Neka dugo živi Kruna
Glazba kao kruna serije
Nekako je veličanstven, pa i ponizan osjećaj biti dijelom velikih era, znakovitih događaja, barem kao svjestan promatrač. Tada imate osjećaj, barem nakratko, da ste i vi upisani na stranice povijesti, da činite jedan zubac na golemu mehanizmu nesagledivog sata koji postoji od začetka društva.
I najveći cinici složili bi se da je engleska kraljica Elizabeta Druga bila srž jednog od najznačajnijih razdoblja novijeg vremena i zasigurno najistaknutija ličnost istog. Monarh s preko 70 godina na čelu najvećeg kraljevstva u povijesti svijeta, Elizabeta je bila inspiracija za nebrojena umjetnička djela, pa tako i ona filmska. Među ona najznačajnija svakako spadaju film Kraljica (The Queen) iz 2006. godine za koji je Helen Mirren zasluženo dobila Oscara za glavnu žensku ulogu, a još i poznatije (i bolje) ostvarenje je Netflixov gargantuanski projekt Kruna (The Crown) koji je počeo s prikazivanjem 2016. i bio najskuplji televizijski pothvat do tada, s budžetom koji se penje preko 250 milijuna dolara. Začetnici Krune, producent i scenarist Peter Morgan te redatelj i producent Stephen Daldry, više su se nego uspješno uhvatili ukoštac s ovako osjetljivim, kompleksnim i zahtjevnim izazovom, a rezultat je uistinu – ponajbolja serija svih vremena.
21 osvojeni Emmy (među kojima su nagrade za najbolju seriju, režiju, glavne i sporedne uloge) odraz su stratosferski postavljene ljestvice kvalitete, a u taj se koncept, naravno, morala uklopiti i originalna glazba te cjelokupan soundtrack serije.
Inicijalni zadatak uglazbljivanja prve sezone serije, odnosno, Elizabetina života od 1946. do 1957. godine, pripao je britanskom skladatelju Rupertu Gregsonu-Williamsu, dok je nezaobilazni Hans Zimmer napravio glavnu temu uvodne špice, svojevrsnu posvetu ceremonijalnoj glazbi baroknog skladatelja Henryja Purcella.
Zimmerov stil snažno odjekuje u glazbi njegovih učenika, protežea koji su stasali u njegovim ‘glazbenim tvornicama’, kompanijama Remote Control i Bleeding Fingers, a među njima je upravo i Rupert Gregson-Williams (mlađi brat poznatijeg skladatelja Harryja Gregsona-Williamsa). Prizvuk epske glazbe – inače Zimmerov pečat – itekako je prisutan u harmonijskim linijama svake epizode, dodatno oslikavajući obitelj Windsor-Mountbatten u mitske proporcije. Zanimljivost Krune – analitički gledano – upravo je u skladu svakog elementa produkcije koji čini cjelinu: sve u seriji funkcionira toliko besprijekorno da je teško izdvojiti ikoji dio koji bi se osobito izdvajao kvalitetom u odnosu na onaj drugi.
Neko filmsko ili televizijsko djelo upamtimo zbog divne fotografije, upečatljive glazbe, sjajne uloge ili dobre priče. Kruna je dojmljiva zbog sebe same u posvemašnjoj cjelini. Tako ni glazba ne odskače od drugih segmenata – jer je odlična kao i sve ostalo. Primjerice, druga epizoda prve sezone, naslova Hyde Park Corner, a koja prikazuje smrt kralja Georgea Šestog te početak vladavine njegove kćeri Elizabeth, rapsodija je palete raznih umjetnosti stopljenih u jednu: od Daldryjeve režije i Morganova scenarija, preko nepogrešivih uloga Claire Foy, Vanesse Kirby i Johna Lithgowa, pa do same scenografije, kostima, dizajna zvuka i, jasno, glazbe.
Gregsonu-Williamsu se u drugoj sezoni serije pridružio Lorne Balfe, jedan od najzaposlenijih skladatelja današnjice koji sa svojih 46 godina broji već preko 160 filmova i serija u karijeri. Rezultat je, posve očekivano, bio na visini, no osobito je zanimljivo bilo korištenje klasične glazbe u soundtracku Krune. Ljubavni odnos princeze Margaret i njezina partnera bio je ocrtan divnom rekreiranom inačicom Vivaldijeva Proljeća iz Četiri godišnja doba koju je skladao osebujni, iznimno talentirani Max Richter. Osim toga, svako malo će se ušuljati i Mozartova Lacrimosa, Wagnerov Liebestod ili Purcellov Kralj Arthur.
