Matej Milošev svojim je violončelom obogatio zvuk brojnih glazbenika kod nas, a debitantski album U prolazu prije dvije godine okupio je zanimljive domaće glazbenike koji su otpjevali njegove pjesme

Posljednji singl “Krug” s tog albuma, gdje je ostvario suradnju s Dunjom Ercegović, posljednja dva mjeseca niže inozemne nagrade na festivalima zahvaljujući upečatljivom i kreativnom spotu redateljice Ivane Radić.

Milošev surađuje sa žanrovski različitim izvođačima / Foto: Matej Grgić

Na proljeće će Milošev s producentima Jerom Šešeljom i Tomislavom Šuškom objaviti svoj drugi album, a najavit će ga singl s Majom Posavec, kojim nastavlja tradiciju započetu na prvijencu.

Mnogi vjeruju da se od glazbe ne može živjeti i da je to konstantna borba. Što je tebe navelo da ideš u ovom glazbeničkom smjeru?

 Ja sam imao sreće, izborio sam se i zaradio svoje mjesto. Meni je tata bio kriv za sve. Govorio mi je „sine, super je svirati, ali najljepše od svega je stvarati!” Kad je bio živ, svirao je sve sa svime. Bio je i autor i solo gitarist Parnog valjka, prošao je puno toga u svom muzičkom životu. Dugo mi nije bilo jasno zašto to govori jer sam već tada svirao i s Balaševićem i s Oliverom, i nisam razumio što još moram više. Kad je iz mene izašla moja prva pjesma, za Luce i njezin prvi album, onda sam shvatio o čemu je govorio. Shvatio sam da je najljepše na svijetu stvarati stvari i jednom kad je krenulo, nikad više nije stalo! Drugi album završavam na istom valu svega što se tada počelo rađati. Osim tog autorskog, on je zaslužan i za pop-rock vode u kojima plivam već gotovo petnaest godina. Iako nikad nisam slušao klasiku, nije mi bilo teško cijelo glazbeno obrazovanje kroz osnovnu i srednju školu te akademiju. Dapače, imao sam tu sreću ili nesreću da sam vrlo rano shvatio da sam talentiran za to, teorija mi je bila pitka i normalna, prirodna, i stvarno mi nije bilo teško završiti akademiju i dobiti diplomu. Odrastao sam na hrpi starog rocka i bluesa, bilo mi je normalno stalno to slušati. Prva stvar koju sam otkrio za sebe bio je Sting, onda System of a Down, Rage Against the Machine, Norah Jones i sve nešto između. Tada sam shvatio da se ne želim baviti klasikom kao takvom nego ovime što danas radim. Srećom da sam diplomirao jer zbog te diplome imam posao u Komediji. Uz stalan posao, sve ovo mi dođe kao nekakav bonus.

Imaš li vremena baviti se tim ostalim uz probe kad si stalno zaposlen? Imam dojam da ako si vezan tako za neku instituciju, da se moraš uklopiti u njihov raspored.

Kazalište je uvijek alfa i omega. Ništa bez toga. Nije se jednom dogodilo da imam obvezu u kazalištu pa da ovo drugo nisam mogao dogovoriti. Ljepota tog posla je što je kazalište repertoarno, a mi u orkestru radimo samo ono što orkestar svira. Uz premijere bude hrpa probi i izvedbi predstava, ali zapravo imaš jako puno slobodnog vremena. Kao netko tko radi ovakve stvari, uživam u tom momentu slobode. Najzadovoljniji sam što sam si to omogućio.

Kad sam preslušavala tvoj aktualni EP, live session, primijetila sam da si ti sa svojim autorskim radom generacija koja dolazi iza bendova kao što su Pavel, Detour, Mayales, Vatra… Čini mi se da pratiš njihov smjer. Kad gledaš kako danas ljudi rade na sceni, kako ti vidiš svoju glazbu i gdje se smještaš? Kako vidiš razvijanje svoje karijere?

