Alen Vitasović: Najdraži pjevač mi je David Coverdale

U povodu izlaska singla “Milijuni srca” kojim se bodri hrvatska nogometna reprezentacija, razgovarali smo s dvije istarske glazbene vedete. To su dobro poznati Alen Vitasović i nova nada Valerio koji pričaju o strasti prema nogometu i glazbi

Alen je na terenu, jer da je na tribinama, doveo bi druge u opasnost

Dva pjevača, oba Istrijana, veliki su obožavatelji nogometa. Bilo je sasvim logično da svoja navijačka srca udruže za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u nogometu. Valerio i Alen Vitasović utakmice nisu čekali skršenih ruku, već su snimili novu pjesmu „Milijuni srca“ za koju se nadaju da će se uspjeti probiti i do srca onih kojima je posvećena, igrača hrvatske nogometne reprezentacije, ali i onih izvan nogometnog terena, navijača koji strastveno bodre i prate svaki njihov potez. Glazbu najnovijeg singla “Milijuni srca” potpisuje Bruno Krajcar, tekst Ante Majić dok je za aranžman zaslužan Mauro Giorgi.

O njihovoj strasti prema nogometu, ali ponajviše o glazbi, razgovarali smo uz čašu bevande.

Konačno i Istra ima svoj navijački as iz rukava! Snimiti ovakvu pjesmu je lukavo jer oko nogometa se uvijek radi biznis. Odakle je došla ideja o navijačkoj pjesmi? S obzirom na Valerijevu ekonomsku povijest, nagađam da je stigla od njega.

Valerio: Dobio sam tekst na mail od Ante Majića, rekao je neka radim s tekstom što god hoću i neka nađem sve ostale suradnike. Pjesmu sam odmah dao na uglazbljivanje Brunu Krajcaru, a kad mi je pokazao na klaviru kako to zvuči, bio sam oduševljen! Odmah smo rekli da ćemo pozvati Alena jer voli nogomet, još uvijek ga igra, gleda utakmice i navija kad igra hrvatska nogometna reprezentacija. Aranžman je napravio Mauro Giorgi. MedVid produkcija je snimila videospot. Svi se znamo, svi smo u istom gradu.

Alen: Svi smo prijatelji! I ova suradnja je prijateljska. Bruno Krajcar mi je kum, Mauro Giorgi mi je kućni prijatelj. Svi smo u krugu od 20 km. Pula je mali grad.

Boje vaših glasova su oprečne. Valerio sa svojom klapskom tenorskom pozadinom i Alen koji svojom rašpastom bojom daje zapravo onaj rokerski štih cijeloj pjesmi. Saznala sam da se poznajete već dugi niz godina iz Pule. Je li ovo vaša prva glazbena suradnja?

Valerio: Da, ova je prva!

Alen: On je još mlad. Ja sam stariji od njega dvadeset godina. Bit će još suradnji! Gospodin, drug, dečko je izvanredan! Vokalne sposobnosti su mu strašne pa ćemo vidjeti dalje.

Obojica kažete da ste veliki fanovi nogometa. Pratite li prijenose utakmica ili ste oni koji redovno kupuju ulaznice i odlaze na stadion?

Alen: Ja sam za doma. Ne da mi se u gužvu ić’.

Valerio: Ja sam isto za doma.

Alen: Većinom sam doma jer ostali bježe. Pogotovo ako su žene u blizini. Sjećam se ’98., Šuker tuče penale, a žena mete kuću. Taman kad se Šuker zaletio, ona je bila ispred televizije. To je smrtna kazna!

Znači, moram biti sam. Sam se nerviram, razbijam sam sebi mozak, bacam, psujem. Najgori sam navijač na svijetu, ali sam ne smetam nikome! Da sam na tribinama, onda dovodim u opasnost sebe i mene dovode u opasnost drugi.

Ako dobije Hrvatska onda je gaža odlična. Ako izgubi, onda svi bježe i još bi mene gađali

Koji vam je najdraži navijački trenutak?

