Ono sve što znamo o njima

Na zagrebačkom Strossmayerovom trgu u nedjelju, 14. rujna održan je memorijalni koncert za preminule Gabi Novak, Matiju i Arsena Dedića s oživjelim duhom Zagreba na koga su podsjetile njihove izvanvremenske pjesme

Velika pozornica na Strossmayerovom trgu / Foto: Matej Grgić

Za koncerte u čast preminulim izvođačima, kao i o konceptu tribute bendova, oduvijek mislim da su dvosjekli mač. Posrijedi je inicijativa s najboljom namjerom i hommage glazbeno značajnim imenima koji se, nažalost, nerijetko posve udaljava od stila i umjetničkog koncepta osobe u čiju čast je koncert osmišljen. I onda padaju u kvaliteti te ostavljaju otvoreno pitanje može li se uopće, i ako da na koji način, takva ideja realizirati bez pretjeranosti, patetike i granice (ne)ukusa.

Koncert u čast obitelji Dedić, velikim glazbenicima domaće scene koje pamte zaista brojne generacije, pokazao se kao suvislo osmišljena kombinacija boljih i lošijih strana ovako koncipiranih glazbenih događaja. Koncert kao da je, kad je riječ o kvaliteti izvedbi i izričaja, postupno tekao u crescendu – većina vrhunaca večeri zbila se u drugoj polovini gotovo maratonskog trosatnog programa. Od samog početka scena je pred nama djelovala kao live prijenos iz studija HRT-a, no ostalo je nejasno zašto u ovom slučaju prijenosa zaista nije bilo. Koncert je podsjećao na tematsku emisiju A strana, s profesionalnim ozvučenjem, katkad bespotrebnim kratkim govorancijama i mnoštvom kompetentnih izvođača (njih šezdesetak, ubrajajući instrumentaliste, pjevače i glumce) pod vodstvom gitarista Ante Gele. Podsjećao je, atmosferom i repertoarom, i na nedavno održani koncert glumaca pred zagrebačkim HNK. Pa da se vratimo na pitanje koliko je takav koncept u suštini konkretnih umjetnika kojima je koncert posvećen, mislim da se samom organizacijom takvog događaja nikad do kraja ne može izbjeći doza estradizacije, ali da je osim onoga što možda i bitnije ono kako. Glazbenici na Strossmayerovom trgu uspjeli su pronaći nišu u kojoj je prevagnulo kako koje je presudilo da to bude pametnija estradizacija, dozirana, kulturna i profesionalna.

Ivana Husar / Foto: Matej Grgić

Unatoč vrlo neizvjesnim vremenskim prilikama, Strossmayerov trg fino se popunio publikom raznih generacija. Vidjelo se da su ljudi isprva bili nervozni zbog potencijalne kiše, a neki su od njih bili posebno osjetljivi na snimanje koncerta, čak i za novinarske potrebe. Srećom, golema većina ipak se okrenula nekim drugim emocijama te vrlo dobro reagirala na izvođače i pjesme, ili ih pak od samog početka pomno slušala i pratila. Večer je otvorena sa “Zagreb i ja se volimo tajno” u izvedbi glumca Ivana Colarića. Mislim da više nije potrebna ona već lagano isfurana fraza da se obitelj Dedić i Zagreb vole ne tajno, nego javno, već je to postalo samorazumljivo. Ipak, tu povezanost nismo osjetili kroz izvedbu, nego samo zahvaljujući dobro nam poznatim stihovima. Izvedba je, kao i “Vino i gitare“ Ivane Husar, bila korektna, ali dosta ravna i neupečatljiva. Tek je pjesma “Ne plači” u jazz aranžmanu i izvedbi jazz pjevačice Bisere Veletanlić dobila krv i meso od kakvog se trebala sastojati interpretacija dostojna posveti ovakvim glazbenicima. Bio je to prvi highlight večeri koja se sastojala od mnoštva bljeskova odličnih izvedbi u kombinaciji s onima koje su prošle gotovo neopaženo. Većina je takvih izvedbi ostala neupečatljiva zbog neprepoznatljive i neoriginalne interpretacije.