Ja to ne gledam tako. Čak i kad sam bio mali, kad sam išao na državna i međunarodna natjecanja s violončelom gdje je bila konkurencija, nikad me nije zanimalo kako drugi rade i čime se bave. Naravno da pratim scenu, okružen sam tim stvarima, pogotovo ove ljude koje si navela jer su mi to dragi prijatelji i obožavam mjuzu koju rade, ali ne uspoređujem se, čak ne ni zato što bježim od toga, nego zato što mi glava ne radi tako. Znam što želim i radim na tome da do toga dođem. Kako je netko drugi to napravio, to je njihova stvar. Znaš, želiš, hoćeš, uspiješ. Uvijek sam sretan zbog svih, ali ne uspoređujem to što ja sebi želim. Mislim da je svaki put drugačiji, svatko do svojih ciljeva dolazi na drugačiji način.

Matej Milošev stalno je zaposlen u kazalištu Komedija / Foto: Matej Grgić

Kako ti je izložiti se kroz ovaj projekt kao autor, a ne samo prateći glazbenik? Kako ti je bilo mijenjati mindset na to da si sad glavni, odgovoran i (pro)voditelj svoje ideje? Kako bi usporedio ta dva načina djelovanja?

Naravno, u startu je bilo puno komotnije ono na što sam navikao – da sam tu negdje, u sjeni, s nekim, uz nekoga. Uživao sam u spotlightu kad sam svirao solo na nečijem koncertu, dapače, to sam ja, to sve može. Taj prvi moment, taj switch, doista je bio najteži – iz toga da sam negdje jedan od do ovoga gdje sam sada ja. Jako mi je bilo čudno kad me je netko prvi put pitao za intervju. Bio sam izbezumljen i bilo mi je užasno neugodno. Nisam uspio spojiti sebe s tom osobom koja daje intervju, ali to je više moj problem. Zato postoji psihijatrija! Živjela moja psihijatrica! (smije se) Uglavnom, s vremenom se navikneš i postane ti jasno. Nažalost, to je jedini način da ovo što radim dođe do nekoga. Jasno mi je da se to treba predstavljati i stojim iza toga jer nema tko drugi, bez obzira na to što ne pjevam ništa. Kužim da se zbog toga zna dogoditi neki kratki spoj u komunikaciji gdje ljudima nije načelno nužno jasno da sve te pjesme potpisuje jedan čovjek. To je bila ideja od početka; tu moju slabost, nesigurnost i vokal koji ne postoji iskoristiti tako da napravim nešto drugačije i nazovem sve te divne ljude koji su mi gostovali na prvom albumu, a gostovat će i na drugom.

Okupio si zanimljivu i raznoliku ekipu na svom debitantskom albumu U prolazu: TBF, Jelenu Radan, Dunju Ercegović (Bad Daughter, Lovely Quinces), Maju Posavec, Luce, Aljošu i Antoniju Šerić (Pavel), Nenada Borgudana (Detour), Petra Beluhana (Mayales). Je li album dostigao tvoja očekivanja?

Reći ću da ih je premašio jer očekivanja nisam imao. U sve ovo ušao sam znajući da u meni postoji nešto što želim reći i znao sam da to želim napraviti najbolje što mogu s ljudima s kojima sam na kraju to i napravio.

Baš me zanima kako je bilo s TBF-om. Jesi li ti pisao rap dionice ili su to oni napravili?

