UOČI VELIKOG KONCERTA U ARENI ZAGREB
Željko Bebek: „Bregović je trebao promijeniti ime Bijelom dugmetu kad sam otišao“
Željko Bebek će svoju pola stoljeća dugu karijeru okrunisti skorašnjim koncertom u Areni Zagreb. Na koncertu će izvesti mnogobrojne hitove iz solističke karijere, ali i velike uspješnice Bijelog dugmeta iz razdoblja kad je on bio vodeći vokal. Bijelo dugme i dalje slovi kao najveći bend s ovih prostora a Željko Bebek kao njegov amblematski pjevač
Uoči velikoga samostalnog koncerta u Areni Zagreb uskovitlala se prašina zbog pratećeg benda Željka Bebeka s kojim se poznati pjevač razišao, premda je posrijedi, zapravo, medijski deficitarna roba. O tome Bebek kaže:
Prateći bend uz poznati brend može biti bilo tko. Sastavlja se slučajnim odabirom, ponekad audicijom, ponekad zato što nitko drugi tog trena nije na raspolaganju. Ovaj prateći bend nije sam po sebi cjelina, on je nastao slučajnim odabirom, jedan po jedan su dolazili kod mene s vremena na vrijeme i zadržavali se točno onoliko koliko su uredni, koliko ispunjavaju ono što se u glazbi prilikom priređivanja turneje, snimanja i ostalog mora odvijati. Kao što nogometaš mora imati trening, bend mora imati probu da bi mogao nastupati, jer kako će sutra svirati? Oni su bili dobri svirači, zato su i bili sa mnom u pratnji. Za Arenu Zagreb trebao mi je tim profesionalaca koji će zajedno sa mnom redovito pripremati novi zvuk i show, posebno za ovu proslavu 50 godina karijere, jer ne mogu ljudima ponuditi isti koncert koji su čuli u Đakovu, Ljubljani ili Mariboru, ili bilo gdje drugdje. Želim svima koji dođu dati nešto ljepše, nešto novije, i za to su mi potrebni glazbenici koji će biti spremni redovito održavati probe, a koje su temelj svakog sviralačkog umijeća. Mislim da smo razlazom napravili prijateljski potez.
Zašto se prateći bend zove The Band?
U ratno vrijeme, bilo je puno koncerata po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, od toga je pola bilo humanitarno. Teško je bilo zaraditi neke novce, ali radio sam i nastupao na playback. Uz kasetu, CD, minidisc, kako su već mnogi u to vrijeme. Dugi niz godina radio sam isključivo na taj način. Već su me malo sprdali kao Bebek playback. Onda sam odlučio da više neću tako nastupati. Okupio sam bend i odlučio krenuti na turneju. Nitko mi nije vjerovao da dolazim s bendom. Publika je smatrala da će Bebek doći, stati na pozornicu, uzeti mikrofon i početi pjevati na playback, a ja sam publici htio nekako objaviti, odnosno najaviti da nastupam s bendom. I onda sam rekao dobro, da na kombiju ne piše Bebek live, jer sam živ svakako, napisao sam Bebek and The Band. Dakle, taj Bebek and the Band nastao je krajem rata. U bendu se promijenilo tridesetak ljudi. Ali je uvijek ostao The Band.
Je li teško bilo okupiti nove glazbenike za prateći bend?
Nikada nisam želio iz nekog poznatog benda izvaditi glazbenika i kazati mu da dođe ovamo. To mi je nepristojno. I kada sam nedavno došao do dva čovjeka koja su već u dva poznata benda, dan nakon saznanja sam rekao: „Ne ne, oprosti, pogrešan poziv“. Tako da ipak imam mladi bend u koji vjerujem. Bend koji voli raditi, koji voli razgovarati o glazbi, da vole hodati po trgovinama gdje se prodaju gitare, bubnjevi… S mojim novim bendom imam redovite opsežne probe s kompletnim sadržajem koji se izvodi u Areni. Ono što će publika dobiti su pjesme koje Bebek inače pjeva. Ne mogu to biti sad pjesme, pet od Stonesa, četiri od Valjka, tri od Olivera pokojnog… Ne! Bebek pjeva cijelu svoju karijeru.
Što će još biti drukčije?