Bisera Veletanlić / Foto: Matej Grgić

To se u svakom slučaju nije dogodilo Dragi Dikliću, koji je izvedbu pjesme “Ono sve što znaš o meni“ najprije odgodio ispričavši par anegdota o Gabi i Arsenu, što je krenulo u laganu krajnost i vjerujem da bi mu, da nije bio on u pitanju, više ljudi to zamjerilo i smatralo pretjeranim. I u ovom i u onom slučaju ispravio bi to sjajnom interpretacijom kojom postaje drugi highlight koncerta. Uz njega, u tu kategoriju zasigurno ulazi autentična izvedba i improvizacija Tamare Obrovac dok je istarskim tarankanjem izvodila svoju i Matijinu skladbu “Prez besid“ iz sastava u kojem su skupa svirali, zatim “Za mene je sreća“ u energičnoj izvedbi mame i kćeri – Maje Vučić i Gite Hajdarhodžić, moćna izvedba Arsenove pjesme “Dida moj“ šibenske klape More, suptilna i emotivna “Tvoje nježne godine“ Zorana Predina koja nam je već u uhu jer ju izvodi i na svojim koncertima te možda najekspresivnija “Tvoje tijelo, moja kuća“, u interpretaciji glazbenice Lee Dekleve koja se sama pratila na klaviru.

Drago Diklić / Foto: Matej Grgić

Neopaženo nisu prošle ni izvedbe Zdenke Kovačiček, Ksenije Erker, pa ni Darka Rundeka, koji je unatoč povremenim intonativnim nečistoćama uspio prenijeti duh Arsenova hita “Moderato cantabile“.

Unatoč pretežito upečatljivim izvedbama, najveća zamjerka koncepciji odslušanog koncerta bila je režija njegova programa. Ono što je bilo dobro osmišljeno su jazz skladbe Matije Dedića ili Arsenova filmska glazba (naslovna tema iz “Gospoda Glembajevi“), koje su služile kao vješti prijelazi u naredni blok pjesama ili kao mali odmor od vokalno-instrumentalnih komada. Ovdje valja istaknuti i jazz klavijaturista Vasila Hadžimanova koji nas je sviračkom spretnošću asocirao na Matijine jazz pasaže i da, podsjetio da Matije nema i da on nije Matija. Još jedan izvedbeni highlight.

Zdenka Kovačiček / Foto: Matej Grgić

S druge strane programskog koncepta, pred kraj već osjetno predug koncert mogao se efektno završiti komičnim i šarmantnim nastupom Gorana Navojeca u izvedbi Arsenove pjesme “Laku noć, muzičari“, ili se grupna završnica “Pamtim samo sretne dane“ mogla odviti koju pjesmu ranije i ne biti jedna od tri zajedničke pjesme, nego jedan efektan kraj. Moglo se više istaknuti, i ne staviti ih u gotovo beznačajnu sredinu koncerta, talentirane djevojčice Sofiju, Vidu i Lotu, koje su izvele medley Arsenovih pjesama za djecu. Moglo se tu štogod rezati, kratiti, mijenjati ili izbaciti. I tad bi to možda bio prvi event ovakvog karaktera koji bih navodila kao iznimku od onoga čime inače takve koncepte smatram. Ovako je ostavio malu mrlju pretjeranog, ali mora se priznati da se iz njega vješto izvukao.

Unatoč nekim interpretativnim nedorečenostima i nespretnim programskim organizacijama, važnost koncerta za Arsena, Gabi i Matiju nije samo u ponovnom dokazu svevremenosti njihovih glazbenih opusa. Nju ne treba posebno isticati, kao ni bitnu činjenicu da oni ne zamiru ni među mojom, a ni  među mlađim generacijama. Ono po čemu je koncert bitan i u čemu je najviše uspio, jednako izvođačima koliko i publikom, to je iznjedriti duh onakvog Zagreba za koji se bojimo da je, skupa s preminulim triom obitelji Dedić, u glazbenom i izvanglazbenom smislu zauvijek nestao.

Tamara Obrovac / Foto: Matej Grgić