Rade Šerbedžija u Lisinskom: Okrepljujuće i inspirativno iskustvo

Rade Šerbedžija, naš hvaljeni glumac, održao je sa svojim bendom Zapadni kolodvor u zagrebačkom Lisinskom 17. listopada ugodnu večer ispunjenu poezijom i glazbom

Poseban gost večeri bio je Damir Urban / Foto: Dragutin Andrić

Dvosatni koncert Rade Šerbedžija je otvorio međimurskom narodnom pjesmom “Protuletje se otpira”, a nastavio s Husovom “Kasna jesen dolazi”, koja neodoljivo podsjeća na neke stare Balaševićeve, ali više zbog šarmantnog i naglašenog šuštavog Šerbedžijinog š i aranžmana harmonike i violine, nego zbog doista neke glazbene sličnosti. Upravo je po ovoj drugoj Husovoj skladbi “Eto pjesma” cijeli koncert dobio ime. I ona se pronašla na posljednjem Šerbedžijinom albumu Ne okreći se, sine objavljenom potkraj 2020.

Prepričavajući zgode s glazbenih natjecanja i opisujući Arsena u šlafroku koji na Šerbedžijino drugo osvojeno mjesto daje komentar “Zar samo?!”, gdje pritom Kićo ostaje najveći slavonski ljubimac, nasmijavao je publiku. Međutim, kroz ostalu poeziju mogla se naslutiti ona bol za zavičajem i potreba za pripadanjem svome mjestu. Lutanje i traganje u nekom trenutku prestaje zadovoljavati koliko god se trudili uživati u svemu dobrome što donose. Tako je, s čašom crnog vina u rukama, kazivanjem “Pijanstva” velikog srpskog pjesnika Vladislava Petkovića Disa izmamio smijeh već početnim stihovima “Ne marim da pijem / al’ sam pijan često”, ali i pljesak kad je pričao o vinu iz prijateljevog vinograda, iz okolice Knina, o vinu koje ispija s Hrvatima, Srbima i Bosancima, kako bi uspostavili, kako kaže, ravnotežu u vremenu i prostoru.

Štulićeva “Meni se dušo od tebe ne rastaje” u country aranžmanu već se nalazi u standardnom Radinom repertoaru, a s obzirom na to da mu se dogodilo i u Lisinskom, otkrio je kako gotovo na svakom drugom koncertu jednostavno zaboravi prvi stih.

Prvi gost večeri bio je hvaljeni slovenski kantautor Vlado Kreslin, kojeg je Šerbedžija upoznao početkom devedesetih. Uz zajedničku “Spominčice”, Kreslin je potom vrlo dojmljivo solo izveo “Tistu črnu kitaru”, pjesmu o svome ocu i gitari koju je kupio u Mariboru 1947. od svoje prve plaće. Kada se u muzičkim krugovima, među Ciganima, pročulo da je u Beltince stigao novi instrument, oni su ga toliko posuđivali da je postao gotovo mitski. Upravo je takva bila i Kreslinova izvedba u koju je unio svoju apsolutnu dušu. Mit o crnoj gitari odjekivao je dvoranom i zvučao zadivljujuće. Nažalost, cijeli dojam je umanjila sljedeća “S Mure na more Jadransko” koju u originalu izvodi s Nenom Belanom, a kojeg je vrlo dostojno na koncertu zamijenio Antun Stašić, violinist Zapadnog kolodvora, no ne zbog kvalitete, nego zbog posve kontrastne atmosfere.