Možda iz naftalina izvučem neke koje nisam dosad pjevao. Prije pet godina snimili smo koncert u Ciboni. Krasan, veliki koncert. Snimili smo ga audio i video, i objavili live snimku. Tri godine poslije, u Spaladium Areni u Splitu također smo snimili koncert, objavljen je i taj video. Sada za Arenu pripremamo moj dobro poznati repertoar, ali u bogatijem aranžmanu, drugačiji će biti show – bit će to moj koncert života, koji ćemo isto snimati audio i vizualno.
U kojoj mjeri će biti zastupljen repertoar Bijelog dugmeta, a u kojoj mjeri skladbe iz solističke karijere?
Samo da razjasnim jednu stvar, izvodim repertoar Bijelog dugmeta iz prvih deset godina. Sto puta su me pitali zašto pjevam ”Ružica si bila” i slične pjesme. Ja pjevam samo one najljepše pjesme koje sam donio kroz Bijelo dugme svijetu. Imam neizbrisiv autorski i kreativni odnos sa svojim pjesmama. Ima tih pjesama u vrijeme moje karijere iz šest LP-ja koje sam snimio s Dugmetom. Od tih šest albuma napravio sam neki izbor, a to je trećina koncerata.
Iz tog izbora, koja vam pjesma najviše leži?
Pjesma koja je najviše bebekovska je ”Selma”. To je pjesma koju je napisao Vlado Dijak, o jednoj Selmi za koju nisam znao i da postoji dok nije došla u Sarajevo u Skenderiji na naš koncert i došla u svlačionicu i rekla: „Dečki, ja sam Selma!“. Tada sam shvatio da je Selma osoba kojoj je pjesnik posvetio pjesmu, a ta je osoba to strašno emotivno doživjela. Sklopili smo jedno lijepo prijateljstvo, cijeli njezin život sam tražio priliku da popijemo kavu da vidim kako je. Na kraju je, nažalost, umrla tijekom pandemije. Da nije umrla, sigurno bi bila gošća na mom koncertu da je ponovno predstavim svijetu jer sam to dugo vremena radio. Dakle, ”Selma” je velika pjesma. Naravno da su tu i ”Tako ti je mala moja mala kad ljubi Bosanac” i ”Ne spavaj mala moja muzika dok svira”, koju sam pjevački podijelio sa svojim sinom Zvonom, a koji je jedini u mojem pratećem bendu nezamjenjiv.
Hoćete li u Areni odsvirati vašu prvu zajedničku autorsku pjesmu “S tobom su godine minute”?
Da, u Areni će biti izvedena. Početkom lipnja napravili smo je Zvone i ja, i prezentirali je na CMC festivalu u Vodicama. Željeli smo snimiti video spot, doveli smo sjajnog producenta koji je snimio spot. I to je snimio prema mojim zamislima i idejama. Htio sam okušati koliko još mašte ima u ovom biću koje dugo radi. I napravili smo zanimljivu priču, snimili smo ga u Hard Placeu. Oduševljen sam spotom, on je na CMC-ju stalno, na puno programa lokalnih televizija. I onda smo pogledali novi spot Rolling Stonesa. Tri mjeseca iza Bebeka otvorio se spot u kojem je crveni oldtimer Mercedes i strašno lijepa cura. I Stonesi na način kako jesu. A mi u spotu imamo crveni stari pontiac, oldtimer, i imamo predivnu curu iz Slovenije, ljepšu od one Jaggerove garant! (smijeh) To mi tako imponira! Ja na dnevnoj bazi gledam ”Angry” i ”S tobom su godine minute”.
Ima tu još sličnosti; divimo se Jaggeru, Richardsu i Ronnieju Woodu zbog njihove kondicije u poznim godinama što se ne viđa često. Na ovim prostorima imamo vas koji ste, zapravo, doajen. Gdje su prednosti nastupa u tim godinama, a ima li i koja mana?