Valerio: Meni je najdraži trenutak bio kad smo ušli u finale Svjetskog prvenstva 2018. Kod mene doma smo gledali utakmicu s prijateljima. Kad je to završilo, kad smo pobijedili u produžetcima, to je baš bilo veselje stvarno kao nikad u životu što se tiče sporta. Lungomare je bio zakrčen jer su svi slavili!

Alen: Ovo što su nam napravili Modrić i ekipa 2018. Mene je to polufinale oduševilo kad smo igrali protiv Engleske. To je bilo strašno.

Svirate li koncerte nakon utakmica ili je to ipak previše stresno?

Alen: Svirao sam, ali zamisli, ako dobije Hrvatska onda je gaža odlična. Ako izgubi, onda svi bježe i još bi mene gađali. Sjećam se kad smo izgubili protiv Turske u zadnjoj minuti. Bio sam na Krku na nastupu i svi smo gledali utakmicu. Bilo je 400 ljudi. U zadnjoj minuti je Turčin zabio gol. Pa kako da pjevaš onda? Svi plaču.

Ča-val je osvajao devedesetih, vi, Livio Morosin, Šajeta, Gustafi. Kažu da jato ima veću snagu od jedne ribe. Je li ča-val bio stvar kvalitete ili toga što se nastupili kao grupacija glazbenika i tako skrenuli pažnju? Lokalne radio stanice su tu imale veliku ulogu.

Alen: Radio Rijeka, Radio Pula i Radio Istra iz Pazina. Dobro ste vi rekli, Ivana. Kvaliteta je bila bitna! Bilo je dosta njih koji su išli u ča-val nakon mene. Vitasović je uspio pa ćemo sad i mi. Šajo je išao, Battifiaca, Gustafi su tex-mex i dosta solidno su prošli, ali da je nisam bio kvalitetan u glazbi na neki način, glazba bi bila američki đir s istarskim štihom. I kvaliteta presudi. Ti možeš biti sad neki ča-val, ali mora biti dobra pjesma. Ja sam u tom trenutku imao pet-šest odličnih pjesama. Šajo je imao „Moje korake“ i još tri-četiri isto dobre, to znaš.

„Lovranske črešnje“!

Alen: Ma da! On je više zajebant, ali odličan je Šajo. Neću reć’ da je ča-val nestao u smislu fenomena, smirio se, ljudi rade, ali teško je proći.

Nakon toliko godina karijere, možete li reći da ipak postoji neki otpor na glazbenoj sceni prema glazbenicima iz Istre. Nekako mi se čini da na radaru prolaze više Dalmatinci.

Alen: Evo, Valerio voli Olivera. U Zagrebu Hercegovci i Dalmatinci imaju svoje ljude. Dalmatincu je lakše nego Istrijanu. U Zagrebu ima par istarskih klubova i sve je to okej, to su naša djeca koja studiraju, ali nema nas puno. Oni će uvijek dobiti publiku, a ja ću dobiti samo svoju probranu istrijansku. Isto tako je i u dijasporu. Točno moram birati klubove što su istrijanski. Točno ima dva-tri u New Yorku, nešto u Njemačkoj i to je sve. Hercegovačkih i dalmatinskih ima na stotine. Njima je lakše. Teško se bilo probiti, ali probio sam barijeru.

Valerio, osim suradnje s Alenom, iza sebe imate i suradnje s Mirkom Cetinskim, klapom Motovun, Gianlucom Draguzetom. Ipak ste se okuražili i pokazali puno široj publici ove godine na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku kao solo izvođač. Koliko su suradnje bitne za širenje publike?

Valerio: Uvijek sam pjevao u društvu i posebno uživam pjevati s nekim jer sam pjevački odrastao u klapi. Naravno, volim i sam pjevati. Sve ima svoj gušt.

Alen: Što se njega tiče, pošto je izvanredan vokal, makni se više od klapa i dueta! Nađi dobrog autora, dobre pjesme (što je jako teško), dobre aranžere imaš (to je jasno). Lako je reći, ali posveti se baš svojoj karijeri koliko god možeš.

