Ivana Kuljerić i Alan Bjelinski - silbenska kava pred glazbeno ljeto
Ivana Kuljerić i Alan Bjelinski umjetnici su obrazovani u akademskom krugu, oboje s vrlo proširenim žanrovskim afinitetima i angažmanima. Svakodnevno igraju višestruke uloge – oni su skladatelji i interpreti, dirigenti, pedagozi, ali i čuvari baštine i arhiva očeva kompozitora – Brune Bjelinskog i Igora Kuljerića, obojice velikih zaljubljenika u otok Silbu, najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga, gdje su im i posljednja počivališta. Dvama velikim skladateljima u počast prije četiri godine, prvi put (ikad), ugostila je Silba veliki simfonijski orkestar koji je tom prilikom izvodio njihovu glazbu. Srećemo se mi i po otoku, ali popili smo ‘predljetnu’ kavu u kazališnoj kavani Kavkaz da uz nostalgična prisjećanja djetinjstva na Otoku prođemo i aktualnosti u njihovu radu.
Foto: Matej Grgić
Silba
Zašto je Silba bila voljena Bruni Bjelinskom i Igoru Kuljeriću, zašto vama dvoje, i zašto privlači mnogobrojne umjetnike?
Ivana: Otac nije birao Silbu, jer je tamo rođen. Ne samo da je on sa Silbe, nego i sve generacije prije njega, rodoslovno stablo smo detektirali unatrag sve do sve do 17. stoljeća.
Tata je, kao i svi otočani, htio pobjeći sa Silbe, a kasnije je tu je bila i moja mama koja se dosta angažirala da nam od naše kućice na Silbi napravi malo gnijezdo. Znala je što znači biti glazbenik, što znači biti skladatelj, htjela je stvoriti ambijent za tatu, da mu bude podrška i da on može skladati.
Silba je u to vrijeme bila dobar spoj ‘robinzonštine’ i ipak nekih početaka kulture
To su bila vremena u kojima su se spojile neke jugoslavenske ideje, idile, iluzije obilja, zajedništva s njihovim dobrim godinama optimizma, građenja i buđenja. Silba je u to vrijeme bila dobar spoj ‘robinzonštine’ i ipak nekih početaka kulture i civilizacije, u smislu da je omogućavala i život koji nije baš potpuno težački.
Ja ne znam može li se zamisliti bolje djetinjstvo od onog koje sam ja provodila na Silbi. To je bilo nevjerojatno. Mi bismo došli na otok, ljeti primjerice, i tri puna mjeseca bili u kupaćim gaćama od jutra do mraka, ležali bismo posvuda, na barci bismo često proveli čitav dan, jeli smo lubenice koje bismo hladili u moru i čistili ribu koju smo lovili u tim malim dnevnim plovidbama. Bio je to baš rajski život. Čista egzotika.
Nešto je od toga svega privuklo umjetnike različitih profila na taj otok, koji su se ondje viđali, družili, svađali, slavili, častili, stvarali.
Nešto je od toga svega privuklo umjetnike različitih profila na taj otok, koji su se ondje viđali, družili, svađali, slavili, častili, stvarali. Nukleus je zapravo bio tvoj dvor. Znači, kuća i dvorište. Mogao se čovjek zatvoriti tamo i ne vidjeti nikoga, bez obzira što je Silba tako malen otok, maleno selo.
Recimo, Alan je bio s druge strane, na Žaliću, mi na Mulu i znali smo se ne vidjeti. Susretali smo se kao klinci manje-više, ali u nekom tinejdžerskom dobu sam počela ići na ljetne seminare i manje dolaziti na Silbu. Njoj sam se zadnjih godina opet vratila.
Foto: Matej Grgić
Alan: Ja bih se složio s Ivanom, sve si odlično izgovorila.
Tvoja povijest je malo drukčija od moje, ali to nije ni važno. Moj tata je htio mir. Dakle, nakon proživljena dva svjetska rata, ako želiš pisati muziku, onda zaista trebaš imati mir – ne treba ti ni auto ni telefon ni televizor, nego jedan apsolutni doživljaj ljeta i, ovo što kaže Ivana, jednog dvora gdje možeš dobiti nukleus svoje duše, na jednom jako, jako mirnom otoku, gdje znaš da postoje i drugi ljudi koji tu žive, naravno, od zidara, do ribara, ali i do velikih umjetnika. Sve je to velika familija.
