Boris Štok će nastupiti na Dori s pjesmom “Can We Talk” i tako proširiti portfelj raznorodnih aktivnosti i suradnji

Na Dori će Boris Štok pokušati inozemni proboj / Foto: Ana Kanazir

Čak i da zanemarimo izgled, Boris Štok zvuči potpuno šmekerski. Uglađen i s mnogo ukusa, ovaj riječki glazbenik tako pristupa i stvaranju svoje glazbe, pazi na detalje i ostvaruje lijepe suradnje. Jesenas je objavio duet ”Kao nekada” s Terezom Kesovijom, koja je uvijek otvorena za iznenađujuće suradnje s mlađim autorima zbog kojih, mogla bih reći, dobije i neuobičajenu pažnju (Aljoša Šerić, Mayales, Let 3…). U studenom je nastupio pred punim zagrebačkim Petim kupeom, a 16. prosinca nastupio je u Hrvatskome kulturnom domu na Sušaku na božićnom gala koncertu.

Upoznala sam te kroz pjesmu ”Ti”, kada si još djelovao u Quasarru i čini mi se da je to bio taj neki breakthrough moment, iako si se vrlo vjerojatno glazbom bavio i prije te pjesme. Koliko je tada val pozitivnih reakcija bio gorivo za sav daljnji rad?

Ta je pjesma dala ogroman boost meni i bendu, prezentirala je i brendirala i mene i bend zvukom i stilom kod publike, medija i urednika. Svakako je pomoglo da je bila hit jer je otvorila mnoga vrata i omogućila nam da zasviramo diljem regije. Postavili smo ljestvicu, i autorski i zvukom. Šteta što nije bilo bookinga i adekvatnog menadžera ili PR-a da bolje materijaliziramo i dalje dobacimo, ali bili smo mladi, nezreli i nespremni za puno toga kao bend i pojedinci – učili smo. Sve je to put koji prolazimo kao glazbenici. No ostavilo je traga i neki utisak na scenu. Ja i danas sviram tu pjesmu na koncertima.

 Čini mi se da tek sazrijevanjem dolazimo do onog trenutka kada se možemo okrenuti za sobom i povezati točke, shvatiti zbog čega i na koji način radimo ovo što danas radimo. Zbog čega si ti danas ovakav glazbenik? Što je ono bitno što si proživio i shvatio kroz svoje glazbeno/umjetničko sazrijevanje, ono nešto što te vodi pri današnjim odlukama?

Mislim da je ovo prvi puta da me netko ovako nešto pitao, hvala lijepa. Puno puta sam pročitao frazu da smo svi skup dosadašnjih iskustava i odluka u životu, pa pretpostavljam da je tako i u glazbi. Kao kreativci, svi tražimo svoj senzibilitet i autorski potpis, a ja sam imao tu sreću da sam ga našao već s prvim objavljenim pjesmama. Imam tu baršunastu boju glasa baritona, koja je stilom i emocijom oblikovana pod utjecajem pjevača poput Bowieja, Buckleyja, Veddera, Sylviana, Cornella… Kada radim, uvijek volim pristupiti aranžmanu i produkciji na slojevit način, da sve bude harmonično i skladno, da ništa ne iskače i ne nameće se „sebično“, a glas koristim kao boju – dinamikom i melodijom – da naglasim emociju u pjesmi. Prošao sam faze bendova, dobre i loše odluke, egotripove i kompromise i sada uživam u solo karijeri radeći neopterećeno stilski, kako, kada i s kime god želim. Jako se ugodno osjećam u svojoj koži, ne zavidim nikome i puno sam zahvalan na svemu, a najviše prilici da snimam i sviram vlastitu glazbu, da ta moja glazbena priča traje i da je publika voli. Nastojim stalno otkrivati nove izazove, ne ponavljati se i uživati u svakom iskustvu.

Red nostalgije, red suvremenih songova: Boris Štok / Foto: Enora Paola

Kad sam slušala tvoju novu pjesmu koju izvodiš u duetu s Terezom Kesovijom, ”Kao nekad”, izazvala mi je osjećaj nostalgije i zazvučala mi je kao da je iz vremena stare škole ili kancone ili šansone. Čime si se ti vodio kad si je pisao?  

Istina, želio sam taj vintage talijanski i francuski zvuk sedamdesetih, aranžman na tragu ”Wild Is the Wind”, i mislim da smo ga dobili. Tereza je svojim glasom digla pjesmu i dala joj jednu novu dimenziju. Glasovima smo se super uklopili i jako sam zadovoljan kako je uspio moj izlet u vode šansone. Pjesma se jako svidjela urednicima i publici, pogotovo Terezinoj i onoj mainstream publici. Nadam se da ćemo je nekom prilikom izvesti zajedno. Imao sam gotov tekst, onako, pomalo nostalgičan na tragu Arsenovih, i melodiju cijele pjesme u glavi. Odmah sam čuo da je to duet. Darko Terlević i ja u studiju smo stavili harmonije na melodiju i sve je zazvučalo kako sam želio! Nazvao sam Terezu, njoj se sve jako svidjelo i uz nekoliko druženja sve smo brzo snimili. Imam tu privilegiju da sam snimio duete s dvije velike umjetnice ovih prostora – Josipom Lisac i Terezom Kesovijom – i to mi jako imponira.

