Mario Mihaljević u dva poglavlja

Mario Mihaljević radijski je novinar, skladatelj i tekstopisac, čovjek koji je velik dio života posvetio radiju, mediju koji neumorno juri prema budućnosti, često zaboravljajući vlastite legende. No Mihaljevića se nije zaboravilo – njegovo ime sačuvale su pjesme što ih je radio u “slobodno vrijeme”, a koje su nadživjele i kontekst i kritiku

Mario Mihaljević autor je koračnice “Hrvatine” i teksta za Danielovu “Džuli”, koja je 1983. na Eurosongu osvojila četvrto mjesto. Pisao je za niz autora, od Novih fosila i Jasne Zlokić do Zlatka Pejakovića, potpisavši u pola stoljeća karijere pričuvnog tekstopisca nekoliko stotina pjesama, uključujući uspješnice poput “Nisam te zaboravio”, “Pismo” i “Valentino i Renato”. Potrebu za ritmom prenio je i na svoje potomke. Jedan od njegovih sinova od početka devedesetih piše, aranžira i producira pjesme domaćih izvođača zabavne glazbe, dok drugi baca rime na MAXSportu, a glazbom se bave i kći i unuci.

On je možda komercijalno najuspješniji, ali i najkontroverzniji izdanak obitelji koja je desetljećima upisana u hrvatsku glazbenu kulturu, još tamo od 1950-ih, kada je njegov otac Branko, autor “Zeke i potočića”, počeo raditi kao urednik glazbenog programa na Radiju Osijek.

Mihaljevića mlađeg pamtit će se kao profesionalca koji je uzdrmao radijska pravila, ali i čovjeka naglašena temperamenta, sklonog tome da stvari radi sâm i bez previše kompromisa. Njegova priča govori o tradiciji i improvizaciji, ali i o čovjeku koji nikad nije pristajao na anonimnost, premda mu je život nudio i tu opciju.

AUTORSKI KLJUČ

Mario Mihaljević jedini je sin Mire i Branka Mihaljevića, rođen 1951. godine u Osijeku. Majka mu je bila nastavnica glazbenog, a otac skladatelj, kazališni autor, novinar i radijski urednik, koji je u spontanoj anketi gradskog radija proglašen Osječaninom 20. stoljeća. Njegova se radna soba danas nalazi u Muzeju Slavonije.

Zagrepčanin po rođenju i školovanju, Branko je rano došao u ravnicu, gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek. Predstava Zeko, Zriko i Janje, iz koje potječe pjesma “Zeko i potočić”, još je na rasporedu osječkog Dječjeg kazališta koje danas nosi njegovo ime, a istoimeni album najprodavanije je dječje glazbeno izdanje svih vremena u Hrvatskoj. Prvi koji se na tu baladu rasplakao bio je upravo trogodišnji Mario.

Za osječko dječje kazalište Branko je potpisao tridesetak naslova, a za gradski HNK dva mjuzikla, o kojima je naš Slavko Nedić pisao ovdje. Svojim je reportažama o narodnoj umjetnosti i običajima zaradio brojne nagrade, a pamtit će ga se i kao skladatelja zabavne glazbe, ponajprije po pjesmama poput Britvićevih i Robićevih “Golubova” te slavonskoj himni “Pjevat će Slavonija”, skladanoj na tekst Miroslava Slavka Mađera, i pjesmi “Moj Osijek”.

Mario je rano krenuo očevim stopama. I on je svoj radni vijek proveo na radiju, povremeno prihvaćajući televizijske i estradne angažmane, ali profilirajući se prije svega kao reporter i voditelj. Usto je više puta sudjelovao u preradama očevih klasika, pa i surađivao s njim, nikad prešućujući bogato glazbeno nasljeđe dinastije Mihaljević. Obiteljski su 2009. napravili kratki animirani film Zeko i potočić.

Kao novinar počeo je raditi 1970. na Radiju Zagreb, a tijekom karijere bio je suradnik, urednik jutarnjeg programa, redaktor i urednik vijesti, voditelj u Informativnom programu te komentator-mentor na Drugom programu HR-a. Prvi je koji je u eter pustio slušatelje, što se svojevremeno smatralo neukusnim, baš kao i improvizacija. Ostavio je svoj pečat na brojnim emisijama, među kojima su Crvena jabuka, 25. sat i kultni Zeleni megaherc koji se emitirao u Zagrebu i Beogradu.

Premda je imao par televizijskih izleta, ostao je vjeran radiju, nerijetko komentirajući diletantizam i površnost domaćih voditelja koji su uspjeli usprkos manjku osobnosti i profesionalnosti. Ništa blaži nije bio ni prema estradnjacima, ističući da hiprodukcija ruši kriterije i omalovažava prave vrijednosti. “Ljudi se dijele na obožavane i obožavatelje, a najveća je tragedija kad se onom tko nije za to talentiran, a ima priliku, pa od obožavatelja postane obožavani”, rekao je devedesetih (VL, br. 12140).

Kao tekstopisac i rjeđe kantautor Mihaljević se profilirao u drugoj polovici sedamdesetih, radeći najprije pjesme za izvođače poput Miše Kovača, Tomislava Ivčića i Zlatka Pejakovića. Zatim je pisao i za pop rock grupe poput sarajevske Rezonanse, Novih fosila, Srebrnih krila i Grupe 777, te Nedu Ukraden, Zdenku Vučković i skopljanskog pjevača Ariana. Do trenutka kad je Danielova “Džuli” pokorila Europu iza sebe je imao niz suradnji, kako s etabliranim pjevačima, tako i s početnicima, uvijek u tandemu s imenima poput Đorđa Novkovića ili Rajka Dujmića.

