Marko Kutlić: „Nisam samo pjevač, imam puno uloga u svom životu“

Marko Kutlić se u posljednje vrijeme ponovno aktivno pozicionirao na hrvatskoj glazbenoj sceni. Njegov povratak obilježili su i konkretni rezultati – prisutnost na radijskim ljestvicama poput HR Top 40, pobjeda na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Uzmi i drugi dio mene” te ovogodišnje sudjelovanje na Dori s autorskom “Neotuđivo”

Marko Kutlić uživo/ Foto: Silvija Kristo Crnjak

Razgovor s Markom Kutlićem započeo je vrlo opušteno, uz jutarnju kavu i kratku razmjenu iskustava o sezonskim alergijama i njihovom utjecaju na glas i izvedbu. No, vrlo brzo, kako to često biva u razgovorima s glazbenicima, od svakodnevnih tema došli smo do onih ključnih – glazbe, povratka na scenu i svega što se događa iza vidljivog dijela karijere.

Marko Kutlić se u posljednje vrijeme ponovno aktivno pozicionirao na hrvatskoj glazbenoj sceni. Njegov povratak obilježili su i konkretni rezultati – prisutnost na radijskim ljestvicama poput HR Top 40, pobjeda na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Uzmi i drugi dio mene” te ovogodišnje sudjelovanje na Dori s autorskom “Neotuđivo”, uz kontinuiranu koncertnu aktivnost i nove studijske te live projekte. U tom smislu, njegov povratak nije samo simboličan, nego i jasno vidljiv kroz niz festivalskih i medijskih formata u kojima ponovno sudjeluje.

Nakon razdoblja medijskog i glazbenog izbivanja, koje je djelomično proveo svirajući gitaru na ulicama Italije, Kutlić je ponovno ušao u intenzivan ritam estrade i otvorio brojna preispitivanja o vlastitom glazbenom putu, načinu rada i odnosu prema industriji u kojoj se formirao.

Njegova priča pritom nije izolirana – sve češće svjedočimo tome da upravo ulazak u tridesete za mnoge glazbenike postaje trenutak rezova, promjena i povratka sebi. U tom periodu života počinju se preispitivati odluke, tempo i smjerovi kojima se ide, a glazba prestaje biti samo karijera i iznova postaje osobni prostor izraza.

Iako se o njegovom vremenu u Italiji već pisalo na drugim mjestima, ovaj razgovor fokusirali smo na ono što slijedi nakon toga – na glazbu, autorski rad i unutarnje procese koji oblikuju način na koji pjesme nastaju, ali i kako se danas izvode i doživljavaju.

Nakon razdoblja anonimnog sviranja na ulicama u Italiji, kako si doživio povratak u Zagreb i ponovni ulazak u estradu?

Da budem iskren, bilo mi je dosta naporno. Nakon godinu i pol dana potpuno drukčijeg načina života, ulazak natrag u taj tempo i „mašineriju“ bio je intenzivan. Iako sam se pokušao vraćati postupno i polako se prilagoditi, vrlo brzo shvatiš da te sustav ponovno povuče u svoj ritam čim u njega uđeš.

Nakon svega, jesi li počeo preispitivati svoj glazbeni put i način na koji ga živiš, s obzirom na dugogodišnje iskustvo u industriji?

 Ako ćemo uzeti onaj period još dok sam još u Princ studentu svirao neke svoje gaže na akustičnoj gitari, to je nekih 15 godina. Od objave prve pjesme s Duhovnim kutkom, ”Utješi me”, koja je bila zapravo moj prvi neki autorski pothvat. Nakon toga bila su Pravila igre i tu je dosta bilo svega. Sazrijevao sam i odrastao u tom medijskom prostoru i bavio sam se muzikom na raznorazne načine. Danas, s ovim iskustvom i drukčijim pogledom, puno mi je lakše ponovno plivati u svemu tome i nositi se s tim okruženjem.

Marko Kutlić sasvim iskreno o svojoj transformaciji

Znaš li reći ne?

Znam, znam. Jednostavno neke stvari više ne želim raditi, ne mogu raditi, ne rasipam se toliko, čuvam energiju za koješta drugo.

Jesi li tijekom boravka u Italiji bio autorski aktivan?

