40. Brucošijada FER-a iza scene: upoznajte KSET-ovce

Studentski je život važno razdoblje u životu mnogih mladih ljudi. Nakon srednjoškolskih trauma i nekoliko najvažnijih životnih odluka, s 18 se godina studiranje u Zagrebu može činiti zastrašujućim. Uz sve to, potrebno je pronaći si društvo, ili barem jednog prijatelja s kojim možeš dijeliti svoje studentske sreće i jade, odlaziti na koncerte i stvarati uspomene na te dane.

Mnoge su takve uspomene nastale na najjačoj i najnabrijanijoj brucošijadi. Riječ je, naravno, o Brucošijadi FER-a. Prvi se put održala u studenom 1970. godine na hodnicima FER-a i otad samo niže uspješna izdanja. Ove godine održava se veliko 40. izdanje Brucošijade FER-a, a tim vam povodom donosim priču o ljudima koji stoje iza organizacije najveće studentske fešte.

Kako je glazba oduvijek bila ogroman i važan dio mog života, s vremenom su me ovisnički odlasci na koncerte, osjećaj koji me prožimao dok sam stajala ili plesala na koncertu, adrenalin i hormoni sreće koji su mi i sutradan kao najljepša posljedica i uspomena mutili razum natjerali da tu ljubav pretočim u pisanje o glazbi. No, uskoro su me ogromna znatiželja, želja za učenjem i potreba za posjedovanjem sve više i više aspekata glazbe i koncerata u životu natjerale na novi korak. Kako sve to izgleda iza scene?

KSET-ovci – Marin Capan, Mija Izabela Stražanac, Antica Župić i Ivan Trubić/foto: Matej Grgić

Kako se slaže stage, kako se kabliraju mikrofoni i slaže bubanj? Kako je to prisustvovati na tonskim probama svih tih kul bendova i utrčavati na stage usred koncerta kako bi podigao srušeni mikrofon ili dodao još jedan? Odgovore na sva pitanja pronašla sam u KSET-u. Upravo su volonteri KSET-a zaslužni za takvu Brucošijadu, za svaki koncert koji se gotovo svakog tjedna održava u klubu. Potrebno je naglasiti kako KSET ne čini samo Glazbena sekcija, koja je zadužena za tehničku i  audio produkciju koncerata te sve što vidite i čujete kada dođete na koncert, već i osam drugih sekcija: Biciklistička, Disco, Dramska, Računarska, Tehnička, Planinarska (iliti P.I.J.A.N.D.U.R.E), Video i Fotografska sekcija.

Mnoštvo je evenata, školica, tečajeva i kreativnih, ali zabavnih pohoda napravljeno upravo u organizaciji ovih ljudi koji, uz sve ostale obveze, KSET stavljaju visoko na listu svojih prioriteta. Četrdeseta je Brucošijada bila odličan izgovor za veliku priču o mojim KSET-ovcima, o ljudima koji vide i rade sve što se događa iza scene. Iako bi mi svatko u KSET-u mogao dati svoju priču i s gotovo jednakim žarom opisati što KSET-ovanje i organizacija Brucošijade jesu, ovom sam prilikom razgovarala s Anticom Župić, voditeljicom PR kluba, Ivanom Trubićem (Trubom), počasnim članom i toncem, Marinom Capanom zvanim Pitaja, šefom KSET-a te Mijom Izabelom Stražanac, voditeljicom Glazbene sekcije KSET-a. Kako bih vam približila ove ljude, zamolila sam ih da se predstave.

Antica: Ja sam studentica na FER-u, na elektrotehnici. Ajme, šta ja radim u životu osim KSET-a?! Šankiram ponekad, ali isto u KSET-u. (smijeh)

Marin: Ja sam Marin, studiram na FER-u, inače sam iz Rijeke i osim KSET-a, volim gledati serije. Član sam i drugih studentskih udruga i udruga za mlade, tako da mi je raspored poprilično popunjen.

Mia: Ja sam Mia Izabela, iz Siska sam i studiram elektrotehniku na FER-u. Vodim Glazbenu sekciju u KSET-u, a kad je ne vodim onda sam stagehand, a kad nisam stagehand, onda pokušavam biti tonac. (smijeh)

Truba: Zdravo, ja sam Ivan Trubić iliti Truba. Ja sam već diplomirao, ima tome preko godinu dana. Volim sve što vole mladi, iako nisam toliko mlad. U slobodno vrijeme KSET-ujem, a u neslobodno vrijeme sam zaposlena osoba jer sam diplomirao, pa moram raditi.

Iako je status studenta uvjet za učlanjenje u KSET, Truba je kao crveni, počasni član i dalje s nama. „Još uvijek sam tu zato što je jako veliki gušt biti u KSET-u. Crveni sam član, to znači da sam počasni, pa – i da žele, ne mogu me izbaciti. (smijeh) Malo je bila smjena generacija, nedostaje nam tonaca pa sam ja i više nego voljan biti tu, raditi stvari i učiti nove ljude, družiti se i slično.“

U KSET-u nitko uglavnom ne radi samo jednu stvar, već je slobodan naučiti što god se nudi

Posebna je ljepota u tome što je apsolutno svaki član u bilo kojem trenutku voljan mlađem članu objasniti kako se nešto radi. Osim što je kao voditeljica PR-a zadužena za evente, društvene mreže i komunikaciju s medijima, Antici su najveća ljubav ipak sva zaduženja Glazbene sekcije, poput tonskih i stagehandanja. „Ja sam član Računarske sekcije, točnije, web tima, dakle tima za izradu web stranica. Pomažem i u PR-u za Job Fair, ali trenutno obnašam dužnost šefa KSET-a“, rekao je Marin.

