990. umire i Momčilo Popadić, a shrvanog Rajka ubrzo napušta i jedina obitelj koju je tada imao, njegovi Fosili.

Nekoliko godina kasnije Dujmić pokreće iznimno zanimljiv, ali ipak neuspješan projekt, a kojega se sjetim svaki put kad gledam neku HRT-ovu glazbenu emisiju. Naime, riječ je o novim Novim fosilima koje su 1995. godine pokrenuli Dujmić i Colnago. U bend su uključili mlade pjevačice Jelenu Fošner i Natašu Belošević (kasnije Mirković), bubnjara Vladimira Pavelića Bubija te kratkotrajnoga klavijaturista Dalibora Barišića.

U tom je sastavu bend objavio tri albuma koji su glazbenim stilom bliski tada popularnom cro-danceu, ali se nikako ne mogu svesti na tu oznaku. Na tim albumima možete naći sve od suvremenih obrada tradicijskih napjeva kao što je “Vuprem oči“, nježnih ljubavnih balada na tragu “Pričaj mi o ljubavi“ i onih crnih, kakva je “Marina iz moje ulice“, balada o djevojci koju je uništila ovisnost, do ljetnih hitova s izazovnim tekstom na tragu pjesme “Kao spray“. Bili su to veliki hitovi devedesetih koje i sama živo pamtim.

Iz tog su vremena i pjesme “Mom vojniku“ i “Mi smo zakon“. Tih je godina Dujmić nastavio suradnju s Nenadom Ninčevićem i Stevom Cvikićem, ali je i sâm radio na tekstovima. Možda bi, da se zvao drugačije, taj bend imao više sreće. Ovako se raspao dolaskom novog tisućljeća. Klasična postava Novih fosila ubrzo se okupila na uspješnoj povratničkoj turneji, a Nataša i Bubi karijeru su nastavili kao prateći vokali našim izvođačima u HRT-ovim show programima. Jeleni Fošner izgubio se trag.

Bila je to posljednja kreativna faza Novih fosila u kojoj je Dujmić pokazao interes i spremnost za eksperimentiranje te pronalaženje novoga autorskog koda, a koji bi bio u skladu s trendovima. Smatram iznimno nepravednim što su pjesme iz ovoga razdoblja zanemarene u emisiji A strana posvećenoj Rajku Dujmiću. Isto tako, nepojmljivo mi je da Natašu i Bubija nitko nije pitao o tim godinama, posebno ako uzmemo u obzir da su ionako čitavo vrijeme bili u emisiji, na svome radnome mjestu.

Nakon ponovnog okupljanja 2005. godine stara postava Novih fosila prati recept koji tih godina brojnim velikanima jugoslavenske glazbene scene donosi veliku zaradu. Snimaju album uživo, objavljuju kompilacije najvećih hitova i najljepših balada, a daljnji rad u studiju čini se nepotrebnim, pa čak i nepoželjnim.

Ipak, s obzirom na to da je od početka svoje karijere surađivao s drugim bendovima i izvođačima, Rajko Dujmić svih tih godina ostaje autorski aktivan. Svojevremeno je svirao s Parnim valjkom i Prljavim kazalištem, Štulić ga je navodno zvao u Azru, a Novković u Srebrna krila. Manje je poznato da je stvorio Jasmina Stavrosa, napisao ključne hitove Jasne Zlokić, a voljenom Zrinku Tutiću pomogao s “Mojom domovinom“ te emisiji Dobro jutro, Hrvatska dao nezaboravnu najavnu špicu koju je otpjevala Maja Blagdan.

Pisao je i za tamburaške sastave (Gazde, Ex-Panonia), Nedu Ukraden, Mišu Kovača, Olivera Dragojevića, Severinu, Željka Bebeka i Đurđicu Barlović na njezinu posljednjem albumu te stvarao popularnu duhovnu glazbu.

Bio je više od Fosila, a među njegovim bliskim prijateljima bili su i pokojni Dino Dvornik, još jedan wunderkind čijem se urođenom osjećaju za ritam divio, Kemal Monteno, s kojim se počeo družiti jer su obojica bili niski, te asevi Jurica Pađen, Vlado Kalember i brojni drugi velikani iz hrvatskoga kulturnog miljea.

Kad je u pitanju njegov način skladanja, važno je istaknuti i ponoviti nekoliko stvari. Prvo, bio je ljevoruk; drugo, melodije je stvarao s nevjerojatnom lakoćom i brzinom; treće, volio je raditi na tekstovima jer je tekst, priču vidio kao osnovu pjesme; četvrto, znao je reći da pjesmu, da bi bila hit, treba napeti, kao iz praćke, i peto, često je obrtao Edisonovu izreku „genij je jedan posto inspiracije i 99 posto perspiracije“, smatrajući da je istina suprotna.

