Tony Cetinski u dva poglavlja

Tony Cetinski rijedak je primjer glazbenika koji je uspio nadmašiti i vlastita očekivanja i poznatog oca, pretvorivši rani skepticizam struke u status jednog od najstabilnijih imena regionalne scene

Mogao je biti jedan od onih čija karijera vječno ostaje u sjeni poznatog oca, ili jedan od onih koje rani uspjeh navede da u nemogućnosti da ga nadmaše odustanu od daljnjeg rasta, pa i jedan od onih koje je bolje “otkazati” zbog nepodobnih stavova i neuglađene komunikacije. Dugo se o njemu govorilo kao o nekome čiji je talent nerazmjeran onome što je postigao, da na sceni nema mjesto koje zaslužuje, a onda mu je nekako pošlo za rukom da postane i ostane jedan od najboljih domaćih pjevača, kao i sinonim za rasprodane Arene i pjesme za prvi ples.

Tony Cetinski jedan je od rijetkih. Njegova sposobnost da emocionalno dotakne slušatelje kroz balade i snažne interpretacije donijela mu je regionalnu slavu. Rizici mu se nisu uvijek isplatili, ali praćenje savjeta iskusnih kolega jest. Oliver mu je jednom rekao: “Toni, nemoj pizdit. Pivaj pisme. Imaš dobar glas i ljudi te vole slušat. Tribaju ti pisme s melodijama i nema straha za tebe.” Te su mu riječi, čini se, usmjerile karijeru.

Od pjevanja za turiste u rodnom Rovinju, preko Eurovizije i dueta s Joséom Carrerasom, do statusa jednog od najutjecajnijih glasova regionalne pop scene, njegova karijera nadahnuće je za sve kojima stvari nikad ne uspijevaju od prve. U nastavku donosimo priču o Tonyju: od obiteljskih korijena i prvih hitova, preko autorskih suradnji koje su definirale njegov zvuk, do privatnog života koji je punio medijske stupce češće nego njegova glazba.

INTERPRETATORSKI KLJUČ

Rođen 1969. u Puli, Anthony Tony Cetinski prvi je sin stručnjakinje za turizam Vinke i rovinjske institucije pjevača Mirka, te stariji brat Matteu. Otac Mirko u sedamdesetima je bio među najpopularnijim pjevačima u državi, a proslavio se izvodeći evergreene. Snimio je 13 albuma, imao 24 turneje po SAD-u, četiri po Australiji i 200 koncerata u SSSR-u, a pod stare dane organizirao je glazbene festivale u svom kraju i pokretao lokalni radijski program.

Tonyjeva raspjevana obitelj u rodnom je Rovinju bila pojam, pa nije neobično što je i on vrlo rano odlučio krenuti očevim stopama. “Na to sam se odlučio videći kako moj tata putuje u mnoge gradove”, zapisao je u zadaćnici kao dječak, otkrivši i pokoji dodatni motiv za odabir pjevačke karijere: “Svi koji bi me gledali na televiziji i slušali na ploči slali bi mi pisma. Imao bih lijep stan i ženu.”

Usto, otac mu je znao reći i da, ako ne zna što bi radio u životu, ide pjevati. Čini se da su Mirka oba sina u jednom trenutku shvatila ozbiljno – devedesetih su obojica zaplivala estradnim vodama. No Matteo se na kraju ipak odlučio za karijeru u medijima i dizajnu, dok je Tony, izazovima usprkos, nastavio slijediti dječačke snove.

Cetinski je pred publikom propjevao sa samo tri godine, otevši tati mikrofon. U djetinjstvu je naučio svirati udaraljke, bas gitaru i klavijature, a s 15 godina osnovao je svoj prvi bend i s njim nastupao po lokalnim gitarijadama. Bavio se i raznim sportovima, među kojima se ističu skijanje, tenis i nogomet.

Završio je srednju hotelijersko-turističku i glazbenu školu za klavir, a jedno vrijeme i studirao na Pedagoškoj akademiji u Puli, glazbeni smjer. Najprije je pjevao za turiste i gradio repertoar sličan onomu svog oca, a talent brusio u natjecanjima mladih pjevača. Rani uzor bili su mu afroamerički pjevači te Phil Collins i Sting.

Za njegovu se karijeru posebno važnim smatra nastup u Sedmoj noći, glazbeno-zabavnoj emisiji koju je osmislila i uređivala Ksenija Urličić. Ondje se pojavio kao gost Radojke Šverko. Uslijedio je album prvijenac iz 1990. Srce nikad ne laže, na kojemu je radio sa Zrinkom Tutićem i Đorđom Novkovićem. Hitmejkerskom potpisu usprkos, na tom albumu nije bilo hitova. Prvi, “Tebe ne bi mijenjao” skladao mu je mlađi Novković, Boris.

