Sve popularniji Antun IDEM počeo je gust koncertni vikend s Trophy Jumpom

U četvrtak su u zagrebačkoj Močvari, u sklopu programa Indie emo naočale, nastupila dva benda koje bez sumnje možemo smatrati predvodnicima novog emo vala na domaćoj sceni. Trophy Jump i Tidal Pull udružili su snage i u klub unijeli atmosferu tužnih i sretnih emocija, glazbene strasti i dosta dobre zabave. Čuli smo većinu starih, ali i neke nove stvari.

Mladi bendovi glavna su pokretačka snaga inovacije na sceni, a močvarno tlo savskog nasipa zadnjih je dvadesetak godina najplodnije upravo za predstavljanje takvih. Ovdje su se eksperimenti naših demo bendova rađali i umirali te svoju inspiraciju upijali od mnogih inozemnih gostiju koji su nas posjećivali iz svojih dalekih „močvara“. Svakom gradu takvo je mjesto potrebno i krucijalno za stvaranje kulturnog identiteta.

Indie emo naočale jedan je od mnogih klupskih projekata koji se trudi dovesti strane, ali i predstaviti domaće grupe. U posljednjem od bezbroj uspješnih izdanja, slušali smo omiljene bendove novog indie/emo vala koji ulazi na sve veća vrata u našu prijestolnicu.

Trophy Jump, predvođen sve popularnijim Antunom Aleksom (IDEM, Porto Morto, JeboTon), strogo se držao satnice i krenuo sa svirkom pred polupraznim florom u 21 i 15, ni minut manje ili više. Svi su još pušili na terasi, laktarili se nad šankom ili gnjavili Stefana iz Tidal Pulla na merch štandu. Čim se prostorija ispunila, ugrijao se i prohladan zrak, jakne su popadale i glave se razmahale. Pozivom u prvi red pred pozornicu, Antun je bezuspješno pokušavao pokrpati onu neizbježnu polukružnu rupu od metar i pol u kojoj se nitko, osim fotografa, ne usudi gužvati.

Trophy Jump / David Mandić

Utjeha u porocima

Bez obzira na to, energija je prštala s bine. Trophy Jump nešto je brži i žešći bend od Tidal Pulla koji svoje pjesme izvode na materinjem jeziku. Svaka pjesma je poskočica u hardcore punk maniri, ali omekšavaju ih melodični gitarski rifovi i Antunov vokal. On zvuči kao dijete emocionalnih legendi 90-ih, Jawbreakera, i svačijih pop punk miljenika, Blink 182. Sudeći po melankoličnim tekstovima, to dijete zapelo je u tijelu tridesetogodišnjaka koji se ne može pomiriti s prolaznošću vremena pa utjehu traži u svim porocima koje zagrebački noćni život nudi. Slično kao i u drugom projektu, IDEM, ali na engleskom i dosta žešće.

Prigovora nemam. Od početka do kraja, svaka je stvar bila neodoljiv podsjetnik na emo i post hardcore bendove prošlog stoljeća, ali s twistom skejtera iz parka na Jarunu. Kao miljenice svima u publici, vrijedi izdvojiti romantičarske singlove „Leather Couch“ i „Hugs On Drugs“ te nešto stariju predstavnicu benda „Trophy Jump“ koja je zatvorila njihov set. Svatko od četvorke pokazatelj je kvalitete i potencijala za velik uspjeh u žanru izvan naših granica.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by trophyjump (@trophyjump)

Tidal Pull krenuo je nakon štimanja s dvama novim singlovima koje su predstavili ove jeseni, „Glas 42“ i „Uvijek dvanaest“. Prva stvar istaknula se instrumentalnom progresijom, zahtjevnim vokalnim dionicama i grmljavinom duple pedale kakvu kod ovih momaka još nismo čuli. Kad smo već kod bubnjeva, ovo je bio posljednji nastup njihovog bubnjara Borne Šućurovića koji, nažalost, ali, vjerujem i njegovu sreću, odlazi putem mnogih mladih koji su se zaželjeli standarda života koji zaslužuju. U Irsku.

Skoro pa suza

Imajući to u vidu, znao sam da će ovaj nastup biti preplavljen emocijama, kako mu i priliči kad Vilim Hrastek propjeva o nesigurnostima, a Blažinović, Španiček i Žgrablić poprate to mješavinom nježnijih i žešćih tonova i melodija pažljivo skladanih da izazovu ono najintimnije u nama. Dečki su ponovno uspjeli, unatoč mjestimičnom falšu. Takve stvari su na ovakvim izvedbama potpuno zanemarive.

Tidal Pull / David Mandić

Osim navedenih singlova, čuli smo još nekoliko novih stvari. Neke su ostavile više dojma od ostalih, ali u svakom slučaju miriše na još jedno inovativno izdanje. Koncert je zatvoren pjesmom koja im je donijela najviše uspjeha, uključujući titulu „Praske godine“ na prošloj Rock&Off nezavisnoj dodjeli nagrada. Iako im zamjeram što nisu odsvirali „Besmrtnu“ koja uvijek podsjeća na blagdansko razdoblje koje se bliži, Borna se od publike i benda oprostio kratkim, ali emotivnim govorom i tako nadoknadio nedostajali naboj osjećaja. Kao i njemu, svima nam je skoro kliznula suza niz crven obraz. Sretno u bijelom svijetu, Borna, netko će teško popuniti tvoje cipele. Ostatku benda želimo uspješan nastavak rada na novom albumu i da se dobro odmore od koncertne sezone. Živjeli!