Frane Mihalj: „Možeš li zamisliti Barinu publiku kako sluša koncert jedući ramstek za stolom?“

Trubač splitskog benda Justin’ Johnson, osnivač radio postoje Kampus, ST-arta (Festivala autorske glazbe), producent mnogih koncertnih zbivanja, glasnogovornik i svirač u sastavu  Gradske glazbe Zvonimir, proizvođač piva, neumorni pozitivac i progresivac bez kojeg bi splitska kulturna scena bila drastično siromašnija, čovjek kojemu je glazbena skupina posvetila pjesmu – Frane Mihalj

Justin’s Johnson

Justin’ Johnson nije nepoznato ime u splitskim krugovima, no u 23 godine postojanja objavio je samo dva albuma. Frane Mihalj, trubač benda koji se paralelno bavi mnogim drugim glazbenim, ali i izvanglazbenim aktivnostima objašnjava:

A čuj, danas ćemo, sutra ćemo. Zezam se, ali da, slažem se, dva albuma su malo… Bend smo koji treba puno vrimena na probama i u studiju da bi pogodili onaj zvuk koji želimo. To najbolje sada kužimo kad smo radili na novom albumu koji će biti dupli s dvadeset pjesama. U vremenu kad više nikoga nije previše briga za albume, mi smo ga htjeli snimit kako Bog zapovijeda i onda skužimo da smo sami sebi najgori neprijatelji. Sreća u svemu tome je da konačno snimamo sami u svojem studiju u vlasništvu našeg saksofonista i klavijaturista Marina Cecića. CEC Production je studio koji nam je omogućio ono šta do sad nismo mogli imati, a to je eksperimentiranje sa zvukom. Kad nisi vremenski ograničen terminom u studiju, naravno da ćeš u opuštenom stanju napraviti  bolji materijal. Evo, mogu sad najaviti, album će se zvat Ljubav i napredak i vjerojatno izlazi do kraja godine.

Album Na krivom mjestu u pravo vrijeme snimili ste za Croatia Records, All in za Aquarius, a Ljubav i napredak bit će objavljen pod patronatom Dallasa. Još tražite diskografsku kuću koja će konkretnije stati iza vas?

Evo našli smo je. Ma, ne znam šta bih ti po pitanju diskografije danas pametno rekao. CD-ovi, kazete i ploče su stvar prošlosti. To su bili mediji gdje se diskografija uz tantijeme mogla naplatit pa su samim time bila i veće ulaganja u novu glazbu i bendove. Klik i view su danas zakon pa se po tome kroji manje-više sve. Od Dallasa smo dobili dobre garancije, tako da smo naredna dva albuma sigurno kod njih. Kao što znaš, iznimno je važno pogoditi pravog bookera i PR-ovca.

Ako sam te dobro shvatio, novi glazbeni uradak bit će dostupan samo putem streaming platformi.

Ipak ne, od fizičkih izdanja bit će predstavljen i CD, čisto zbog naše ekipe. Za vinil se nismo nešto pretjerano raspitivali, ali mi je nedavno Yuri iz ST!llnesa na zadnjem koncertu dao par savjeta vezanih za to… tako da nikad ne reci nikad. No imam osjećaj da je priča s vinilima jedno nostalgično kolekcionarstvo okrenuto analognoj  generaciji i ništa više. Daj Bože da se varam jer ploča ima svoju dušu.

Kvalitetnom mišancijom punka, ska, podržani brass sekcijom zvučite jako zanimljivo. No čini se kako medijski još uvijek niste dovoljno isfurani. Nekada je bilo teško bendovima koji nisu blizu medijskog oltara. Recimo, riječka rock scena, po meni uvjerljivo najpotentnija scena osamdesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima, većinom je bila medijski ignorirana.  Čini mi se da je danas ipak lakše uz streaming platforme, koje su otvorene prema mlađim konzumentima putem gadgeta, računala.