Prošao sam jedan dosta težak period prije odlaska u Italiju. Tad sam se povukao, distancirao od ljudi i proveo vrijeme u samoći, uz fokus na obitelj i djecu, što mi je u tom trenutku bila jedina stabilna točka. U jednom trenutku nisam vidio previše smisla i bio sam bez nade, ali s vremenom sam pronašao izlaz iz toga. Ključnu ulogu u tome imala je glazba – koja mi je od početka bila više potreba nego izbor, nešto kroz što sam se nosio s emocijama i što mi je pomagalo da preživim teške faze. Još od formativnih godina, ona je za mene bila lijek. Kad se nisam znao nositi sa svojim emocijama, otišao bih u sobu, zatvorio se i pustio Gunse, Nirvanu, Bon Jovija, Ekatarinu Veliku, Gibonnija. Nakon tih pjesama sam se uvijek osjećao bolje. Upravo zbog toga danas se njome bavim, s idejom da ono što je meni pomagalo mogu prenijeti i nekome drugome.

 S obzirom na to da si se kroz godine i osobno i glazbeno mijenjao, kako danas doživljavaš svoje starije pjesme — osjećaš li i dalje povezanost s njima?

Ne. Da utjelovim ovo što sam rekao da nemam problem reći ne. Ne mogu reći da sam i dalje povezan s nekim od tih pjesama na način na koji sam bio u trenutku kad sam ih stvarao. Danas ih gledam iz druge perspektive i svjestan sam da su neke nastale iz pogrešnih motiva, što mi je u određenoj mjeri i žao. Ipak, nemam problem izvoditi ih jer one pripadaju publici koja ih je prihvatila i koja u njima pronalazi vlastita značenja.

 Koliko je za tebe proces pisanja pjesama ranjiv, u smislu da kroz njih otkrivaš sebe i postaješ izložen interpretacijama drugih?

Rekao je i Dave Grohl jednu zanimljivu stvar, da parafraziram: zanimljivo je to kad stojiš ispred deset tisuća ljudi i svi ti ljudi pjevaju jednu pjesmu, a svatko ih pjeva iz nekog svog razloga. I to je živa istina. To je ta moć muzike, da će svatko zapravo tu pjesmu doživjeti da neki svoj način. Iako su naši životi različiti i jedinstveni, u suštini prolazimo kroz slične stvari – radost, tugu, gubitke i sreću – i zato se glazba može tako univerzalno povezati s ljudima.

Tvoje autorske pjesme nose osobni potpis, ali i tuđe pjesme u tvojoj interpretaciji zvuče vrlo uvjerljivo. Koliko ti je izazovno ili oslobađajuće raditi s autorima koji te dobro poznaju i „čitaju“ i može li to utjecati na tvoju buduću glazbenu transformaciju?

Da, kad sam čuo pjesmu “Uzmi drugi dio mene”, stvarno nisam imao što promijeniti. Rus mi je pustio i neke druge pjesme, ali njih nisam otpjevao. S Miroslavom Rusom nisam imao potrebu ništa mijenjati na toj pjesmi jer je bila napisana tako da mi je odmah „sjela“. U biti, imao sam osjećaj kao da je već unaprijed pogodio moj način razmišljanja i izražavanja. Postojala je mala prilagodba u melodiji, ali to je bio više zajednički proces; da pjesma bude prirodnija u izvedbi i u mojoj vokalnoj komfornoj zoni. Ono što je za mene bilo posebno je da me pjesma zapravo razotkrila, u smislu da nisam imao potrebu ništa dodavati niti objašnjavati. Nisam mogao vjerovati da je netko mogao nešto tako napisati, nešto što bih i sam izgovorio u nekoj pjesmi. To je rijetkost, kad osjetiš da je pjesma već potpuno zaokružena i da je tvoj zadatak da je samo iskreno izneseš. I dok sam bio u tom odsustvu, s Rusom sam bio u redovitom kontaktu. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji me zaista pratio i pitao kako sam i gdje sam.

Marko Kutlić i Miroslav Rus

Kad si shvatio da je došlo vrijeme za povratak? Je li postojala mogućnost da ostaneš zauvijek tamo?       