Mia je članica i voditeljica Glazbene sekcije. „Dio sam ove audio tehnike i produkcije koji pomažu da na Brucošijadi nastupe svi ovi bendovi i da sve dobro izgleda i dobro zvuči. Ali, kako sam ove godine voditeljica Glazbene sekcije, zadužena sam i za organizaciju logistike vezane uz produkciju“, zaključila je. Truba kaže da, osim dužnosti tonca, „koliko god mogu učim još mlade ljude i radim na brucošijadama.“ Iz vlastite mi se perspektive apsolventska godina učinila odličnim razdobljem za usvajanje novih znanja i vještina u stvarima koje volim, ali za koje dotad nisam mogla pronaći vremena. Nažalost. KSET je jedna od najboljih odluka u mom životu.

KSET-ovci/Matej Grgić

To je mjesto u kojem vladaju ljubav i zajedništvo. Mjesto na kojemu se sklapaju prijateljstva za život i pronalaze velike ljubavi. Mjesto na kojem zajednički interesi spajaju ljude i udružuju ih u postizanju višeg cilja, cilja većeg od njih samih. „Kad dođeš na faks, pogotovo ako si na FER-u, KSET ti je blizu. Onda čuješ priče kako tu možeš popit’ kavu i naučit super stvari. I onda dođeš, vidiš što sve ima i nađeš sekciju koja te zanima. Ja sam izabrala Glazbenu. Došla sam i upoznala ljude, svi su ovdje jako simpatični pa nisam vidjela razlog da se ne učlanim. Shvatila sam da je Glazbena kul, ostala sam i jako mi je zabavno“, o svom je dolasku u KSET i odluci o učlanjenju rekla Antica.

A kako svatko od njih ima zanimljivu priču o dolasku, i Marin nam je ispričao svoju: „Na putu za Zagreb, kad sam se selio ovdje, išao sam s frendicom koja je bivša djevojka od jednog člana Glazbene (kolektivni smijeh). Ona mi je tada rekla da joj je dečko u KSET-u, a da će mi KSET biti blizu i da će mi tu biti super. S obzirom na to da sam volio ići po tim radionicama vikendima i slično, shvatio sam da će mi to biti kul praktično znanje za faks.

Nisam znao što previše očekivati od FER-a, iako sam, naravno, čuo sve najbolje. Bilo mi je pogodno učlaniti se u KSET jer je bilo blizu, a ljudi su bili fakat pristupačni, tako da se to poklopilo i očigledno mi je dobro kad sam ostao i naposljetku postao šefom kluba.“

Mia je prvi put u KSET došla već s dvanaest godina. „Tata mi je bio KSET-ovac, voditelj Novinarske sekcije. Odveo me na promociju albuma Čujem ja netko šuti benda Postolar Tripper i to mi je bilo divno. Tada sam si rekla da ću, ako budem FER-ovka, možda dolaziti tu. Kasnije me u životu jako zanimala glazba, a pokazalo se da nisam baš od sluha. Unatoč tome, odlučila sam da želim biti dio scene. Zanimala me studio produkcija i to, ali mi većinski ovdje radimo zapravo live koncertnu produkciju i trenutno je to ustvari nešto što mi se više sviđa. Tako sam došla i ostala tu.“

Ivanova nas priča vuče još u 2013. godinu. „Bilo je to te davne godine kada sam upisao FER. Best frendov stari je crveni KSET-ovac, pa sam i od njega i najboljeg prijatelja čuo da je to super. Dok se frend odmah učlanio u KSET, ja sam odlučio pričekati još godinu dana da vidim kako ću se snaći na faksu. Na kraju sam se s njim družio ovdje godinu dana i svejedno sjebao faks, pa sam shvatio da sam to mogao napraviti i uz KSET. Onda sam se i ja učlanio.“

KSET je kolektiv sastavljen od različitih pojedinaca koje ujedinjuje želja za znanjem i zajedničkim ciljem do kojih se dolazi radom

Svatko ima priliku na bilo koji način doprinijeti svojoj sekciji i klubu, bila to organizacija eventa, izleta, čišćenje kluba, dežuranje ili neki veći, možda čak inovativni pothvat. Stoga sam svoje sugovornike pitala što bi oni htjeli ostaviti iza sebe, što ih motivira na konstantan rad i imaju li neke želje ili ciljeve koje bi voljeli ostvariti. Naravno, Truba je kao počasni, crveni član zadužio klub i još uvijek ga zadužuje.