Šta se tiče dostupnosti, tu si u pravu, ali isto tako mislim kako nikad kao do sada nije bilo takve hiperprodukcije. Postao je to jedan zagušen prostor. Nije dovoljna više dobra pjesma,  pa čak ni dobar spot ako dodatno nisi kvalitetno upratio jakim PR-om i, naravno, aktivnostima na društvenim mrežama. Šta se tiče puštanja na radio i TV postajama, oltar je ostao tamo gdje je uvijek i bio. Čast iznimkama, ali i dalje – usprkos današnjim tehnološkim prednostima – mnogi glazbenici odlaze u Zagreb kako bi bili bliže oltaru i odradili što bolje marketinški posao. No to nije i ne smije bit alibi nijednom bendu. Treba prihvatiti situaciju i pokušati se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

Split nikad nije bio rokerski grad, poput Rijeke, Zagreba ili nekog većeg grada u pokojnoj državi. Koncertni prostori za takvu vrstu glazbe bili su prava rijetkost. No, tijekom devedesetih svjedočili smo pravoj ekspanziji tih prostora, zar ne?

Ma da, bila je tu O’Hara, Hey Joe, Stari Kvaz, Discovery, Mural, Legends, TNT, Stop, Judino drvo, Circus, Quasimodo, razni open air festivali… Osobno, najveći žal će ostat za Circ usom koji je zatvorio svoja vrata nakon korone i Quasimodom. Kako je Bili, glavni pokretač tog kluba,  nesretno preminuo, pitanje je što će biti s njim.

Koliko god su devedesete i prva dekada ovog stoljeća označile procvat splitske klupske koncertne ponude, zadnjih pet-šest godina svjedočimo dijametralno suprotnoj situaciji.

Nažalost, moram naglasiti kako smo od aktivnih mjesta za svirke u Splitu ostali samo na Kocki (Dom mladeži) i par privatnih klupskih prostora koji guraju covere uz jelo i piće. Kako je Split doživio turistički bum, s njim su se počela otvarati elitistička mjesta, odnosno klubovi, koji bujaju kao gljive poslije kiše. Neki od njih ponude i koje rock ime, ali kako pomiriti alternativu i elitizam? Možeš li zamisliti Barinu publiku kako sluša koncert jedući ramstek za stolom, ili plati, recimo, malo pivo po nenormalno velikim cijenama. To nema veze s rock and rollom. Teško se može nešto konkretnije napraviti bez financijske podrške na državnoj i lokalnoj razini. Subvencije pojedinih zanimljivih glazbenih ili umjetničkih projekata u Sloveniji su povećane. Za nadati se da će kultura i kod nas izgubiti status često spominjanog, a u biti neželjenog djeteta.

Nevjerojatno zvuči, ali Split je uspio uništiti sjajnu, iznimno dobro posjećenu glazbenu ljetnu manifestaciju Evo ruke gdje bi se dva i pol mjeseca u poznatom splitskom parku svake večeri izmjenjivali bendovi različitih glazbenih profila. 

Evo ruke, koliko god imala mana u konceptu, bila je manifestacija apsolutno potrebna Splitu i Dalmaciji. S jedne strane postoji volja određenih ljudi u gradu kako bi se iduće godine opet održavao, s druge strane postoji ona druga koji će podmetati noge istom. I to od strane gradskih ugostiteljsko-građanskih lobija.

Postoji li neko svjetlo u halapljivom turističkom tunelu?

Koliko god vidim i živim s lošim stvarima, ja sam po prirodi vječni optimist. Evo, recimo, jedan dobar primjer. Kao što i sâm znaš, grad Solin je uz pomoć EU sredstava artikulirao prostore pored izvora rijeke Jadro. Jedan od tih otvorenih prostora ovo je ljeto poslužio svrsi održavanja rock festivala, nazvanog Kawa. Kawa je nešto šta je totalno friško i baš sam ponosan na koji smo način iznijeli organizaciju i produkciju, s obzirom na to da je prva godina i da smo imali manje od mjesec dana za realizaciju. Odaziv publike je bio odličan, što samo pokazuje kako Dalmacija zaslužuje jedan jaki, otvoreni festival. Od pokojnog Terranea u Šibeniku nismo imali ništa šta bi išlo u tom smjeru. Ove godine uz headlinere, M.O.R.T., Stillnes, TBF, bila nam je namjera promovirati nevjerojatno živu i stilski raznoliku dalmatinsku rock scenu.Bendovi poput makarskih Rezervi, Nekih repera, splitskih Zoa i Djigibaooa zaslužuju veliku podršku. Dogodine imamo u planu, osim navedenih sadržaja, realizirati i kamp, dnevni program te proširiti gastronomsku ponudu. O imenima ne bih još, imamo dovoljno vremena do sljedećeg izdanja, ali siguran sam da line-up nikoga neće razočarati.

