Max Juričić: „U životu najviše pomogneš sebi ako pomažeš nekom drugom”

Mladen Max Juričić jedan je od ključnih kotačića domaće rock povijesti, čiji bi se mehanizam vjerojatno urušio kad bismo ga pokušali zamisliti bez njega. Riječ je o osam bendova, više od dvadeset službenih izdanja, i gitarističkoj te logističkoj podršci autorima poput Jure Stublića, Srđana Sachera i Vlade Divljana. Bezbroj glazbenika surađivao je s njim, a još više ih je bilo pod njegovim utjecajem, dok su generacije slušatelja uživale u njegovim pjesmama, a da to nisu ni znale

Max Juričić ne prestaje svirati u bendovima/ Foto: Luka Antunac

Mladen Max Juričić imao je samo deset godina kada je prvi put gledao bend uživo i pomislio: dao bih sve da budem dio toga. Tri godine kasnije okupio je svoj prvi bend – i od tada nije bio bez jednog.

Ono što ga čini neobičnim zanatlijom i umjetnikom je neprestana potraga za novim zvukovima, formatima i suradnjama. Njegov neumorni tragalački duh do izražaja dolazi i na najnovijem dvostrukom albumu Plesača sporog stepa, Sunčana strana Mjeseca. Max će svoj novi projekt promovirati 11. travnja u Tvornici kulture. Novu postavu benda čine čelist Stanko Kovačić te argentinska braća Bernabe i Manu Romero na violini i udaraljkama.

U razgovoru za naš portal, Max otkriva kako danas, nakon četiri desetljeća, doživljava vlastiti glazbeni put i što ga i dalje pokreće.

Kad danas pogledaš unatrag, vidiš li u svom putu neki obrazac kojeg tada nisi bio svjestan, a ponavljao se iz benda u bend, iz faze u fazu?

Obrazac koji se ponavlja je da s bendom nikad ne ide ni lako ni bez stresa. Kao da mi netko odozgo testira upornost, a tako je i danas. Kada bih nabrojao sve peripetije koje su pratile snimanja i turneje, počevši od prve turneje i snimanja svih albuma grupe Film do okupljanja i snimanja Plesača sporog stepa, trebalo bi nekoliko kartica teksta. Jedini put kad je sve išlo glatko bila je suradnja Ljetnog kina s Vladom Divljanom, možda i zato jer smo se za tu avanturu odlučili nakon tri butelje vina.

Često spominješ radare koje pališ kad ti nešto dosadi. Što ti je kroz godine bio najpouzdaniji znak da je vrijeme za promjenu?

Radari bi se palili i počeli tražiti nešto novo kad bih osjetio da je splasnuo entuzijazam i energija s kojom je bend počeo. To je bio znak da je došlo vrijeme za promjenu, iako u poslovnom smislu ne bi bilo razloga – u tom trenutku sviralo se za dobre honorare, popularnost je narasla i moglo se još neko vrijeme to iskorištavati. Osjećao bih se kao kapetan koji je svjestan da brod ima rupu i da lagano tone i, kad bih se domislio nekoj novoj kombinaciji, pozvao bih posadu da mi se pridruži. Tako je iz nulte Azre nastala originalna postava grupe Film, iz Filma je nastao Le Cinema, a kasnije je od postave Vještica nastao Šo!Mazgoon i na kraju Gego&Picigin band. Mijenjali su se samo frontmeni koje su ti moji radari nanjušili.

Koliko je za tebe važna nelagoda u kreativnom procesu? Jesi li ikada napravio nešto dobro iz potpune komocije?

Tvrdnja da iz nelagode, tuge ili boli nastaju kreativna djela vjerojatno vrijedi za dobar dio velikih pjesnika i umjetnika. U mom malom svijetu je potpuno obrnuto – dobar rif, melodija, aranžman i na koncu pjesme Plesača sporog stepa nastale su kad sam bio u povišenom raspoloženju, kad sam zbog nečeg bio sretan i neopterećen bilo kakvim problemima.

“Nikad nisam mislio da je moj doprinos bio osobito važan dok nisam u studiju sam sebi snimao glavne vokale. Tada sam shvatio da mi nedostaje netko tko bi radio ono što sam ja radio za druge.”

Radio si s autorima jakog rukopisa, ali si rijetko bio u prvom planu. Je li ti ikada falilo da se jasnije prepozna tvoj doprinos?

Moja uloga u bendovima na engleskom se naziva “sideman”, onaj koji, figurativno rečeno, čuva leđa pjevaču ili frontmenu. U slučaju bendova u kojima sam svirao, pjevači su bili i autori koje sam otkrio radarima iz prethodnog pitanja. Budući da je njihov doprinos bio ključan, preuzeo sam na sebe obavezu da pomognem oko svih ostalih detalja potrebnih da bi bend uspio. Nikad nisam mislio da je moj doprinos bio osobito važan do trenutka kad sam u studiju sam sebi snimao glavne vokale za albume Sunčana strana Mjeseca. Shvatio sam tada da mi nedostaje netko tko bi radio ono što sam ja radio za druge. Uživam u ulozi sidemana i danas kad se moj sin Rok pridruži Ljetnom kinu na pozornici i preuzme ulogu glavnog pjevača.

Max Juričić i naša novinarka / Foto: Luka Antunac

Koliko su te prekidi koje nisi birao (rat, raspadi bendova, smrti suradnika) natjerali da glazbu počneš gledati drukčije nego prije?