„Čovjek je odgojio minimalno dvije različite generacije tonaca (pri čemu pod ‘generacije’ ne mislim na dvije godine, već na skup ljudi), naučio ih je tonirati, sam je naučio tonirati, tonirao je gomilu koncerata, popravljao je stvari te prenosio znanja lemljenja putem takozvane školice lemljenja“, pojasnila je Mia, a Truba je elaborirao kako najviše voli „tehničke stvari. Jako mi je gušt raditi tehničke stvari, a ovdje ima odlične opreme na kojoj ih mogu raditi. Slučajno je to bilo jako korisno i meni zabavno, to je bila ljubav na prvi pogled.“

Većina nas u klub dođe sa željom za znanjem, upoznavanjem novih ljudi i druženjem, bez točno određenih dugoročnih planova i ciljeva, no, oni se s vremenom često sami iskristaliziraju. „Ja nisam znao kako bih pridonio klubu kad sam došao jer si u početku obično izgubljen i htio bi se uklopiti. Prvo dobiješ neke mini zadatke. Ja sam počeo kao PR u sekciji, dok nisam skupio neka znanja da mogu doprinijeti na nekoj tehničkoj razini. Kad ti prođe određeno vrijeme u klubu, ljudi koji su stariji od tebe i koji su članovi na nekim pozicijama, prepoznaju ako imaš potencijal za nešto pa te gurnu u neke stvari.

KSET-ovci/Matej Grgić

Mislim da je to super zato što se ne moraš brinuti oko toga radiš li dobro, to će se vjerojatno vidjeti i prepoznati i uvijek će ti se ponuditi nešto više. Na primjer, tako je došlo do toga da su me pitali hoću li voditi PR na Job Fairu, tajništvo i slično. To je jednostavno nešto što ti dođe s vremenom i mislim da je to super za klub jer nemaš to neko opterećenje dok te netko ne pita ili dok se sam ne ponudiš“, ispričao nam je sadašnji šef KSET-a.

S druge strane, Antica naglašava kako su razlozi za dolazak u klub isprva, zapravo, sebični. „Meni je kul stvar jer dođeš tu samo zato što želiš naučiti nešto. Meni se ovo svidjelo, ja sam odlučila da želim nešto naučiti raditi. U početku nemaš taj osjećaj zajedništva, nego dođeš i bude ti fora, ljudi ti se čine super i onda kreneš učiti. Uskoro saznaš još pun k**** novih stvari i shvatiš da ti je ovo mjesto dalo toliko toga i da imaš osjećaj pripadnosti.

“Na Anticu se nadovezala Mia: „Meni je prvo bilo sebično što sam došla tu i htjela naučiti ta znanja, pa mi je bilo sebično jer sam htjela imati kul zabavnu ekipu s kojom mi je super, pa sam se počela više družiti sa KSET-ovcima. I kad jednom shvatiš da ti se u klubu nešto ne sviđa, ideš po KSET-ovom režimu – ne smiješ se žaliti ako ti nešto smeta, nego moraš to promijeniti sâm, bez žaljenja. I samo prebaciš taj switch i nađeš se odjednom u situaciji da vodiš sekciju, pokušavaš joj doprinijeti i održati je na životu, napraviti da bude bolja i biti taj primjer.“

Naravno, nije dovoljno da voditelj sekcije bude ovoliko motiviran, za postizanje cilja potrebni su zajednička disciplina i rad svih volontera koji se nađu u klubu, pa tako dežurstva, čišćenje kluba do dva, tri ujutro, nedjeljne radne akcije (detaljna čišćenja kluba), skupštinski radovi koji se održavaju jednom godišnje u obliku preuređenja kluba, Job Fair, FER Open Air i, naravno, Brucošijada FER-a prolaze uz detaljnu organizaciju i podjelu poslova.

Posebna hijerarhija, međusobno poštovanje, želja i volja za sudjelovanjem i doprinosom ono su što omogućuje da svi događaji u organizaciji KSET-a, kao i samo funkcioniranje kluba, prolaze glatko i sa stilom. Sve to neizbježno dovodi do međusobnog zbližavanja, internih šala i druženja koja katkad znaju biti epska. „Fun fact“, ubacuje se Ivan, „pričao sam sa starijim crvenim članovima i saznao sam da je cura od jednog starijeg člana pisala završni ili diplomski na sociologiji o nekoj supkulturi. Bila je u KSET-u, pa je odlučila napisati rad o KSET-ovcima i na kraju je po svim kriterijima i definiciji supkulture znanstveno potvrđeno da KSET jest jedna supkultura.“

KSET-ovci/Matej Grgić

Kad dođeš ovdje i kreneš nešto raditi, jako te brzo usiše i samo postaneš dio supkulture

Kao i svaka supkultura, KSET, naravno, ima svoje običaje, svoj jezik, ali i stil oblačenja (postoji na primjer KSET formal, stil koji čine majica sa KSET logom i sako), a svatko tko se u nekom razdoblju nađe ovdje može potvrditi kako mu to ubrzo postane način života. Marin je dodao kako su dio KSET kulture članovi, tj. ljudi koji je grade, što je potkrijepio argumentom da „ovdje upoznaš razne ljude, sprijateljiš se s njima i onda kasnije imaš primjere uspješnih brakova, prijateljstava i veza.“ Dakle, članovi su povezani na bezbroj razina. U klubu vlada sveukupna sinergija koja daje sjajne rezultate u svim aspektima života, čak i u budućnosti.