Ta je ljubavna balada objavljena na njegovom drugom albumu Ljubomora iz 1992., kao prva u nizu sličnih koje će mu obilježiti opus. Godine 1993. pojavio se na prvom hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije s dirljivom “Nek’ te zagrli netko sretniji”, u kojoj se njegov tenor konačno razmahao i učinio ga neizostavnim imenom na popisu najboljih domaćih pjevača, čak i bez onog pridjeva “mladih”. Zbog tog statusa mogao je biti pretpjevač na koncertu rock’n’roll pionira Fatsa Domina u Zagrebu te godine.

Samo godinu dana kasnije na istom je izboru i pobijedio s pjesmom Željena Klašterke i Željka Krznarića “Nek’ ti bude ljubav sva”, osvojivši 16. mjesto na Euroviziji u Dublinu. Njegovi su prateći vokali na tom nastupu bile Divasice. Tony je tih godina skratio svoje lokne i ugladio rokerski imidž, zbog čega će godinama nositi etiketu hrvatske kopije Erosa Ramazzottija.

Iako su se ljubavne balade pokazale kao dobitna formula za njega, Tony je većinu devedesetih pokušavao iskočiti iz tog kalupa, a njegovim se najuspješnijim razdobljem u tom smislu smatra 1995. godina, odnosno vrijeme albuma Ljubav i bol na kojemu je radio s Guidom Mineom. Ono se pamti po klasicima poput potresne “23. prosinac”, putene “Tvoje tijelo” i zanesenjačke “Ja sam zaljubljen”. Te su pjesme Tonyja predstavile kao pjevača na kojeg se zbilja isplati kladiti.

U nizu promotivnih spotova iz te ere ističe se “Tvoje tijelo” s mladom Ninom Morić, snimljenom četiri godine prije nego je, kao već poznata manekenka, zaigrala u spotu Rickyja Martina “Livin’ la Vida Loca”. Podjednako izazovan bio je i spot za “Ja sam zaljubljen”, čija je glavna zvijezda, uz istarsku obalu i jednu vrlo specifičnu majicu, bila nekadašnja manekenka Ruža Peček.

Tony je u to vrijeme snimio i duet “Morski vuk” s Oliverom Dragojevićem, objavljen na Oliverovu album Vrime, a 1996. pali su i prvi Porini – za pjesmu godine i najbolju mušku vokalnu izvedbu – te pobjeda na Splitskom festivalu. Uskoro je objavljen i drugi album s autorskim potpisom Guida Minea, Prah i pepeo, još jedno Tonyjevo izdanje koje je osvojilo i piratsko i regularno tržište.

Bile su to Tonyjeve godine. Donekle. To je ujedno vrijeme njegova razlaza s menadžerom (i vjenčanim kumom) Zoranom Škugorom i njegovom izdavačkom kućom ZG ZOE Music, vrijeme zasićenja dance glazbom devedesetih, ali i nemogućnosti povratka organskoj muzici, vrijeme potrage za novim suradnicima i novim zvukom. Iz te frustracije nastali su albumi A1 i Triptonyc.

Nakon desetljeća provedenog na sceni Tony je bio na novom početku. I nije mu trebalo predugo da se vrati i usput nadmaši samoga sebe. Godine 2001. s “Blago onom tko te ima” iznova je osvojio top ljestvice, kao i duetom “Lagala nas mala”, koji je 2005. snimio s Tošom Proeskim. Iduća tri albuma – A sada… Tony, Budi uz mene i Ako te se zove ljubav – učinila su ga najslušanijim domaćim izvođačem te ere, a njegove hitove najčešćim izborom pjesama za prvi ples.

Pobjedu je i ovog puta izborio uz pomoć dalmatinskog pop rocka, bijelih odijela i ljubavnih balada, među kojima se ističu “Onaj tko te ljubi sretan je”, “Kad bi dao Bog”, “Umirem 100 puta dnevno” i “Kad žena zavoli”. Iza tih pjesama stajao je autorski tandem Miro Buljan i Nenad Ninčević.

Premda nije imao jasnu namjeru značajnije se posvetiti klasici, Cetinski je na vrhuncu svoje karijere snimio duet “Dolce suono” s tenorom Joséom Carrerasom i promovirao ga na zajedničkom božićnom koncertu u Zagrebu 2007. Iduće godine gostovao je na koncertima američkog kantautora Michaela Boltona u londonskoj dvorani Royal Albert Hall, a zapjevao je i s Plácidom Domingom. Njegov se album, barem jednom, zavrtio i u klupskom autobusu Real Madrida. Ukratko: bilo ga je svuda.

