10
sij
2022
Kolumne

Umijeće pisanja pjesama

pisanje pjesama

/Unsplash

share

Podijeljena su mišljenja oko toga može li se naučiti pisati ili se dar pisanja stječe pukim rođenjem. Kada se umjetnik ujutro probudi, on ne zna je li baš ovo dan kad će napisati nešto što će ga obilježiti, nešto što će još nekome značiti mnogo toga. Kako onda nastaje dobra pjesma i kako pronaći prave riječi ili pravu glazbu?

Iskustvo pisanja “prave” pjesme

Istina je da nikad ne znaš kako će pjesma ispasti kada je kreneš pisati. Vjerujem da umjetnici nisu potpuno svjesni svojih dubina i onoga što u njima pliva, jer, da jesu, možda bi se uznemirili i obeshrabrili. Pisanje pjesama iznimno je intenzivno i intimno iskustvo. Svi ljudi proživljavaju iste osjećaje i ne treba otkriti baš sve u pjesmi kako bismo se s nekim povezali, ali ponekad čak i ono što se otkrije može djelovati poprilično osobno, a netko drugi svejedno može iskusiti isti osjećaj.

Petar Grašo izjavio je da bi se trudio napisati savršenu pjesmu kada bi je mogao zamisliti. U struji svijesti kroz koju umjetnik prolazi u trenutku pisanja, odvija se jedan paralelni svijet. Moj prijatelj, fotograf Frano Ožbolt, zna reći kako umjetnici u trenutku stvaranja prolaze kroz neku zamišljenu prešu, da se poput maslina cijede u svoj rad, u esenciju onoga što umjetnost jest. Papir to lovi, mikrofon to lovi, u tom trenutku umjetnik je medij, a pjesma kao da se sama želi napisati.

Pat Pattison je predavač na Bekeleeju, glazbenom koledžu u Bostonu, čija predavanja možete poslušati besplatno ili uz naknadu na platformi za online edukaciju. Kada govori o poznatim glazbenicima koji su prošli kroz ovo obrazovanje, neizostavan je John Mayer koji je još kroz ondašnje školovanje napisao svoj hit ”Your Body Is a Wonderland”. Za oko mi još zapinju i Diana Krall i Esperanza Spalding, također Grammyjem nagrađene glazbenice.

Osjećaj, talent ili zanat?

Jako je zanimljivo raščlaniti na tehničke dijelove jedan takav glorificirani proces poput pisanja pjesama, obratiti pozornost na prave riječi, staviti ih u pravi redoslijed kako bi odgovarale glazbi, paziti na rimu, naglaske, duljinu stihova, kompozicijske elemente, pronaći pravu formu pjesme i usmjeriti pažnju na protočnost. Poznato je da Nick Cave svakodnevno odlazi u svoj ured i piše, Leonard Cohen je godinama znao prepravljati pojedine pjesme, a i sam Arsen Dedić svoje je pisanje nazivao zanatom.

Na pisanje u Hrvatskoj usmjerio se Centar za kreativno pisanje (CeKaPe) koji kroz svoje programe pokušava dobiti osviještenost glasa svojih polaznika. Voditeljica suvremene poezije u CeKaPe-u, spisateljica Olja Savičević Ivančević, autorica stihova Oliverove ”Konfidence” ili pjesme Tedija Spalata ”Moje izgubljeno blago”, ima jasan stav o tome. Pisanje je vještina koja se može i mora učiti. Na radionicama se čita i piše i ne postoji drugi način na koji se uči pisati. Jednako je tako i sa slušanjem uglazbljenih pjesama. Pjesme se kritički slušaju. Nemoguće je naučiti talent, ali dobivanjem alata za pisanje, dobiva se i alat za kritičko čitanje i promišljanje teksta.

Kada onda znaš da imaš dobru pjesmu?

Nikad nećeš pogriješiti ako forma prati sadržaj. Porinom nagrađeni aranžer i producent Goran Kovačić nedavno je u emisiji Slavka Nedića Ljudi iz sjene govorio kako s godinama sve više pridaje važnost pjesmi, pogotovo tekstu. „Sve više uviđam da su pjesme koje su ostale postale evergreeni zbog svog teksta, a tek onda zbog izvođača i aranžmana. Pjesma je ta koja donosi sam sadržaj, ali ako je izvođač izvede s punom emocijom i svojim vokalom, a aranžer i producent dobro zapakiraju, naravno da će to biti još emotivnije.“

To potvrđuje i Gibonni. U razgovoru smo se dotakli ”Cesarice” koja je kruna njegova skladateljskog opusa, ali priznao je kako pjesma nikad ne bi postala toliko popularna da je on bio taj koji ju je otpjevao 1993. godine, unatoč kvaliteti koju pjesma posjeduje. Oliver je taj koji ju je učinio bezvremenskom.

Što je pjesnik htio reći?

Pisati za drugoga vrlo je izazovno i zahtjevno jer treba pronaći nečiji tuđi glas u svojem iskustvu, dobiti osjećaj koji je tako poznat, iskustvo koje je proživljeno, a da pritom izvođač zvuči iskreno i autentično. Kada autor pronađe tu savršenu dozu svih elemenata, pravi način da se istinski izrazi, pjesma postaje stvarna. Tu dolazi do izražaja jedna posebna vrlina – upornost. Raditi na pjesmi dok se ne pronađe, biti izložen i sirov, izvlačiti iz sebe nešto zatomljeno i pretvarati u poetsku ljepotu, to je jedno doista katarzično iskustvo.

Na kraju nije bitno što je pjesnik htio reći. Važno je što slušatelj čuje u pjesmi. Neke sam izvođače prestala slušati kada sam čitala o čemu su njihove pjesme jer su time umanjivali moje iskustvo slušanja i ono što su u meni te pjesme izazivale. Važno je što pjesma znači slušatelju, njegovo iskustvo slušanja i koje mu osjećaje budi, jer je autor ionako u pjesmi napisao ono što je trebao reći.

Izloženost kritici ono je što možda najviše sputava autore, ali pročitala sam izjavu Boba Dylana koju je dao za časopis American Songwriter. „Ne znam bih li razumio [svoje pjesme] da vjerujem svemu što su o njima napisali imbecili koji ne znaju ništa o pisanju pjesama. Uvijek sam govorio da su me mediji propagirali kao nekoga za koga se nikad nisam predstavljao – ‘glasnogovornika savjesti’. Mnoge moje pjesme definitivno su pogrešno protumačili ljudi koji nisu znali ništa bolje, a to traje i danas.”

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.

Moglo bi Vas zanimati