„Ako se kasnije u životu baviš nečim FER-ovskim na primjer i surađuješ s nekom drugom firmom, velika je vjerojatnost da ćeš naletjeti na drugog KSET-ovca, i to bude divno. Ako jednog dana odlučiš da se želiš baviti nečim, vjerojatno postoji osoba u KSET-u koja ti može nešto reći i pomoći ti da se počneš time baviti. Na primjer, ako želiš unaprijediti tehnologiju u poljoprivredi, znam točno kojem ću te KSET-ovcu poslat’.“

Brojne anegdote nastaju tijekom boravka u klubu, i svaki je član privučen i ovdje ostao iz nekog svog razloga. Kad je riječ o onome što nam je kod volontiranja u klubu omiljeno, teško je izdvojiti samo jednu stvar, ali Truba odlučno govori kako je to „cuganje na to da si koristan. Nešto radiš i sve se plaća u pivama. Dobivaš pive na to da radiš nešto što je tebi zabavno i korisno. Ako radim koncert, imam pive na sebe. Samo radiš, piješ pive i zabavljaš se.“

U tako je velikom kolektivu teško, gotovo nemoguće ne pronaći osobu sa sličnim interesima. Antica se pak prisjetila divnog događaja koji pokazuje tu automatsku povezanost između svih nas. „Ja imam najbolji moment ikad“, započela je uzbuđeno, „slušam My Chemical Romance od šestog osnovne i nitko od mojih prijatelja ih nije slušao i mislila sam da nitko nije imao pojma za njih. I onda dođeš tu i dogodi se da s pet prijatelja mrtav pijan pjevaš svoju najdražu pjesmu iz šestog osnovne i to je jako divna stvar za koju misliš da se nikad neće dogoditi, ali dogodi se tu. Tad shvatiš da je tu sve jebeno kul.“

KSET-ovci/Matej Grgić

Mia je zaključila kako joj je omiljena stvar kod KSET-ovanja kreativna zezancija. „Pričaš s ljudima, kreneš se šalit, padne vam na pamet neka luda sjebana ideja i onda je, po mogućnosti, realizirate. Mislim da se KSET više-manje bazira na kreativnoj zajebanciji.“ Ivan je to potkrijepio svojom anegdotom o krpanju izlizanog poda na FOH-u. „Trebalo je to ispiliti, napraviti taj dio i ja sam odlučio da bi bila dobra ideja napraviti drvenu kitu i stavit je unutra kao neku plaketu za sljedeću osobu koja to bude strgala – evo ti kita! To je došlo do te razine da sam osobu učio raditi s ubodnom pilom, a posebnim sam vrhom za graviranje stvari lemilicom napravio sve detalje. Na kraju smo popravili pod, ali smo se i zabavili i popili koju pivu. Sve se može napraviti, ali na zabavan način.“

A najzabavnije i najuzbudljivije doba u godini KSET-ovanja je zasigurno Brucošijada. To su dani u kojima svaki volonter ima što raditi, svaka sekcija ima raspored zadataka i svatko može pomoći. Uz to, studentima FER-a ti su dani posebno zanimljivi jer imaju priliku boraviti na fakultetu u sasvim drugačijoj ulozi i atmosferi, uglavnom vozeći se na skejtu s pivom u ruci, dok ostali studenti marljivo uče. „Drugačija je. Nigdje nećeš piti na fakultetu. Ova atmosfera! Ja sam se doslovno vjenčala na stolu u jednoj od predavaonica u kojoj sam tjedan dana kasnije pisala ispit i gledala u stol na kojem sam stajala, a sada je tamo sjedio asistent i pazio da ne prepisujem na ispitu. To nećeš nigdje drugdje doživjeti osim na Brucošijadi FER-a. Taj ćeš dan vidjeti ljude koji leže po podu, a za dva dana će tamo netko sjedit’ i učit’ za najbitniji ispit u svom životu.“

Ostale brucke su klupski festivali i slično, a tu imaš pravi festival, al’ si na faksu

Postoji i anegdota s ikonične Brucke na kojoj je nastupila Vesna Pisarović: „Događaju se i stvari poput toga da svira Vesna Pisarović, a profesor iz matematike pleše u prvom redu, losing his shit.“ Veza FER-a i KSET-a neraskidiva je i rijetko se koji fakultet može pohvaliti da je studentima omogućio organizaciju najveće studentske žurke na svojim hodnicima. Zanimljivo, u monografiji KSET-a piše kako je brucošijada „pokrenuta s idejom da studenti dožive svoj faks na malo drugačiji način i da se na prvenstveno muški faks privuku cure.“ Mia je istaknula i kako je jedan od argumenata za nastanak KSET-a među profesorima bio „bolje da su u svom klubu i tamo nešto rade, nego da su u lokalnim birtijama“ te uz smijeh dodala da je „jedina razlika što ovdje u jednoj ruci imamo pivo, a u drugoj imamo lemilicu, mikrofon ili nešto treće.“

Srećom, uvjeti su za rad kluba studentima omogućeni i upravo su oni razlog zašto postoji ovako moćan event fokusiran na studente. Brucošijada je 1983. godine bila prva s dva floora, a ove godine imat će tri stagea, Votafak stage, KSET café i kino. „Fora je u tome što nije samo glazbeni festival i uopće ne moraš doći slušati izvođače, a svejedno će ti bit’ jebeno. Ti možeš otići na Votafak stage i satima buljiti u ekran na kojemu se vrti ista stvar pet sati u komadu, otić’ pogledat’ film i onda otić’ doma. Svejedno će ti bit’ najbolje ikad!“, ističe Antica.

