Daniel Popović u tri poglavlja

Tek što smo zaboravili prosinac počela je groznica eurovizijske večeri. Dok traje, prisjetit ćemo se glazbenog putovanja najvećeg autsajdera i underdoga u povijest regionalnih priprema za voljenu manifestaciju. I, ne, njegovo ime nije Marko Purišić, već Daniel Popović

Eurovizijska priča Daniela Popovića nije toliko drugačija od legende o Baby Lasagni. Iako se čini da se takve priče dogode samo jednom u životu, čini se da ih možemo očekivati i svakih četrdeset godina.

Mladi Daniel se na natjecanje 1983. godine prijavio s autorskom skladbom za koju je tekst napisao Mario Mihaljević, a čiji je aranžman složio Mato Došen. Tada je već živio u Zagrebu, ali se natjecao kao predstavnik TV Titograd. Od posljednjeg uspješnog plasmana SFRJ na tom natjecanju prošlo je dvadeset godina. Možda već znate da su Danielu tada glavna konkurencija bili, ni manje ni više, nego Mišo Kovač kao predstavnik TV Zagreb i Lepa Brena kao beogradska uzdanica.

Manje je poznato to da je “Džuli” nakon uvjerljive pobjede u Novom Sadu prozvana plagijatom, što se dogodilo i našem viceprvaku prošle godine. Zanimljiva crtica o kćerima Kornelija Kovača, autora Brenine pjesme, svjedoči o tome da su i tog puta pobjedničku pjesmu prva namirisala – djeca. Mladi Daniel suzdržano je reagirao na uvrede starijih kolega i sa suradnicima pripremio scenski nastup bez pomoći JRT-a, koji nije vjerovao u dobar plasman i nije htio ulagati u njega. No sve se promijenilo nakon što je u Münchenu osvojio četvrto mjesto i postao moralni pobjednik tog izdanja Eurosonga. Kod kuće je dočekan kao junak.

Ako vam to samo po sebi ne zvuči poznato, vrijedi napomenuti da je Popović iza sebe u tom trenutku imao dugogodišnje glazbeno iskustvo. Svirao je gitaru u nekoliko bendova, pjevao prateće vokale, skladao, pa čak i samostalno objavio LP Bio sam naivan. Ipak, njegovo ime bilo je novo i svi su htjeli komad tog kolača za kojim su se pomamili i Nijemci i Skandinavci. Riva je na Eurosongu pobijedila 1989. ali “Džuli” je ostala daleko najuspješniji eurovizijski hit koji je Jugoslavija ikad proizvela, dok je Daniel ostao Jugotonov najprodavaniji individualni projekt.

No sa sjajem koji nose svjetska slava i velike brojke dolazi i spoznaja da se takav uspjeh ne može održati bez podrške velike mašinerije. Zbog toga je ostatak Danielove karijere ipak ostao u sjeni tog ljetnog sna, a Jugoslavija je nagodinu na Euroviziju poslala još jedan tradicionalni promašaj.

AUTORSKI KLJUČ

Daniel Popović, pravim imenom Milan, rođen je 1955. godine u Titogradu (Podgorici), glavnom gradu Crne Gore. Otac mu je bio liječnik pedijatar, a majka pijanistica rođena u Belgiji. U tu je kraljevinu njegov djed Đuro doselio nakon ukinuća crnogorske države tijekom Prvog svjetskog rata, a kući se vratio s bakom Mathildom i četirima kćerima. Daniel je bio treće i najmlađe dijete u obitelji, uz starijeg brata i sestru. Iz djetinjstva pamti ljetne večeri pored klavira, majku koja pjeva francuske šansone i zvuke glazbe s terase hotela Crna Gora.

Već kao dvanaestogodišnjak Daniel je pjevao pred strancima u jednoj nikšićkoj kavani, a kada je prvi put u ruke uzeo gitaru, znao je da je našao suputnika za cijeli život. Da vježbanjem gitare ne bi ometao ukućane, odlučio je u podrumu svoje zgrade napraviti studio. Taj studio prerastao je u prvi neslužbeni klub u Podgorici, a ime je dobio po Franciscu Tárregi, španjolskom skladatelju i klasičnom gitaristu kasnog romantičnog razdoblja.