Nakon proživljena dva svjetska rata, ako želiš pisati muziku, onda zaista trebaš imati mir – ne treba ti ni auto ni telefon ni televizor, nego jedan apsolutni doživljaj ljeta i dvora gdje možeš dobiti nukleus svoje duše…
Kad ti se u djetinjstvu utka taj način ljetovanja, pri čemu ti ne znaš da se to zove ljetovanje, nego je to tvoja normala, to je neprocjenjivo i dugotrajno. Da, došli bismo odmah po završetku škole, sredinom lipnja i bili bismo slani od mora dobar dio ljeta.
Ta neka lagana atmosferi otvorenih dvorova u koje smo ulazili i izlazili osiguravala je beskrajan osjećaj slobode, predivan i nevjerojatan. Odgajani smo u duhu otočkog zajedništva u kojem svak svakom pomaže oko barke, nestanaka struje, smrtnih slučajeva i bolesti. Bez obzira na eventualne tenzije koje bi se u tom suživotu, očekivano, pojavljivale, uvijek se međusobno pomagalo. Taj otok je sa svim tim elementima utkan u nas, to sam siguran.
Foto: Matej Grgić
I onda umjetnost, naravno. Moj tata nešto tamo piše i svira, Ivanin tata tamo nešto svira i piše, a na kraju vidiš da su to dva vrhunska hrvatska kompozitora koji su pisali i pisali, a da ja pojma nisam imao o tome, tada, više me zanimalo izaći van, s prijateljima ići loviti ribe i naganjati loptu.
Moj tata nešto tamo piše i svira, Ivanin tata tamo nešto svira i piše, a na kraju vidiš da su to dva vrhunska hrvatska kompozitora koji su pisali i pisali, a da ja pojma nisam imao o tome
Nakon dvadeset ili trideset godina shvatio sam da se taj čovjek, moj otac, budio u šest sati ujutro i pisao. I sada kad gledam cijelu njegovu arhivu – vidim da je imao običaj napisati godinu i mjesto u kojem je napisao zadnji takt kompozicije. Jako je puno djela koja su završena upravo na Silbi. Budući da je bio sveučilišni profesor, imao je ipak malo više ‘praznika’, pa je uspio i tijekom godine po par dana otići na Silbu i stvarati. Igor Kuljerić i Bruno Bjelinski su se sigurno družili, ali ja nisam to toliko pratio.
Foto: Matej Grgić
Silbenski mir vs. ljetni angažmani
Ivana: Zanimljivo je ovo što kaže Alan, njegov je otac tražio mir, a moj tata, ne mogu reći da je bježao s otoka, nego je prihvaćao jako puno angažmana tijekom ljeta, poput Dubrovačkih ljetnih igara, primjerice, puno tih upravnih funkcija i dirigentskih angažmana. Mama je pokušavala utjecati na to da se taj njegov ritam uspori, da se količina posla smanji kako bi se više mogao posvetiti komponiranju. No, on je vrlo često ljeti zapravo dolazio i odlazio sa Silbe na te svoje projekte.
Alan: To je opis posla. Slučajno sam i ja dirigent, pa mogu reći da mi živimo od našeg posla, putujemo i moramo odrađivati takve projekte da budemo u kondiciji, recimo to tako. Bruno je bio profesor kontrapunkta i fuge na Muzičkoj akademiji i to su velike razlike s obzirom na ljetno slobodno vrijeme. Njemu je bilo važno samo da ima dovoljno papira i olovaka 6B koje je naručivao iz Beča, sjećam se.
Foto: Matej Grgić
Prvi klavir na Silbi?
Alan: Silba je imala neke orgulje, davno, koje su navodno bile jako dobre, pa su otišle na popravak u Sloveniju ili Austriju i nisu se nikada vratile.
Prvi pravi klavir je, ustvari, na Silbu došao kod nas. Mama je pijanistica, tako da su lokalni ribari, prijatelji i susjedi nosili taj klavir s broda, čudili se toj crnoj kutiji jer to nikad nisu ni vidjeli… Pravi koncertni, bečke mehanike.
Ivana: To je kao u onom filmu Piano kad nose klavir s broda.
Foto: Matej Grgić
Alan: Glavni prijevoznik je bio Paško, čovjek koji je s broda nosio namirnice za dućan, imao je tačke i dvije mule i svaki kotač je bio od drugog traktora. U vrijeme kad sam ja bio mali, Silba nije imala ni struju, a putovi su bili makadami, kaldrme.
