Jura Stublić i Film u Tvornici: Uzburkanije od novog vala
Na još jednom nastupu u Tvornici kulture, u subotu 22. listopada, Jura Stublić i njegov Film obilježili su obljetnice svojih albuma Zona sumraka (40 godina), Sunce sja! (35 godina) i Hrana za golubove (30 godina)
Tri albuma koje je Jura Stublić promovirao u zagrebačkoj Tvornici kulture objavljena su tijekom osamdesetih (Zona sumraka je drugi studijski album grupe Film, a Sunce sja! i Hrana za golubove su prvi i treći album koje potpisuju Jura Stublić & Film) albumi objavljeni u vrijeme kad je radio imao izrazito veliku moć, albumi su se prodavali u stotinama tisuća primjeraka, a i postojali su klubovi u kojima je ekipa mogla doživjeti glazbenu epifaniju. Upravo je to možda ključ ovih nastupa koje Stublić iz godine u godinu ujesen održava u Tvornici kulture. Tri albuma, tri rakete, tako je najavljen ovaj koncert, i doista, bila je to prava glazbena eksplozija koja nas je odvela na putovanje u prošlost.
Tijekom svoje 50-godišnje karijere, Jura Stublić napisao je više od 90 pjesama, a njegov prepoznatljiv glas gotovo ga klasificira za vlastiti žanr. U šarenoj majici, sa zlatnim dukatima oko vrata, slavnim crnim sunčanim naočalama i maramom, ponijela ga je glazba i onako, s ventilatorom uperenim u glavu, doista je izgledao kao da leti na nekoj zamišljenoj glazbenoj raketi. Lansirao je on i cijelu publiku sa sobom. Koncert je, naime, bio rasprodan i u klub nije mogla stati ni igla.
Iako je sedamdesetih počeo svirati s Johnnyjem Štulićem i Darkom Rundekom, Stublić je ostao negdje između ove dvije krajnosti. Njegove su pjesme postale bezvremenski hitovi, ali i epitafi nekog prošlog vremena. „Imamo neke nove snove i pjesme stare“ pjeva Stublić u „Valovima“, a sjećanja na stare ljubavi, putena tijela, nježnosti, glazbu i mladost bila su okidači za singalong koji se ponavljao iz pjesme u pjesmu. Tvornica je na trenutke izgledala kao kulisa za karaoke gdje je pjevač bila publika, a Stublić je, poput Miše, samo s vremena na vrijeme raširio ruke kako bi ju rasplamsao. Iako je u poznim godinama, i dalje posjeduje veliku i hipnotizirajuću privlačnost zvijezde.
Vjerni najavi, s lijepim nizom pjesama „Sjećam se prvog poljupca“ (koja se pretvorila u navijački poklič), „Zona sumraka“, „Ti zračiš zrake kroz zrak“, „Ivana“, „Golubove hranim“, klasicima poput „Zamisli život u ritmu muzike za ples“ i pjesmama koje nisu bile izvođene uživo barem 37 godina (npr. „Zagreb je hladan grad“ s A strane Zone sumraka), nakon svega sat vremena doveli su do polusatne pauze koju su mnogi dočekali s negodovanjem. Uz najavu da je 1993. s njom progovorio protiv privatizacije, napravio je autocenzuru i svome dugogodišnjem gitaristu Borni Čopu prepustio izvedbu „Chicaga“ te otišao s pozornice. S obzirom na to da je nedostajalo zraka i da su u Tvornici bili nehumani uvjeti, pauza je dobro došla za osvježenje, ali definitivno nije bila prirodna nakon takvog zagrijavanja (treba spomenuti da je, između ostalih, bila izvedena i „Užas je moja furka“ Azre, čiji je bio pjevač 1978., sve dok se ubrzo nije razišao sa Štulićem i napustio bend.
Drugi dio koncerta započeo je možda najnostalgičnijom od njegovih pjesama, „Pjevajmo do zore“ pretvorenom u hvalospjev životu, kojom je ponovno galvanizirao cijelu Tvornicu. Razuzdana publika klicala je njegovo ime nakon gotovo svake pjesme. Svojom kreativnošću i sposobnošću da zabilježi žive trenutke učinio je glazbu tako nezaboravnom. Hitovi su dolazili prirodno jedan za drugim, „Lijepo lijepo neopisivo“, „Dobre vibracije“, „Doći ću ti u snovima“, „Dom“, „Ljubav je zakon“, „Boje su u nama“, čime je dokazao da njegov repertoar nadilazi novi val, on je glazbena legenda jedinstvenog stila i retro senzibiliteta koja još uvijek može razuzdati publiku, generacije koje dolaze upijati i ponovno zamišljati.
Ostavio je trag u glazbi i njegovo je naslijeđe prepoznato – ove je godine nagrađen Porinom za životno djelo, dugi i legendarni život proživljen u glazbi nosi opsežan popis nadaleko poznatih pjesama.