Pa ne znam kako Jagger rješava pitanje iscrpljenosti glasnica. Jer glasnice su mišić. One su podložne trošenju. U Americi sam otkrio neke sjajne tablete koje se lagano tope u ustima da dođu do glasnica i na dobar način se revitaliziraju. Ali razlika u mladosti i sada jest činjenica da je vrijeme donijelo svoje. Ako sam nekada pjevao sedamdeset koncerata godišnje, taj je broj i kod Stonesa i kod mene, a i svih drugih na svijetu jako pao. Što se glasnica tiče, za to moraš biti spreman. A fizički, za to trebaš biti rođen. Kada je glazba u pitanju, zaista možeš na pozornici doživjeti duboku starost. Kada je sport u pitanju, to se zna da traje do tridesetpet, četrdeset godina i tu je kraj priče. Mislim da sam na neki način kroz život često sretao priče preko medija na koji način su organizirani Jagger, Richards, Bowie, Phil Collins, Peter Gabriel, sva ta velika imena. Imali su puno iskustva s drogama, što je moglo naštetiti njihovu zdravlju, no na sreću nije. Sve ostalo je bilo podređeno njihovom povratku u normalno, u dobro življenje. Izbor ishrane, slobodnog vremena, način provođenja slobodnog vremena. Kod nekog je teretana, kod nekog skijanje, trčanje u prirodi, druženje sa psom… Na sličan sam način i ja imao organiziran život. O Jaggeru se pričalo i kao velikom ljubavniku. Dobro, nisam ja tu nešto zaostao! (smijeh)
U mom slučaju naravno da je puno toga bilo kroz traženje ljubavi, traženje one iskre koju ne otkriješ prvi put, ni drugi put, ali mi se posrećilo treći put. Ja sam zapravo prije 25 godina otkrio iskru koju sam tražio cijeli život u kojem imam fantastično stabilan obiteljski život. Ide nam sve od ruke, imamo jednu prekrasnu demokraciju u odnosima roditelja i djece i ogromna ljubav, do te mjere da se prečesto osjećamo introvertirano u obitelji. Nekako ne dozvoljavamo drugima da sa strane prodiru unutra, jer se savršeno osjećamo iznutra. Taj način života je sigurno sina Zvonu doveo danas na pozornicu, čak je i kći je u glazbi, samo nije ambiciozna da ide na pozornicu. Supruga mi je menadžerica. Eto, došli smo do toga da sa svojih 78 mogu reći da sam jedna opaka konkurenciju Jaggeru. (smijeh)
No pjesme iz vaše samostalne karijera gotovo uopće ne sliče na pjesme Bijelog dugmeta, dok s druge strane skladbe Micka Jaggera sa samostalnih albuma vrlo sliče onome što rade Rolling Stonesi. U čemu je osnovna razlika?
Jagger je autor. On i Keith Richards uglavnom su radili sve, a kad su se malo odvojili, bilo je to jako slično. Pa i Keith Richards je imao svoje albume, sjajne albume, koji su bili lijepi privjesak na Stonese. To je isto radio i Jagger, ali oni su puno uspješniji jer su već autori. Ja sam se pomalo želio mjeriti s onima koji su živjeli glazbeni život sličan mom. Evo recimo Joe Cocker, pa nije on manje roker jer je pjevao ”N’oubliez jamais”, u kojoj se čuje čak i pariška harmonika.
Ne mogu pobjeći od toga da putem Božjeg dara, putem glasnica koje to rade, mogu biti spektakularno drukčiji nego što sam bio u Dugmetu. Ako je balada, to je balada, ja nju proživljavam kao baladu i jedino je tako mogu izreći. Je li u obliku bluesa ili rock balade, ona uvijek ostaje balada. I Rusove pjesme koje sam pjevao su sjajne, ali kada bi se samo malo zavrtio aranžman, bile bi jako slične pjesmama koje sam pjevao u Bijelom dugmetu. To su pjesme koje imaju lijepu strukturu i to je ono što me vodilo da sebi kažem u životu: ako si završio ovdje, ajde probaj napraviti nešto veliko i drukčije i pod svojim imenom. To je bio moj put kroz glazbu i rješenje koje sam predložio. Uspješno se vodim time već četrdeset godina.
Započeli ste diskografsku karijeru deset godina ranije u grupi Jutro s Goranom Bregovićem. Može li se reći da ste ga upravo vi otkrili u grupi Beštije?