Taj klavir još uvijek stoji u kući. Da živimo u nekoj uređenijoj sredini koja malo više cijeni umjetnike, onda bi na Silbi bio neki lijepi prostor u kojem bi se mogle izložiti stvari iz privatne arhive Bjelinskog i Kuljerića.
Memorijalni prostori i arhivi
Ivana: Veliki je problem taj što ja imam sve te skripte doma i ako to odnesem u Nacionalnu knjižicu, teško da će to biti dostupno koliko bih ja željela da bude. Nema baš neke alternative – nekog čuvanog prostora. No, moram u tom smislu ‘složiti’ vrlo konkretan projekt i predstaviti ga nekom, Ministarstvu kulture, na primjer, jer inače sve ostaje na ideji i želji. Silba može biti memorabilija, ali ne notna arhiva. Nema tamo uvjeta za takvo nešto.
Foto: Matej Grgić
Alan: Ja o tome razmišljam već dvadeset godina, a sada već imam 58 godina, tako da vrijeme leti, a i dalje se ne stignem sustavno baviti time.
Ove godine je trideseta obljetnica smrti Brune Bjelinskog, vidljivo je iz programskih koncepcija festivala i koncerata.
Alan: Zahvalan sam svim institucijama koje su se toga sjetile. U Zadru je, dakle, izvedba Simfonijskog orkestra HRT-a, ne znam je li Rijeka što organizirala, ali oni su dugi niz godina imali na repertoaru Pčelicu Maju, mislim da HNK Split nema ništa, a u Dubrovniku će ove godine na Ljetnim igrama izvesti Simfonietta za saksofon, gudače i udaraljke. Lovro Merčep će nastupiti kao solist, s kojim sam to i snimio. To će biti sjajno.
Foto: Matej Grgić
Izgubljeni dječaci i zaigranost
Ovogodišnje Glazbene večeri u sv. Donatu otvaraju se baletom Petar Pan Brune Bjelinskog i ti dirigiraš. Kako je išla priča s tim djelom i pripremanjima materijala? Veliki comeback je bio 2016. u HNK u Zagrebu, za 50. obljetnicu praizvedbe toga baleta.
Alan: Godine 2015. sam s intendanticom HNK u Zagrebu dogovorio izvedbu, i tada je balet bio na repertoaru tri sezone, igrao se sedamnaest puta, s čime sam bio jako sretan. Ali sviralo se iz starih materijala. Glazbenici su me molili da ih pripremim za iduću sezonu, ali nisam stigao. Tako da sam ih priredio tek za prošlu godinu, kada sam neke dijelove izvodio sa Zagrebačkom filharmonijom u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži.
U Zadru se, na ovogodišnjem otvorenju Glazbenih večeri sv. Donata svira iz kompletno novih, uređenih glazbenih materijala.
Foto: Matej Grgić
Uz Kazalište lutaka Zadar i Simfonijski orkestar HRT-a, izvest ćemo adaptiranu, kraću verziju baleta, na otvorenom. Dakle, lutke plešu uz orkestar. Tijekom zadnjih orkestralnih proba, članovi orkestra (inače najoštriji kritičari), dolaze k meni i govore kako im je ovo djelo najbolje od opusa Bjelinskog. Naravno da mi je to iznimno drago čuti i nadodajem – ima Bruno još dva baleta… Mačak u čizmama i Pinokio! To su također uspješnice i mogu reći da spadaju među kapitalna djela Brune Bjelinskog.
Raspoloženja se brzo izmjenjuju, kao i u priči J. Barryja, koji je napisao Petra Pana.
Njegova muzika je živa slika, zaigrana, tematski vrlo istančana, jasna, a kontrapunkt i orkestracija za veliki orkestar puni su i sadržajno bogati. Raspoloženja se brzo izmjenjuju, kao i u priči J. Barryja, koji je napisao Petra Pana. Dan prije izvedbe je prva zajednička proba. Spajamo dva ansambla iz dva grada u dva dana!!! Uzbuđenje je prisutno jer je želja za uspjehom izvedbe velika, a muzika i profesionalni ansambli će to zasigurno i opravdati.
Je li Bruno Bjelinski bio od onih sa sindromom Petra Pana? Imaš li ga ti?