Valerio: Gušt su mi dueti.

Alen: Nemoj se gubiti s duetima! To je fora, lijepo, ali imaš koncert i nema Alena Vitasovića i kako ćeš pjevati…

Valerio, imate li ambicije baciti se u autorske vode ili se vidite samo kao pjevača? Recimo, slušajući vašu pjesmu “Kad sam bacio ljubav” odmah sam prepoznala autorski potpis Brune Krajcara.

Valerio: Zasad mi je sve pjesme napisao Bruno, ove posljednje mi piše Duško Rapotec Ute. Kao što je rekao Alen, glas imam tako da se vidim kao pjevača. Nisam probao ništa sam napisati.

Valerio, s obzirom na tvoj kickboxing pozadinu, je li intenzivnije održati cjelovečernji koncert ili trening? Ipak je gotovo jedan tjelesni angažman u pitanju.

Valerio: Koncert sam imao jedino s klapom, a solo sam nastupao samo na festivalima, tako da ipak ne znam odgovoriti na ovo pitanje.

Alene, u ZAMP-ovoj bazi autora vidjela sam da imate preko stotinu napisanih pjesama. Ipak, današnji tabloidi radije pune stupce vašim privatnim životom. Koliko je to opterećujuće za vašu glazbenu karijeru? Ili je svaki PR dobar pa čak i ako je loš? Od novih pjesama koje ste objavili, do mene se nekako probila samo „Oštarije su mi zaprli“.

Alen: Imam oko 300 snimljenih pjesama, ali nisam kod svih autor. Od toga je 80 posto dobrih pjesama, 20 je neki škart, ono što se događa svakome. To si lijepo rekla, pjesme nisu toliko bitne koliko nečiji privatni život i što se događa oko neke javne ličnosti. Mene to jako muči, ali u međuvremenu, nakon toliko godina gluposti što novinari pišu, meni je to postalo smiješno. Odgovaram na pitanja bilo kakva, ali kakvo je pitanje, takav bude i odgovor.

Koja je vaša najslušanija pjesma?

Alen: Ja to ne provjeravam, lijenčina sam. Ako sam krenuo 1993. s pjesmom „Ne morem bež nje“, a sad je 2022., vjerojatno je ta, „Gušti su gušti“, „Jenu noć“ i „Bura“.

Ja sam laik za taj internet. Netko besplatno učita tvoju pjesmu i boli ga *** za sve

Što se promijenilo kod percepcije publike danas u odnosu na vrijeme kad su takve pjesme harale top listama?

Alen: Recimo, ove četiri pjesme i dalje redovno izvodim na koncertima kao da su jučer napravljene. Svi znaju svaku riječ, plješću, su evergreeni. Tu se ponosin sa sobon. Pjesma je već tri generacije preživjela. I ja sam još živ! Ja sam prodao oko 300,000 kazeta i CD-a 1994. u Croatiji Records. To je sad nezamislivo jer se ne prodaje ništa. Sad je sve na internetu.

Zamislite kako bi bilo da se pravedno raspoređuju tantijemi!

Alen: Ja to nikad neću shvatiti. Ja sam laik za taj internet. Netko besplatno učita tvoju pjesmu i boli ga *** za sve. Tu su autorska prava povrijeđena. Ako ti želiš čuti mene, plati! To je posao napravljen da bi ga ti čuo. Zašto ne bi bilo da čovjek koji je preslušao tvoju pjesmu taj dan plati, ne znam, dvije kune!? Kao u WC kad ideš. Dvije kune! I da ti to dođe dvaput na godinu. Svatko te može slušat’, a ti snimaš, neću kazat’ za što.

Alene, rekli ste u jednom intervjuu da je za vas kvalitetna jedino glazba 70-ih i 80-ih. Koje izvođače najviše volite slušati?