Početkom Danielove karijere smatra se njegov debitantski nastup na festivalu Titogradsko proljeće 1972. godine, kada je s nepunih sedamnaest godina odnio prvo mjesto za interpretaciju i svoju autorsku skladbu “Plači”. Uslijedili su nastupi na drugim festivalima, a samo tri godine kasnije debitirao je na jugoslavenskom izboru za Pjesmu Eurovizije s pjesmom “Dječak kao da vijek ima”, ne probivši se u finale.

Sljedeće godine na istom je izboru nastupio kao član sastava Entuzijasti, s pjesmom Tončija Petrovića “Kotorskim ulicama”. S bokeljskim trubadurima otišao je na svoju prvu veliku turneju po SSSR-u, u koji se u ovoj fazi karijere više puta vraćao, uglavnom prateći starije kolege. U to vrijeme Daniel je stekao reputaciju izvrsnog vokalista i gitarista te bio tražen u brojnim sastavima diljem Jugoslavije. No za svoje sjedište odabrao je Zagreb.

„Vježbao sam gitaru deset sati na dan i tražili su me gotovo svi zagrebački bendovi jer sam mogao zamijeniti dva čovjeka“, više se puta prisjetio Daniel, koji je kratko svirao u Srebrnim krilima, a zatim s grupom More, te u pratećoj grupi Meri Cetinić.

Godine 1982. glas o Danielu stigao je i do velike institucije naše zabavne glazbe – Đorđa Novkovića, koji ga je u TV emisiji Sve bilo je muzika te godine predstavio kao svoj novi projekt. Daniel je u emisiji izveo tankoćutni splet triju pjesama: “Jesse”, Roberte Flack, “Tu semplicità” talijanske grupe Matia Bazar i “Voljenu ženu”, svoj prvi singl.

Zatvorenih očiju, uz nježni falset i s klasičnom gitarom u ruci Daniel je u tu zabavnu emisiju unio duh akustičnih, suptilnih i tihih sedamdesetih. Publici se predstavio kao pjevač tužnih ljubavnih pjesama. Novkovićeva je ideja bila da Milan uzme umjetničko ime, koje je on odabrao sam, u spomen na voljenog djeda, majčina oca koji je u Belgiji promijenio ime iz Đuro u Daniel.

Te 1982. godine Daniel je pjevao na Zagrebfestu i snimio debitantski album Bio sam naivan, koji je reklamiran kao country odnosno rockabilly na yu način. Iako je većinu pjesama na albumu potpisao Novković (s tekstopiscem Željkom Pavičićem), na njemu su se našle i dvije Danielove skladbe: “Ti si moja sretna zvijezda” i “Srce je lažov loš”. Nakon što je album snimljen otišao je na još jednu turneju po SSSR-u s VIS-om Grešnici, da bi po povratku u Zagreb na poziv Slobodana Bučevca poslao jednu svoju pjesmu na izbor za Pjesmu Eurovizije. Ostalo je, kako kažu, povijest.

„Nakon iznenađenja i otvorenog sumnjičenja – i prema njemu i prema kompoziciji “Džuli” koju su mnogi odmah po završetku izbornog natjecanja proglasili plagijatom – Daniel Popović odjednom je za mnoge poslije Pjesme Eurovizije postao „naš Daniel“, a skladba “Džuli” vrti se na svim radio-valovima, u prodavaonicama gramofonskim ploča, preko razglasa u robnim kućama, u radnim organizacijama i domovima takvom žestinom i učestalošću kakva se ne pamti“, zabilježio je Večernji list u travnju 1983. (br. 7283).

Album Bio sam naivan, koji je objavljen u jesen 1982, prepakiran je i s novom naslovnicom, te “Džuli” kao prvom pjesmom ponovno izašao u proljeće 1983. Taj LP prodan je u više od milijun primjeraka, a da bi se tiskao u potrebnoj tiraži svi su drugi Jugotonovi projekti privremeno stopirani. Navodno je svatko kupovao najmanje po dva LP-a ili dvije kasete, po jednu za rezervu.