Prevelike su riječi otkriti nekoga… Ali stjecajem okolnosti, gitaristu Beštija je za nastup toga dana usfalila gitara. Ja sam svirao u bendu Kodeksi i imao sam prekrasnoga crvenog Stratocastera. Kada su me zamolili da posudim gitaristu, rekao sam: „Nema problema, doći ću vam na nastup, samo da vas čujem“. I kada sam došao, oni su se formirali, stali na pozornicu i počeli svirati. Uočio sam Gorana kao basista, bio je drag i simpatičan dečko. Rekli su mi tamo ovi koji ga znaju, da taj bend Beštije svira i neke njegove pjesme. To me jako zaintrigiralo i rekao sam mu nakon svirke: „Ako budeš raspoložen i ako ti nije neugodno zbog dečkiju u tvom bendu, pozivam te na jednu kavicu u centru grada, u kafanu Park. Ja ću doći sa svojim solo-gitaristom, možda bih mu predložio da pređeš u moj bend.“ Kaže: „Dobro, doći ću, vidit ću!“ Došao je tamo i dogovorili smo se istog trenutka. On je poslao svojima poruku da neće više svirati s njima, mi smo poslali svom basistu poruku da ne svira više u bendu. Pjevao je i back vokale i tako je postao član benda. Velika je stvar bila da smo u taj lokalni, gradski bend u kojem smo svirali pet, šest godina, doveli Bregu. Bio je lijepo osvježenje. I naravno, nastavili smo biti treći, četvrti bend grada koji ima redovno svirke i koji ima svoju redovnu publiku.
Što se tiče njegova autorstva, zanimljivo je kako su neke pjesme iz repertoara Bijelog dugmeta zapravo objavljene već ranije u nečijoj drugoj interpretaciji. ”Ima neka tajna veza”, Sabina Varešanović, pa Jadranka Stojaković, ”Milovan” grupa Iver, ”Hop cup” je snimio Hamdija Ćustović, ”Loše vino”, najprije Zdravko Čolić pa tek onda Bijelo dugme. Ili pjesma Bisere Veletanlić ”Šta ću nano, dragi mi je ljut”, koja je postala ”Lipe cvatu, sve je isto ko i lani”. Je li to bilo strateški ili silom prilika?
Ne mislim ja da je to nešto važno za priču, to su glazbenički doživljaji. Brega je imao neku pjesmu, pozvalo se nekoga da je snimi, pa je kasnije shvatio: „Uh, bilo bi dobro da mi je to otpjevao Bebek“. Jer Goran nije bio autor koji je skladao na dnevnoj bazi. On je imao jednu svoju košaricu ili ladicu u koju je pisao svoje ideje i pamtio ih godinama. I zato ne čudi da smo ”Milovana” snimili 1976. godine u New Yorku, a pjesma je postojala i prije toga. Osim što je bio autor, na kraju krajeva, znao je gdje stisnut rukom, gdje potegnut, znao je gdje treba upotrijebiti tuđe ideje. Ne možeš ti s trinaest nota stalno nešto novo izmišljati. Napraviš neku varijantu, eventualno drugi aranžman ili nešto slično; i to je glazba. Ona postaje pravo autorsko djelu kada se verificira među publikom. Kada publika kaže „Vau“, tada znamo da je to dobra pjesma.
Prije toga pomalo vjerujemo, sumnjamo, eksperimentiramo, vježbamo… Mi smo na početku karijere kao Kodeksi, pa onda kao Bijelo dugme imali običaj da se nađemo na Skenderiji, tamo smo imali svoju prostoriju za probe i vježbali smo. Svaki dan se dolazilo na probu. Sjediti na probi bio nam je veći užitak nego sjediti u kafani. I tu se razvijala suradnja autora i benda. Naravno da smo mi jako pridonijeli kreiranju pjesama. Goran vjerojatno zna da ”Selma” ne bi bila onakva kakva je bila da nismo nas petorica sjedili i radili. Tako je morao odustati od tih svojih prvih izvođača koji su snimili njegove pjesme, jer je u nama imao bolju potporu. Dok je aktivno radio autorski, Goran nije nikad previše stvarao, ali uvijek je bio odličan.
Napisali ste pjesme za vaš prvi solo album Skoro da smo isti. Kakav odnos imate prema autorstvu?
