Filip Riđički (Lika Kolorado): „Za mene je dovoljno samo imati hrabrosti biti ranjiv“
Na jedan od najvrućih dana dosad, pomalo čak nervozno i anksiozno, zaputila sam se prema Krivom putu kako bih se ondje našla s Filipom Riđičkim, prvenstveno kao frontmenom benda Lika Kolorado, ali, budimo realni, taj je čovjek mnogo više od toga.
Glumac, radijski voditelj, pjevač u dvama bendovima, otac jednog psa i, kako se sinoć pokazalo, vrlo zanimljiva osoba za razgovor. Prvotna su nervoza s moje strane i blaga šokiranost činjenicom da ga je ondje sa setom pitanja dočekala jedna dvadeset dvogodišnjakinja s njegove, s vremenom i uz hladno pivo polako ishlapjele, a neobično iskren razgovor o životu pretvorili smo u razgovor o glazbi, sviranju i pisanju tekstova.
„Mislim da sam bio zanimljiv bubnjar, ali nikad nisam bio dovoljno točan da bih stvarno bio bubnjar“
Filipova je glazbena priča početak imala još u osnovnoj školi. „Moj prijatelj Mrva bio je najveća faca. Bario je sve komade koji hodaju svijetom. On nikad nije bio naročito lijep muškarac, ali je naprosto bario sve. Bio je onak’ malo veći tip, riđa brada, nije bio, znaš, ali je imao takvu prezenciju, takav šarm da su sve padale na njega.
I svirao je gitaru i bubnjeve. A meni je bilo impresivnije kad je svirao bubnjeve, to mi je bilo wow! I, znaš ono, kad si klinac u osnovnoj školi, zapravo ti je jedino bitno u životu da si popularan. To je jedino što želiš biti. On je bio jako kul, a ja sam ono kak’ se kaže, looked up to him, bio mi je facica pa sam zbog njega i ja htio biti bubnjar.“
Svoju je fascinaciju prijateljem koji svira odlučio pretvoriti u vlastitu stvarnost i, koliko god otrcano zvučalo (a boli me briga jer je potrebno to ponavljati), dokazao da ono što zamisliš i u što vjeruješ zaista možeš ostvariti, bez obzira na apsolutno sve. „Onda sam došao svom tadašnjem frendu i rekao ‘Ajmo napravit’ bend!’, na što mi je odgovorio da već svira klavijature u bendu i da im treba bubnjar.
Filip Riđički/Matej Grgić
A ja, ni pet ni šest – ja sviram bubnjeve! (A nisam u životu sjeo za bubnjeve). Baš sam onako lagao kroz zube: ja sviram bubnjeve. Taj je prijatelj spojio mene i tog vokala, ne znam kaj on radi danas, bio je simpa tip, jako se vukao na Bona, izgledao je kao Bono, imao je naočale kao Bono i pjevao je kao Bono, baš je bio taj tip – više nego Mladen Bodalec, on je htio biti Bono.
Kad sam došao na probu, pravio sam se kul, ali sam bio užasno nervozan jer nikad u životu nisam svirao bubnjeve. On je rekao da ćemo svirati ‘With or Without You’, jer Bono, a ‘With or Without You’ je najdirty simple pjesma za svirati na bubnjevima – imaš kick, kick, snare; kick, kick, kick, snare; kick, kick, kick snare.
Ja nisam znao udarati kick točno pa sam palicom udarao indijaner i to je izgledalo vrlo ofrlje i amaterski. Iz nekog ga je razloga to jako impresioniralo, a on nije znao kako dobri bubnjari izgledaju – i tako sam ja počeo svirati bubnjeve. Pravio sam se da znam kaj radim, fake it ’til you make it, a nisam pojma imao što radim.
Filip Riđički/Matej Grgić
I tako, s vremenom sam postajao bolji jer, što više sviraš, to si bolji. Ali, nikada nisam bio dobar bubnjar. Mislim da sam bio zanimljiv bubnjar, ali nikad nisam bio dovoljno točan da bih stvarno bio bubnjar.