Prolazila sam kroz tvoje pjesme u ZAMP-ovoj bazi autora i zapelo mi je za oko da na gotovo svima imaš barem jednog koautora. Kako izgleda tvoj proces pisanja pjesama i kada osjetiš tu potrebu da treba još netko uskočiti u taj proces?

Oduvijek sam volio interakciju s nekim kreativcem. Vjerujem da se tada otvaraju neke nove dimenzije i da ideja može odvesti u neke bolje i drugačije aspekte, što je uvijek dobro za pjesmu, dobiti tu drugačiju perspektivu. Tim više ako se dobro razumijemo u glazbenom smislu. Za početak, uđem u studio kad imam gotovu većinu teksta i melodije, ponekad i harmonije, te jasnu sliku kako bi trebalo zvučati, pa postavimo sve uz klavir i vokal. S obzirom na to da je moje teorijsko i sviračko znanje skromno, sve radim po sluhu, pa je suradnja u neku ruku i neophodna. U Quasarru smo Filip Frank i ja radili sve, a otkad imam solo karijeru, radim s Darkom Terlevićem, koji je izvrstan instrumentalist, a k tome i svira u bendu već jako dugo i odlično razumije što i kako želim u produkcijskom i aranžerskom smislu. Bez njega ništa ne bi zvučalo kako zvuči. Za miksanje i mastering zaslužan je Matej Zec. U posljednje vrijeme imam povremene „izlete“ s Antom Gelom, Matijom Dedićem i drugim virtuozima koje cijenim, ali to je više u interpretacijskom smislu, kao performeri.

Imaš li dojam da si dao baš sve od sebe kako bi bio na ovom mjestu gdje se sada nalaziš u svojoj glazbenoj karijeri ili se negdje još uvijek štediš, doziraš, odmjeravaš? Jesi li osoba koja igra na sve karte ili više ona koja igra na sigurno?

Na pozornici i u studiju uvijek sam davao cijelog sebe i bez kalkulacija usavršavao zanat s vremenom. Generalno gledajući, ne bih ništa mijenjao jer ovako u retrospektivi, danas sam jedna druga osoba, naravno. Ipak svi rastemo i mijenjamo se, to je zapravo jedina konstanta. Mislim da sam u počecima bio dosta rezerviran, propitivao jesu li ljudi s kojima radim oni pravi, je li to glazba koja mene prezentira i koliko je to zaista dobro. Kada dobiješ potvrde od publike, kolega glazbenika, urednika, nagrade,… I kako sazrijevaš, sve to ostaje iza tebe i prestaje te opterećivati. Većina tih dvojbi bila je vezana za kolektiv, bend, jer sam radio puno kompromisa kao glazbenik i privatno, vukao ljude u situacije i na mjesta gdje zapravo nisu htjeli biti, što je dovelo, u konačnici, do raspada benda. Ali sve je to OK i za ljude, tkogod je prošao bend zna o čemu pričam, nije to ništa novo. Danas radim puno više, dajem se jače i ne radim više kompromise. Kako u studiju, tako i na sceni. Snimam po tri spota godišnje, album svake dvije godine. Tu su i koncerti. Imam prilično jak tempo i jako me veseli to što uspijevam održati adrenalin. To nije nimalo jednostavno.

Što cijeniš kod osoba s kojima surađuješ?

Muzikalnost, odgovornost, produktivnost i ljudskost prije svega. Ne podnosim gubljenje vremena i dragocjene kreativne energije, nemam za to više živaca. Srećom, okružen sam odličnim ljudima i suradnicima koji su mi prije svega prijatelji, pa više nemam takvih situacija.

Boris Štok na rođendanu Radio Tvornice / Foto: Filip Bušić (Tvornica kulture)

Što ti je pomoglo razviti vlastiti stil?

Osobno nisam nikada o tome planski razmišljao, nekako sam pustio da glazba to odredi. Ponašanje na pozornici oduvijek mi je bilo prirodno, energija i pokreti… to ne možeš lažirati i vježbati, nisam to nikada radio. Izvođači koji su mene odgojili, poput Davea Gahana, Nicka Cavea, Iggyja Popa, ali i Roisin Murphy, Scotta Weilanda, Vana Morrisona..., sigurno su ostavili utjecaj, ali nikada nisam kopirao. Autorski potpis je, pak, potpuno autentična priča, to mora biti preslika tvoje osobnosti. Jedino što možeš jest promišljati kako nešto radiš i je li to dobro, odnosno jesi li spreman istraživati i izaći iz svoje zone komfora.

Na pozornici djeluješ prilično opušteno i dosta plešeš. Kada si prvi put osjetio da želiš zadržati nečiju pozornost svojim glazbenim djelovanjem?

