Kvartet Papandopulo na 41. Večerima na Griču
Večeri na Griču
Glazbenici profinjenih zvukovnih ambicija reći će da im je poseban gušt muzicirati na jednoj od najljepših koncertnih pozornica u zemlji, u atriju Klovićevih dvora. Ona se krije u pozadini ovogodišnjeg žarišta zagrebačkih večeri, programa „Ljeto kod Matoša” na Strossmayerovu šetalištu. Tko traži odmak od masovnih okupljanja, ovdje će naći smiraj u intimnom okruženju, osvježenje u ove vruće dane i priliku za meditaciju uz dobar koncert.
Kako nas Matoš poziva, „Idite noću na Grič i kao iz misterijskog fonografa čut ćete pouku toga grada, te zemlje, tog naroda…”, na Gornjem gradu ući ćemo u najdublje pore našeg urbanog duha uz jedan od najstarijih festivala u našoj metropoli. Prošle je godine proslavio svoju 40. brojku i sada pokrećemo njegovu 41. godinu koja je upravo u 40. obljetnici postojanja, uz poseban entuzijazam i pozitivu nakon dvije teške pandemijske godine.
Naravno da je korona još uvijek tu, ali smo naučili živjeti s njom i vratili se onom ‘starom normalnom’ na koje smo navikli. Intimni prostor nekadašnjeg Isusovačkog samostana odiše prekrasnom akustikom koja tijekom mjeseca srpnja (1.-29. srpnja 2022.) ugošćuje neke od najvećih domaćih i svjetskih imena ne samo klasike, već i srodnih koncertnih žanrova poput jazza i etna. Posebno je znakovit bio uvodni nastup trija Filip Novosel (tambura) – Tihomir Hojsak (kontrabas) – Theodosii Spasov na bugarskoj flauti kavalu gdje je „Bugarska susrela Hrvatsku” na polju tradicijske i klasične glazbe.
U sveukupno devet glazbenih večeri prednost, već prema tradiciji ovoga festivala, imaju zagrebački ansambli. Tako su njegov neizostavni ansambl od inauguracije festivala 1982. bili i ostali Zagrebački solisti kojima je pripala čast da 2. srpnja zasviraju u večeri otvorenja. A u ponedjeljak, 4. srpnja, isti su podij zauzeli vrsni saksofonisti Kvarteta Papandopulo koji svojim majstorijama veličaju ponajbolja djela suvremene hrvatske glazbe. Zadržimo se na tome.
Kvartet Papandopulo
Riječ je o jednom od naših najboljih ansambala, koji doista gdje god nastupili predstavljaju Hrvatsku u najljepšem svjetlu. Dan američke nezavisnosti nije slučajno odabran za njihov nastup na festivalu: samo dva tjedna kasnije ovi će nas momci, tri Jaskanca i jedan Splićanin (Nikola Fabijanić, sopran saksofon, Gordan Tudor, alt saksofon, Goran Jurković, tenor saksofon i Tomislav Žužak, bariton saksofon), predstavljati u Velikoj jabuci, u njujorškome prestižnom Carnegie Hallu, u recitalnoj dvorani Weill. Sva su četvorica prijatelji sa studija iz klase profesora Dragama Sremca na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji su se kasnije usavršavali na studijima u Parizu, Amsterdamu i Beču.
Foto: Večeri na Griču
Na našu sreću, momci vole hrvatsku glazbu i kroz nju se od početka svojega 12-godišnjeg postojanja brendiraju. Ljubav je obostrana, tako da se naši živući autori natječu tko će napisati bolju glazbu za taj vrhunski ansambl te ih bez nekog konkretnog povoda ili narudžbe obasipaju svojim partiturama. Najbolje od njih predstavili su i u toj gričkoj večeri, uz srdačnu komunikaciju s publikom. Kako će sami reći:
„Nekad smo hrvatske skladatelje uokvirivali u inozemne, kako bi programi bili prihvatljiviji publici, a onda smo shvatili da nam to ne treba jer su hrvatski programi postali naša snaga, naš zaštitni znak.”
