Ako filharmonije stoljećima izvode djela Mozarta ili Bacha, nije čudno da tribute rock postave rekonstruiraju Dark Side of the Moon. Rock je u svojoj rudimentarnoj fazi, onoj koja je trajala do kraja osamdesetih, postao muzejski izložak. Očito je promijenio agregatno stanje i prešao u sferu vječne sadašnjosti. Više nije opasan, ne radi rusvaj i ne izaziva moralnu paniku, ali je definitivno nužan za preživljavanje klupske infrastrukture

Prljavo kazalište u Areni Zagreb / Foto: Filip Bušić

Prljavo kazalište objavilo je prošle godine dva live albuma. Točnije, svako od Prljavog kazališta objavilo je svoj live album. Oba su snimljena u Zagrebu, jedan u zagrebačkoj Areni i sadrži 30 pjesama, a drugi u Tvornici Kulture i ima 20 pjesama. Snimljeni su na koncertima 2024. godine i podudaraju se u četiri pjesme: “Sve je lako kad si mlad”, “Crno-bijeli svijet”, “Mi plešemo” i “Korak od sna”. Ovaj opsežniji, Live Arena Zagreb 2024 dobio je i Porina u kategoriji albuma snimljenih uživo.

Za razliku od albuma „Prljavijeg“ kazališta koji je objavljen i kao box koji sadrži dvostruki CD i Blu-Ray, ovaj nije realiziran na čvrstome formatu. Dokumentira tri večeri kad je Prljavo kazalište rasprodalo Arenu, no zaključeno je kako će album zaživjeti samo online, što nakon osam objavljenih live albuma predstavlja vjerojatno i stratešku odluku.

Ipak, pokazatelj je to i trenda koji transformira status rock-koncerta među masovnom publikom. Live albumi se ne slušaju kao kolekcije singlova, nego kao jedinstveni doživljaj koji repetira zvučno iskustvo na koncertu. Imati pritom u ruci omot s informacijama, bilješkom i fotografijama s nastupa znači i da oni koji nisu bili na nastupu mogu doživjeti energiju koncerta i u stvarnome kontekstu. Slušanje live albuma bez didaskalija zakida slušatelja za vizualni i informativni osjećaj koncerta.

Ono što bi mu vjerojatno bilo bitno je da vidi tko su autori pojedinih pjesama, što na streaming servisima ne može doznati. Pa kao što su streaming servisi nametnuli blasfemičnu praksu da se, protivno hrvatskom pravopisu, imena pjesama i izvođača pišu velikim početnim slovom, tako diktiraju i ne-autorstvo. Štoviše, umjetna inteligencija je sada već žestoko prodrla u platforme, od Deezera do Spotifyja, pa nam ostaje da se sjećamo provjerenih autora, dok današnjim mladcima ostaje žestoka borba za afirmaciju. Autor protiv algoritma ima sve manje izgleda.

Prljavo kazalište u Tvornici kulture / Foto: Filip Bušić

Možda stoga i nije čudno da se sve više širi i trend da originalni izvođači pojedinih pjesama ne izazivaju zanimanje publike koja koncerte doživljava kao evente. Na njima želi čuti pjesme koje voli, zaplesati, zabaviti se, vidjeti i biti viđen, bez obzira na to tko izvodi skladbu, odnosno kao da idu u svadbu, na božićnu zabavu ili ispred DJ-a. Bitna je zabava i pjesma, a ne izvođač, a nekmoli autor.

Dokazuje to poplava tribute bendova koji zauzimaju sve više koncertnog prostora i koji za svoje „koncerte“ prodaju više karata nego originalni izvođači. Bio sam na premijernome hrvatskom nastupu poznatoga francuskog sastava Les Négresses Vertes, poznatome po vrhunskome koncertnom showu, koji se održao u zagrebačkom klubu Boogaloo. Nastup se, dakako, trebao odviti u velikoj dvorani. Istodobno, u maloj dvorani bio je organiziran koncert znanoga novosadskog tribute benda Depeche Modea – The Gift. The Gift razmjerno često nastupa po zagrebačkim klubovima i njihov show privlači sve više nostalgičara. No da će prodati dvostruko više ulaznica negoli Les Négresses Vertes pa su izvođači zamijenili dvorane, malo je tko mogao pretpostaviti.