Alan: Ah, on je kao jednogodišnjak ostao bez majke, pa je došla 1914. godina, pa zatim 1940., pa je sve to morao preživjet, pa je upoznao moju mamu, 29 godina mlađu pijanisticu, dobili su brata i mene i mislim da je tek tu, u svojoj 55. godini kada je dobio mene, zaigrala njegova mašta – to i jest period stvaranja baleta Petar Pan, na Silbi, gledajući nas dvojicu, kakvi smo mangupi i što sve radimo, kako jedan voli mačevanje, drugi ronjenje i možda smo baš mi bili inspiracija ‘zločestim’, tj. tim ‘izgubljenim dječacima’ iz priče o Petru Panu.
Gledajući nas dvojicu, kakvi smo mangupi i što sve radimo, možda smo baš mi bili inspiracija ‘zločestim’, tj. tim ‘izgubljenim dječacima’ iz priče o Petru Panu.
Balet je dovršen je 2. rujna 1966. na otoku Silbi. Ja sam već imao dvije godine i, naravno, nisam mogao ni slutiti da ću baš ja imati priliku dirigirati tatino djelo, pola stoljeća nakon samog nastanka baleta.
Foto: Matej Grgić
Nije li baš njegova glazba zaigrana, pogotovo komadi za djecu, kojih ima dosta?
Alan: Ja vidim i jako puno tuge u njegovoj glazbi, ali da, često ga tako opisuju, kao skladatelja i za djecu, zato jer su glazbeno-scenska djela Pčelica Maja, pa Petar Pan, Pinokio i Mačak u čizmama, kao i baleti, jako popularni. Ali, recimo, opere nitko ne poznaje. Ne kažem da su genijalne, ali su se samo jednom izvele. A opera je glazbeno-scensko djelo vrlo visokog intenziteta za cijeli ansambl.
Je li to stvar umjetničkih programskih politika?
Alan: U programsku politiku ne mogu ulaziti, ja se samo mogu najaviti intendantu, odnosno, ravnatelju opere, što sam ove godine ponovno i napravio, podsjetio da postoje određene opere, svratio pozornost na njih. Odgovor je uglavnom – hvala, primili smo na znanje. I to uglavnom bude cijela priča.
No, da bih prezentirao konkretna glazbeno-scenska djela Brune Bjelinskog, to zahtijeva dulji period boravka doma i rad na tim materijalima.
Foto: Matej Grgić
Ali žrvanj stalnih višestrukih uloga u kojima se oboje stalno nalazite uzima svoje?
Ivana: To je i blagoslov i prokletstvo. Mi jesmo blagoslovljeni svime time čime se bavimo, ali uz to ide i golema odgovornost. Ne mogu zamisliti da ne pokušamo napraviti sve kako bi te kompozicije naših očeva i dalje živjele.
Blagoslovljeni smo svime čime se bavimo, ali uz to ide i golema odgovornost. Ne mogu zamisliti da ne pokušamo napraviti sve kako bi te kompozicije naših očeva i dalje živjele.
Moramo raditi i u skladu s današnjim standardima. Ja sam napravila i web stranicu o Igoru Kuljeriću, za što mi je bilo potrebno strahovito puno vremena i financija, na kraju krajeva. Na njoj su u ponudi i neki notni materijali za kupiti, no ja naprosto nemam vremena da ga uložim u marketing koji je nužno potreban kako bi se stvar odvijala u skladu s očekivanjima. Ali, ti materijali moraju biti spremni, pa makar za onog jednog koji će doći na stranicu vidjeti nudi li se ono što traži ili će tek pronaći nešto za sebe.
Foto: Matej Grgić
Alan: Mene zovu na različite angažmane, ja sam dirigent koji sam u ovoj zemlji pokrio zabavni sektor i po tome me publika poznaje, ali mnogi ne znaju da sam trideset godina prije toga bio isključivo u klasici koja mene duhovno hrani i obnavlja.
Sretna okolnost, da tako sada kažem, bila je kada me Oliver vidio u nekom hotelu, gdje sam izvodio klasični program sa svojim privatnim ansamblom. Nisam znao tko je Oliver, iako je on već onda bio najjači, zabavnjake naprosto nisam poznavao. S njim sam prošao jedan period života za koji mi nikada neće biti žao jer sam naučio jako puno onoga što nikada ne bih imao prilike naučiti da nisam radio s takvim umjetnikom.
Foto: Matej Grgić
Koliko je tebi zahtjevno ili izazovno skakati iz žanra u žanr?
Alan: To su dvije različite stvari, ne mogu reći da je jedna manje umjetnička od druge. Svaka zahtijeva određenu spremnost. Klasično djelo dugo se proučava, godinama, izvodi se godinama, prespava se godinama i pravi dirigent si s pedeset ili šezdeset godina, ako si prošao različite orkestre, puno gradova, mnogo različitih izvedbi i različitih notnih materijala.