KSET-ovci/Matej Grgić

I ostali su se članovi složili kako na Brucki možeš naći minimalno jednu stvar koja će ti se zasigurno svidjeti, čak i ako nisi upoznat s izvođačima. Iako žestoke pripreme kreću tek nekoliko dana prije samog događaja, organizacija je ovako velikog eventa dugotrajan proces koji počinje puno ranije, pa tako čim jedna Brucošijada završi, počinju lagane pripreme za drugu, bacaju se ideje za line-up, pomno se prati scena i ono što se na njoj događa, tko je nastupio na ljetnim festivalima, kako su tamo prošli, tko je izbacio novo izdanje i kako je ono prošlo kod publike.

„Uspoređuješ s nekim drugim ranijim koncertima i zaključuješ što će biti dobro, na čemu će ove godine ljudi uživati, što će biti in. Pritom ne mislim na popularnu glazbu, to bih htjela naglasiti, jer imamo baš široki opseg žanrova, od trapa do punka“, objasnila je Mia. Ovogodišnja se još nije ni održala, ali priznaju da buking tim već baca ideje za line-up sljedeće. Izvođači se čak znaju i žaliti jer im je teško znati gdje će biti tog dana godinu dana unaprijed.

Organizaciju nam je detaljnije opisao Marin: „Službeno, organizacija Brucošijade počne pola godine prije, ali tad počinje intenzivna organizacija. Jedino što se prije toga događa je bukiranje izvođača jer je to posao takve prirode da se mora zaključiti do određenog perioda. To bude već u siječnju ili u veljači. U svibnju se počinje razvijati priča, u lipnju se objavi datum, pa imamo prve vizuale čime je odlučen jednogodišnji brend Brucošijade, a u osmom mjesecu izlazi službeni Facebook event.

Sponzore počinjemo prikupljati u sedmom mjesecu i to sve traje negdje do rujna. Čim krenu karte, krene i više obavijesti, ali neke servisne informacije objavljene su pred Brucošijadu, u 10. i 11. mjesecu. Prije toga su ljudima bitni jedino izvođači koji se objavljuju i datum Brucošijade.“

Glazbena sekcija dodaje i kako se servisiranje i naručivanje opreme radi unaprijed, budući da nemamo dovoljno klupske opreme da bi se Brucošijada održala. Morala sam pitati koje kriterije izvođač mora ispuniti kako bi se našao na line-upu Brucošijade.

Jedan je izvođač uvijek mladi neafirmirani bend s Čuješ?!-a. Ostali su zapravo afirmirani bendovi u usponu.

Uz to, dodaju, jedna je od bitnih stavki vajb, a kako se buking tim sastoji od ljudi s različitim glazbenim ukusima, line-up je Brucošijade njima i pokriven jer svatko predloži najbolje od onog što čuje, a sve u službi ideje da se line-up svidi što više različitih ljudi. Uz to je potrebno paziti da se ne događaju nekakva preklapanja, iako su i ona često nepredvidiva, pa su tako žalbe ipak redovna stvar, jer teško je predvidjeti da Grše i Buč Kesidi imaju istu publiku. „Imamo dosta ludih ideja. Netko samo predloži da dovedemo Živo Blato, Alena Vitasovića ili Vesnu Pisarović s trash repertoarom, i to se dogodi. Nakon Brucke sam sreo Vesnu, upoznali smo se jer sam joj bio tonac. Ispričala mi je kako je bila šokirana jer nije imala pojma što očekivati, godinama nije rokala te pjesme jer je bila u jazzu, došla joj je ponuda, pare su bile dobre i prihvatila je.

Vesna je bila bukirana sljedećih godinu dana nakon Brucošijade FER-a!

Htjela je probati, ali je bila nesigurna i mislila je da će joj se ljudi doći smijati. Na kraju je bio toliko dobar vajb, toliko energije, publika ju je odlično prihvatila i nakon toga je nastavila to raditi. Druge su je brucošijade počele bukirati, Vesna je bila bukirana sljedećih godinu dana nakon Brucošijade FER-a!“ prepričava nam Truba i dodaje kako je jedno od neobičnih preklapanja bilo kada su Edo Maajka i Alen Vitasović istovremeno imali koncerte na različitim pozornicama, pa se Edo požalio kako ne može ići na Alena. Kažu, ipak, kako je važno riskirati, a ne samo ziceraški birati izvođače koji su tog ljeta nastupili na nekom festivalu te zaključuju da je „dobar line-up onaj na kojem imaš nekoga kog jako voliš, i nekoga kog jako ne voliš.“

Nekoliko dana uoči Brucošijade počinju žestoke pripreme kojima se uglavnom svi najviše veselimo. Slaganje i opremanje pozornica, kabliranje, kuhanje graha ili chilija, opremanje garderoba i postavljanje rasvjete samo su neki od poslova. „Prve ozbiljne pripreme krenu tipa u srijedu i tada Glazbena sekcija rastavlja stage u KSET-u i skida razglas. Svaka sekcija ima posao za koji je zadužena i točno zna što treba raditi, svatko ima svoja zaduženja i svatko ima svoj dio kluba u kojem će biti i odraditi svoj posao. Svatko priprema svoju opremu, puni baterije. Dan prije Brucošijade mi slažemo stageve. Izvade se sve daske iz podruma za garderobu, popravljaju se čavli na koje se vješaju jakne i pripremaju se brojevi. Tehnička sekcija provlači struju za reflektore“, opisuju mi naizmjenično proces.