Povratak sam, u biti, osvijestio prošle godine, otprilike u šestom mjesecu. Postojala je ta mogućnost u mojoj glavi. Mislim, taj život je jedna utopija, iako je definitivno predivan život u pitanju. Naravno da ima svojih prednosti i mana, ali ja, Bogu hvala, imam tu snalažljivost. Gle, strašno puno otkriješ o sebi kad živiš u nekontroliranim uvjetima. O tom bismo mogli razgovarati pet dana. Ključni razlog mog povratka ipak su moja djeca, jer sam osjetio da im trebam biti bliže u toj fazi života. Paralelno sam želio završiti i stvari koje sam započeo tijekom tog razdoblja, poput pisanja i kreativnih procesa koji su kasnije doveli i do albuma Poleti ptico. S vremenom sam osjetio da mi trebaju predah i distanca, kako bih sve to mogao procesirati i vratiti se u ravnotežu. Također, htio sam ponovno staviti fokus na glazbu kao središnji dio mog stvaralaštva, bez dodatnog pritiska i sporednih stvari koje su je počele zasjenjivati. Jednostavno sam osjetio potrebu da se odmaknem, resetiram i vratim onome zbog čega sam uopće krenuo u glazbu. U jednom je periodu to postalo sve osim toga. Od intervjua, ali ne ovakvih kao što imam sad s tobom, već intervjua tipa „što voliš jesti, kako se voliš obući, s kim si“, do stavljanje u neke kalupe koji mi nikako ne pristaju. Jednostavno, htio sam se odmoriti od tog svega i htio sam dati muzici priliku da opet postane glavni lik u mom filmu.

Ipak mi se čini da se i dalje, nakon tvog povratka, publika više fokusira na tvoju osobnu priču i promjenu nego na samu glazbu. Kako predstavljati onda svoju glazbu takvim okolnostima?

 Idealizam me stalno tjera da „ispravljam krive drine“, iako znam da savršenstvo ne postoji. U tom smislu mi je uvijek bilo važno djelo, a ne osoba koja ga stvara. Ne doživljavam sebe kao središte te priče. Muziku radim zbog odnosa s ljudima i tog trenutka razmjene koji se dogodi kroz pjesmu i koncert. On nikad nije pošten jer meni ljudi daju više nego što ja dam njima. Taj odnos mi je uvijek bio važniji od bilo kakvog imidža, medijske slike ili vanjskog dojma.

Jesi li zadovoljan koliko ljudi dolazi na tvoj koncert?

Jesam, da. OK, to je u nama ljudima tako; imamo potrebu za nekim progresom i sve je to u redu, ali ja mislim da se čovjek ne treba opterećivati time. Mislim da čovjek treba dati sve od sebe da se nešto se dogodi i ako se to dogodi, super. Ako se ne dogodi, svakako može naučiti nešto iz toga i može znati bolje za neki drugi put. Što se tiče publike i rasta, ne opterećujem se brojkama. Važnije mi je da ono što radim ima smisao i da ljudi koji dođu odlaze ispunjeni, nego da stalno težim većemu. Ako se nešto razvija prirodno, dobro je. Ako ne, to je dio procesa iz kojeg se može nešto naučiti.

Što se glazbeno događa kod tebe do kraja godine? Radiš li na novim pjesmama i planiraš li izdanja?

“Uzmi i drugi dio mene” pjesma je koja se dogodila izvan svih mojih planova. Rus mi se javio krajem prošle godine i rekao sam mu da radim na kantautorskom albumu, da ne želim ništa drugo. Ali rekao mi je: „Ako ovo ne poslušaš, ti si kreten.” Kad mi je to rekao, odlučio sam se spustiti dolje i poslušati je. Čim sam čuo pjesmu, odmah sam znao da je želim snimiti. To je bila instantna reakcija: bez razmišljanja, jednostavno osjećaj da je to to. Čak sam u jednom trenutku pokušao objasniti da bih najprije završio svoj aktualni materijal, ali vrlo brzo je postalo jasno da se s tom pjesmom ne isplati čekati. Na kraju sam i sam osjetio da je to nešto što ne treba odgađati niti prepuštati nekome drugome – jednostavno sam znao da je to pjesma koju mogu i trebam ja iznijeti.

Što je presudilo da se ove godine predstaviš na Dori?

Odlazak na Doru dogodio se zapravo mimo planova. Kod mene se često pokaže da se stvari ne odvijaju strogo po unaprijed zamišljenoj strukturi, nego se jednostavno dogode u trenutku kad ih osjetim ispravnima. Mogu pogledati svoje odluke iz tuđe perspektive, a mogu i razumjeti da je to nekome neobično i zašto čovjek ide iz neke osude ili predrasuda. Pogotovo ovdje u Hrvatskoj, taj hrvatski jal. Općenito, kroz svoje iskustvo i životni put naučio sam da se stvari često odvijaju između planova i da je važno prepoznati trenutak kad nešto ima smisla i kad treba reagirati.