“Džuli” je prepjevana na desetak jezika, a Daniela je povela na put oko svijeta i njegovo ime upisala na ondašnje europske top ljestvice prodaje singlova uz imena kao što su Michael Jackson, David Bowie, Shakin’ Stevens, Eurythmics, The Police, Spandau Ballet, itd. Najviši plasman imao je u Belgiji i Austriji, a najdulje se zadržao na njemačkim top-ljestvicama. Zanimljivo, austrijski žiri bio je jedan od samo dva žirija koji su Danielu dali jedinicu na natjecanju, dok je on od ostalih žirija dobio čak pet dvanaestica. Za usporedbu, pobjednička pjesma imala ih je šest, a drugoplasirana samo dvije.

Danielova “Džuli” se dan-danas smatra jednim od najvećih hitova u povijesti Eurovizije, bez obzira na to što nije pobijedila. Stoga ne čudi da je upravo Daniel bio prvi izbor za pjesmu “Neverending Story” iz istoimenog filma. No ta informacija do njega je stigla prekasno i pjesmu je otpjevao Limahl iz engleske grupe Kajagoogoo. Prema Popoviću, mnogim nesporazumima i propuštenim prilikama kumovalo je to što on iza sebe nije imao ekipu koja bi radila u njegovom, odnosno zajedničkom interesu.

Kad se na rasporedu našlo snimanje albuma za njemačko tržište, došlo je do prekida suradnje s Novkovićem. Naime norveški producent Arve Sigvaldsen imao je primjedbu na tekst jedne Novkovićeve pjesme, koju on nije htio uvažiti, iako je posljedica bio prekid suradnje s njemačkom izdavačkom kućom Ariola. Zato je Danielov drugi album Suze i smijeh snimljen u Oslu. Imao je i svoju englesku inačicu, a sve originalne pjesme na njemu su Danielove.

Premda se stilski oslanjao na “Džuli”, s dominantnim rockabilly zvukom i pjesmama koje su nosile ženska imena (Maria, Šila, Josephine, Marinela, Anđela), pojedini trenuci albuma uvjerljivo su opravdali povjerenje koje je ime Daniel Popović nosilo tih godina. Napominjući da sve albume voli podjednako, Daniel je ipak izdvojio ovaj album kao svoj omiljeni.

Iako je Popović osamdesetih nastavio samouvjereno graditi svoju karijeru, prekid suradnje s igračima poput Novkovića donio je i neke neželjene posljedice. Iz Jugotona su prema Europi krenule glasine o neprofesionalnosti i nepouzdanosti mladog umjetnika, a Daniel dokaze o tome namjerava iznijeti u svojoj biografiji na kojoj trenutačno radi. Tome usprkos, Daniel Novkovića i dalje ističe kao jednog od svojih najvažnijih mentora.

Popovićev treći album Tina i Marina bio je skrojen prema ukusu tadašnje tinejdžerske publike. Na njemu je sve bilo prožeto nevinim šarmom i slatkoćom, ali i modernim prizvukom. Glazbu i aranžmane radio je Daniel, a većinu tekstova napisao Pavičić. Na sljedećim albumima Dušu je moju uzela i Slomljeno srce tekstove su za njega pisali Marina Tucaković, Stevo Cvikić i Zrinko Tutić, koji potpisuje i neke skladbe. Na tim je albumima vidljiv tematski zaokret – od tinejdžerskog ushita oko djevojaka prema ljubavnim patnjama vezanim uz jednu ženu.

No značajniji stilski zaokret donosi tek album iz 1989. Što sam ti srećo kriv. Nakon EUforije, Daniel je stvaralački uplovio u mirnije vode, što je osjetno u svakom tonu i harmoniji tog albuma, koji nosi profinjeni kafanski štih, obogaćen utjecajima starogradske i narodne glazbe. Taj pomalo neočekivani, ali dojmljiv iskorak svjedoči o Danielovoj glazbenoj prilagodljivosti.

Na Što sam ti srećo kriv Daniel je surađivao s Pavičićem i mladom Alkom Vuicom. Na tom se albumu nalazi pjesma “Montenegro”, poznata kao “Laku noć, Montenegro”, koja je tri godine kasnije prepjevana u narodnu budnicu. To je prva od četiri pjesme koje je Daniel posvetio Crnoj Gori, a nastala je iz čežnje prema domovini, a nakon prve posjete njegova oca. Te 1989. Daniel je sa svojom eurovizijskom suparnicom Lepom Brenom snimio i zadnji krik bratstva i jedinstva, nezaboravnu pjesmu i spot “Jugoslovenka”.