O svojim pjesmama uvijek je govorio kao o djeci, izjednačavajući strepnju autora koji pjesmu daje svijetu s odnosom roditelja prema djetetu koje odrasta u njemu. Isto tako, o sebi nije govorio kao o velikom talentu, glazbenom virtuozu i zaslužnom građaninu, već kao o posredniku između dva svijeta, smatrajući da sve što stvara dolazi od Boga.

Već je u ranije spomenutom intervjuu iz 1991. godine govorio o muzikoterapiji, odnosno, liječenju pjesmama, i to baš pjesmama Novih fosila. Naime, potvrdu o smirujućem učinku svojih pjesama svojevremeno je dobio od liječnika iz psihijatrijske bolnice Vrapče, u kojoj se i sam kasnije liječio. Njih je tada zanimalo što je to u pjesmi “Sanjaj me“ da tako pozitivno djeluje na njihove pacijente.

„Ta je pjesma, naime, tako snimljena da sadrži pomak u zvuku prema višem tonu i bolesnici su je jedne Nove godine slušali cijelu večer. Svi su bili nevjerojatno smireni, nikome nisu trebali davati lijekove. Objasnio sam da je riječ o rubnom zvuku koji nije prirodan i to ih je zainteresiralo. Ne znam jesu li došli do nekih egzaktnih podataka što se točno zbivalo s bolesnicima, ali mnoge klinike sada proučavaju ulogu glazbe u psihičkom životu. Glazba je naš prvi perceptivni kanal koji zaobilazi racio i direktno utječe na emocije“, rekao je tada Vesni Karuzi.

RAJKO DUJMIĆ U BROJEVIMA

Od 1978. do 1990. godine Novi fosili objavili su dvanaest studijskih albuma i nekoliko kompilacija. Svaki od tih dvanaest albuma prodan je u zlatnoj, platinastoj ili dijamantnoj tiraži. To znači da su prodani u pedeset ili više tisuća primjeraka. Usporedbe radi, zlatna naknada u Hrvatskoj danas znači 7,5 tisuća prodanih albuma.

Novi fosili s Rajkom Dujmićem bili su diskografski najuspješnija grupa svih vremena u Hrvatskoj. Najprodavanija ploča bila im je Budi uvijek blizu iz 1981. godine. Prodana je u više od petsto tisuća primjeraka.

Kao najpopularnija pop grupa u Jugoslaviji, članovi Novih fosila su većinu vremena provodili na turneji ili u studiju. Na ljetovanja i zimovanja odlazili su uvijek u isto vrijeme, strateški, da bi se odmorili jedni od drugih.

Nema sumnje da su sve te brojke s vremenom počele opterećivati članove benda. Nekoliko je razloga zbog kojih su njihovi međusobni odnosi narušeni, ali glavni je novac, odnosno njegova raspodjela. Sustav koji višestruko nagrađuje autore, a zanemaruje izvođače, stavio je Sanju, Marinka i Zeca u pat poziciju iz koje su morali grubo nastupiti prema čovjeku koji je to u konačnici teško podnio.

Javnost, nažalost, nije pokazala previše razumijevanja niti prema njima, niti prema Dujmiću, a najviše je kritika zbog svojih izbora, po običaju, dobila jedina žena među njima.

Najveći uspjeh izvan Novih fosila Rajko Dujmić doživio je s “Mojom domovinom“, pjesmom Zrinka Tutića kojoj je upravo on dodao emotivni modularni skok, koji su veličanstveno vokalno iznijele Doris Dragović, Ljiljana Nikolovska i Zorica Kondža te Aki Rahimovski.

Nadalje, Rajku Dujmiću i njegovim kolegama, među kojima ponovno ističem Zrinka Tutića, stvaranje nove kinematografije u slobodnoj Hrvatskoj otvorilo je put k skladanju filmske glazbe. Dujmić je autor originalne glazbe za film Cijena života redatelja Bogdana Žižića iz 1994. godine. S filmskom glazbom došao i rad na reklamnim spotovima. Također, iako je još kao mladić svirao električne orgulje u rock operi Gubec beg, devedesetih po prvi put sâm radi scensku glazbu u kazališnim predstavama.

Tako je s Gavellinim ansamblom i predstavom Dundo Maroje redatelja Kreše Dolenčića 1995. godine nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama, kao skladatelj i glumac.

Za vrijeme opće retromanije, nedugo nakon ponovnog okupljanja klasične postave Fosila, nastao je i mjuzikl Za dobra stara vremena u produkciji Željke Ogreste i Dubravka Merlića, a u režiji Marija Kovača. Glavne uloge odigrali su Zrinka Cvitešić i Marko Tolja.

