"Dora Pejačević u društvu velikana"

Nesumnjivo najveću pozornost na međunarodnoj sceni u posljednjih je nekoliko godina privukao opus skladateljice koja nas je napustila prije čitavog stoljeća, a riječ je, dakako, o Dori Pejačević. Njezina su djela izvodili i snimali Orkestar leipziškog Gewandhausa s Andrisom Nelsonsom i Simfonijski orkestar BBC-ja predvođen Sakarijem Oramom.

Stoga nije neočekivano da je na val interesa (napokon) zajahala i hrvatska glazbena scena predvođena Zagrebačkom filharmonijom i njezinim šefom dirigentom Dawidom Runtzom.

Glazbenici Zagrebačke filharmonije na koncertu otvorenja festivala Dora Pejačević / Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Je li on i tko je uopće ravnatelj ili umjetnički voditelj festivala sa službenih festivalskih internetskih stranica nije jasno. Pritom val interesa izvan granica Hrvatske ne treba umanjiti stvarni interes za stvaralaštvom Dore Pejačević u Hrvatskoj jer se time poništava sav dosadašnji rad domaćih glazbenika na izvođenju vrijednoga opusa skladateljice, što vjerojatno nenamjerno čini i tekst O festivalu s gore spomenute internetske adrese.

Val interesa izvan granica Hrvatske ne treba umanjiti stvarni interes za stvaralaštvom Dore Pejačević u Hrvatskoj jer se time poništava sav dosadašnji rad domaćih glazbenika na izvođenju vrijednoga opusa skladateljice

Iste stranice, srećom, ne umanjuju stručnu potporu akademkinje Koraljke Kos koja neumorno istražuje opus Dore Pejačević već desetljećima. Tako u tekstu stoji sljedeće: „U svjetlu europske renesanse Dorina opusa i recentnih izvedbi njezinih djela u inozemstvu, Koraljka Kos prošle godine bilježi još jednu znakovitu misao – želju, naime, da opus Dore Pejačević ne završi u getu tzv. ‘ženske glazbe’. Drugim riječima, da Dorina glazba ne bude ni muška ni ženska, već da je ona Dorina, prema tome svačija, a prije svega – naša.“

Seksizam i ideja o drugotnosti žene i dalje su sveprisutni u mainstream novinarstvu

Doista, geta ženske glazbe nije bilo na prvome koncertu kojim je svečano otvoren festival. Naslovljen je Dora Pejačević u društvu velikana jer im ona ili ne pripada ili joj tek sad priznajemo mjesto među njima. Jedne su dnevne novine otišle korak dalje pa najavu koncerta opremile naslovom Goranovci, primadona, Dora Pejačević te muški alfa skladatelji pokazavši da je seksizam i ideja o drugotnosti žene i dalje sveprisutna u mainstream novinarstvu. Da ironija bude veća, tekst potpisuje novinarka.

Dirigentica pred orkestrom

Ravnanje Zagrebačkom filharmonijom na ovom je koncertu preuzela dirigentica Marija Ramljak, koju nemamo prilike često vidjeti na zagrebačkim podijima. Solistica je bila nacionalna prvakinja mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, a filharmoniji se pridružio i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić koji je pripremio Ivan Šćepanović.

Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Program su sačinjavali suvremenici Dore Pejačević, a našla se i pokoja minuta posvećena njoj (više valjda nije ni potrebno jer je to festival koji nosi njezino ime, tko bi znao). Otprilike tri minute njezine izvorne glazbe predstavljene su kroz Dvije leptirove pjesme, op. 52 za glas i orkestar u kojima je Dubravka Šeparović Mušović nastojala najbolje što je mogla donijeti solističku dionicu.

Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Začudni zapjevi obilježili su i interpretaciju izbora iz Rückertovih pjesama Gustava Mahlera. Pratnja Zagrebačke filharmonije pritom je bila nenametljiva, bez pridavanja pažnje ljepoti kolektivnog tona koji je valjalo pronaći u partiturama Pejačević ili Mahlera.

Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Svatko za se travu pase

Općenitu razjedinjenost, svoju već poslovičnu heterogenu tonsku sliku, Zagrebačka filharmonija pokazala je u Dramatskoj uvertiri, op. 25a Blagoja Berse. Nasušna je bila potreba za razumijevanjem dramaturgije skladbe koju je glazbenicima već s dirigentskog pulta trebalo jasnije ocrtati. Nedostatak jedinstva orkestra najviše se osjetio u Trima nokturnima Claudea Debussyja.

Potrebu za razumijevanjem dramaturgije skladbe glazbenicima je s dirigentskog pulta trebalo jasnije ocrtati

Kapitalno orkestralno djelo francuskoga majstora s kraja 19. stoljeća počiva na istraživanju orkestralnih boja za koje je Zagrebačka filharmonija očito daltonist. Svaka od dionica odsvirala je više ili manje što je trebala, naročito u pokretnim Svečanostima, što nipošto nije bilo dovoljno za postizanje jedinstvene zvukovne slike orkestra kao cjeline. A onda su u posljednjem stavku zapjevale i ‘sirene’ Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. Njihov tekst čine vokali i duge ispjevane linije za koje se ispostavilo da su zboristicama prezahtjevan zadatak.

Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Mjesečina Blagoja Berse, kojom je otvoren svečani koncert Festivala Dora Pejačević (!), već je bila indikator slabosti Goranovaca. Pritom valja naglasiti da Akademski zbor Ivan Goran Kovačić svoje mjesto na glazbenoj sceni ima niz desetljeća i da okuplja brojne ljubitelje glazbe koji uživaju u skupnome muziciranju. No za ovakve nastupe to ipak nije dovoljno.

Neujednačeno oblikovani vokali, nedostatak daha i grubi prijelazi među različitim dinamičkim oznakama ukazivali su na nedovoljnu izrađenost materijala s kojim je zbor stao pred publiku. Sve su to indikacije koje ukazuju na nedostatak snažnijega zborskog tijela koje bi moglo udovoljiti zahtjevima ovakvih programa.

Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Festivalski je koncert zaključen Nokturnom, op. 50 br. 1 Dore Pejačević u aranžmanu Igora Kuljerića za simfonijski orkestar, što ga je priredio za igrani film Kontesa Dora Zvonimira Berkovića, na što je uputila i karakteristična programska knjižica sačinjena u svojemu ogromnom dijelu od citata radova akademkinje Koraljke Kos. Tekst je, naravno, nepotpisan, a kao autor je navedena produkcijska tvrtka. Posvetiti čitav festival Dori Pejačević trebalo je i ranije, no za takve pothvate nikada nije kasno. Ostaje nada da će festival zaživjeti te da će se poraditi na kvalitetnijoj interpretaciji, odnosno brojnosti djela Dore Pejačević kojih je svakako nedostajalo na prvome koncertu.