Ne sjećam se kad sam počeo pisati pjesme. To je bilo negdje u srednjoj školi, u mojoj sobi iz djetinjstva gledajući kroz prozor u dječji parkić koji danas izgleda kompletno drugačije jer su ga renovirali i sad izgleda kao jedan od onih bandićevskih parkića za klince koji je potpuno sulud i nepotreban s onim mekanim površinama. Mi smo padali na tvrdo i nije nam ništa bilo.“
Pjesme „Sretna Stvar“ i „Samuraj“ objavljene na prvom albumu Like Kolorado, Smiješ Zaurlat, napisao je još kao srednjoškolac, kad mu je bilo samo 17 ili 18 godina. Nakon što ih je napisao, kaže, spremio ih je u ladicu i zaboravio na njih te nastavio biti bubnjar.
„Tako smo se našli i nekim bizarnim čudom još uvijek živimo“
„Jedna mi je cura, koja danas ima dijete s frajerom kojeg ne voli (smijeh), rekla da zna jednog dečka koji traži bubnjara. Tada sam upoznao Luku Čabu koji je danas sound inženjer. On je svirao gitaru i pjevao, a ja sam svirao bubnjeve, i bili smo dobri. Zvali smo se Luft. Na snazi ničega, jedne pjesme, počeli smo svirati po Zagrebu jer smo bili jako zanimljivi. Bio sam jako zanimljiv bubnjar, ne točan – bio sam za ku*ac, ali sam bio flashy da ljudi ne kuže da ne znam kaj radim.
Uskoro sam stavio oglas u Fender shopu u Vlaškoj da tražimo basista, a taj je oglas vidio Vanjin frend i rekao mu da tražimo basista. Od tada Vanja (op.a. Senčar) i ja surađujemo. Luft se raspao, a ja sam pozvao Vanju da uglazbimo neke moje pjesme. Tada stvarno, najistinskije nisam imao ambiciju s tim svojim pjesmama, htio sam ih samo snimit’ i stavit’ na policu.
Pjesmu „Kralj“ počeli smo raditi u Luftu, ali smo se raspali prije nego što je išta bilo od toga, pa sam Vanji predložio da snimimo „Kralja“ i „Put“, pjesmu koju još nismo uglazbili.“
Filip Riđički/Matej Grgić
Tako su izgledali sami začeci Like Kolorado. Uskoro su se Filipu Riđičkom i Vanji Senčaru pridružili basistica Ana Jelić i bubnjar Pavle Gulić. „Ja sam nazvao prvu curu koja mi je pala na pamet – to je bila Ana jer sam je intervjuirao za njen bend kad sam bio DJ na Radio Studentu. Ona je bila jedina basistica koju sam znao, ali je bila pankerica. Kad sam je nazvao, rekla je ‘Pa ja ću ti to svirat’!’ s tim svojim slavonskim naglaskom. Onda je jedna zajednička prijateljica – Dunja Ercegović – rekla da Pavle traži bend.
Tako smo se našli i nekim bizarnim čudom još uvijek živimo. Ne znam kako je to je*eno moguće.“ Nesiguran, skroman i iznenađen podrškom koju bend dobiva od fanova, Filip je napravio digresiju o događaju koji se dogodio prošli tjedan kada je na službenom Instagram profilu zapratio neke ljude.
„Mislim da je ta konekcija s mladim ljudima koji vole naše pjesme moje najveće postignuće“
„Ljudi su odgovarali onak’ ‘Wow, dodali ste nas! Wow, moj omiljeni bend!’ Kako je uopće moguće da je nekom ovoliko stalo?! Mi smo onak’ četiri idiota. Čovječe, to da umrem sad, imam nešto što je nekim mladim ljudima zaista značilo. To je onak’… to je dijamant, to je sve, to je SVE!
Crno-bijeli svijet ogroman je projekt i svi su ga gledali, ali to je projekt svih nas, Kulenović je to pisao, to je bilo ogromno, HRT je dao 12 milijuna kuna, ogroman projekt. A ovo je moje, mislim, naše, ja sam napisao tu pjesmu i pjevam te stvari i to nekome nešto znači. Toliko im to znači da pišu poruke ‘hvala za add‘, hvala vama, je*ote! Sve mi to znači, apsolutno sve!