Popovićev sedmi album Ma daj, obuci levisice iz 1991. godine, nazvan po pjesmi koja je Daniela zamalo vratila na Eurosong, označio je povratak njegovom starom imidžu, rockabillyju i kožnoj jakni. Na Jugoviziji je nastupio s ekipom u kojoj su, između ostalih, bile Ivona Brnelić, miss Jugoslavije koja je kasnije plesala s Tinom Turner i Davorka Ručević Kasandra. No u tom su razdoblju stvari za Daniela, kao u pjesmi Bruce Springsteena koju je prepjevao na tom albumu, krenule prema dolje.

Iako je i dalje bio tražen izvođač, posebno na sjeveru Europe, te radio ne samo na svom, nego i na novim projektima koji će uskoro nositi etiketu „crodance“, stihovi iz pjesme “Montenegro” – „mirno spavaj, zemljo draga, za me nigdje mjesta nema“ – više nego ikad odražavali su njegov položaj u tadašnjoj državi čije se veliko glazbeno tržište polako, ali sigurno raspadalo.

Daniel se mladenačkim trendovima devedesetih, kao što su dance i zvuk ondašnjih boy bendova, nije okrenuo iz ekonomskih ili drugih razloga. Učinio je to jer je osjetio da je trenutak za takav glazbeni iskorak. Da je bio na pravom tragu, potvrđuju njegovi hitovi poput Mineinog “Good boya” i Velinine “Sherry”.

U to je vrijeme počeo pisati tekstove za vlastite pjesme, otvorio vlastiti studio i postao kantautor kojeg su za suradnika htjele mnoge mlade nade i izgubljeni glasovi. Radio je pojedinačne skladbe, ali i cijele projekte. Prateće vokale na albumu Danceland pjevale su mu buduće Divasice, sestre Ivana i Marija Husar. Surađivao je sa Željkom Bebekom, Severinom, Jasnom Zlokić, Sandijem Cenovom, Jasminom Stavrosom, Ivanom Zakom, Nives Celzijus, etc. Ipak, kao pjevač, devedesetih je prividno nestao.

“Kao da ne postojim”, pjesma s istoimenog albuma iz 1999., nije odjeknula u svoje vrijeme, ali je u međuvremenu zaživjela kao savršeni refren za ispraćaj duge noći. Ona je Danielu privukla publiku koja nikad ne bi pala na blještavilo i razigranost jedne “Džuli”. Unijevši u domaću pop glazbu dramatičnost svojstvenu operi, Daniel je sa svojim kontratenorskim akrobacijama postao meme prije nego što smo za to imali termin.

Inače, ta je pjesma prepjev francuske šansone “SOS d’un terrien en détresse”, koju su 1978. za rock operu Starmania napravili Michel Berger i Luc Plamondon. Upadljivi raspon od dvije i pol oktave nadahnut je rijetkim vokalnim sposobnostima pjevača Daniela Balavoinea.

Godine 1999. Popović je objavio i album Vatra ljubavi, da bi zatim na neko vrijeme potpuno nestao sa scene. Na prijelazu tisućljeća njegov je privatni život postao znatno zanimljiviji javnosti od njegove glazbe.

Zbog optužbi za obiteljsko nasilje preselio je u Sloveniju, gdje sa svojom četvrtom suprugom živi posljednjih dvadesetak godina. Bile te optužbe utemeljene ili ne, jasno je da je etiketa nasilnika ozbiljno narušila njegovu reputaciju, zasjenivši čak i navodne dugove te druge pravne probleme. Izjava „nisam nasilan, ali je znao poneki šamar da mi se zalomi“ pokazala se kobnom za njegov imidž.

Nakon dugogodišnje diskografske pauze i sudjelovanja u nekoliko reality showova Daniel je 2013. objavio album Fantazija, na kojem je potpisao sve od skladbi do završnog miksa.

Pedesetu obljetnicu svoje profesionalne karijere obilježio je 2022. godine a singlom “Tijesan kaput” najavio je svoj dvanaesti studijski album. „Ovaj album osmišljen je kao kruna moje karijere, glazbeno i životno zrelog umjetnika“, rekao je nedavno za Večernji list.

