Matej Mudrovčić Mudri: „Bit ću mrvu mudriji“
Matej Mudrovčić kaže da ga ni vlastita majka ne zove imenom. Svoju autorsku glazbu stvara i izvodi pod nadimkom Mudri
Matej Mudrovčić uvijek se negdje pojavi nakratko, uvijek negdje nastupa, sveprisutan je, ali da morate reći naziv barem jedne njegove pjesme, počeli biste se češkati po glavi i ne biste se brzo sjetili… Sasvim dovoljan povod da se pobliže upoznamo s ovim mladim glazbenikom.
Primijetila sam u tvojim pjesmama, ali i u spotovima, neku retro estetiku koja je možda bila puno jača početkom 2000-ih godina. Koliko je to slučajno, a koliko namjerno?
Pa, može se reći da sam (bio) old school duša. Mene su uvijek više ‘palili’ izvođači koji su više interpreti nego šoumeni, koji mogu glasom i jednim do dva instrumenta izazvati emocionalni odgovor. Moje su dosadašnje pjesme najviše išle u tom smjeru pa su ih i spotovi pratili. Hoće li to uvijek biti tako – tko zna?
Koje si glazbe naslušan? Što je ostavilo traga i u tvom autorskom stvaranju?
Sve do kasnog puberteta, domaći i strani rock bio je 80 posto onoga što aktivno slušam. Zadnjih šest-sedam godina slušam stvarno sve, svaki novi žanr mi je kao neka nova igra koju istražujem. Trenutačno su mi Sting, John Mayer, Oliver i Daleka obala najviše na zvučnicima. Međutim, moji su roditelji uvijek slušali našu zabavnu glazbu, šansone, klape… Tek sam nedavno počeo shvaćati koliko je to pasivno slušanje u djetinjstvu ostavilo traga na mojem stvaralaštvu i sve više cijenim kvalitetnu hrvatsku glazbu.
Zato što pratim glazbenu scenu, čini mi se da si posljednjih šest-sedam godina stalno tu negdje prisutan, ali nikako da se dogodi neko veće priznanje, neka prepoznatljivost. Zašto je tome tako?
Huh, odlično pitanje, i stvarno bih volio da ti mogu dati 100 posto točan odgovor, jer bi značilo da to znam. Međutim, ne znam, mislim da se čovjeku stvari dogode točno kad se trebaju dogoditi, a nekad se i ne dogode. Ja sam u svijet autorske glazbe ušao prilično naivno, nisam shvaćao što to sve obuhvaća, na koliko toga treba obratiti pažnju. Da se mogu vratiti u vrijeme, neke stvari bih sigurno napravio drukčije i bio strpljiviji. S druge strane, takav je očito moj put, meni nikad ništa nije išlo lako, čime god sam se ikad bavio. Dogodilo se ili ne dogodilo, meni je glazba velika strast – ne mogu se zamisliti, a da ne mozgam nad tekstom, akordima i/ili aranžmanom.
Mudri je poznat i po obradi hita “Plešem sama” grupe Detour / Foto: Petar Barišić
Ne mogu ne primijetiti promišljene poteze, od obrade apsolutnog hita grupe Detour, preko Krapinskog festivala do aktualnog singla s Gabrielle, iznimnom vokalisticom koja je bila natjecateljica showa Zvijezde. Gledajući onako marketinški, sve bi nekako trebalo skrenuti pažnju na tvoj rad, a sve mi se čini kao da još uvijek isprobavaš u kojem bi se smjeru mogao otisnuti. Koliko je takva strategija uspješna? Ili stvarno samo pokušavaš dobiti neku reakciju publike pa da i tebi stvari budu jasnije?
Haha, pa, časna riječ, ti potezi stvarno nisu baš nešto posebno promišljeni. Detour sam obradio jer sam čuo Maju Posavec i dobio ideju da napravim svoju verziju, a organizator Krapinskog festivala me nazvao nakon što me čuo da pjevam negdje. Za duet s Gabi su me mnogi nagovarali da čekam i pitam nekog poznatijeg. Navodno, to bi se lakše „prodalo“ jer ni ja ni Gabi nismo previše eksponirani.
Mislim da je glazba previše specifična upravo zato što nema pravila. Nema tog marketinga, rotacije, budžeta i strategije koja će ti donijeti pravu i vjernu publiku, ako te publika ne osjeća. Imamo primjer Dalmatina, benda koji je medijski relativno slabo eksponiran, a pune trgove i dvorane gdje god se pojave jer ih ljudi baš jako vole.
Nikad nisam volio kad glazbenik ili glazbenica prigovaraju da ne mogu doći do ljudi. To znači da nisi još stvorio ništa toliko odlično i iskreno da samo pronađe put ili samo možda sad nije tvoj trenutak. Ja nemam problem priznati sam sebi da sve što radim očito mora biti bolje. Intervju Dunje Ercegović na vašem portalu je ponajbolji intervju koji se dotiče te teme na jedan zdravi način, oduševila me. Jedino što sigurno znam je da iz pjesme u pjesmu pokušavam dati više.
Jako me je iznenadila pjesma „Knjiga ljubavi“! Ovdje sam osjetila tečnost i apsolutno ti leži tema, žanr, način pjevanja. Ima tu neke nostalgije, ali toplina se razlijeva na sve strane. Od svih singlova koje si dosad objavio, koji je najviše usklađen s tobom?
Hvala ti! Meni je to vrlo emotivna stvar, moja prva objavljena pjesma napisana mojoj ženi i zauvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Iako se smatram sretnim čovjekom, ja sam uvijek više rezonirao s tužnijim pjesmama, lako utonem u to raspoloženje. Kad izvodim uživo, donedavno sam se najviše unosio u „Pitanja“, ali otkad uživo pjevam „Priču o nama“, u njoj sam najviše unutra.