Alen: Nisam rekao da je najkvalitetnija, nego sam to volio. Previše je toga bilo tih godina. Ne bih izdvajao neka imena. Prošao sam neke faze zabavnjaka (Mišo Kovač, Oliver, Džo Maračić Maki), svašta je tu bilo, poslije sam volio pop-rock (Duran Duran, Prince, Springsteen, Michael Jackson, Bee Gees) i počeo sam slušati mnogo hard rocka (Led Zeppelin, Deep Purple, Whitesnake). David Coverdale mi je najdraži pjevač. Prošao sam razne faze i svirao sam po cijelom svijetu raznu muziku, ali činjenica je, i to je moje mišljenje, da od devedesetih nadalje nije me niti jedan izvođač razbio, osvojio, da bih ga poslušao dvaput. Nije to moj stil. Ja sam valjda starinski. Sve je to ok. Koga da slušam? Lady Gagu? Eminema?

Mislim da ima tu nešto u periodu u kojem se čovjek nalazi. Ono što slušaš između 10 i 25 godine, to ti ostane negdje. Valjda se emotivno vežeš za glazbu. Ta ti je glazba onda za cijeli život.

Alen: (plješće) Srednja škola pa do vojske! Evo, ja obožavam grupu ABBA! Sve aranžmane koje sam radio, rađeni su u mozgu osamdesetih kad sam bio u srednjoj školi.

Koliko je onda teško stvarati glazbu tako da odgovara ovom vremenu?

Alen: Ja ne pašen ovom vremenu. Ja ću radije glazbu koja se meni sviđa. Ako netko to skuži, neka skuži. Neću se sigurno prilagođavat’ ovom nekom modernizmu.

Valerio, a koji glazbenici utječu na vas?

Valerio: Oliver, Freddie Mercury, Robbie Williams…

Jacques Houdek?

Valerio: Kod njega sam pohađao školu pjevanja i ostao u kontaktu. Kad sam u Zagrebu, u Samobor odem na sat pjevanja.

Cetinski je pragmatičan i iz jedne baš jake obitelji pa je imao lakši put. Izvanredan je vokal, daleko od toga. Znam njegove dvije-tri prve pjesme, baš su bile zabavne, ljigave

Alene, Vi ste pjevali na čakavici i probili ste tu granicu popularnosti, svi znaju vaše pjesme i poznaju vas. S druge strane, Tony Cetinski također dolazi iz Istre, ali se odmaknuo od čakavice, krenuo je pjevati na štokavskom za puno veće tržište. Jeste li ikad željeli za sebe i svoju glazbu da dođe do više ljudi?

Alen: Ja sam rođen u skromnoj obitelji u selu Orbanići, otac Anton, mama Željka. Bili smo prosječna istarska seljačka obitelj. Talentirani smo za glazbu. Moj tata je svirao tisuću svadbi na harmonici i to je prenio na mene. Ja sam tako rastao, završio osnovnu glazbenu, srednju glazbenu, gimnaziju, imao svoje bendove, bio sam talentiran, ali opet nisam imao podrške kakvu su imali neki. Ne znam kako sam uspio. Cetinski je pragmatičan i iz jedne baš jake obitelji pa je imao lakši put. Izvanredan je vokal, daleko od toga. Znam njegove dvije-tri prve pjesme, baš su bile zabavne, ljigave, ali on je samo htio snimiti CD ili ploču, i to je napravio. Odlučio je otići u Zagreb, napustiti taj istarski milje, jer je on, kao, iznad toga. Ja to nisam napravio. Došao je u Zagreb, dobio stan, studio, Guidea Minea, producente, menadžere, Croatiju Records, sve. Usput je stvarno dobro otpjevao, imao je odlične albume, ali put mu je bio otvoren. Meni nije. Meni je bio većinom zatvoren. Teško je proći Učku.

S obzirom na obiteljsku glazbenu povijest, imaju li i djeca želju baviti se glazbom?