DANIEL POPOVIĆ U BROJEVIMA

Prvi jugoslavenski pop pjevač u kožnoj jakni iza sebe ima više od pedeset godina karijere, jedanaest studijskih izdanja i dvjestotinjak skladbi. Još 1989. godine diplomirao je klasičnu gitaru na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, da bi 2000. ondje magistrirao na odjelu za kompoziciju i aranžiranje.

Eurovizija je na više načina obilježila njegov život. Kao izvođač, bio u konkurenciji za Eurosong više puta: 1975., 1976., 1983., 1984. (“Marija”), 1986. (“Peggy Sue”), 1987. (duet “Oprosti mi” s pipi djevojkom Anom Sasso) i 1991. kada je na Jugoviziji završio drugi iza Bebi Dol i pjesme “Brazil”.

Na prvom legitimnom hrvatskom natjecanju za pjesmu Eurovizije njegovu skladbu “Ispod zvjezdica” izveo je Davor Borno. Danielov pečat na toj izvedbi je očit, iako je kao skladateljica na Dori potpisana obiteljska prijateljica Mirjana Kralj. Novu priliku dobio je s Mineom i pjesmom “Good Boy”. I tada je njegovo ime izostavljeno iz prijave, a pjesma je osvojila visoko osmo mjesto na Dori 1995. godine i lansirala karijeru mlade Zagrepčanke.

Iako se na Eurosong nije vratio, Daniela su često pitali za savjet kad je to natjecanje u pitanju. Njegova uputa iz devedesetih dobro zvuči i danas: domaća pjesma za Eurosong mora biti brza. „Prednost brze pjesme jest u tome što se u tri minute, koliko imate na sceni, možete poslužiti nekim gegom i osvojiti publiku i žiri, te tako potisnuti u drugi plan jezičnu barijeru, koja je uglavnom razlog za loš plasman“, objasnio je u jednom razgovoru (VL 1994., br. 11048).

Iako se devedesetih zbog svoje narodnosti našao u nimalo ugodnom položaju, Popović je ostao sa svojom obitelji u Zagrebu, a s pjesmom je prošao brojna ratišta. Pjevao je na prvim linijama fronte i za vrijeme napada nastupao u Ogulinu i Osijeku. Iz tih je dana i pjesma “Tužna polja hrvatska” koju je snimio s Alkom Vuicom. Također, bio je među glazbenicima koji su s glumcima iz Malavizije 1991. snimili Dedićevu “Kad bi svi”.

Iza sebe ima četiri braka i četvero djece. „Odrastao sam u jednoj tradicionalnoj sredini, gdje kada se držiš sa djevojkom za ručicu, odmah mora brak pasti. To je takva provincijalna igra, to tako mora biti. Kada dođeš u veliki grad, to sve blijedi, ali uvijek ostanu negdje u tebi taj odgoj i kultura“, rekao je o svojim bračnim izborima za Kurir.

Iz drugog braka s bivšom manekenkom i modnom agenticom Sanjom Bjedov ima sina Sebastiana Filipa i kći Isabellu Kim. Oboje su se okušali u glazbi, ali bez velikog uspjeha. Isabella Kim sudjelovala je u domaćim talent showovima, dok je Sebastian Filip prije nekoliko godina objavio par singlova, a danas gradi karijeru u IT-ju. Čime se bave druga kći Anamarija i sin Dominik nije poznato.

Panično se boji aviona, a u jednom intervjuu iz devedesetih rekao je da posebno voli automobile i motore te da svoje sam popravlja i održava. Voli slikati i restaurirati stari namještaj. Za sebe kaže da je esteta s okom za detalje.

ŠKRIPAVA LADICA

Prva ladica u kojoj ćemo naći Daniela Popovića je ona crnogorska. U njoj svoje mjesto imaju kultni kantautori poput Ramba Amadeusa i Miladina Šobića, lokalne senzacije poput grupe Perper ili repera iz Who See, te pjevači kao što su Sergej Ćetković ili Šako Polumenta. Usto Popović nije jedini crnogorski pjevač koji je karijeru gradio u Hrvatskoj. Dok je naša diskografija još bila mlada, na Radiju Zagreb pjevao je cetinjski tenor Božidar Ivanišević.