Mislim da u zabavnim vodama znam napraviti dosta dobru boju, tu je tehnologija na prvom mjestu. No, malo mi je dosta zabavne glazbe, to govorim već desetak godina.
S obzirom na to što sam studirao i na to što sam proživio kao aktivni umjetnik, volim ostati svoj.
S obzirom na to što sam studirao i na to što sam proživio kao aktivni umjetnik, volim ostati svoj. Ali prestao sam brojati koncerte koje sam odradio, preko dvije tisuće ih je.
Foto: Matej Grgić
Ivana, ti si solistica, ali sviraš i u I.N.K. Experiment Duu, i u kvartetu Percussion Club. Kako je tekao tvoj put u tim smjerovima?
Ivana: Ja kao i Alan volim biti prisutna u različitim stilovima i na neki način ti različiti projekti imaju svoj poseban profil. Tijekom života sam uglavnom svirala solo. Na udaraljkaškoj sceni, pogotovo inozemnoj, afirmirala sam se kao marimbistica. I radila sam jako puno recitala, tek sporadično sam nastupala u nekim komornim kombinacijama. Osim jedne trajne kombinacije – to je bio ACEZANTEZ.
Uglavnom, u nekom trenutku sam shvatila da mi nešto nedostaje, da je ono što me u početku i snažno privuklo udaraljkama bilo zajedničko muziciranje. Tu je ACEZANTEZ, naravno, na meni ostavio duboki trag, što zbog zajedništva, što zbog spontane kreativnosti koja se toliko puta događala i to zbog otvorenosti prema svim mogućim mogućnostima izražaja na instrumentu, ali i na pozornici.
Foto: Matej Grgić
Mene i Nikolu je put nanio jedno prema drugome i odlučili smo pokušati svirati zajedno i od tad, od 2014. godine, zapravo, mi funkcioniramo kao duo. Svirali smo na raznim mjestima u različitim situacijama i vrlo, vrlo raznolike stilove glazbe. Svidjelo mi se što smo oboje bili raspoloženi za istraživanje suvremenog zvuka, igru s elektroničkim zvukom, ali i za suradnje sa skladateljima, plesačima, glumcima, multimedijalnim umjetnicima. Uz to smo stvarali i klasične, da tako kažem, konvencionalne programe.
Dobili smo ove godine nagradu Porin za najbolju instrumentalnu izvedbu zajedno s jazz fusion bendom Chui. Objavili smo, kao duo, CD nedavno, zove se Collage Part 1, ali nismo ga još stigli predstavljati!
Daljnje istraživanje
Nakon te dugogodišnje suradnje, poželjeli smo istraživati dalje – okrenuti se možda i prema rocku, jazzu, možda čak i nekom popu, ali, zapravo, prema današnjim aktualnim stilovima glazbe ili onim stilovima koji su im prethodili. I tu smo prošle godine dobili priliku okupiti se u veći sastav, Percussion Club.
S duom sam napravila neke vrlo zanimljive projekte na granici eksperimenta i u Dubrovniku i na Muzičkom bijenalu prošle godine, i to me jako veseli. A s kvartetom radim kombinaciju aranžmana i postojećeg, originalnog repertoara. Uglavnom sami radimo aranžmane, ali imamo i gostujuće umjetnike. Želimo malo ispitati granice i vidjeti koliko se možemo približiti bendu, s instrumentima koje imamo.
Četvero udaraljkaša pruža jako puno mogućnosti, to je odlična paleta instrumenata i zvukova koji se mogu proizvesti.
Nikola (Krbanyevitch) i pjeva! Svira drums i pjeva, što je zanimljivo, a stilski smo stvarno šaroliki – ima i rock glazbe i etno glazbe, pa jazza i klasike i zezanja. Četvero udaraljkaša pruža jako puno mogućnosti, to je odlična paleta instrumenata i zvukova koji se mogu proizvesti. Nedavno smo radili koncerte na otvorenom, pa su tu uključena i ozvučenja i slične stvari.
Foto: Matej Grgić
Inspiracija iz studija RAI
Ivana: Meni je tu recimo zanimljivo to što sam bila inspirirana očevim avangardnim opusom kojeg se on na neki način odrekao, ali nije ga uništio, samo ga je pospremio u zadnji red police, da tako kažem, ali uredno popisano. I bilo mi je jako zanimljivo slušati njegove vrpce iz studija RAI u Milanu i čuti način na koji se to tada radilo. Radio je s Marinom Zuccherijem, inženjerom zvuka u tom studiju. [Radio je sa skladateljima poput Berija, Nonoa, Cagea, Maderne i Posseura, op. a.].