KSET-ovci/Matej Grgić

Za sve što ugledate na Brucošijadi, a da ne postoji inače u zgradi FER-a, zaslužan je upravo KSET, pa čak i banalne stvari poput naljepnica s imenima koje označavaju mjesto za pivu, a često ostanu tamo stajati do sljedeće Brucke. U klubu vlada odlična hijerarhija, poslovi su unaprijed organizirani u tablice, a zaduženja su podijeljena kako bi sve stiglo biti spremno za veliki dan. No, osim ozbiljnih poslova, Mia dodaje da je „to jako poseban dan jer jedeš grah iz polulitrene čaše i gledaš kako momci dižu zvučnike u zrak. Voziš se skejtom po faksu u osam navečer, držiš pivu u ruci i gledaš druge ljude kako idu s labosa“, a Antica dodaje kako se „dogodilo da sam farbala šestero ljudi prije Brucošijade. Onda smo troje ljudi i ja ostali u klubu i čekali da im se razvije blajh, dogodi se. Nisu to samo formalne pripreme, bitna je sva ta zezancija koja se događa dok si ti tu s ljudima po cijele dane, odrađujete posao i pripremate nešto veliko, ali se i zabavljate.“

U tome i jest ljepota. Od vožnje na različitim kotačima, nošenja teške opreme s jedne strane faksa na drugu, kuhanja i cuganja te brojnih iznenađenja i nepredvidivih situacija, sve to daje čar organiziranju najiščekivanijeg studentskog partyja. Upravo tako nastaju brojne anegdote i uspomene koje će članovi iz kluba ponijeti sa sobom za čitav život. Osim proživljenih, postoje i anegdote s društvenih mreža poznate PR-u kluba.

„Smiješno je kad objavimo drugi val izvođača pa na Instagram Brucošijade dođe poruka s anonimnog profila s nula pratitelja: ‘Najgori line-up ikad!’ Ljudi misle da nama to smeta, ali mi se zapravo trudimo da nam to samo bude smiješno jer mi znamo da radimo najbolje što možemo. S druge strane, ljudi in real time komentiraju kako im je na Brucošijadi najbolje ikad“, otkrila je PR-ovka Antica.

Slične su se stvari događale i na FER2net forumu u kojem je postojao „čitav thread u kojemu su ljudi srali po line-upu Brucošijade. I uvijek je bilo pitanje zašto nema tamburaša. Ljudi će radije otići na neku brucku u klub i slušat’ tamburaše u bijelim košuljama, rokat eure u harmoniku i slično, nego doći tu. S druge strane – Brucošijada se opet rasproda!“

Tako se i ovogodišnja rasprodala u rekordnom roku – više od mjesec dana prije. Karte su nestajale tolikom brzinom da je PR bio u panici s objavama novih informacija, što je Antica navela kao najizazovniju stvar kod organizacije. „Ove je godine doslovno bila situacija da sam objavila da karte kreću u prodaju u jedanaest sati. 27 minuta nakon toga dobila sam poruku da karata više nema, a ja nemam spremno apsolutno ništa, a moram to objaviti odmah jer će ljudi nastaviti dolaziti i bit će kaos zato što nigdje ne piše. Bila sam na ručku s tatom, rekla sam mu da moram na WC i tamo se skrivala dok sam pisala objave o tome da su early bird karte rasprodane. To su nepredvidive stvari.“

KSET-ovci/Matej Grgić

Mia je kao najveći izazov izdvojila smišljanje headlinera, imena koje će biti najveće na plakatu i kojemu će se ljudi veseliti, odnosno smisliti nekog tko će zaista pogoditi ljude. S druge strane, Marin izdvaja kako mu izazov predstavlja vodstvo ljudi. „Tu ima dosta faktora. Ljudi su različiti, s različitim karakterima, različitom komunikacijom i različitim zaduženjima. Potrebno je iskoordinirati ih da bi bilo što bolje, a to stvarno predstavlja izazov. Nije to sad problem specifičan za Brucošijadu, već općenito s ljudima.“

Truba je pak svoju poziciju izdvojio kao izazovnu i zahtjevnu. „Zadnjih godina sam radio, a i ove ću, nešto što dosad nije imalo ime, a sada su to prozvali ‘hakler’. To je osoba koja je tehnički stage manager, ali radi i monitoring. Na svakoj izmjeni, hakleri imaju cijelu čitabu s riderima na kojima je nacrtano i napisano sve što se napravilo, što je koji kabel, osoba koja prođe cijeli stage, svaku liniju mikrofona i dok ne amenuje da je sve ispravno, bend ne može na stage. Može biti naporno to raditi od početka tonskih koje su cijela jedna brucošijada unaprijed, pa cijelu brucošijadu, prije toga biti cijeli dan i slagati sve, nakon koncerata sve rasložiti. Radno vrijeme je otkad počnu tonske probe, dok nisu potrpani svi kamioni i cijela oprema.“