Ipak, to je neminovnost. Karte za tribute bendove su jeftinije, a publika dobiva redovnu dozu uspješnica originalnog benda. U današnje vrijeme, dok cijene ulaznica za oproštajne turneje raznih velikih rock bendova probijaju stratosferu, odvija se jedan od najzanimljivijih fenomena suvremene diskografije i koncertne industrije.

Sve je očitije da je rock’n’roll, nekad primarni simbol bunta, nepatvorene autentičnosti i znoja koji pršti s originalnih instrumenata, pronašao svoje novo, komforno utočište u replici. No, to više nije ona usputna, rubna pojava za ljetne terase ili popunjavanje rupa u programima lokalnih gitarijada. Današnja je tribute scena u Hrvatskoj, ali i ona koja k nama uvozi strane vrhunske imitacijske projekte, postala ozbiljan, visokotehnološki supstrat klupskog i festivalskog života, svojevrsna paralelna stvarnost koja nudi preciznu rekonstrukciju mita o rocku u doba njegove tehničke i biološke reprodukcije.

Les Négresses Vertes u Boogaloou / Foto: Filip Bušić

Današnji tribute bendovi su rigorozno vođeni projekti koji funkcioniraju po principu totalnog dizajna. Kad gledate zagrebačke Ballbreakerse kako seciraju katalog AC/DC-ja ili se suočite s nekom od ambicioznih inkarnacija posvećenih Pink Floydu koje redovito pune dvorane poput Lisinskog ili Boogalooa, primjećujete gotovo religioznu posvećenost detaljima. To je forenzička rekonstrukcija zvučnog zida. Oprema se nabavlja prema strogim specifikacijama originala, traže se točno određena pojačala iz specifičnih godina proizvodnje, vintage gitare moraju imati isti onaj relic izgled kao one koje su držali Gilmour ili Hendrix, a vokalne se dionice treniraju do što vjernije reprodukcije. Štoviše, postoje i benovi, opremom i kostimografijom naoružani tako da imitiraju nekoliko rock-velikana. Pa su u jednoj prigodi Guns n’Roses, u drugoj mogu biti U2, u trećoj Zeppelini itd.

Taj fenomen nije izoliran samo na domaće snage koje pokušavaju uhvatiti duh vremena. Hrvatska je postala nezaobilazna postaja za međunarodnu tribute elitu, od Dire Straits Experiencea s originalnim članovima tour benda preko Queen i Abba „real tribute“ atrakcija do Nekih novih klinaca koji izvode Balaševića.

To je ekonomija nostalgije u svom najčišćem obliku. U vremenu fragmentirane pažnje i inflacije novih imena koja nestaju brže nego što se stignu pojaviti na streaming servisima, publika se okreće onome što u teoriji popularne kulture nazivamo „sigurnim ulogom“. Tribute bend nudi predvidljivost. Publika točno zna što kupuje, zna svaku riječ, zna svaki solo i zna da će to na kraju dobiti. To je fizička manifestacija playliste. Kad dolaze čuti originalnog izvođača, možda će morati čekati bis da čuju omiljene pjesme.

U regionalnom ozračju, domaći projekti posvećeni Azri, EKV-u ili Đorđu Balaševiću funkcioniraju kao neka vrsta sekularne mise. To nisu samo koncerti, to su komemorativni skupovi generacija koje odbijaju odrasti, ali i edukacijski poligoni za djecu koja su se rodila desetljećima nakon što su ti bendovi prestali postojati ili su izvođači umrli.

Abba Symphonic Tribute Show

Ali, zašto ne?

Ako filharmonije stoljećima izvode djela Mozarta ili Bacha, nije čudno da tribute rock postave rekonstruiraju Dark Side of the Moon. Rock je u svojoj rudimentarnoj fazi, onoj koja je trajala do kraja osamdesetih, postao muzejski izložak, ali ne onaj koji se gleda iza stakla, nego i dalje živi u zagušljivom prostoru kluba. Očito je promijenio agregatno stanje i prešao u sferu vječne sadašnjosti. Više nije opasan, ne radi rusvaj i ne izaziva moralnu paniku (Thompson je kod nas izuzetak), ali je definitivno nužan za preživljavanje klupske infrastrukture.

Rock je postao sigurna luka, a tribute bendovi su njezini najpouzdaniji svjetioničari koji nam poručuju da je, barem na tih dva sata koncerta, sve onako kako je nekad bilo, bez obzira na to što posjetiteljima kalendar i kondicija govore drukčije.