U pripremi je godinama bila i Dujmićeva biografija. Za nju je bio zadužen redatelj Toni Volarić s kojim se Rajko tri godine redovito nalazio u kafiću na Ravnicama. No, tako ispričana priča još nije vidjela svjetlo dana. Da je Rajko bio zahvalan sugovornik i suradnik, možete se uvjeriti gledajući odličnu epizodu Knjazove Koledžice.

Članovi njegove obitelji i bliski suradnici već neko vrijeme šuškaju o neobjavljenom materijalu koji će vjerojatno zaživjeti u raskošnim i kitnjastim izvedbama perjanica hrvatskoga popa. Zanimljiv uvid u to daje nam posljednja poznata Dujmićeva skladba, “Zamisli“, koju je glazbeno dovršio i za koju je tekst napisao Ivan Dečak.

Rajko ima sina Tina iz veze s Vesnom Srećković, nekadašnjim pratećim vokalom Novih fosila, a sa suprugom Snježanom u braku je od 1990. godine. Njihovo vjenčanje možete vidjeti u spotu za pjesmu “Kad budemo ja i ti 63“. Njihova bračna idila prekinuta je javnim optužbama za obiteljsko nasilje, koje su se počele nizati nakon što je 2014. godine, zbog nemogućnosti da kontrolira svoju ovisnost, Rajko izbačen iz Novih fosila. Njegova je supruga, svemu usprkos, ostala s njim do kraja.

Kao i Maja Perfiljeva, Rajko je godinama predavao na Rock akademiji u Zagrebu. Kažu da je skladao oko 1800 pjesama. Godine 2013. dobio je Porina za životno djelo, a posmrtno je objavljeno da je u trenutku smrti od materijalne imovine imao samo pečat Novih fosila.

 ŠKRIPAVA LADICA

Rajko Dujmić bio je vječno čudo od djeteta, koje je na glazbu uvijek gledalo kao na izniman, pa čak i nezaslužen dar čovječanstvu. Stoga su usporedbe s Mozartom, Wilsonom, Tutićem, Dvornikom i sličnima, koje se indirektno provlače tekstom, sasvim na mjestu, ali ne mogu do kraja opisati utjecaj koji je on imao na svoju okolinu. Zato je najljepše slušati kako njegovi prijatelji i kolege govore o njemu.

U Nove fosile Dujmić je došao 1976. godine, sedam godina nakon što su osnovani, ali je svojim autorskim pjesmama od tog sastava napravio pravu senzaciju. U tom ga smislu možemo usporediti s Lindseyjem Buckinghamom, koji je sa Stevie Nicks tih sedamdesetih učinio nešto slično za Fleetwood Mac. Afere s pjevačicama koje su inspirirale i neke od hitova samo su šlag na vrhu te usporedbe.

Usporediti ga možemo i s Eltonom Johnom, sinonimom za popularnu klavirsku muziku, pa i Paulom McCartneyjem, još jednim pijanistom s velikim darom za komponiranje. Nešto bližu korelaciju možemo povući i s Tončijem Huljićem, koji je za Magazin kasnih sedamdesetih jednako značajan kao Rajko za Fosile nekoliko godina ranije. O određenom sinkronicitetu između dva skladatelja svjedoči još jedan podatak.

Naime, kada je Đurđica Barlović 1982. odlučila napustiti bend, Rajko je kao njezinu zamjenu vidio Ljiljanu Nikolovsku. Sanju Doležal odabrao je Moka, a već 1983. godine Magazin je s novom pjevačicom i pjesmom “Kokolo“ krenuo ulaznom putanjom, ravno prema platinastim naknadama.

U mladosti je Dujmić najviše slušao rock glazbu, a pjesma koja ga je potaknula na glazbeno stvaralaštvo bila je “Delilah“ Toma Jonesa, otkrio je u intervjuu Goranu Karanu iz kojega se kasnije rodila i glazbena suradnja.

Iz njegova je opusa jasno da se radi o naslušanom autoru. Sâm je rekao:

„Moj zvuk je građen na europskom soundu. Jako puno slušam glazbu, kupujem ploče, strani materijal i sve kameleonski sublimiram u sebi i za ljude za koje radim.“

Posebno je volio Whitney Houston čija mu je izvedba pjesme “I Will Always Love You“ svirala na sprovodu.

Ovu bih retrospektivu zaključila riječima Dujmićeve prijateljice Alke Vuice, koja je, po meni, najbolje sažela srž njegova problematičnog karaktera:

„Pratili su ga njegovi demoni, kao što prate sve umjetnike. Nekad mi se čini da je to upravo proporcionalno. Koliko dobijete blagoslova i umjetničke iskre, toliko dobijete i prokletstva i demona. On se s tim borio godinama.“