No, uz sve izazove koji su hendlani uglavnom iza kulisa, pa publika ne može ni znati što se sve događa, svaka je uspješna, svaka se rasprodaje brže i svaka gori. Svi su se složili kako je jedan od najvećih izazova ipak bila organizacija prošlogodišnje Brucošijade, kada su tjedan dana prije izašle stroge epidemiološke mjere prema kojima se iza ponoći nisu smjeli održavati nikakvi eventi, osim svadbenih svečanosti.

Priču su puni entuzijazma ispričali upravo njezini protagonisti, Antica i Marin, a ona nam pokazuje na što su sve KSET-ovci spremni kad je riječ o organizaciji i o klubu.

„Mi smo se vjenčali na Brucošijadi!“

„Kad su proglašene stroge epidemiološke mjere, nas dvoje smo sjedili skupa i komentirali to i shvatili da nam dva sata puno znače. Pitali smo parove u KSET-u bi li se vjenčali, ali nama to nije bilo toliko ozbiljno kao njima, samo iskrena prijateljska ljubav. I naravno, ne možeš se u tjedan dana vjenčati legalno. Matičnom se uredu moraš najaviti barem mjesec dana prije, oni idu samo po svečanim restoranima, ne idu po fakultetima ni klubovima. Ni Uprava FER-a nije bila baš vesela, ali mi smo na to bili spremni. Nažalost, i matičar je jako skup, kao i takav raskid braka.

Onda smo odlučili napraviti nešto iz zezancije. Taman je Đutko objavio fotku na Instagramu u kojoj je obučen u svećenika i ispod je napisao da radi svadbe i krštenja. Došli smo do zajedničkog prijatelja i on je to riješio. Đutko nas je vjenčao na Brucošijadi. Doduše, to nije bilo javno, to je bilo poznato samo našim članovima koji su nas dan prije iznenadili i organizacijom momačke i djevojačke. Ljudi su se stvarno zabavili zajedno s nama, Votafak stage je gorio tu večer!“

Dodaju kako i za veliku 40. Brucošijadu pripremaju različita iznenađenja, ali zasad ih čuvaju u tajnosti. Osim brojnih iznenađenja i neočekivanih situacija, KSET-ovci su mi naveli još neke omiljene stvari u vezi s Brucošijadom. Za Marina je to sinergija.

„Koliko su ljudi sretni kad to rade i koliko uživaju u tome, poželiš je imati dva puta godišnje, ali znaš da ne možeš i da nećeš, ali jednostavno je predivno vidjeti koliko su ljudi ispunjeni i koliko im je drago to raditi, ta spontana sinergija među njima.“ Otkrili su i kako im je poseban gušt i omiljeni trenutak kad usred Brucke stanu i shvate da se koncert događa, da je ekipa luda, da sve funkcionira, a da smo to sve mi napravili:

„Na kraju si mrtav k’o pas, svi su već otišli doma, a ti slažeš kablove i prisjećaš se šta se sve izdogađalo, tko je pjevao na koji mikrofon, šta je palo pa smo mi popravili bez da je itko skužio, a na kraju umoran, sa smiješkom od uha do uha slažeš opremu do deset ujutro i trpaš sve u kamion. I nije ti nimalo žao ni teško!“ Uz taj ispunjavajući i nagrađujući trenutak, Mia je izdvojila i „momente kad staneš i shvatiš, jebote, ja imam 22 godine i evo me u backstageu. Prije pet minuta me na trenutak zagrlio Krankšvester, rokenrol lifestyle, kako sam ja uopće ovdje?!“ Prepuni anegdota, nastavili su ih nizati, a jedna od njih je i Trubin najdraži trenutak s Repetitora.

„Zapamtio sam taj moment rokenrola kad je na prvom stageu svirao Repetitor. Boris se bacio u publiku, crowd surfao, svirao neku solažu, ide riffčina, svi divljaju, svi su ludi! Boris se vrati natrag, nekako uspije s ograde preskočiti cijeli prostor između ograde i stagea i vratit’ se na stage svirat’. I naravno, ispadne mu remen od gitare. Jedva drži gitaru, svira i nema vremena namjestiti je natrag, a ja trčim na stage, on mi se namješta da vratim remen dok on svira solažu. U tim trenucima kompletna publika divlja, ja samo siđem s bine i ne vjerujem da se to uopće dogodilo.“

Sličan je trenutak podijelila i Mia koja je brzinom svjetlosti na Brucošijadi 2019. godine Svemirku namjestila stalak za mikrofon. „Svemirku je pao overhead, a ja sam brzinom munje uletjela na pozornicu, digla ga i vratila se nazad. Onda sam shvatila da bi stagehand trebao biti nevidljiv, a ja sam uletjela s ogromnim kečkama i uspjela! Tad sam bila mlađi član i bila sam jako ponosna na sebe.“