Možda najzanimljiviji glazbeni zaokret dogodio se u trećoj sezoni u kojoj se ujedno promijenio i gotovo cijeli cast (ulogu kraljice je preuzela Olivia Colman, princezu Margaret je utjelovila Helena Bonham Carter itd.). Tada je, naime, Balfea i Gregsona-Williamsa zamijenio nešto manje poznati škotski skladatelj Martin Phipps (zapažen kroz angažmane u serijama Peaky Blinders i Black Mirror) koji kao da se otrgnuo od utabanoga stilskog puta Zimmerove škole i ponudio svjež izričaj opisa kraljevske obitelji. Kao da je prolaskom godina u radnji Krune i sama glazba dozrijevala, otvarajući posve novu dimenziju zvuka koju još nismo imali prilike čuti.
I prva Phippsova skladba na soundtracku se zove – New Queen. Jednostavne konstrukcije, uz nježne visoke gudače, igru engleskih rogova, klarineta i ostalih puhača kojima se pridružuju francuski rogovi i timpani, skladba svakom svojom notom odiše neopterećenošću, skladom i bogatim glazbenim koloritom koji ni u jednom trenutku ne odlazi izvan okvira dostojanstvene, tihe svečanosti.
Svaka iduća skladba pruža pravi mali psihološki uvid u određene likove serije, a kroz razne situacije koje se odvijaju. Upravo je to primjer kako bi filmska glazba morala funkcionirati – simbiotički pričati priču, zajedno sa svim ostalim segmentima filma. Skladba Charles nosi sa sobom svu težinu, nesigurnost i odbačenost koju je ondašnji princ od Walesa – a današnji kralj – osjećao kao senzibilni prijestolonasljednik. Phippsovo djelo Philip, s druge strane, oslikava suverenost i snažni karakter vojvode od Edinburgha, nagrižen odbačenim snovima i konstantnom sjenom svoje supruge, kraljice Elizabete, istovremeno naglašavajući svu ljubav i neizmjerno poštovanje koje su oboje imali jedno prema drugome.
Upravo u tome leži ljepota Phippsove glazbe – kao i same serije: ukazuje na strahovit teret kompromisa koju sa sobom nosi monarhija, prikazujući veličanstvenost i sjaj ispod kojih se kriju najosnovniji osjećaji ljudskih bića, zatomljeni unutar kraljevskih dvora i svih zidova koje oni sa sobom nose. Na površno slušanje soundtrack je vrlo lijep, ugodan uhu i finih melodijskih fraza. Međutim, slušajući ga upakiranog u završni proizvod, osvještavamo suptilne nijanse instrumentarija, njegove dinamike, inovativno korištenje zbora (potmule muške dionice u skladbi Black Widow), duboku melankoliju koja je istinsko naličje onog ‘lijepog’ u toj glazbi.
S tim u vidu impresivna je i skladba Aberfan, u istoimenoj epizodi koja prikazuje jednu od najvećih tragedija koja je ikad zadesila Veliku Britaniju, kad je uslijed odrona umjetnog brda rudarskoga otpadnog materijala poginulo 144 ljudi, među kojima i čak 116 djece. Suzdržano nježna na površini, beskrajno tužna u dubini, baš poput kraljice Elizabete tada, skladba s punim dostojanstvom nosi težinu tuge. U toj je epizodi, također, vrlo lijepo uklopljena klasična zborska skladba Jesu, Lover of My Soul (Aberystwyth) velškog skladatelja Josepha Parryja.
Phippsova ingenioznost otkriva se i u četvrtoj sezoni, dolaskom krucijalnih likova poput princeze Diane, Charlesove ljubavnice Camille Parker Bowles (današnje kraljice supruge, ili Queen Consort) i premijerke Margaret Thatcher, a skladatelj se nije libio uklopiti svoj izričaj u živopisni retro zvuk osamdesetih godina, koristeći analognu elektroniku kao zvučni potpis tog razdoblja i karaktera svih protagonista.
Ostaje nam za vidjeti i čuti kako će tvorci Krune, među njima i Martin Phipps, oblikovati devedesete godine i početak novog milenija, odnosno, petu i šestu sezonu serije, što će ujedno predstavljati i njezino finale. Netflix je najavio prikazivanje pete sezone ove jeseni, točnije, 9. studenog, a Elizabetinom smrću i njezinim sprovodom, cijela priča i soundtrack Krune dobivaju posve novi, dublji smisao te na neki način postaju čuvari uspomene na kraljicu i nezamjenjivo elizabetansko doba njezine vladavine.