Imam veliki kompleks. Prvo sam imao strah da to uopće ne mogu napraviti i da nisam za to rođen. Više sam vjerovao sebi kao glumcu, da sam ja taj koji interpretiram tekst drugog pisca jer ću ga bolje otpjevati nego bilo koji autor svoje pjesme. Bio sam i gitarist. Ali su mi oteli gitaru i rekli: „Šta će to tebi? Uzmi mikrofon i deri po publici!“ Mislim da upravo tu leži moja najveća zasluga u Dugmetu. Pomoć kreaciji Goranu, pomoć u izvođenju, koje ne može bez mene. A kada sam sebi rekao: „Pa ajde sada ti napiši“, e, to je bio veliki problem. Prvo, nisam znao tehniku pisanja. Ja sam inače naivac, nisam završio glazbene škole. I zato sam imao kompleks koga sam pothranjivao sâm. Kada je Goran otišao u vojsku, došlo je čak i vrijeme kada nisam imao niti probe s kim imati. Zato sam uzeo jedan mali kasetofon i uz gitaru probao prvo sklopiti neku pjesmu putem harmonije, dodajući joj ritam i to sam uspijevao napraviti. I na to sam probao tražiti mjesto gdje i kako bih mogao ubaciti neku melodiju. Nemam tehniku pisanja tekstova, nisam nadaren za to.
Imao sam na raspolaganju šest mjeseci, najavio sam Jugotonu da ću imati svoj samostalni projekt i onda sam stigao razmišljati o nekim pričama koje su se meni činile suvislim. Osnovni je uvjet bio da ne smiju sličiti na Bijelo dugme. Onu glazbu koju sam najbolje poznavao morao sam izvaditi van kao iskustvo koje ne smijem i ne mogu koristiti. Bilo je jako teško. Uspio sam složiti nekih pet-šest ideja, složiti pjesmu, a tu je bio i sastav koji me pratio na projektu. Realno uzevši, bio sam zadovoljan time što sam mogao reći da kompleks nije bio opravdan. Ne znam hoću li kroz život ponovno doći u neku priliku da skladam. Bilo je prilika, ali sam shvatio da pripadam u niz umjetnika i vokalista koji bolje interpretiraju tuđi rad nego da smisle i rade svoje. Uostalom, nisam ja jedini takav na svijetu, ni Joe Cocker nije radio svoje pjesme.
Možete li potvrditi da su Jutro/Bijelo dugme te Kodeksi/Novi kodeksi bili jedini rock-sastavi u kojima ste bili član, a oni kasniji – kao što su Armija B ili The Band – samo vaši prateći bendovi?
Da. Učestvovao sam u skupljanju Bijelog dugmeta i bio u bendu od prvog dana. Bio sam vokalni solist u bendu, ali sam dugo vremena bio i ritam gitarist. Ja sam se naučio da sam uvijek dio ekipe. I kada sam napuštao Dugme, znao sam da napuštam taj svoj stari običaj te da ću sada skupiti i imati svoj bend. Kada sam u travnju 1984. izašao iz Dugmeta, rekao sam da ubuduće moja pratnja mogu biti ne znam koji glazbenici, ali neće biti na mojoj razini. Ja sam iskusni glazbenik, frontmen, tumač, glumac. Oni su ipak uvijek za mene početnici. Jer sve što sam ja svladao – oni moraju ponoviti. Ja sam solist i to je bila moja težnja još iz doba kad sam napustio Bijelo dugme. Ideš sada tu, napravit ćeš nešto novo, probaj napraviti nešto dobro, ostani tamo gdje jesi i neka ime Bebek ide ispred, a ne ime grupe. Previše je znanja i iskustva u glavi, pa čak i ako je nedovoljno – dovoljno je dobro, nego da tražim pomoć pratećih glazbenika, posebno zbog toga što sam ja u godinama u kojima bih mogao, ne daj Bože, napravio vršnjački bend! (smijeh) Pa ja znam svoje kolege, pjevače koji nastupaju sjedeći, a čak su deset-dvadeset godina mlađi od mene.
Tifa i Alen Islamović ne nastupaju sjedeći, no njihove nastupe s Goranom Bregovićem pod brendom Bijelo dugme javnost ipak nije doživjela kao pravo Bijelo dugme, s obzirom na to da vi niste nastupali. Slažete li se?
To je dokaz da je Bijelo dugme sa mnom bio nesalomljiv brend. Osobno sam smatrao da je Goran trebao promijeniti ime novoj strukturi kad sam ja otišao. Tako je zaveo svijet da vječito uspoređuje pjevače. To mi je možda i pomoglo.
Je li nakon toga postojao bilo koji bend u kojem ste željeli pjevati?
Ne! Ja sam sukreirao Bijelo dugme. I kako onda ući u neki bend koji ima svoja pravila?