KSET-ovci/Matej Grgić

Složili su se kako ništa ne može zamijeniti taj nalet adrenalina i osjećaj nakon što nešto spasiš kako bi se koncert neometano nastao odvijati. Iako tijekom Brucošijade našim tijelima kolaju ogromne količine adrenalina i stresa, potpuno se prepuštamo u taj posao jer znamo koliko će biti dobar osjećaj kad shvatimo koliko smo veliku stvar napravili. Na pitanje postoji li nešto što bi voljeli promijeniti da mogu, odgovorili su:

„Voljeli bismo veći KSET da nam stane više članova i veći FER da svi ljudi koji žele kupiti kartu to i mogu učiniti“, a od onoga što se može promijeniti, to bi bilo „više ljudstva, KSET-ovaca. Da KSET raste. Bilo bi lakše da nas je više jer bi ljudi mogli uzeti manje smjena i više bi mogli uživati u koncertima.“ Naime, sve što se za vrijeme Brucošijade događa, od tona, garderobe, prodaje mercha, ulaza pa do kontrole situacije na hodnicima FER-a, za sve su to zaduženi KSET-ovci, koji zbog svog volontiranja i rasporeda smjena često i ne stignu na koncerte na koje bi voljeli otići.

No, volontiranje u KSET-u višestruko je nagrađujuće i ništa ne može zamijeniti taj osjećaj, bez obzira na to koliko se žrtvujemo. Osim toga, velika je stvar nositi na leđima nešto što postoji već četrdeset godina, nešto na čemu su radili nečiji roditelji, tete, ujaci, sada važni ljudi glazbene industrije, ljudi koji su se pobrinuli da klub studenata funkcionira na dobro uređenom, razrađenom i smislenom sustavu.

Tradicija je u KSET-u važna, nasljeduje se, ali istovremeno klub uspijeva biti ukorak s vremenom, pratiti trendove, organizirati rasprodane koncerte i napraviti fantastičan line-up za Brucošijadu. Na tom sam tragu upitala KSET-ovce što misle koliko je potrebno poštovati tradiciju, a koliko pratiti trendove i inovirati te gdje se nalazi ta granica. „

Jednostavno za ono što je tradicija znaš da je tu s razlogom, ali to ne znači da je uklesano u kamenu. Po potrebi ćeš, kad vidiš da nešto treba promijeniti, to i učiniti. I svake se godine Uprava ili voditelji sekcija imaju slobodu promijeniti i prilagoditi se toj generaciji. Sljedeće se godine, na primjer, opet može vratiti na staro. To je dosta fluidno, ovisi o osobi i njezinoj procjeni. Tradiciju je dobro imati jer se možeš na nešto referirati, na nešto se osloniti, ali uvijek imaš fleksibilnost sve prilagoditi sebi, probati nešto novo i naučiti, barem na grešci. Koja god to greška bila (a radimo ih stalno), ne vidi se na van, što je dobro, jer opet naučiš nešto.

Tu je jako puno starijih članova koji će nam uvijek dati dobronamjerni savjet i slično, ali nikad ne možeš toliko sjebat da moraš otkazat’ Brucošijadu ili tako nešto. To bi bio epski debakl“, objasnio je Marin. Mia se nadovezala da „kad imaš nešto što je tradicija, pitaš se zašto se to uvijek tako radilo. Evo za primjer, Brucošijada je sigurno svojedobno imala određeni manji broj šankova, ali ti onda skužiš da je gužva i da nema razloga da taj broj šankova bude fiksni, pa ga povećaš.“

Objasnili su i da ljudi koji ovo rade ne donose hitre odluke, sve je detaljno osmišljeno i proučeno, te da se zbog izmjena ljudstva svake godine često uči na tuđim greškama, a posebno se uzima prijašnje iskustvo koje se onda nastoji unaprijediti. S razvojem tehnologije razvija se i organizacija. Pohvalili su se i povećanim brojem walkie talkieja koje su napokon uspjeli pribaviti za 40. Brucošijadu kako bi sve prošlo još više smooth uz lakšu i ubrzanu komunikaciju.

Kako je (i) ove godine line-up uistinu snažan, saznala sam čijem se koncertu naši KSET-ovci najviše vesele. „TBF-u! Ajme meni!“, odmah je viknula Antica i nastavila: „ja ne znam jesam li ja nekome rekla pa je nekome to ostalo u uhu, ali ajme meni! Ja na TBF-u neću znat’ za sebe, u prvom sam redu i derem se svaku riječ svake pjesme. Ja tada nisam na dužnosti, ja sam tada studentica koja uživa u Brucošijadi FER-a! Veselim se i Klinici Denisa Kataneca. Očekujem sve Sinjane u prvom redu, Brane Norac nam svira na Brucki!“

S Anticom se složio i Truba koji je poslom vezan za prvi stage na kojemu ga posebno vesele TBF i Prazna Lepinja. Mašinko najviše veseli Miju, a Marin se najviše veseli elektro postavi, posebno DJ Babilonskoj jer obožava Ninu, ali „zanimaju me i ostali iz kolektiva Subtilno. To je više moj vajb!“, zaključuje. Jedva čekamo 12. studenog, vidimo se!