Ipak poznajem svoje granice! Imao sam nevjerojatnu sreću raditi s hrpom ljudi i dobar dio onih koji su gostovali na albumu već su moji prijatelji s kojima sam već svirao, ali baš je TBF primjer gdje ih nisam znao. „Joj Saša, ovdje Matej, imam jednu pjesmu. Bi li možda poslušao…?” I prošlo je! Imamo sad super stvar zajedno i jako mi je slatko što je znao vrlo često u intervjuima govoriti da mu je to najdraža stvar koju je snimio. Na prvom su albumu svi tekstovi moji, kao i sva muzika, osim TBF-a, gdje je to Saša pisao, i naslovne “U prolazu”, koju je napisao Pero Beluhan iz Mayalesa. Postojali su neki tekst i melodija, ali on je intervenirao. Ni na ovom drugom albumu koji završavamo ne inzistiram da sve mora biti onako kako sam zamislio. Meni je ljepota najviše u tome što su uz mene Tomislav Šušak i Jere Šešelja, frendovi producenti koji već u startu s dekonstrukcijom i ponovnim sastavljanjem mojih tema u neke pjesme daju sebe i obogaćuju to onako kako ja to sigurno sâm ne bih znao niti osjetio. Tako ide i s gostima. Svatko dobije isti naputak: „Ovo je moja osnovna ideja melodije i teksta, vi imate potpunu slobodu napraviti s tim što god hoćete.”

Milošev u razgovoru s našom novinarkom Ivanom Lulić / Foto: Matej Grgić

Čini mi se da osjećajnost dosta možeš zamaskirati u glazbi, no kad napišeš vlastiti tekst, onda jako puno otkrivaš o sebi. Tada je prilično jasan način na koji razmišljaš. Kako razvijaš svoju izražajnost i izražavanje?

Kod mene je to vrlo jednostavno. I dalje ne znam kako to drugačije raditi od ovog kako sada radim. U svakom sam svom tekstu ja. Tu su sve nekakve faze mene koji u sebi nešto proživljava pa o tome pišem ili doživljava nešto izvana pa su to onda moje reakcije na to. Od toga se ne mogu odvojiti, i čak ni ne želim. Užasno mi je bilo prvi put kad sam napisao ”Riječi” za Luce. Ta je pjesma ultra osobna i baš me bilo strah.

Jesi li se uopće želio potpisati na tu pjesmu, da se zna da si to ti?

Ma lako za to! Bio je to onaj moment click-send, da netko drugi dobije to. I dalje mislim da je najveća sreća u mom životu bila ta što je reakcija odmah bila fantastična. Prvo, nisu znali da uopće pišem, a onda su rekli da je prekrasno. Na kraju je Luce snimila tu pjesmu i super je ispala. Kad se to poklopilo, onda sam se okuražio i odlučio nastaviti. Sad stvarno više ne mogu reći da mi smeta, niti gledam tako. Prihvatio sam da je to još jedan novi dio mene koji sam otkrio i lijepo mi je znati da možda netko negdje čuje moju pjesmu i prepozna nešto svoje u mom tekstu.

Kako gledaš na validaciju? Je li ti bitna? I što je onda potvrda tvog rada? Kako to da odmah ne vjeruješ sebi nego ti netko treba potvrditi da je pjesma sjajna?

To je sad jedna široka tema. Doslovno sam sebi najgori neprijatelj. Nekad točno u trenutku znaš da ovo vrijedi. Najčešće se to događa kad je ono najiskrenije, kad izađe u prvom valu. Pročitao tri dana ili tri mjeseca kasnije, i dalje je jednako jako. Onda znaš da je nešto dobro. S druge strane, ni prvi ni zadnji put, misliš da si nešto napisao, a onda idući dan to pročitaš i misliš si „šta je ovo?”, tako da mi u većini situacija ne treba netko drugi da mi kaže da je ovo loše, ali lijepo je čuti od nekoga da je nešto dobro. Taj prvi feedback dobivam od Šuška i Jere. Gradili smo odnos tako da je drugi album još iskreniji, prisniji, još više zajednički. Da se razumijemo, svi imamo ego, i drago mi je da sam s njima došao do tog momenta gdje ništa ne uzimam previše osobno, nego mi užasno puno znači. Ako to znaš dobro iskoristiti, onda možeš puno rasti i naučiti.