Uz sve peripetije, osamdesete godine su prošle u revijalnom tonu. Krajem tog desetljeća nastale su Vještice i od prvog trenutka nam je bilo jasno da, zbog glazbe koja je bila totalno drukčija od drugih, neće biti lako uspjeti. Tada sam počeo patentirati alternativne, da ne kažem partizanske metode za preživljavanje benda. Da je rat počeo definitivno je bilo jasno kada je u Osijeku tenk pregazio crvenog Fiću, a baš taj dan, u tom gradu, Vještice su trebale imati promociju drugog albuma. Leiner je u to vrijeme već živio u Berlinu i Vještice su pjevajući na hrvatskom krenule na povremene turneje po Europi, koje ne bi bile moguće da već nismo bili spremni na skromne uvjete. Stav da sve logističke probleme moram riješit bez pomoći sa strane ušao mi je u naviku i po tom konceptu kumovao sam pokretanju otočkog vala i osnovao Ljetno kino 2009. Vrhunac je bila svirka Ljetnog kina na Palagruži, najudaljenijem otoku, gdje nikad nijedan bend prije nije svirao.

Minimalizam ti se stalno vraća, u instrumentariju, aranžmanima, pa i u organizaciji bendova. Je li to estetski izbor ili životna nužnost?

Volim slojevite i bogate aranžmane i instrumentarij, ali kad za to nema uvjeta, moraš se domisliti kako postići sličan dojam s onim što imaš. Iz takvog pristupa često nastanu genijalne stvari. Kad su se pojavili Ramones postalo nam je jasno da rock pjesma može funkcionirati i bez dugih gitarskih sola i da pjesme mogu trajati manje od tri minute, a da im ništa ne nedostaje. Važno je bilo da budu brze i energične. I danas, bez obzira na glazbeni stil i bez distorzirane gitare, ja i dalje sviram pod utjecajem Ramonesa.

Kad danas slušaš mlađe autore, što ti je važnije: da te iznenade ili da te uvjere? I što te najbrže odbije?

Na velike koncerte skoro uopće ne idem, ali trudim se biti informiran o tome što se događa na sceni pa na slijepo odem u obilazak Močvare i sličnih alternativnih klubova. Zapravo se u ozračju “omladinskih” klubova osjećam ko doma. Nije mi bitan ni stil ni vrsta glazbe, nego već spomenutim radarima tražim novu energiju. Često se energija miješa s galamom koju bend proizvodi, a to ne podnosim. Za jednog noćnog obilaska takvih mjesta otkrio sam Koikoi, beogradski bend koji me fascinirao, ne toliko glazbom koju sviraju, koliko čistom energijom i pristupom sviranju u živo. Od tada sam ih slušao pet puta i jedva čekam ponovo da me napune i vrate mi vjeru da to čime se bavimo ima smisla. Od zagrebačkih novijih bendova volim Idem. Imaju pjesme s tekstovima koji titraju s današnjom generacijom i sada je njihov trenutak.

Ima li neka odluka za koju znaš da je bila “kriva” u karijernom smislu, ali je ne bi promijenio ni danas?

Krivih odluka sigurno ne manjka, a nije ih ni lako sam sebi priznati. Budući da sam još uvijek u igri, mislim da su prevladale dobre odluke koje sam donosio.

Max i danas svira inspiriran Ramonesima/ Foto: Luka Antunac

Kad bi morao izdvojiti jednu stvar koju si naučio o ljudima kroz bendove, a nema veze s glazbom, koja bi to bila?

Spomenuo sam da sam u bendovima bio u ulozi pomagača i tako stekao status profesionalnog glazbenika, o čemu sam maštao kao dječak i nisam vjerovao da je takvo što uistinu moguće. Iz toga sam zaključio da u životu najviše pomogneš samom sebi ako pomažeš nekom drugom. To zvuči kao paradoks, ali stvarno vrijedi u životu. Na neki način i Rock&Off nagrada povodom koje radimo ovaj intervju, dokaz je tome.

“Pjesme Plesača sporog stepa nastale su kad sam bio u povišenom raspoloženju, kad sam zbog nečeg bio sretan i neopterećen bilo kakvim problemima.”

Postoji li nešto o čemu te se rijetko ili nikad ne pita, a misliš da je važnije od onoga o čemu se stalno govori?

Poznato je da mi nije problem pričati, to je od svega najlakše, i da se rado odazovem pa me pozivaju u svim prilikama kad je tema novi val. Novom valu svaka čast, taj val me iznjedrio kao glazbenika, ali samome sebi sam dosadio jer uvijek pričam istu priču. Svaki put se ponadam da me zovu kao Plesača sporog stepa i da će me netko pitati kad i gdje je promocija dvostrukog LP albuma Sunčana strana Mjeseca. Pa ću to pitanje postaviti sam sebi, a i odgovoriti: 11. travnja 2026. u Tvornici kulture!

Kad se makneš od svega što se danas zove karijera ili scena, koliko je ovo što sada radiš blizu onome zbog čega si se uopće zaljubio u glazbu?

Kad se podvuče crta, nijedan posao nije lak, a biti profi glazbenik je velika sreća. Jer najviše usrećiš sam sebe, ako usrećiš i druge ljude.

Biti profi glazbenik je velika sreća, drži Max / Foto: Luka Antunac