Alen: Imaju sluha i lijepo pjevaju, ali rekli su da nikad neće to raditi jer to nije za normalnog čovjeka. Moj sin Ivan rekao je: „Nikad ja, tata, ne bih mogao doći na pozornicu pred toliko ljudi kao što ti moraš. Ja nemam snage. Mene je strah.“ E sad, koji strah, ja svaki nastup to proživljavam, ali sam hrabar.

Pa hrabrost i je u tome da unatoč strahu nešto napraviš. Svi se boje. Svi imaju neki strah.

Alen: Ja se bojim, ali ne odustajem.

Alene, koliko vam kao autoru i kreativcu znači mišljenje kritičara?

Alen: Skratit ću priču: Nije važno tko govori, nego što govori. Ilko Čulić je uvijek pljuvao po meni. Zlatko Gall je volio moja prva dva albuma, treći je popljuvao, ali prijatelji smo. Pokojni Darko Glavan me je obožavao, a to nitko nije kužio jer je bio teški kritičar. Vrdoljak me isto volio. Dragaš mi je isto bio ok. Bilo je tih nekih jadnika koji su bili prolaznici i kritizirali. Većinom su ovi najjači i najbolji bili uz mene jer sam bio drugačiji. Moj prvi i drugi album proglasili su remek djelima pop-glazbe u Hrvatskoj. Nemam nekih problema ako je kritika stvarno kritika. Znam da nisam savršen i nisam najbolji pjevač na svijetu, imam brdo mana i bio bih idiot da ne dopustim da me netko kritizira. Naprotiv, od kritike želim naučiti nešto pa da budem bolji. Kritika mi ne pada teško osim ako ne ide na vrijeđanje.

S kim je bilo najlakše surađivati?

Alen: Imao sam par nastupa s Crvenom jabukom i Žerom koji mi je prijatelj. Žao mi je što s Baretom nisam snimio nešto. Daleka obala i taj neki otkačeniji đir. Sad mi se čini da ću uspjeti snimiti s TBF-om jednu suradnju. A brdo producenata mi je dragih, Nikša Bratoš izvanredni, Aleksandar Valenčić iz Rijeke… sa svim tim velikim glazbenicima bilo je sjajno surađivati. Ako su bili loši, bila je i loša suradnja.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u karijeri?

Alen: Ne bih ništa konkretno. Uspjeh mi je što sam još uvijek tu i da dajem intervjue nakon toliko godina, da još uvijek snimam pjesme i da sam zdrav, relativno. Ne tražim više. Ti hitovi, uspjeh, novac – mene to ne zanima.

Evo pitanja za obojicu. Kako biste htjeli da se razvijaju dalje vaše karijere nakon ove navijačke pjesme?

Valerio: Cilj mi je da se za svaku pjesmu koju otpjevam potrudim da to dobro zvuči i da što više ljudi prepozna to što hoću reći.

Alen: Meni je jako drago da smo snimili tu navijačku pjesmu. Hvala tebi na suradnji, Valerio, mislim da se slažemo. Moj plan je snimiti novi album koji bi trebao izaći do kraja godine, ali mi smo jako komplicirani i to radimo jako sporo i jako sigurno. Nije bitno hoćemo li stići do kraja godine, ali htio sam da bude onako, klasika, za Božić.

A s kime radite album? Tko su autori?

Alen: Marco Grabber i Ivan Arnold! Oba su genijalci, rade techno! Arnold je svjetska klasa, znaju ga u Americi. Imate sad ekskluzivu! Oni ne rade na tekstove koje sam ja napisao! Znaš šta rade oni sa mnom? Furaju me u oštariju. Znaš ča je oštarija? I pričamo. Oni me tajno snimaju, sve ove spike kada govorimo po istrijanski. Iz svih tih mojih bedastoća i tih bisera koje ja izvalim, oni naprave tekst. Arnold posloži klavijaturski đir, a Grabber posloži bubnjeve jer je techno luđak i tako je nastala „Oštarije su mi zaprli“! Mi smo bili zajedno u kafiću. Želim napraviti taj album, da mi bude gušt i želim mir. Želim svaku subotu nastupit i to mi je sve.