Nisam nikada imao problema sa samopouzdanjem, a na pozornici puštam energiji i emociji da me ponesu… to mi je kao neka vrsta katarze. Sviram svoju glazbu, skupljam dragocjene lijepe trenutke s prijateljima na pozornici, publikom koja pjeva i pleše sa mnom… i sve nekako ima smisla, želiš da traje.

Na koji način održavaš svoju želju za razvijanjem glazbene karijere? Koliko promišljaš i planiraš razvijanje svoje karijere, a koliko stvari prepuštaš trenutku?

Nastojim imati kontinuitet rada u studiju i koncerata, stalno snimati novo pa me onda ponese ta energija i krenem planirati album. Jedno vodi drugome. S druge strane, dok radim pjesme, one pak odrede aranžmane, produkciju i stil pa zapravo više reagiram nego što planski pristupam radu.

S kojim se zabludama o glazbenicima susrećeš?

Kao i u životu, ljudi često imaju krivu percepciju o sebi i onome što rade. Nad puno stvari nemaš kontrolu, a za doći na scenu, da ti se pjesme puštaju na radiju, da ljudi kupe kartu i opstaneš s nekim pristojnim brojkama, k tome godinama…, za to se treba puno toga poklopiti. Rad nije dovoljan. Ne treba si predbacivati, ali treba stalno dizati ljestvicu, ustrajati i istraživati, najviše zbog sebe. To košta i novaca, i energije, i vremena, bez obzira na to što ljudi kažu, nije svatko spreman na to. Poetski rečeno, glazba je veliko putovanje, rad i upoznavanje sebe, i svatko ima svoju priču. Ovo nije utrka s nekim drugim i treba uživati što više. Barem ja na to tako gledam. Ne želim nikome govoriti što i kako da radi, ne volim pametovanje. Svatko zna najbolje za sebe što želi.

Neprestano na tragu matičnog benda Quassarr: Boris Štok / Foto: Tanja Kanazir

Od kojih se pjesama naježiš koliko su dobre? Vjerojatno ih ima dosta, ali, recimo, neke posljednje na koje si tako reagirao.

Puno sam slušao Cavea, grunge, dark muzike poput Dead Can Dancea, Björk, stvarno svašta. U zadnje vrijeme volim Paola Nutinija. Uvijek se vratim Depeche Modeu ili pak Marvinu Gayeu. Nedavno sam bio na koncertu grupe Jungle i bilo je odlično, ali volim i dobar pop žanr. U uhu mi je npr. ”Hold Me Closer” Cornelije Jakobs. Osobno, neke od najdražih pjesama su mi ”Familiar Feeling” ili ”Time Is Now” Molokoa, Bowiejeve ”China Girl”, ”Space Oddity” i puno drugih njegovih, cijeli album Violator Depeche Modea… Tko će se svega sjetiti! (smijeh)

Nekad ne možeš znati koja će pjesma biti velika, a koja neće. Kako kao autor utječeš na proces stvaranja, a da ne opteretiš i oštetiš pjesmu nekim svojim težnjama i ambicijama za potencijalnom velikom slušanošću kao rezultatom?

Imam već dovoljno iskustva pa zapravo već nakon što postavimo pjesmu uz klavir i krenemo raditi aranžman, znam trebamo li ići do kraja, to jest sviđa li mi se smjer u kojem ide ili ne. Dosta efikasno radim i odlučujem brzo jer želim kreativni trenutak očuvati „čistim“. Ono što možeš kontrolirati jest da napraviš dobru pjesmu i da ona zvuči najbolje što može u tom trenutku, da si spreman podijeliti je sa svijetom kao svoje „dijete“ i da stojiš iza nje. Sve dalje zapravo je izvan tvoje kontrole. Koliko će daleko pjesma dobaciti, pitanje je trenutka na tržištu, urednika, medija, publike, interneta i algoritama! (smijeh) Ipak živimo u doba digitalije…

Pjesma ”Kao nekada” ne nalazi se na tvom prošlom albumu 3 iz 2022. godine. Je li ona već najava novog? Jeste li započeli rad na njemu ili se još uvijek vodite singlom za singlom pa kamo vas odvede?

Album 3 izašao je samo na digitalnim platformama pa nije dobio traženu pozornost kao prethodni album Uvijek dio mene, koji je bio i nominiran za Porina. Pjesma s Terezom, ”Kao nekada”, izaći će na novom albumu koji planiram objaviti ove godine. Pjesme su snimljene, a radi se o minimalističkom albumu gostovanja meni dragih ljudi i muzičara poput Ante Gele, Matije Dedića, Elvisa Stanića, spomenute Tereze Kesovije, Ive Popeskića… Radi se o izvedbama mojih pjesama uz klavir ili gitaru i gudački kvartet, vrlo intimno i lijepo. Nešto smo Ante i ja pričali da bismo mogli i neku mini turneju ove godine uz, naravno, svirke s mojim bendom… vidjet ćemo što ću realizirati. Planova je puno, ali bitno da se radi, snima i gušta.