Neke su njegove pjesme već tada osvajale nagrade po jugoslavenskim festivalima zabavne glazbe, uključujući Zagrebački, ali ništa nije moglo nadmašiti “Džuli”. LP s tim ljetnim hitom prodan je u više od milijun primjeraka, a sama pjesma prepjevana je na desetak jezika. Više o tom fenomenu čitajte u retrospektivi o Danielu Popoviću.

Osamdesetih Mihaljevićeve stihove, uz već spomenute izvođače, pjevaju i Tereza Kesovija, Jasna Zlokić, Ljupka Dimitrovska, Krunoslav Kićo Slabinac, Jasmin Stavros, Vlado Kalember, pa i on sâm. Godine 1986. objavljen je njegov jedini album Sve moje ljubavi, na kojemu izvodi svoje i pjesme svog oca, uz njemu drage hitove Đorđa Balaševića, Momčila Bajagića Bajage, Olivera Mandića, Kemala Montena, Zdenka Runjića i drugih. Nije to bio posljednji put da se našao u ulozi pjevača, ali u moru njegovih djelatnosti baš se ta najčešće prešućuje – neopravdano.

Uz stalne suradnike kao što je Pejaković, nove nade među kojima je bila Maja Blagdan te zvijezde koje su morale krenuti iznova, poput Željka Bebeka, Mihaljević je svoj autorski opus nastavio graditi i u devedesetima te kasnije, ostajući aktivan i kao novinar na lokalnim radijskim postajama. Potom se povukao u mirovinu – dijelom zbog zdravstvenih razloga, ali i zato što je smatrao da je za to došlo vrijeme. U novom tisućljeću mjesto vodećeg Mihaljevića na našoj sceni preuzeo je Branimir.

Mihaljevićev opus možemo podijeliti na dvije široke struje. S jedne strane su šlageri, jednostavne ljubavne pjesme kakve je često pisao ženskim glasovima, dok se s druge strane nalaze pjesme naslonjene na šank, na narodnjački, kafanski ugođaj, koje se pjevaju u društvu razbijača čaša. U drugom dijelu karijere naginjao je upravo toj drugoj liniji, pišući pjesme za fešte, i to uglavnom pjevačima, ali i koračnicu “Hrvatine”, koju je tada otpjevao Đuka Čaić.

Kako piše Marinko Krmpotić u osvrtu na Marijevu Zlatnu kolekciju, pjesnik u njemu znao se snaći u svakom izrazu, pišući pjesme koje se protežu od dječjih pošalica i jednostavnih ljubavnih priča, preko energičnih rock and roll i folk trenutaka, do “vinskih” zabavnih brojeva, osobnih balada i duhovitih plesnih hitova.

Na kraju krajeva, bez obzira na stil, čini se da su sve njegove pjesme o ljubavi. A da ljubav shvaća ozbiljno posvjedočio je kada se namjerio da osnuje vlastitu “amorističku” crkvu, u kojoj bi se mogao vjenčati tko to poželi s kim god poželi. I kad je u pitanju duhovnost, Mihaljević se odlučio na svoj put, bez kompromisa.

MARIO MIHALJEVIĆ U BROJEVIMA

Godina 2026. velika je godina za dinastiju Mihaljević: Branko bi, da je živ, slavio 95. rođendan, prošlo je 55 godina otkad je Mario snimio svoju prvu pjesmu, instrumental “Ljetni san”, a Branimir bilježi 35 godina otkad se krenuo baviti glazbom – kao prvi u obitelji koji se njome ne bavi usputno uz drugi posao. Premda među njima tinja iskra suparništva, otac i sin zajedno su napravili puno pjesama, s tim da je Tereza jedina koja može reći da su za nju pisale tri generacije Mihaljevića.

Spoj zanimanja pjesnika i novinara nije nešto što je patentirala dinastija Mihaljević. Od legendarnog Drage Britvića, preko Momčila Popadića do Željka Krznarića, lako je uočiti da je veza između pisanja stihova i (raz)govora na radijskim valovima posve prirodna. I pjesma i radio traže osjećaj za ritam, oko za detalj i sposobnost da se u malo riječi uhvati ono prolazno i pretvori u priču.

Da ga novinarski poziv nije do kraja pustio, Mihaljević je pokazao napisavši prvu biografiju Novih fosila, Bend ljubavi i sreće, objavljenu 2024. No to nije sve što je pisao. Među opskurnijim podacima o Mihaljeviću svakako je taj da je 1993. napisao scenarij za prvih petnaest epizoda serije koja je trebala biti prva hrvatska sapunica. Taj scenarij nikad nije snimljen.

Rođeni Osječanin i prirođeni Zagrepčanin danas živi u Rijeci, otkud djeluje kao društveni komentator. Ozbiljno je prigrlio Lennonovu maksimu da istinu valja reći tako da se rimuje pa svoje britke komentare redovito pretače u stihove.

Iza njega su tri braka, od kojih je posljednji započeo 2019. godine. Ima dva sina, kćer Mariju i trojicu unuka. Marija je pritom prva – i zasad jedina – žena rođena u obitelji Mihaljević u posljednjih stotinjak godina.