I to zvuči lame, i zvuči kao da mi fali pažnje (fali mi), ali mislim da je ta konekcija s mladim ljudima koji vole naše pjesme moje najveće postignuće.“ Kako ne bi sve ostalo samo na porukama, jednako ih je oduševila i vjerna publika koja se u majicama s printom Like Kolorado okupila na njihovoj promociji u KSET-u, gotovo dvije godine nakon izlaska Konture, pjevajući svaku pjesmu uglas s bendom.
Filip Riđički/Matej Grgić
„Meni je pun kufer toga da se svi pravimo da smo nedodirljivi i kul“
Budući da ih slušaju mnogi, prvenstveno mladi, ljudi na koje ta glazba uvelike utječe kao na osobe koje se još uvijek formiraju, obilježava njihovu mladost i jedno veliko razdoblje njihovog života, upitala sam Filipa na koji bi način htio da glazba Like Kolorado utječe na ljude.
„Ja želim da svi budu otvoreniji sa svojim sje*anostima. Meni je pun kufer toga da se svi pravimo da smo nedodirljivi i kul. Pričaj, brate, kaj ti smeta, reci kaj te tišti, reci kak’ se osjećaš, reci što te muči kod sebe, podijeli svoje mane, pričaj o njima, nemoj pokušavati biti nešto što nisi. To je onako klišej, ali reci kaj te muči, to je ono kaj nas najviše spaja.
Reci ‘ej, ja sam nesiguran’, ili reci stvari kojih se sramiš, reci ‘uzimam ljude zdravo za gotovo’, ‘imam glupe seksualne fetiše’, just f**king say it. Podijeli sa svijetom ono što te izjeda. To si sve ti, to smo sve mi. Kako je glup svijet u kojem ne smiješ razgovarat’ o tome. Okej, naravno, biraš s kim ćeš, al’ nemoj misliti da je ono što te muči nešto sramotno, jer najčešće nije.
Pogotovo ako si mlad. Svijet je natandrčio na tebe neke demone koje si primio ni kriv ni dužan.“
Filip Riđički/Matej Grgić
„Da znam pisati kao Vojko, ja bih pisao kao Vojko, ne bih trepnuo okom“
Upravo su tekstovi Like Kolorado ono što intenzivno rezonira s publikom, tekstovi koji otkrivaju iskrenosti i ranjivost, svojevrsnu ispovijest, nešto s čim se ljudi mogu identificirati, poistovjećivati, ono što ih s bendom zbližava i što ih k bendu privlači. Publika uvijek prepoznaje iskrenost, a Filip kaže da mu je njegov umjetnički guru, Srđan Sacher, s kojim i danas radi, jednom rekao „pisanje je muzike skidanje gaća u javnosti.“
To ne mogu svi. I nastavlja: „I moraš biti spreman, mora ti biti gušt da se popneš pred ljude i da budeš ranjiv, i da kažeš nešto. U Hrvatskoj dosta prolazi dadaizam i to je kul, zavidim, ja to ne znam. Da znam pisati kao Vojko, ja bih pisao kao Vojko, ne bih trepnuo okom. Da znam pisati kao Kawasaki, radio bih to.
Da znam biti humorističan, zabavan i poletan, radio bih to. Jer, svijetu treba veselja. Ali, ne znam to raditi i ovo je jedino kaj znam raditi. Pišem blog cijeli svoj život na Blog.hr-u. Rano sam skužio da jako dobro to radim, jako brzo detektiram stvari u tančine, nešto specifično, ne globalno, nego nešto sitno kod sebe, i onda raspišem to.
I to mi je uvijek bilo zabavno. I onda sam napisao tipa pjesmu ‘Samuraj’ u kojoj krivim nekog drugog za nešto, a zapravo su najzanimljivije pjesme u kojima krivim sebe za nešto. I full bih volio kopati po tome.“
No, unatoč iskrenosti i otvorenosti, postoje stvari koje je u Hrvatskoj (ali i svijetu) i dalje teško izložiti javnosti. Ljudi su i dalje prilično osuđivački nastrojeni, a osjetljive su teme pravi minski teren kad se radi o široj publici. Priznaje da postoji tema o kojoj bi volio pisati, ali za njih ipak još uvijek nije skupio hrabrosti.