Premda Popović nerijetko ističe da je, gdje god išao, Crna Gora uvijek s njim, sa svojom domovinom ima složen odnos. Naime nikad nije imao samostalni koncert u rodnom gradu. Kultni status u Crnoj Gori tradicionalno je rezerviran za umjetnike koji je nikada nisu pokušali napustiti, a gotovo nedostupan onima koji su se proslavili u tuđini. Legenda poduprta brojim anegdotama kaže da su pravi Crnogorci zapravo potpuno ravnodušni prema celebritijima, pa čak i aristokratima.

„Mlad sam duhom i srcem. U duši šansonjer i skloniji baladama, mada volim da napravim izlet i u druge muzičke žanrove. Recimo, imam neke čisto rokerske pjesme, imam i malo repovanja, a imam i pjesama anglosaksonskog izraza, te i pjesama koje se poigravaju sa modernim, pa i koketiraju sa latino ritmovima i našim folkom“, rekao je o svojim žanrovskim nagnućima Daniel.

Specifičnost njegova vokala, kontratenora s velikim rasponom koji s lakoćom pjeva u falsetu, nije ga nimalo ograničila u glazbenim izborima. No, iako je kao mladić često pjevao prateće vokale, u karijeri nije imao puno dueta. Među rijetkima se ističu duet sa sunarodnjakom Sergejom Ćetkovićem “Ovo je naša zemlja” te prepjev pjesme “Monia” na francuskoj ploči Tomislava Ivčića. Bio bi užitak čuti ga u duetu s Ibricom Jusićem, s kojim dijeli šansonijerski senzibilitet.

Popović je u posao uveo mnoge mlade glazbenike, a osim plejade velikih autora s naše i regionalne glazbene scene, među kojima su Đorđe Novković, Mario Mihaljević, Mato Došen, Vladimir Kočiš-Zec, Zdenko Runjić, Nenad Ninčević, Rajko Dujmić, Alka Vuica, Željko Sabol, Željko Pavičić, Faruk Buljubašić Fayo i mnogi drugi, Daniela možemo smjestiti i u ladicu sa svjetskim imenima poput Shakin’ Stevensa i Weekenda.

Zbog sličnosti između njegove “Znam da ti si ta” i “Save Your Tears” kanadskog kantautora, Daniel se odlučio na tužbu. Sličan potez izostao je iz afere Eurosong 1983., kada su Popovića glazbeni kritičari poput Darka Glavana i poraženi kolege optužili za plagiranje pjesme “Oh Julie” Shakin’ Stevensa.

„Istina je da ta melodija ima sličan ritam i ugođaj kao Stevensonova, ali ne i melodiku“, rekao je svojevremeno Miro Ungar, jedan od rijetkih koji su podržali Daniela prije uspjeha na Euroviziji, predosjećajući da će “Džuli” biti hit. Uz njega je u malobrojnom timu koji je tada podržao Daniela bio i Zlatko Pejaković. Zanimljivo, Daniel je prepjevao “Oh Julie” Shakin’ Stevensa kao “Đeni nosi kečke”, pjesmu snimljenu prije “Džuli”. Daniel je s velškim pjevačem kasnije dijelio pozornicu na Farskim otocima.

Daniel Popović ostat će upamćen kao fenomen koji je spojio nesvakidašnju karizmu, vokalnu prepoznatljivost i neslomljivu vjeru u vlastiti talent. Njegov uspon možda je bio meteorski, ali su iza njega (i pred njim) bile godine truda, eksperimenata i neizvjesnosti koje su oblikovale Daniela kao umjetnika.

„Džuli“ je dokaz da najveći uspjesi često dolaze neočekivano, bez sigurnosne mreže, u inat skepticima i sa srcem na dlanu. Koliko god da je njegova priča obilježena profesionalnim nesporazumima, intimnim sukobima i propuštenim prilikama, ostaje zapis o umjetniku koji je živio svoj san, svirao za svijet i unatoč svim izazovima, nije odustao od svog puta. I danas nas podsjeća da stvaralačka melodija traje dulje od refrena slave.