Inače, i Marino Zuccheri je dolazio na Silbu! Imali su na Lošinju kuću, pa su dolazili na Silbu.
Kakvim ti se čini stanje na današnjoj udaraljkaškoj sceni, iz tvojega interpretskog i pedagoškog kuta, kakve perspektive se naziru?
Ivana: Zapravo sam jako optimistična i zadovoljna što živim baš ovaj trenutak. Kad se sagleda veličina naše zemlje, zaista možemo biti ponosni da na takvome malom teritoriju imamo toliko događaja i ljudi koje se bave različitim stilovima udaraljkaštva. Imamo seminare, festivale – festival u Bjelovaru, onda moj Ivana Summer Percussion Festival u Samoboru, koji je baš završio prije par dana. U Križevcima imamo festival i seminar i natjecanje udaraljkaša. I u Grožnjanu se odvija ljetni seminar. Sada već mnogo škola imaju udaraljkaški odjel. Ja sam sad baš bila jako sretna s koncertom polaznika na svom festivalu u Samoboru.
Foto: Matej Grgić
U nekom klasičnom udaraljkaštvu imamo pokrivene zaista različite stilove izvođenja, od krajnje klasičnog, orkestralnog do eksperimentalnog i muzičkog teatra.
Jako sam optimistična i zadovoljna što živim baš ovaj trenutak. Kad se sagleda veličina naše zemlje, možemo biti ponosni da na takvome malom teritoriju imamo toliko događaja i ljudi koje se bave različitim stilovima udaraljkaštva.
Redovito popunjavamo klasu na Muzičkoj akademiji, imamo redovito i inozemne studente, tako da, zapravo, ovako gledajući, situacija izgleda vrlo, vrlo lijepo. Imam i nekakav pregled nad sljedećim generacijama koje dolaze, orkestri su kompletno pomlađeni što se tiče udaraljkaške sekcije.
Što se tiče pisanja za udaraljke, kod nas je nekako uobičajeno da skladatelj piše za udaraljke, možda čak i na ambiciozan i zanimljiv način, ali kao dio ansambla. Možda bi se dalo poraditi na tome da se skladatelji okrenu malo više i solo udaraljkaškom repertoaru.
Foto: Matej Grgić
Volim pop i jazz, ali sam klasičar
Alane, na čemu ti trenutno radiš?
Alan: Radim na jednom mjuziklu, koji je ‘poppy’, ali sa simfonijskim orkestrom i zborom i baletom. Preko stotinu ljudi bi trebalo sudjelovati u izvedbi, ali nemam već dogovorene suradnje – to je uvijek problem. Mjuzikl nosi naslov Ljubavnici, autorica je Sandra Sagena, a ja radim orkestraciju – što je vrlo zahtjevno, ali imam iskustva za taj ‘između’ zvuk – nije bend, nije simfonijski zvuk, nego je, recimo, filmski zvuk.
Kad si u ulozi skladatelja, kada ti pišeš svoje – što izlazi, koji elementi utkani kroz život?
Romantika, ipak. Ne idem u avangardni sklop. Smatram da je jako teško napraviti ljepotu, a da nije jeftina.
Ne privlači te multimedija, novi zvuk?
Ne, ja sam klasičar, volim pop i jazz, ali sam klasičar.
Foto: Matej Grgić
Kako će izgledati vaše ljeto?
Alan: U Veloj Luci 29. srpnja radimo predivan koncert za Olivera, Ante Gelo je okupio mlade ljude s Muzičke akademije u orkestar, već treću godinu radimo sjajnu priču sa sjajnim ljudima. Ove godine imamo 120 minuta programa bez pauze – s novim izvođačima. Tome se baš veselim, toj pitkosti i mladoj profesionalnosti, koji to iskreno žele odsvirati i dati sve od sebe.
Veselim se toj pitkosti i mladoj profesionalnosti, suradnji s novim izvođačima koji to iskreno žele odsvirati i dati sve od sebe.
Ivana: To i mene veseli – kada naiđem na ljude s kojima mogu surađivati na ‘duže staze’, koji te potiču kada možda zapneš i koji ti daju novu energiju i inspiraciju.
Foto: Matej Grgić