Filip Riđički/Matej Grgić
„Najviše na svijetu bih pisao o svojoj seksualnosti, ali se još uvijek je*eno ne usudim“
„Najviše na svijetu bih pisao o svojoj seksualnosti, ali se još uvijek je*eno ne usudim. Bilo bi super kada bih cijeli album posvetio isključivo seksualnosti. Ne seksu, ne seksualnom činu, nego seksualnosti. Što te privlači, zašto te to privlači, što ti smeta, što vidiš u tome.“ A da je ponekad teško takve stvari iznijeti čak i pred ljude koji su nam bliski te da se određena pitanja vjerojatno i previše rijetko postavljaju, dokazali su i odgovori koje je Filip dobio kada je na svom Instagramu postavio pitanje „Što ti smeta kod seksualnosti?“.
„Ima nevjerojatno zanimljivih odgovora. Nevjerojatno! Od stvari koje svi znamo – kako se homoseksualnost uzdiže kad su žene u igri i sputava i ponižava kad su dva muškarca u igri, do toga da svi ti mladi ljudi osjećaju da im se nameće nešto, da moraju, da cure moraju dati (zbog drugog, ne zbog sebe), da frajeri moraju je*at’ (zbog drugog, ne zbog sebe).
Jer kao, ja moram je*at’, ja sam frajer i moram je*at’ – to je ono što ja moram htjet’. Bilo je raznih demona tu i generalno mi se činilo kao jako plodno tlo kod nas, ali zeznuto je, još uvijek postoji ta neka stigma. I ne samo za seksualnost. Na primjer, za mental issues, OK, u svijetu sad sve manje i manje, ali u Hrvatskoj se smatra kao ranjivost koja je pogrdna.
Ako si anksiozan, ako si depresivan, melankoličan, ako imaš neke pi*darije, ako imaš kosture u ormaru, sve se smatra manjkom osobnosti. Te su mi neke stvari koje svi imamo, a o kojima nitko ne želi pričati, interesantne, to je ono što me privlači jer svi to imamo. Razgovaram s nekim svojim frendovima koji su solo i kojima je jedini način da društveno osjećaju zadovoljštinu, da zbare nekaj i tek se onda osjećaju kao da su društveno uspješni.
Filip Riđički/Matej Grgić
To je zato što nemaju oko sebe krug ljudi koji će ih samo uzdizati, grliti i afirmirati. Jedina afirmacija koju mogu naći dolazi putem jeftinih tjelesnih pi*darija, koje su super, ne sudim ništa, ako je to tvoj thing – you do that shit, you do you. Ali, ima puno tih stvari koje mi potiho nosimo u sebi kako se ne bismo osramotili pred nekim.“
To ga je dovelo do zaključka da želi da Lika bude poznata po tome da se bavi takvim, specifičnim stvarima, stvarima koje svi imamo, a o kojima se nitko ne usudi pričati. „Ne globalno, nego baš unutra. Želja mi je baš napisati pjesmu isključivo o tome da se ne osjećaš afirmirano dok nekaj ne je*eš.
I onda to napraviš i osjećaš se afirmirano. Isključivo o tom aspektu. I siguran sam da ćemo se svi pronaći u tome negdje, u smislu – možda će netko reći ja nemam to, ali imam ovo, ili, ovo mi zvuči poznato i otkriti da traži afirmaciju na drugi način. Te stvari.“
Dok u bendu Lika Kolorado kao tekstopisac i pjevač ima prostor i slobodu za iskrenost i ranjivost te izražavanje vlastitih misli i osjećaja, u bendu Sacher pjeva tuđe pjesme, konkretno one čiji je autor Srđan Sacher, najpoznatiji kao pjevač i basist legendarnih bendova Haustor i Vještice.
Unatoč svemu što mi je prethodno rekao, Filip niječno odgovara na pitanje je li teže i drugačije pjevati pjesme koje je netko drugi napisao. „Obožavam njega i obožavam njegove stvari. Kao glumac inače govorim tuđe replike, a sad pjevam tuđu pjesmu, ali njegove pjesme su toliko bolesno dobre da mi je to takav gušt.