Što se validacije svih ostalih tiče, opet dolazimo do toga da ovo radim isključivo jer želim, zato što uživam, pogotovo u procesu, a onda i kad izbacim pjesmu ili album, da mogu reći da stojim iza toga i da sam ponosan. To je velika stvar sama po sebi. Sad, top ljestvica, nagrada i sve ostalo, jedan je potpuno drugi par rukava o kojem isto možemo pričati ako hoćeš! (smijeh)

Pa ajde! Videospot “Krug” u režiji Ivane Radić dobio je cijeli niz inozemnih nagrada na festivalima: Silver Award na Hollywood Independent Filmmakers Awards & Festivalu, Best Music Video na Gothamite Film Festivalu, na Indo-French International Film Festivalu, Rohip International Film Festivalu, Mokkho International Film Festival & Indie Cine Tube Awards, Best Animation Music Video na Rome Music Video Awards, Honorable Mention na Europe Music Video Awards i Varsity Film Expo, Staff Pick na 11th Around International Film Festivalu u Barceloni. Doista, zaredale su se nagrade!

Ne znam što da ti kažem. Imam dojam da ga ljudi ovdje ne doživljavaju. Jedan veliki dio mene je u blagoj nevjerici što to doma tako prolazi ispod radara. Ne bih rekao da je to nešto normalno, da je uobičajena stvar da nešto iz Hrvatske na bilo kojoj razini, uopće ne mora biti na umjetničkoj, postigne takav rezultat i da to ne znači nikome ništa. Uzmi sve moguće repke, bilo koji sport koji Hrvatska igra, čim netko nešto vani napravi, to je odmah nekakva vijest. Tako treba biti jer su ljudi zaradili i zaslužili. Da se razumijemo, nijedna od ovih navedenih nagrada nije moja – to sve ide na adresu Ivane Radić koja je napravila nevjerojatne stvari s ovim spotom. Ivana je ta koja je zaslužila sve. Ivana je ta koja je zamislila i napravila svojim rukama. To je njezina mašta, njezini sati i sati rada. Taj moment u kojem sam prvi put vidio spot bio je potpuno sulud. Znam što je stop animacija, to je krasna stvar, ali dobiti gotov proizvod na svoju pjesmu, wow. Odmah sam joj rekao da je to toliko suludo dobro da sam na svoju ruku prijavio spot na hrpu festivala. Taj sam tip, ako nešto vjeruješ, napravi! Mislim da vrijedi i da bi ga svi trebali vidjeti i nekako validirati. Ispada sam sam dobro nanjušio jer smo do sada osvojili jedanaest komada! Dio je iz Amerike, dio iz Indije, dio iz Europe. Još čekamo niz festivala, ušli smo u selekciju njih nekoliko. Siguran sam da nismo gotovi.

Spot za pjesmu “Krug” nastavlja skupljati nagrade po inozemnim festivalima / Foto: Matej Grgić

Bit će skroz ironično ako ne bude nominacija za Porin!

Ne znam koju riječ da upotrijebim, ali bilo bi mi potpuno neshvatljivo da imaš nešto domaće, mlado, friško, talentirano, sposobno, kao što je to Ivana i njezin spot, da to vani pobere ovakav uspjeh, i da vani ljudi prepoznaju taj uspjeh, rad i trud, a u životu je nisu vidjeli, i da ovdje prođe kao da se nikad nije dogodilo. Ako stvarno dođe do toga, ne znam što da kažem. Da se razumijemo, nikog ne napadam. Nije to osuda, nego ti neki ljudi imaju već toliko Porina. Što će im još jedan?

Nije stvar u njima. Stvar je u glasačkom tijelu koje nema vremena ili volje detaljno ispratiti scenu i onda glasati.

 Ma znam, tako je. Vraćamo se uvijek na isto. Isti broj ljudi glasa samo za one ljude koje prepoznaju po defaultu. Volio bih da sam u krivu, ali imam osjećaj da skoro pa nitko u tom glasačkom tijelu ne da si truda da stvarno prođe kroz sve nominacije u svakoj kategoriji, posluša, pogleda i izabere nešto što misli da je najbolje. Ne znam je li problem u sistemu ili nedostatku entuzijazma, ali mislim da je to glavni razlog zbog kojeg mi mlađi, koji se trudimo raditi nešto, vjerujemo u to, guramo i nekad se na glavu postavimo da napravimo ono što hoćemo, ništa ne možemo dobiti. Nitko nas ne shvaća ozbiljno. Nadam se da će ići nabolje, ali oni moraju sami shvatiti da nešto moraju napraviti. Kad podvučeš crtu, nisu nagrade najbitnija stvar na svijetu, ali lijepo je osjetiti da netko poštuje taj rad.