I Vlado Kreslin je sa svojom črnom kitarom bio Radin gost / Foto: Dragutin Andrić

“Moju božićnu” Rade i njegova supruga Lenka napisali su u Londonu 1997. na Badnju večer, a posvetio ju je svojim prijateljima koji su na ovaj koncert stigli autobusom iz Petrinje, Gline i Banije, svim ljudima koji su izgubili krov nad glavom, dok su “Povratak ratnika” napisali 1991. u kuhinji svog ljubljanskog stana, kao odgovor i pobunu na stanje u državi, sinoć lijepo uklopljenu s “Bella Ciao”. Svoje su mjesto na repertoaru pronašli neizostavni hitovi “Barbara”, “Panonske trešnje” epske kvalitete, dok je snažna i strastvena izvedba pjesme “Ostala si uvijek ista” glazbeno demonstrirala vrhunsku vještinu u ponudi glazbenih stilova, žanrova i pjesama, istovremeno isporučujući prepoznatljiv i jedinstveni Radin zaštitni znak. S harmonikašom Marjanom Krajinom izveo je “Čekaj me”, sjetnu ljubavnu baladu ruskog pisca Konstantina Simonova.

Spontani pristup osigurao je svakoj pjesmi originalnost i smjelost koja se snažno osjećala. To se, naravno, postiže samo kroz povjerenje između glavnog izvođača i benda, a potvrda je talenta Šerbedžije i njegovih muzičara da svaka pjesma vješto balansira poznatost i kreativnost. Nije potrebno spominjati da Zapadni kolodvor vrhunski muzicira, no njihova svirka bila je veličanstvena. Instrumentalni dio, čardaš kojim su prepolovili koncert, izmamio je spontane aplauze, no publika nije mogla držati korak s njihovim accelerandom. Šerbedžijina reputacija kao jednog od najboljih domaćih glumaca je opravdana, cijeli je koncert bio prožet dozom teatralnosti, no pojedine su pjesme toliko iskakale i dirale kvalitetom jer je apsolutno uvukao publiku u priče koje je pripovijedao. Velikodušno, svoje središnje mjesto povremeno je prepustio svojim glazbenicima koji su ga dotad pratili nenametljivo, ali maestralno.

Drugi dio koncerta obilježila je “Do posljednjeg daha (Moja filmska)”, kao proces koji besprijekorno ilustrira upečatljivo iskustvo slušanja Šerbedžijinog nastupa. Promjena i oslobođenje koji se događaju u njegovim nostalgičnim okusima i razvučenim slogovima, preuzimajući filmske naznake za ponovljeni uzorak harmonike, oslanjajući se na vrlo žive slike.

Damir Urban bio je, očekivano, drugi gost. Pjesmu “Govorila je tako tiho, tiho, tiho” napisao je za Radin posljednji album i bila je sjajan uvod u njegovo gostovanje. Duet “Ni u tvome srcu” već su izveli na Urbanovom izvanrednom koncertu u zagrebačkoj Areni, a baš kao i Kreslin, izveo je još “Moju vodu” i “Iskru”. Iznenađenje je bila Radina “iskrica”, Lucija Šerbedžija, koja je potom simpatično izvela svoj singl iz 2012. “Pitaš gdje je moja ljubav”. Slomljeno srce i čista snaga poruke pjesme opipljivo se osjećala kroz Lucijin ponekad krhki, a ponekad otporni glas.

Specijalna gošća bila je Lucija Šebedžija / Foto: Dragutin Andrić

Bis je donio naslovnu pjesmu posljednjeg albuma, “Ne okreći se, sine” koju je Šerbedžija napisao svome sinu Danilu još 1989. godine, pjesmu epske kvalitete s osjećajem da stoji na ramenima generacija obiteljskih veza i priča, kao poruku mlađim generacijama da se ne okreću za svojim očevima i njihovim pričama, kao što su to radili njihovi očevi. I naravno, kultnu “Ne daj se, Ines”.

Kad se sluša Rade Šerbedžija, to je okrepljujuće i inspirativno iskustvo. Njegov zvuk je iskovan violinom i harmonikom, balkanskom romskom glazbom i, unatoč poznim godinama i umoru koji se osjeti u glasu, Šerbedžija ne odustaje. Tada neočekivano zagrmi, kao podsjetnik, da je umjetnik dosljedan sebi do kraja života, ukorijenjen u svome pozivu, kao glumac i poeta, i na usluzi svojoj publici.