Pjevati ‘Zlato’ od Vještica ili ‘Neobičan dan’, uživo pred ljudima je takva privilegija! ‘Kad mi pukne film’ ili ‘Vrijeme stalo’ su tak’ dobre stvari da se u tim trenucima malo pravim da su to moje pjesme i fakat je dobar feeling.“
„Zapravo, općenito, mislim da još uvijek moram malo istražiti emociju u pjevanju. To je jako ljigavo područje.“
Osim glazbe, Filipov je posao gluma, a mjesec dana prije nego što sam prvi put slušala Liku uživo, gledala sam fantastičnu predstavu Tejp u kojoj me ponovno oduševio. Zato me zanimalo koliko se glazba i gluma isprepliću i koliko mu jedno pomaže u drugom.
„Glumački pokušavaš, patetično rečeno, u sebi pronaći emociju koju želiš podijeliti jer ti je to posao. To je taj talent. Mada, ja to baš i ne radim dok pjevam. Ne radim to dovoljno, ne pjevam kroz emociju, pjevam kroz pjesmu. Ako pjesma ide tako, moram ju tako otpjevat’. Zapravo, općenito, mislim da još uvijek moram malo istražiti emociju u pjevanju.
To je jako ljigavo područje. Ako odeš previše u to, žmiriš, grčiš mikrofon, praviš face, to je fejk, bilo bi fejk i da se rasplačeš na bini, ali za mene je dovoljno samo imati hrabrosti biti ranjiv.“ Uspoređujući glazbu i glumu te ono što glazba ima, a gluma nema, nakon određenog promišljanja zaključuje da „ako je likovna umjetnost dekoracija prostora, glazba je dekoracija vremena.
Nekako mi se čini da je glazba kapsulirana, barem jednočinka, kapsulirana opereta, kapsulirano nešto što bi u Heddi Gabler (op.a. drama Henrika Ibsena) trajalo četiri sata, a što se ispriča u tri ili šest minuta. Ima tu neku kompaktnost. Oboje je zapravo izražavanje nečega, pitanje je čega.
Ako ti radiš tekst koji je napisao Ibsen ili Čehov, onda su to neke riječi iz 18., 19. stoljeća, to je kao kad gledaš zvijezde pa zapravo gledaš 225 milijuna godina u prošlost. Malo osjećaš duhove iz pi*de materine. Glazba je nešto vrlo aktualno.
„Glazba je za mene dekoracija vremena“
Možda si ti to napisao prije 30 godina, ali to si ti. Jako je osobno i jako je iz tebe. I gluma je iz tebe, ali nije osobno na taj način, više je izražavanje kroz osobnost, a ovo je izražavanje kroz osobu. Ali, ne bi se svi glumci složili sa mnom.“ To me dovelo do omiljenog mi pitanja čije odgovore obožavam slušati.
Što je za Filipa Riđičkog glazba? „Glazba je za mene dekoracija vremena“, ponavlja te ilustrira prisjećajući se ovogodišnjeg INmusica i rekla bih, kolektivnom fascinacijom Idelsima: „Nisam ih prije slušao, ali me zanimalo. I onda sam ih vidio live i ostao opčinjen! Wow! Kakve emocije, kakav stav, kakav gard, kakva muda! I sad ih slušam, vozim se na biciklu i pjevam i to je neka konekcija. Frajer je snimio pjesmu ‘Colossus’.
Objavio ju je 2018. i sad kroz vrijeme putuje ta pjesma, ja je slušam danas i imam konekciju s tim Joeom kojeg nisam u životu upoznao, kao da pokušava meni osobno nešto reći i ja izražavam tu njegovu emociju i njegovu priču in real time.