Zato su ili mladi bendovi ili kultni bendovi. Nema ništa između.

Ili si mlad ili te primijete tek nakon što dvadeset godina ne lupaš glavom o zid, dok ne dopreš na drugu stranu. Grozno mi je to reći. Recimo, sad se događa Rock&Off – super je inicijativa, super su ljudi, ali opet se sve više pretvara u Porin i nadam se da će se to ipak izbjeći. S druge strane, zašto oni nemaju nagradu za najbolji spot? To je jednako važan dio onoga što radimo, baš kao i najbolji album. Ljudi na spotove troše novce, vrijeme i trud. Ima maštovitih spotova. To je moj savjet i želja da Rock&Off uvede još ovu kategoriju.

Je li bilo krize drugog albuma? Singl “Tamo gdje te nema” najavio je novi materijal.

Baš kontra! Većina pita „kad prije?” U prolazu je izašao krajem 2021. i zapravo sam vrlo brzo nakupio pjesme te s Jerom i Tomislavom krenuo dalje. S drugim je čak sve lakše i ljepše. Mislim da su nam pjesme bolje. Ovaj smo album radili tako da nama osjećaj bude bolji i stvarno mislim da smo to postigli. Odmah smo inzistirali da radimo svaku pjesmu od temelja, i to sva trojica zajedno. Iako su moje pjesme, njihov je input puno veći nego na prethodnom albumu. Imamo taj moment igre od samog početka koji je nevjerojatno lijep. Tri sessiona smo imali kod Jereta u studiju u Zadru, a jedan u Parizu. Kao mala djeca smo – naučili smo točno tko je kakav, tako dobro funkcioniramo zajedno, toliko uživamo u tome što radimo da mislim da se to stvarno čuje u svemu ovome što će uskoro izaći.

Milošev je objasnio što je to šmek-pop / Foto: Matej Grgić

„Šmek-pop”? Je li to naslov novog albuma? Primijetila sam da se sve više provlači kroz tekstove u kojima se spominje tvoj rad!

 To je bio nekakav moj zajebantski odgovor na pitanje kakva je to muzika koju radim. Sad me svi pitaju o tom šmek-popu i urnebesno mi je! Cringe je grozan, ali to je moj cringe.

Osobne priče i dalje su početne točke tvojih pjesama. Dvojiš li ikad oko toga što ćeš otkriti i hoće li to biti previše, hoćeš li time možda povrijediti osobe koje su bile dijelom tvog iskustva, i kako rješavaš takve situacije, a da zadržiš svoj kredibilitet, svoj glas iskrenosti?

 Pa time da sam cijelo vrijeme iskren! Uvijek ću biti takav i stvarno to osjećam – želim da tako ostane. Što se tiče ovog prepoznavanja ljudi u pjesmama, volim si misliti sve dok mi netko ne kaže da sam u krivu, da to pišem tako da ako se stvarno netko razljuti jer se prepoznao, to je OK, ali stvarno ne opisujem tetovažu koju imaš ili pirs na uhu. Rekli su mi to u par navrata. Znam o čemu i o kome pišem, ali netko drugi će pročitati nešto svoje u tome. Volim si umisliti da to radim ljepše nego da upirem prstom.

Live Session EP dolazi kao međuizdanje. Gledaš li marketinški kako držati pažnju na svom radu?

 EP je došao najviše iz te neke naše želje da snimamo uživo. Odrastao sam na pozornici tako da je od početka bilo u planu da ćemo to negdje jednom odsvirati uživo. Taj nam je live session bio pokazna vježba da vidimo kako to možemo napraviti i kako to može zvučati.

Pokazna vježba s dvadeset ljudi?