Izdanjem iz 2010. Tony se vratio svojim korijenima i nastavio eksperimentirati s klasikom. Uz pratnju Simfonijskog orkestra RTV Slovenije i Zagrebačke filharmonije snimio je crossover album Da Capo s poznatim talijanskim arijama i kanconama poput “O sole mio”, “Core N’Grato” i “Nessun dorma”. Malo je reći da je bilo kakva usporedba s Ramazzottijem nakon toga postala suvišna. Ni fizički više nisu bili slični.

S pop glazbom, i dalje u suradnji s Buljanom, nastavio je na albumu Opet si pobijedila iz 2012., a nove vrhunce dosegao je s novim suradnicima poput Amila Loje i Aleksandre Milutinović, čije se pjesme nalaze na trenutačno posljednjem studijskom izdanju Tonyja Cetinskog, Kao u snu iz 2018. godine. Singlovi koje je objavio u međuvremenu mogli bi napuniti još najmanje jedan album, a njegova brojna publika sigurno još tucet Arena.

TONY CETINSKI U BROJEVIMA

Iza Tonyja Cetinskog je gotovo četiri desetljeća karijere, 12 studijskih i tri live albuma te dugi niz nagrada, među kojima je desetak Porina i odlikovanje Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Jedan je od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj, prvi hrvatski izvođač koji je svojim koncertom dva puta napunio zagrebačku Arenu, a veliku popularnost uživa i u regiji.

Kaže da obično unaprijed planira set listu za svoje koncerte, ali je uživo prilagođava reakcijama publike. Kao i otac Mirko, svoju je glazbu izvezao u inozemstvo. Još ranih devedesetih snimio je dva singla u Njemačkoj, a više se puta pokušao probiti i na iznimno zatvoreno talijansko tržište.

Iako mu Dora nakon pobjede 1994. nije donijela puno sreće, više se puta vratio na to natjecanje, kao gost revijalnog programa, ali i natjecatelj: 2001. s pjesmom “Iz dana u dan (Prokleta bila)” i 2021. pjevajući “Zapjevaj, sloboda je!” s Kristijanom Rahimovskim. Općenito, festivala se u vrijeme dok su još bili popularni nije klonio. S tim da mu je među najdražima ostao festival Melodije Istre i Kvarnera, gdje je kao dijete dolazio s ocem, posebno važan za ljude iz njegova zavičaja.

Kad su na prijelazu tisućljeća nastupile za njega krizne godine, slamka spasa bio mu je jedan kazališni angažman. Tada je s Nikšom Kušeljom pjevao je i glumio u najmanje sto izvedbi dječjeg mjuzikla Mačak Džingiskan i Miki Trasi u Kazalištu Trešnja. Prvu filmsku ulogu ostvario je dvadesetak godina kasnije u domaćoj drami Taxi ljubav, glumeći samoga sebe, ali tvrdi da većih glumačkih ambicija nema.

Cetinski je poznat kao pjevač koji se često odaziva na humanitarne akcije i suradnje, posebno s mladima. Snimio je podosta dueta s kolegama i kolegicama s estrade, uključujući “Sve ili ništa” s bosanskohercegovačkim pjevačem Adijem Šošom. Više je puta na koncertu ugostio Marka Kutlića kojega je usto javno prozvao svojim glazbenim nasljednikom, dok se 2026. na pozornici s njim pojavila i Ana Ajduković, mlada pjevačica poznata iz showa The Voice Kids.

Tony je svojevremeno bio član žirija u glazbenim natjecanjima Hrvatska traži zvijezdu i The Voice, a godine 2020. pokrenuo je i Školu pjevanja Tonyja Cetinskog u Opatiji, gdje danas živi. Bio je na glasu kao najokrutniji član žirija u kojima je sudjelovao, a znao se i posvađati sa svojim kolegama. Reaktivnost je vjerojatno druga stvar po kojoj je poznat, odmah nakon glasa, a upravo je ona iznjedrila brojne medijske naslove koji dugoročno nisu naštetili njegovu ugledu. Opći dojam je da ga kolege cijene, a publika voli.

Iza Tonyja je i tri braka: prvi s Antonelom Butigan, koju je upoznao dok je bila natjecateljica na izboru za Miss Dubrovačko-neretvanske županije, drugi sa svojom nekadašnjom menadžericom Ivanom Nobilo, i treći, aktualni, s medicinskom sestrom Dubravkom Dujak. Svi oni na svoj način odražavaju njegovo sazrijevanje i postupno mijenjanje životnih prioriteta. Iz prvog braka ima sina Christiana, a iz drugog kćer Piu. Oboje danas žive izvan Hrvatske.

Tony Cetinski rijedak je primjer glazbenika koji je uspio nadmašiti i vlastita očekivanja i poznatog oca, pretvorivši rani skepticizam struke u status jednog od najstabilnijih imena regionalne scene. Sve što ga nije uspjelo otjerati sa scene, samo ga je učvrstilo na njoj.