Ima rečenicu koja je je*em ti mater kakva je: „I am my father’s son, his shadow weighs a ton.“ Kad on to izgovori, imam dojam kao da sam mu na sekundu ušao u cipele. Koja još umjetnost to može?! Da ja napišem takvu rečenicu, ne bih više ništa napisao cijeli album – ovo sam rekao – doviđenja! Sve što je potrebno. Wowčina, čovječe!“
Filip Riđički/Matej Grgić
U sljedećem sam trenutku odlučila, ističući da sam svjesna da će zvučati creepy, reći mu da ga često viđam na koncertima, kako bih ga uvela u sljedeće pitanje, no dogodila se mala digresija. Naime, kao javna ličnost, otkrio je da je i on vrlo često nesiguran i ne osjeća se ugodno u javnosti i vjeruje da su ljudi brzi za osuđivanje zbog čega se često distancira i stoji sam nastojeći upiti koncert.
Još je jedna privilegija toga što ne moraš slušati ljude što pričaju, a složili smo se i da mrzimo ljude koji pričaju (o najčešće trivijalnim stvarima) i svima oko sebe uništavaju koncertno iskustvo. A posljednje domaće koncertno iskustvo koje ga je oduševilo bili su, kaže, Porto Morto u Tvornici Kulture.
„Portači su bili je*eni. Live od domaćih bendova volim jako i bendove Mate Ponjevića, Pitaj Klince mi je super i volim ga gledati kako svira. Dunju full volim gledati, ona je super. Zapravo nisam dugo gledao domaći bend, na vlastitu sramotu. Izašao je taj bend Tidal Pull, super im je ploča, zove se Uvod u promatranje cvijeća u punoj brzini.
Ima jedna pjesma gore koja se zove ‘Besmrtna (Iskrenost nije vrlina)’ i pjeva o nečijoj mami, mislim, očito se radi o nečijoj mami, ne može biti ništa drugo. U pi*ku materinu kakva pjesma! Evo, to ti je primjer, iskrena, hrabra pjesma gdje netko govori da mu fali mama.
Ja sam se rasplakao, kakva pjesma. I kakva hrabrost, doći gore i svaki put na koncertu pjevati o mami koja ti fali. To su čelična muda. Slušavši lyricse, siguran sam da se o tome radi, ne znam može li biti išta drugo. Njih bih jako volio vidjeti live. Od inozemnih me bendova oduševio Smile, unatoč organizaciji.“
„Sad baš imam potrebu nasrat’ tisuću slojeva – od trube, kljave, bendžo, ajmo, sve daj, sve!“
Na spomen Dunje Ercegović aka Bad Daughter, otkrio je i da vrbuju Leonarda Klaića da im snimi album. Debitantski Smiješ Zaurlat Lika je objavila 2018. godine, Kontura je objavljena 2020. godine, na samom početku pandemije, a trenutno je u nastanku i treći album, samo što je, govori mi Filip, trenutno u „nedovoljnoj fazi. Imamo tri pjesme koje su spremne za studio i puno, puno ideja koje nismo načeli još.
Jednu pjesmu snimamo live sada i svirali smo je u Valpovu. Ekipa je rekla da je dobra pa ćemo se koncentrirati sada na nju isto. Meni je dosta više starog materijala i jedva čekam raditi nešto novo.“
Očarani onime što je napravio s Bad Daughter, na snimanju se trećeg albuma žele potpuno prepustiti u Leove ruke. „Pokazao se kao nevjerojatan umjetnik, uho i talent i sad puno odgovornosti pripisujem njemu. Želim se posebno posvetiti njemu i njegovim sposobnostima i pustiti ga da nas razje*e samo.
Skansi je napravio drugi album koji je jako popast, jako nabijen, sve je jako u prvom planu. Volio bih sad napraviti jednu ploču koja je jako studijska, jako eksperimentalna, da se igramo zvukovima, da si dopustimo stvari, i mislim da je Leo odličan za to. Prvi je album bio takav kakav je, spontan, drugi album smo pod pritiskom raznih strana pokušavali biti što čišći i popasti, a sad baš imam potrebu nasrat’ tisuću slojeva – od trube, kljave, bendžo, ajmo, sve daj, sve!“
Blagoslovljeni inspiracijom i naklonošću muza, zadovoljni su tekstovima za treći album. Osim jedne divne pjesme koju sam imala čast pročitati, a čiji su me stihovi rasplakali (awkward, znam), album ipak neće biti onoliko mračan i melankoličan koliko su mislili.