Uvijek s podrškom publike / Foto: Silvija Kristo Crnjak

U kojoj je fazi kantautorski album?

Trenutno smo još u fazi rada na aranžmanima i finalizaciji pjesama. Paralelno s tim pojavila se i jedna nova pjesma koju nisam ja napisao, nego je došla od mog bliskog suradnika iz benda, Antonija Davida Perine, što me posebno iznenadilo i oduševilo. Čim sam je čuo, znao sam da je želim snimiti. Kod mene se često dogodi da se zaljubim u pjesmu bez obzira na to tko je autor, ako osjetim da mi je autentična i da je mogu iskreno iznijeti. Iako sam kantautor, nemam problem s time da izvodim i tuđe pjesme. Važno mi je samo da u njih vjerujem i da ih mogu „živjeti“ dok ih pjevam. U tom smislu, glazbu doživljavam vrlo osobno i intuitivno, bez obzira na autorstvo. Kad pjevam “Da sam ja netko”, vjerujem u sve što pjevam jer mi pjesme često dolaze iz osobnog promišljanja i pitanja koja si i sam dugo postavljam. Takav sam po prirodi; puno vremena provodim u vlastitim mislima i introspekciji. Iako me ljudi ponekad doživljavaju kao ekstrovertiranu osobu, zapravo sam po prirodi dosta introvertiran i više sam okrenut unutarnjem svijetu. To je nešto što me prati od malena, a tek onda dolazi taj vanjski, društveni dio mene.

 Koliko tvoja introspektivna i introvertna priroda utječe na to kako pišeš i izvodiš glazbu?

 Funkcioniram kroz izrazitu emotivnost; duboko proživljavam stvari koje mi se događaju, ali i ono što se događa oko mene na širem pa i globalnom nivou. To me često snažno dotiče. I najbolje bih možda mogao to opisati kroz misli britanskog filozofa Bertranda Russella, koji se, by the way, rodio isti dan kao i ja. Uglavnom, rekao je da su pred kraj života tri strasti neodoljivo, ali snažno upravljale njegovim životom: potreba za ljubavlju, znanjem i nepodnošljiva samilost nad ljudskom patnjom. U tom smislu osjećam sličan unutarnji impuls. Iz takve emotivnosti onda prirodno dolazi i kreativnost – da se izraziš i da očistiš svoju dušu od tih nekih trulih stanja ili da nekako zaliješ ta neka lijepa stanja i da to podijeliš s ljudima.

Slušala sam ove godine evergreene Zagrebačkoj festivala koje ste izvodili u Tvornici Kulture. Ti si pjevao Indexe “Da sam ja netko” i Dina Dvornika “Tebi pripadam”. S obzirom na reakcije publike, vidiš li sebe u budućnosti u konceptu cijelog koncerta posvećenog takvim interpretacijama, možda i uz orkestar?

Baš sam zvao Mirona Hausera par dana nakon tog koncerta i rekao: „Evo probajte napraviti neki projekt.“ Baš bih volio da napravimo koncert Jazz orkestar HRT-a i Marko Kutlić izvode Indexe. Taj bend i Ekatarina Velika zapravo su najviše utjecali na mene. A tu je i Sarajevo. Bilo bi mi baš drago to izvesti tamo, gdje je sve niklo. Da se zatvori jedan krug. Znam da mnogi to već vjerojatno i rade, već sam i nastupao na takvom jednom koncertu, s još nekim izvođačima, gdje smo s originalnom postavom izvodili te pjesme. Velika mi je želja jednog dana održati solistički koncert uz orkestar, posvećen upravo takvim interpretacijama. Primjerice, u ožujku 2023. radio sam koncert u Skoplju na kojem smo pjevali sarajevsku scenu, od Keme do Indexa i Bolera. Nikad nisam doživio da netko tako reagira na pjesme. Makedonci su baš srčani narod.

Koliko često nastupaš u državama bivše Jugoslavije i jesu li to uglavnom ovakvi tematski projekti ili i tvoji samostalni koncerti?