Trubač s Jadra – Frane Mihalj

Nakon kultnog i alternativnog Radio Studoma, koji je ugašen 1990. – jednim dijelom zbog političkih previranja – Split je nakon puno vremena, većinom tvojom zaslugom, pokrenuo studentski Kampus. Koja je osnovna intencija njihovog djelovanja?

Radio Kampus osmišljen je kao okupljalište i platforma za sve studente i mlade. Radio za sve one otvorena uma, drugačijih ideja koje bi nas izvlačile iz kaljuže mainstreama. Dakle, sve one voljne rada u kreiranju pomaknutijega medijskog pristupa, suprotstavljajući se indoktrinaciji u bilo kojem aspektu, da bi na kraju dobili tzv. sindrom čizme.

Sindrom čizme?

Tako je. Mislio sam zaobići ovu temu, ali s obzirom na kontaminirani razvoj situacije drago mi je da za ovaj portal mogu reći par riječi. Radio je bio i trebao ostati jedna lijepa, urbana priča, možda s proširenim djelovanjem, kao Studentski radio u Zagrebu. No, kad se uključi politika koja s ovim stvarima nema puno veze, onda dobiješ glavnu urednicu koja se najviše istaknula mobinzima prema volonterima i promjeni našega kultnog loga s ribljom kosti. Unatoč tome što su mnogi ljudi uložili svojih osam godina truda, rada, znoja, živaca i ljubavi. I sad netko želi sve učinjeno izmijeniti iz korijena i, kako se čini, osigurati sebi stalno radno mjesto u sljedećim godinama radijske koncesije.

Mislim da mi je dužnost kao osnivaču Radio Kampusa (onog s poznatim logom riblje kosti) govoriti o novonastaloj situaciji. Želim stati uz studente iz udruge S4S, koji još uvijek ne gube nadu nego uporno guraju nove ideje i projekte, koji žele mijenjati društvo nabolje i koji žele stati na kraj političkom kadroviranju. Radio koji je trebao biti alternativa na mala vrata provlači sve više komercijale pa je tijekom udarnog terminu počeo promovirati glazbu koju možete čuti na svakoj ultrakomercijalnoj radio postaji.

Nažalost, izgleda da se stvari ciklički ponavljaju. Nešto slično sam i ja doživio prije ohoho godina, no idemo na ljepše teme. Naša generacija demo bendova imala je privilegiju nastupati u tadašnjim frontama (mjesnim zajednicama). Svjestan nedostatka toga, jedan si od pokretača vrlo zanimljivog ST-arta, festivala autorske glazbe na koji se mogu prijaviti nedovoljno afirmirani bendovi.  

Zapravo, ja sam predsjednik Udruge za zaštitu glazbe STOP koja, evo, četrnaestu godinu za redom organizira ST-art festival autorske glazbe. Od kada smo preuzeli kormilo, 2019. intencija nam je bila podići festival na nacionalnu razinu tako da bi se izlučne večeri odvijale u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, dok bi finale – nastupom headlinera – bilo uvijek u Splitu, i to u open air varijanti.

Malo nas je u našim planovima poremetila korona pa nismo mogli sve to artikulirati. Mogu najaviti da ćemo sigurno raditi na tome koliko je god u našoj moći i evo najavljujem ovogodišnji ST-art koji će se održati 15. i 22. studenog kroz izlučne večeri te 3. prosinca na finalnoj večeri i to sve u splitskom klubu Kocka.

Splitski bend Zo napravio je pjesmu ”Frane Mihalj”? Čime si to zaslužio?

U početku ni sam nisam znao što bi mislio, ali s vremenskim odmakom pjesma mi je postala simpa. A čime sam to zaslužio, morat ćeš pitat navedeni bend.

Na koncu, kao veliki ljubitelj piva ne mogu te ne pitati – kako si se našao u tom svijetu? Znam da s braćom radiš domaće pivo.

U tu priču uveo nas je moj stariji brat Ivan. Tamo negdje 2017. godine skuhali smo svoje prvo pivo u malom kuhalu od dvadesetak litara i fermentirali u ujakovoj demižani. Od tada smo digli količinu proizvodnje i ozbiljnije pristupili procesu, bilo je tu i nekih nagrada na natjecanjima… Nismo još službena pivovara, ali imamo u planu osnovati Bratsku pivovaru kad se mlađi brat Grga vrati iz Danske.