Filip Riđički/Matej Grgić
„Prva pjesma koju sam napisao za treći album zove se ‘Ne bojim te se’. Bavi se time da lik curi koja ga ne ferma uporno govori’ja se tebe ne bojim’, a uštedio bi godinu dana svog života samo da je se malo bojao. Jedna je pjesma o hrvatskoj čangrizavosti i Schadenfreudu – ono kad priželjkuješ i veseliš se tuđoj nesreći, druga se zove ‘Nisam ja, ti si’, koja je varijanta onog nisam ja kriv, ti si kriv(a), ja sam super.
Ima puno nekih putnih pjesama u kojima jedva čekam otić’ od gdje god jesam. Mislio sam da će se album zvati Sreća Najveća, ali to mi trenutno ne zvuči točno za taj album. Na kraju u glavi imam pet pjesama koje su optimistične i vedre, a Sreća Najveća mi zvuči kao nešto sarkastično. Imam jako loše ideje za imena bendova i albuma.“
Neobično je i to što su čak dvije godine nakon objavljivanja albuma odlučili snimiti i objaviti tri spota, od kojih je onaj za „Slušaj Ovdje“ snimila publika na promociji Konture u KSET-u, a posljednji je spot za pjesmu „Kontura“ još više istaknuo i naglasio poruku i ideju iza pjesme. „Lucija je napravila fantastičan spot, Igor je snimio super spot, ja sam htio da bude krvaviji, htio sam je golu pokrit’ krvlju, da u spotu napravi abortus zahrđalom vješalicom.
To sam ja htio. Ali, moraš ponekad malo stisnut’ kočnicu. Time se pjesma bavi, što očekujemo od ženskog tijela: prvo, želimo da izgleda na određeni način, onda želimo da nam dopusti da s tim tijelom radimo šta mi želimo, onda želimo napumpati to tijelo, zatim želimo da to tijelo rodi, bez mogućnosti za abortus, onda želimo da to tijelo nakon poroda izgleda utegnuto, kao wow kako super izgledaš nakon poroda! Pi*ka ti materina, ono!“
„Smatram da glazba može biti što god autor želi. Može biti, ne mora biti – na autoru je.“
S obzirom na to da glazba ima ogroman utjecaj na ljude i da postoje brojni glazbenici čija je glazba isključivo takve naravi, a postoje brojne društvene nepravde na koje se još treba apelirati i oko kojih se trebamo angažirati te povezujući poruku posljednjeg singla koja je nakon izlaska spota još malo više zaintrigirala javnost, pitala sam Filipa smatra li da glazba treba biti društveno angažirana.
„Smatram da glazba može biti što god autor želi. Može biti, ne mora biti – na autoru je. Recimo, Vojko napravi pjesmu i spot za „TT33“ gdje se sprda s tom mlađarijom koja se igra s tim uvezenim zapadnim gangsta spikama, gdje je on kao old school i pokaže koliko je njemu to lako, koliko on to može i koliko je zapravo jeftino. To je politički statement. Klinci pod dojmom te zapadne kulture koja vam prodaje spiku. To je statement!
Na prvu se ne bi nazvala političkim statementom, a je. I onda spot – ‘e dofuraj nekog mlađeg repera da se uštekam mlađoj publici, hoću žene u spotu’ i onda se frajer upuca u koljeno. I to je dovoljno, male stvari. Ne volim kad netko piše globalno, jako smo tužni, siromašni, budućnost nam je nesigurna. OK, daj mi jednu osobu i jednu priču. To je puno jače nego neka globalna spika à la Rage Against The Machine, koji su je*eni.“
Nakon nastupa na festivalu Rock Starci 22. srpnja, Lika Kolorado nastavlja sa svojim autorskim i glazbenim radom, pa ih preko ljeta, nažalost, baš i nećemo moći uhvatiti live.
„Planovi su koncentrirati se na album i napraviti što bolju ploču, to je jedino što nam je sad bitno. Ja sam dosta nesiguran oko naše budućnosti, imam dojam kao da je sve na rubu da propadne svake sekunde.“ Ipak, u nadi da će se vratiti i bolji nego prije, iščekivat ćemo njihov treći album!
