Alka Vuica: „Voljela bih u Saboru štititi hrvatsku glazbu i autore te naš izričaj i jezik”

Alka Vuica je sa Zoranom Šerbedžijom Zokkom nedavno objavila zajednički album koji ima retro prizvuk. Njihova suradnja efektno djeluje i na pozornici, što su pokazali na zagrebačkoj promociji. O toj neuobičajenoj suradnji priča kantautorica koja se želi kandidirati za Sabor

Alka kaže da je uvijek bila ispred svog vremena i rušila stereotipe i tabue / Foto: Šime Eškinja

Zajednički album Alke Vuice i Zorana Šerbedžije Zokka predstavlja veliko iznenađenje za poznavatelje njihove glazbe. Kolekcija neupitno radiofoničnih pjesama zapravo je nostalgični spomenar na glazbenu aromu osamdesetih, što prilično odudara od etno dance napjeva po kojima je Alka Vuica postala prepoznatljiva u svojoj vokalnoj karijeri.

Upravo o stvaranju tog albuma razgovaramo s kantautoricom koja je nedavno iskazala i svoje političke aspiracije.

Vrijeme za nas iznenađujući je povratak u sound osamdesetih. Kako si odlučila prionuti na klasični AOR pop-rock? U kojoj mjeri je Zokk utjecao na tu odluku? Zašto ovakav album nisi napravila početkom karijere?

Ovo je zajednički projekt Zorana i mene. Ne bih mogla bez njega tako zvučati. Možda zato i nisam ranije napravila tako nešto. Baš mi je žao jer bih puno više uživala da nisam morala raditi kompromise.

Što je povezalo tebe i Zokka? Je li album plod vaše slučajne suradnje ili ste baš zamišljali takav album?

Sasvim slučajno. Upoznali smo se prije par godina u Sarajevu i odmah kliknuli. Zokk mi je odsvirao neke svoje pjesme. On inače stvara na engleskom jeziku i meni su se pjesme skroz glazbeno svidjele. Odlučili smo da ja napravim neke tekstove za melodije koje mi se sviđaju i da pokušamo napraviti album. Tako je krenulo… Zokk je došao u Zagreb i snimili smo sve kod nas u kućnom studiju. Snimao nas je moj sin Arian, a kasnije smo miksali kod Skansija… Bubnjeve su odsvirali Dražen Sholz i Dado Marinković, Hrvoje Grčević i Zokk su svirali bas, gitare Zokk, a klavijature Fedor Boić. Jadranka Krištof otpjevala je prateće vokale i tako je album malo-pomalo dobio oblik.

S obzirom na svoje brojne suradnje, sigurno si mogla birati koga ćeš zvati da oplemeni album. Ipak, broj suradnika nije velik, a samo je Neno Belan vokalno uskočio. Na koji način si odabrala ljude koji su svirali na albumu?

Ja sam jako željela da Bare otpjeva sa mnom “Satelite”, ali to se na kraju nije dogodilo. Ni sama ne znam zašto, valjda mu pjesma nije legla do kraja… Massimo je isto dolazio dok smo snimali i trebali smo zajedno otpjevati jednu maestralnu Zoranovu pjesmu, “Black Bird”. Ali onda nas je prvo zaustavila pandemija pa se Max razbolio. I eto…

Zoran Šerbedžija Zokk i Alka Vuica u neobičnoj glazbenoj kombinaciji / Foto: Šime Eškinja

U kojoj mjeri je ovo Zokkov album, a u kojoj mjeri je tvoj? Što je on dobio njime, a što ti?

Pa još nismo dobili ništa osim užitka zajedničkog stvaranja, ali imamo sjajan band i nadamo se nekim dobrim svirkama.

Hoćeš li razvijati dvije vokalne karijere, jednu s tvojim poznatim repertoarom, a drugu sa Zokkom ili će se nove pjesme uklapati u tvoj repertoar, a i obratno?

Jako je teško izaći pred ljude i ne odsvirati neke moje velike hitove. Vidjelo se to i na promociji. Ljudi su na kraju opet vikali “Laži me”. Napravit ćemo da malo drukčije zvuče i svirat ćemo i hitove.

Osim covera pjesme Josipe Lisac za koji si ti pisala tekst, jesu li ostali tekstovi novijeg datuma ili si ih ranije napisala i čuvala baš za ovakvo izdanje?

Ne, svi su tekstovi nastali u hodu stvaranja albuma.

Zašto si odabrala baš cover Josipe Lisac? 

Tekst pjesme “Danas sam luda” nastao je za moj album i bio je pospremljen u ladici dok jednog dana Karlo nije krenuo svirati neku melodiju, a ja pjevušiti tekst. Pitao me što je to, a ja sam rekla da je to tekst koji čuvam za sebe. Inzistirao je da odjurim kući po tekst i platio mi taxi da požurim. I dok je Josipa spremala ručak, mi smo u radnoj sobi uz klavir složili stvar “Danas sam luda”. Kako je na albumu Boginja bilo previše balada, zaključili smo svi zajedno da nedostaje brza pjesma. Vrlo rado sam ustupila taj tekst Josipi. Ali uvijek sam ga htjela otpjevati, jer je baš autobiografski i baš govori o meni i mom svojevrsnom ludilu.

Na albumu su trebali pjevati Bare i Massimo, ali Alki se želje nisu ostvarile / Foto: Šime Eškinja

Nisi objavila novi album niz godina. Je li Vrijeme za nas novi početak?

Nisam bila neaktivna, ja stalno izbacujem singlove i pišem i za sebe i za druge. Možda nije bilo tako velikog hita kao “Laži me”, ali bila je tu “Ženska posada”, ”Luđakinja”, ”Palmižana”, ”Presidente”…

Zatekli smo te na listi jedne stranke. Zašto si zakoračila u politiku i što ćeš raditi budeš li odabrana?

Voljela bih se u Saboru upravo pozabaviti donošenjem nekih zakona koji bi štitili hrvatsku glazbu i autore te naš izričaj i jezik. Ima tu puno neriješenih pitanja oko autorskih i internetskih prava, oko obveze vrćenja hrvatske glazbe na radio postajama i TV postajama… A da ne govorim da su žene u podređenom položaju i da nam je društvo sve zatucanije. Uvijek sam rušila stereotipe i tabue i bila ispred svog vremena. Dojadilo mi je samo kritizirati i gledati, hoću djelovati – kad već imam ime i prezime!