Kroz medije si već počeo govoriti ne samo o albumu kojeg još uvijek nisi objavio, nego i o drugom albumu kojeg stvaraš. Kako izgleda ovaj prvi koji ćeš objaviti? I kada će to biti?
Eto, to je ta jedna od stvari koje nisu promišljene, pričam previše… Haha, šalu na stranu, u mojoj glavi je kreativni kaos. Prvi album trebao je nositi ime U traženju. No, zbog toga što su pjesme stvarno šarolike, tekstualno i aranžmanski, nisam više sasvim siguran da to sve treba biti na istom albumu i hoću li ga uopće raditi od dosad objavljenih pjesama. Sad ću biti mrvu mudriji i na pitanje odgovoriti s: „Vidjet ćemo, ne znam.“ Možda već sutra budem imao drugačiju, bolju, a možda i neku goru ideju.
Producent je ključna karika
Odakle dolaze teme koje te okupiraju u pjesmama? Kako sam shvatila, odnedavno si sretno oženjen!
Teme iz mojih pjesama su u startu gotovo uvijek bile autobiografske, ali što više radim, to se više oslobađam limita vlastitih doživljaja. Nekad me tuđa razmišljanja ili životne situacije inspiriraju, a nekad mi misao padne ničim izazvana. Volio bih da bolje/više razumijem svoj mozak, ali možda mi onda sve to ne bi bilo toliko interesantno. U mojem se stvaralaštvu svašta može mijenjati, ali volio bih da mi zauvijek prva zrna inspiracije za pjesme ostanu spontana.
Vidim da se iz pjesme u pjesmu mijenja ekipa s kojom radiš u studiju i to je vjerojatno vrlo veliki razlog zašto gotovo svaka tvoja pjesme zvuči drugačije. Mislim da producent igra bitnu ulogu kod stvaranja ili snimanja pjesama te usmjerava glazbenika prema nekom zvuku koji će onda na albumu imati smisla. Koliko si ustrajan u svojoj viziji glazbe? Dobivaš li savjete i slušaš li ih?
Slažem se s tobom, producent je ključna karika. Ja sam surađivao s puno ljudi, sa svima sam ostao u dobrim odnosima i svatko me oplemenio na neki novi način. Moje promjene suradnika su opet plod moje neke nepromišljenosti. Nisam pristupao glazbi baš preplanski, moja je znatiželja bila prejaka. No, sad mislim da sam pronašao osobu kojoj ću donijeti dvanaest-trinaest pjesama, koja će ih oplemeniti i usmjeriti me prema zvuku koji će na albumu imati smisla
Sudjelovao si kao dio ansambla u mjuziklima Pacijenti i Jadnici. Kako je bilo biti dio mjuzikla i ispunjava li te takav scenski rad ili su privlačnije kantautorske vode?
Mjuzikli su bili moj prvi dodir s ljudima koji žive od umjetnosti i koji se tim bave na visokoj razini: Damir Kedžo, Igor Barberić, Hana Hegedušić i brojni drugi vrhunski umjetnici bili su moji kolege u mjuziklima. Tad sam prvi put pomislio da bih od toga mogao živjeti i na tome sam im vječno zahvalan. Ipak, meni je glazba u zadnjih nekoliko godina postala primarna umjetnost i nadam se da će zauvijek tako i ostati.
Bivši sportaš i bankar danas je glazbenik / Foto: Petar Barišić
Bivši sportaš i bivši bankar, danas glazbenik! Kako izgleda tvoj dan kao dan glazbenika u Hrvatskoj?
Hm, kad ustajem ovisi o tome do kada sam svirao večer prije! U pravilu, svaki se dan trudim pjevati i svirati, učiti nove pjesme, slušati novu glazbu. Uvijek se tu nađe i neke papirologije i vremena pred ekranom: obveza prema ugovorima, medijima, ovim i onim. Kad sam tek izašao iz svijeta sporta, bio sam puno organiziraniji, kao sat. Polako sam se od tog robotskog rasporeda odmaknuo, ali nikad previše.
Svaki dan pokušavam otići svojim roditeljima, što češće vidjeti sestru, brata i nećake. Zadnje, barem malo vremena u svakom danu ostavim sa strane mobitel pa budem u miru sa ženom. Pet minuta u danu, pet minuta bolje nego ništa. Ljudi olako uzmu bližnje zdravo za gotovo. Ritam te proguta, sve postane automatizam i kolotečina… Ja sam tako neke bliske ljude izgubio, neki su tako izgubili mene. Sad se stvarno trudim dati svoje vrijeme ljudima koji to zaslužuju i koji me trebaju.
Kaže se da možemo postati ono što možemo sami zamisliti, ali i da smo baš mi sebi najveća kočnica i prepreka. Koji je tvoj san?
Mislim da tu, opet, nema pravila. Nekoliko naših zvijezda mi je iz prve ruke reklo da nikad nije ni sanjalo status koji sad ima. Neki su baš uvijek to željeli, sanjali i za to radili. Ja sam si znao postaviti neka nerealna očekivanja pa bih se, kad se ne dogode, osjećao razočarano. Trenutačno pokušavam što više raditi i uživati u procesu stvaranja, a očekivati što manje. Ne ide mi baš uvijek, pogotovo kad mislim da sam stvarno dao svoj maksimum, ali čovjek se mora pomiriti s tim da nekad ni to nije dovoljno. Moj san? Jednom sam sanjao koncert u Saxu, u kojem pola ljudi zna refrene mojih pjesama i pjeva sa mnom. To je to, ništa wow. Sve iznad toga čisti je bonus!