Nedavno sam nastupio u Beogradu kao gost na koncertima Tonija Cetinskog tri dana zaredom u Sava Centru i stvarno sam uživao u toj publici i energiji. Baš sam uživao i super mi je bilo. I volio bih napraviti tamo jedan svoj koncert. Pogotovo u Beogradu i u Novom Sadu jer su od tamo neki od mojih najdražih kantautora. Imam istetovirane stihove jednog od njih: „U svakom porazu ja sam video deo slobode.“ Poštujem autora, poštujem njegov jezik pa sam i na njegovom jeziku napisao to na sebi. Uglavnom, volio bih stvarno napraviti neke koncerte. Samo što to, pogotovo sad zbog ove neke političke situacije, nije baš ni jednostavno. Volio bih da to se sve nekako normalizira, ali, nažalost, konstantno postoji ta neka glupa napetost. Volio bih da to prestane i da mogu nastupati i u Bosni i u Srbiji i u Crnoj Gori i u Makedoniji i u Sloveniji. Kad pišem i pjevam svoje pjesme, ne obraćam se samo hrvatskim slušateljima, već svima koji me razumiju. Za mene muzika ne poznaje granice i uopće ne želim živjeti u nekim prošlim vremenima. Uopće se ne želim opterećivati nekim situacijama koje su završile prije nego što sam se rodio.

Marko Kutlić priznaje da mu se sviđa glazba Erosa Ramazzottija koga je i upoznao

Koji album trenutno najviše slušaš i što ti se ovih dana najčešće vrti?

Puno slušam Dove c’è musica Erosa Ramazzottija iz 1996., to mi je jedan od najdražih albuma. Nedavno sam imao priliku upoznati Erosa Ramazzottija i to mi je bio jako poseban trenutak. Ta mi je pjesma puno pomogla u tom mom stanju mraka. Kad sam nakon mjesec i pol shvatio da se nekako moram izvući, da si nekako moram pomoći, rekao sam da ću svako jutro moliti jednu molitvu i prva pjesma koju si pustim je bila upravo ta. Iako nisam razumio nimalo talijanski, nisam razumio tekst, ali neka sila me gurala naprijed. U jednom trenu shvatio sam da hodam gradom, slušam tu pjesmu i da sam počeo plesati. Odjednom sam shvatio da se vratio život u mene. Tek kad sam preveo tekst, saznao sam da govori: „…odvest ću te tamo gdje je muzika, svi mi bit ćemo jedno.“ To je moj ultimativni cilj i smisao, da se kroz muziku povežem s ljudima. Iako to nije jedan od najvećih Erosovih hitova, on to izvodi na skoro svim svojim koncertima. Lik je toliko jednostavan i uči te nekim svojim životom koliko je ta jednostavnost bitna. Ja nisam baš toliko jednostavan, ja volim zakomplicirati stvari! (smijeh)

Za kraj, što bi radio da ostaneš bez glazbe – bez glasa, sluha ili mogućnosti da sviraš, odnosno da moraš krenuti potpuno ispočetka?

Da ostanem bez glasa, ne bih ostao bez muzike. Nadam se da se to nikad neće dogoditi. Kako Gibo kaže: „…da nisam ovo, ja bih bio biljka.“ Da nema te muzike, da nisam takav kakav jesam, ne znam bih li mogao živjeti na kugli zemaljskoj. Nisam ja samo pjevač i nisam samo autor, imam puno drugih uloga u svom životu koje se trudim igrati najbolje što mogu. Teško mi je zamisliti život bez muzike… Zanimljivo mi je sad iz ove perspektive, nakon ntervjua koji smo radili samo par godina ranije, vidjeti kolika je razlika u mom pristupu i energiji. Nestao je taj jedan lik koji se brani i koji ima potrebu nešto dokazati.

Govore li ti i dalje kako bi trebao nastupati i kako bi se trebao prezentirati publici?

Kad smo radili taj posljednji intervju, bio sam u žustroj borbi za sebe. Kad kreneš nešto raditi iz srži, kao što sam ja počeo tu muziku i kad sretneš neke ljude koji te usmjere u neke slijepe ulice u kojima ne želiš biti, onda se trebaš nekako vratiti na svoju cestu. Meni je Bog dao dar. To je glazba. Kao što kaže Picasso: „Smisao života je pronaći svoj dar, a svrha je da ga nekome daš.“ Nadam se da mi do kraja života Bog neće oduzeti tu muziku i da ću umnožiti te talente.