Istina, za njih nastaju najbolja djela, a i štogod oni izveli, pretvaraju u zlato. Do posljednjeg trenutka pred koncert i ulaska publike uživali su probavati najzakučastije fragmente repertoara i redoslijed naveden na programu prilagodili vlastitoj dramaturgiji. Uvod je bila Papandopulijada Tomislava Uhlika koju im je skladatelj prije četiri godine samoinicijativno napisao i poslao elektronskom poštom, nakon što ih je čuo svirati 6 krokija Borisa Papandopula. Kroz šest povezanih stavaka Uhlik izražava svoj zaigrani duh u neoklasičnom habitusu uz pregršt citata, ne samo Papandopula već i poznatih klasika.
Kroz šest povezanih stavaka Uhlik izražava svoj zaigrani duh u neoklasičnom habitusu uz pregršt citata
Nakon prve skladbe za četiri saksofona nadovezali su ono što je njih kao umjetnike u ovom jedinstvenom sastavu najviše obilježilo: suvremena glazba „otkačenog” profila. Kako se glavni konferansje večeri, Tomislav Žužak, u obraćanju publici prisjetio, kad je Tudorova prijateljica Mirela Ivičević, Splićanka s bečkom adresom (inače, uz Saru Glojnarić naša najuspješnija skladateljica na međunarodnoj sceni), napisala za njih svoj Goldspell bili su pomalo zbunjeni, no s vremenom su shvatili da im baš to treba – prilika za istraživanje nove zvukovnosti i estetike skupnog glazbovanja.
Naziv djela aludira na trash horor filmove i kliše uporabe glazbe oporog zvuka u njima, ali na kraju strah pretvara u susret s ugodnim i poznatim. Tu su se milozvučni saksofonski tonovi ispreplitali sa zvukovima „treće vrste”, šumovima i klapanjima, treperenjima i neobičnim vibratima, u svojevrsnoj filmskoj partituri koja nas vodi iz neugodnog u ugodno, iz stranog u poznato, iz nebeskoga u zemaljsko.
…svojevrsna filmska partitura koja nas vodi iz neugodnog u ugodno, iz stranog u poznato, iz nebeskoga u zemaljsko
Bez posebne najave, još dok je pljesak trajao, saksofonisti su započeli još jedan hit svojega repertoara: Koral i scherzando iz 2017. Varaždinca Davora Bobića, skladatelja koji je pronašao suvremenost u tonalitetu, zbog čega ga posebno vole interpreti i publika. U Koralu je naglasak na harmonijskim sklopovima četiri saksofonske boje koja prerasta u perkusivne elemente, dok je Scherzando vrlo tokatnog karaktera s glissandima koje prati ritmizacija udaraca nogu. Vehementnu izvedbu Žužak je popratio komentarom uz pozdrav i zahvalu skladatelju u publici: „Bila je to naša 60. izvedba ovoga djela dragog prijatelja Bobića koji redovito dolazi na njihove koncerte.”
Foto: Večeri na Griču
Izvedbi je nazočio, naravno, i skladatelj iduće skladbe te sam član ansambla, Gordan Tudor, koji je u svojim Scenama otkrio sve elemente pojedinačnih kvaliteta sebe osobno i svojih prijatelja. Skladbu je Žužak nazvao „Fellini na obali Sjeverne Afrike”, upozorivši unaprijed publiku na namjerno falš sviranje u orijentalnom tangu. Ali to je tek skladateljski geg: dvije su Scene otkrile puninu Tudorova umjetničkog profila kao muzikanta bez granica, koji se jednako dobro snalazi u raznim žanrovima od klasike, jazza i rocka, a u svojem skladateljskom radu često njeguje humor i otkačenost.