 Ma više! Taj je dan bilo negdje tridesetak ljudi samo zbog toga. Bez svačije dobre volje ništa se od toga ne bi dogodilo. To je bio pothvat: pozvati sve ljude, pronaći smještaj da bi neki prespavali, da svi ti ljudi mogu i žele doći taj dan na snimanje. Puno je kockica trebalo sjesti na mjesto. Cijeli dan smo radili. Nevjerojatno sam ponosan na to jer zvuči i izgleda fantastično.

Da se vratim na pitanje, stvarno ne razmišljam što i kako s medijima, koju sliku dajem i postojim li u medijima. Kužim da se nešto mora događati pa da zato sjedimo na intervjuu. Lijepo je kad se netko zanima za tebe i tvoj rad i nikad to neću uzeti zdravo za gotovo jer je to privilegija.

Matej stvara predstavu za djecu i piše slikovnicu / Foto: Matej Grgić

Što ti je bitno da ljudi vežu za tebe? Koju poruku želiš poslati svojim radom? Jesi li ikad razmišljao o tome?

Nikad nisam razmišljao o tome kakvu poruku moja glazba šalje. Ako išta mogu reći, ako ste iskreni sami sa sobom i osjećate se kao da imate nešto za reći, uopće nije bitan medij u kojem to radiš, samo to reci. Hoćeš li šarati po zidu, komadu papira, raditi origami ili pisati pjesme, potpuno je svejedno. Ako nešto u tebi živi i želi izaći, pusti to van. Nemam ništa pametno za reći osim da budeš dobar sam prema sebi. Meni je pisanje najbolja terapija. Sve u životu postane lakše kad izgovoriš. Više nije u tebi, nego izvan tebe.

Odnedavno si dio i kazališne predstave namijenjene djeci. Kako to da ideš u tom smjeru?

Stvaram slikovnicu za djecu i upravo pišem predstavu za djecu. Prošlo ljeto mi se javila Buga Marija Šimić s kojom se znam iz glazbene škole Elly Bašić. Povezali smo se i kroz mjuzikl Ljepotica i zvijer, gdje ona igra Ljepoticu, a ja sviram u orkestru. Imala je ideju za predstavu za djecu koju je osmislila u kojoj je htjela čelo, a onda smo kroz probe prilagodili predstavu Što ćeš biti kad narasteš? koju smo sada već odigrali gotovo trideset puta. Shvatio sam koliko je kazalište za djecu svih uzrasta nevjerojatna stvar! Radio sam dvije godine u školi kao profesor i to je nevjerojatno zanimanje, ali mene isto tako užasno trošilo. Bilo mi je strašno stalo do svakog djeteta ponaosob i ako se stalno daješ u to, to te troši. Dođeš doma nakon cijelog dana u školi i s jedne strane srce ti je puno kao kuća, a s druge strane je užasno velika odgovornost. Kod kazališta i dalje postoji odgovornost, ali to je više igra. Iznenadila me ta ljepota neposrednog kontakta jer sam u sve ušao iz znatiželje. To mi je otvorilo cijeli novi svijet u glavi jer sam na ovoj predstavi sad potpisan i kao dramaturg. Toliko sam stvari imao za reći, osjetiti, da sam sad postao i dio autorskog tima. To je probudilo nešto u meni što ionako živi ovdje u meni zbog pisanja pjesama, a tranzicija na samo pisanje priče koja će postati predstava i slikovnica bila je nevjerojatno laka. Uskoro ću imati 33 godine i predivan mi je taj moment gdje sam sad u životu otkrio jedan potpuno novi svijet u kojem se vidim i želim zadržati. Uz sve to želim raditi i glazbu za predstave. Baš sam sretan što sam tu gdje jesam, kako sam tu i s kime sam okružen. Nije to sve samo od sebe, ali ima nešto i sreće.

Što bi možda još želio isprobati raditi?

Ovako, kao trio sa Šešeljom i Šuškom, volio bih stvarati nove pjesme, ali za druge izvođače.