S nagradama Porin za Novog izvođača godine (2022.), Music Pub – Oliver za pjevača godine (2023.) i nominacijom za Zlatni Studio, Filip Rudan završio je 2023. godinu objavom svog debitantskog albuma Everyday View, dok je 2024. započeo s njegovom promocijom

Filip Rudan je previše prostora prepustio obradama / Foto: Goran Berović

Mladi je autor, pjevač i gitarist Filip Rudan sa svojim bendom na koncertu u Vintage Industrial Baru 17. siječnja predstavio pjesme s albuma, dok su puno veći dio koncertne setliste ipak držale obrade. Profinjen album od svega tridesetak minuta publici je zapravo bio tek koncertni uvod, zagrijavanje, jer su joj ipak bile zabavnije pjesme poput Tošetove “Igra bez granica” ili primjerice “Dođi” Parnog valjka. Rudanov autorski materijal na albumu zvuči gotovo besprijekorno, no koncert ipak nije bio toliko zapanjujuć koliko sam očekivala da će biti. Niz je faktora koji su na to imali utjecaj, od termina u srijedu navečer sredinom siječnja nakon svih praznika i zimskih koncertnih događanja, zatim ispunjenog, ali vrlo prohodnog prostora unatoč tome što je ulaz bio slobodan, glasnih posjetitelja kojima nažalost koncerti više nisu za slušanje nego za druženje s ekipom do neujednačene zvučne slike i vrlo čujnih grešaka u solažama (posebno u onim previše poznatima poput Mayerove “Slow Dancing In a Burning Room”).

Netko puno iskusniji od mene rekao je da nije stvar u pogrešno odsviranoj noti, već u onoj koja slijedi nakon nje. Činilo mi se da Rudana sviranje električne gitare u autorskom materijalu ipak dosta ograničava u izvedbi jer je u obradama zvučao puno uvjerljivije, razmetljivo i suverenije. Možda je to The Voice škola, ali sigurno nešto ima i u tome da u autorskom materijalu izvođač uvijek djeluje ranjivije i iskrenije. Kroz Arctic Monkeyse, The Beatlese, Miley Cyrus, Harryja Stylesa, a potom spomenutog Tošu Proeskog i Parnog valjka te još uvijek provjerenog Dinu Dvornika i Prljavo kazalište, Rudan kao da je pokušao istaknuti gdje se sve može snaći, bilo na teritoriju indie rocka, mainstream popa ili nekih naših ziherica. To su razumne referentne točke za predstavljanje publici, ali su i ograničavajuće, pogotovo ako se koriste na koncertnoj promociji albuma. Ovdje se dogodila energija visoke razlučivosti u izvedbi koja kao da je govorila o njihovoj strasti. Također, postoji opipljiv entuzijazam u igri između Rudana i njegovog benda. Ipak, zamjeram im neinventivnost kod izvođenja tuđih pjesama gdje se Rudan poput kameleona pokušao stopiti s originalnim izvedbama, čak imitirajući afektiranje – primjerice, kod “Dođi” kao Aki, kod “Heroja ulice” kao Houra. Takve početničke greške već u startu diskreditiraju ideju o kreativnosti koju glazbenici mogu posjedovati.

Vrlo korektan nastup mladog benda / Foto: Goran Berović

Nažalost, njegova se karizma ovaj put nije uspjela probiti i koncert je više djelovao poput nekog lounge nastupa. Nije tu bilo mnoštva obožavatelja koji bi se zapalili samo na nagovještaj poznatog ritma bubnja ili gitarskog rifa, ali bio je to jedan vrlo dobar i korektan nastup mladog benda. Bez previše priče, Rudan je na pozornici odavao misterioznost i bilo je sasvim jasno da je odličan pjevač brušenog glasa dok su mu dvije prateće pjevačice držale leđa skladnim vokalnim aranžmanima. Album Everyday View nastajao je u periodu od dvije godine unutar kojih je Filip publici putem singlova redovito otvarao vrata koja vode u njegov svijet (“He’s Not The One”, “Razine”, “Girl With The Brown Puppet”, “The Outside”, a zatim i istoimeni “Everyday View”). Naklonost uzorima otkriva da postoji i sličan istraživački pristup stilu koji je postao dosta hrabriji, izazovniji i moderniji od ostatka domaćih izvođača sličnog staža, možda i kroz vlastito produkcijsko iskustvo.

Ako ste bili u Vintageu i očekivali navještaj vibrantne svirke festivalskog razmjera o kojoj je Filip govorio u našem prošlom intervjuu, vjerojatno ste ostali zatečeni, ali ako želite slušati intrigantnu glazbu, definitivno si pustite Everyday View. Šteta što se u labirintu obrada utopio autorski materijal, ali ne sumnjam da će usviravanjem i novim nastupima setlista biti bolje posložena, a autorske pjesme oživjeti. Kvaliteta je neupitna, potencijala je mnogo, ali potrebno je malo više promisliti o strategiji izgradnje vlastitog brenda kroz koncertiranje, a ne stvoriti još jednog u nizu izvođača koji će izvoditi covere.

Može to i bolje / Foto: Goran Berović