Dvije su Scene otkrile puninu Tudorova umjetničkog profila kao muzikanta bez granica, koji se jednako dobro snalazi u raznim žanrovima
Poput Mirelinog Goldspella i ova skladba iz 2020. stvara nove standarde saksofonskih boja kroz nesputanu maštu autora-interpreta. Posljednja skladba službenog dijela programa privukla je u atrij Klovićevih dvora još jednog skladatelja koji je došao uživati u najljepšoj mogućoj izvedbi svojega djela: bio je to Dubrovčanin Petar Obradović, trubač Simfonijskog orkestra HRT-a i nadahnuti skladatelj koji dobro poznaje puhačke prilike. „To je skladba s literarnim predloškom”, najavio je Žužak nadahnuto, izrecitiravši poeziju Davora Mojaša otisnutu u partituri djela Petrichor.
Kapljice kiše u saksofonskim su se tonovima pretvarale u drugim obličjima u ludoj koreografiji tonova.
Kako je pritom objasnio, riječ je o mirisu kiše nakon dugog sušnog razdoblja koja ima drukčije mirisne tonove na travi, betonu ili pijesku. Kapljice kiše u saksofonskim su se tonovima pretvarale u drugim obličjima u ludoj koreografiji tonova. Iz temperamentnog vrtloga uvijek izviruju nove teme i soliranja uz etno elemente istočnjačkog naboja ovog vrlo muzikalnog skladatelja, koji je za to djelo iz 2019. nakon praizvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama 2020. primio nagradu Orlando za najbolje ostvarenje na tom slavnom festivalu, uz Papandopula prvi skladatelj u povijesti te nagrade koja redovito idu u ruke izvođačima.
Na kraju se publici obratio i sam „zamašnjak” Tudor, zahvalivši na toplom prijemu uz napomenu da već drugu sezonu sviraju samo hrvatsku glazbu. Ali na kraju su ovacije i dugotrajni pljesak Papandopulovci ipak nagradili s dva dodatka „iz svijeta” i to iz pera skladatelja-saksofonista njihova profila. Čuli smo Patchwork čiji je autor Francuz Philippe Geiss, profesor na Konzervatoriju u Strasbourgu, u kojemu su glazbenici i zdušno zapjevali uz taktiranje slogovima. Naposljetku, u vruću nas je zagrebačku noć ispratila glazba Rossinija u aranžmanu koji potpisuje Talijan Gaetano Di Bacco (skladba Rossini…Per Quattro), otkrivši da na saksofonima u rukama pravih majstora i Seviljac i Tarantella dobro zvuče.
Foto: Večeri na Griču
Srpanj na Griču
Do kraja festivala kvaliteta neće omanuti i 41. Večeri na Griču donose još šest vrhunskih programa. U koroni su posebno patili zborski ansambli kojima je dugo zbog protuepidemioloških mjera bilo zabranjeno djelovati, zato festival ovoga petka u istoj večeri spaja tri vrsna zagrebačka zbora. Cantores Sancti Marci (zbor obližnje Crkve sv. Marka, čiji je dirigent Jurica Petar Petrač) uz dva akademska zbora i njihove dirigente: Ivan Prelog i Ivan Goran Kovačić udružit će se za dobrotvornu svrhu: kako bi prodajom ulaznica prikupili novac koji će pomoći obnovi Crkvi sv. Katarine, biser barokne arhitekture koji je stradao u potresu 2020.
Vrhunac je festivala recital svjetski poznatog karizmatičnog pijanističkog virtuoza Simona Trpčeskog, rođenog u Makedoniji, koji je odavno osvojio pozornice velikih koncertnih kuća, a za ovu će prigodu muzicirati na klavijaturi dragocjenog klavira Fazioli posuđenom iz Slovenije, što će biti prvi put da njegov zvuk čujemo na jednom recitalu u Zagrebu. Slijedi Zagrebački kvartet čije će gudačke boje puhačkim tonovima oplemeniti dvojica briljantnih solista, klarinetist Milan Milošević i fagotist Žarko Perišić. Idealna akustika podržat će i četiri klasične gitare Zagrebačkog gitarističkog kvarteta, kao i mađarski ansambl Bacchus Consort s europskom i američkom baroknom glazbom.
Šećer na kraju slavni je mađarski virtuoz na violini Roby Lakatos, koji u svojem izričaju skladno isprepliće romsku i mađarsku glazbenu tradiciju te posebno voli doći u Zagreb pokazati što može.
