Maestro Detoni, nastavite šetati!

Autorska večer „prekrasnog čudovišta“ hrvatske glazbe, skladatelja i književnika Dubravka Detonija, u povodu 85. rođendana, održana je u zagrebačkom KNAPu, u sklopu Dana suvremenog muziciranja.

Dani suvremenog muziciranja

„Kada se ponovno vratim, oni će biti moj novi Acezantez“, bila je izjava lovornika večeri, skladatelja i književnika Dubravka Detonija (Križevci, 1937.), upućena glazbenicima i publici na završnom naklonu njegova autorskog koncerta, održanog 26. studenog u sklopu Dana suvremenog muziciranja Music – Mission – Vision u zagrebačkom Knapu. Mislio je, dakako, na svoj znameniti ansambl s kojim je još 1970. započeo pisao povijest suvremene, eksperimentalne i improvizacijske glazbe u Hrvata.

Rekao je „kad se vratim“, izazvavši odobravanje cjelokupne dvorane, iako je činjenica kako Detoni nikamo još nije ni otišao. Niti to namjerava.

Foto: MMV/Dani suvremenog muziciranja

Otkad je mjesto stanovanja preselio iz Zagreba daleko južnije u Dubrovnik i na Koločep, ostvario je, prema vlastitu svjedočanstvu, novih četrdeset ostvarenja (među kojima smo neke čuli i te večeri); a tu je već i dvanaest knjiga, u jednako plodonosnu spisateljskom stvaralaštvu, s Velikim lavežom objavljenim za Frakturu listopada ove godine!

The Wonderful Monster of Time jest, doista, antologijsko djelo hrvatske orkestralne glazbe druge polovine 20. stoljeća, a večer u Knapu ponudila je više skladbi klavirske i komorne glazbe, koje također pretendiraju na takav status

Vitalan i lucidan kao i uvijek, 85-godišnjak, Dubravko Detoni očigledno ne namjerava posustati. Kaže da je jedna od tajni u dugim šetnjama. Koje ga živciraju zato što mu oduzimaju vrijeme. Ali šeta i dalje.

Nazvati ga (još jednom) njegovom vlastitom sintagmom, „prekrasnim čudovištem vremena“, zasigurno će se učiniti suviše banalnim. Ali u doista monstruozno raznolikoj djelatnosti koju je razvio kroz šezdesetak godina, to je davno prestala biti hiperbola. The Wonderful Monster of Time jest, doista, antologijsko djelo hrvatske orkestralne glazbe druge polovine 20. stoljeća, a večer u Knapu ponudila je više skladbi klavirske i komorne glazbe, koje također pretendiraju na takav status.

Hod postajama Detonijeva opusa

Program je pružio neku vrstu neobvezne retrospektive ili barem hoda kroz neke – jednim dijelom dobro znane, drugim rane ili, pak, recentnije a manje poznate – postaje Detonijeva opusa; vješto skrojen za „moćnu gomilicu“ od tek četiri glazbenika – pijanista Krešimira Starčevića, violonista Marca Grazianija, klarinetista Brune Philippa te trubača Vedrana Kocelja, s puno trenutaka prvorazredne svirke, koji su predstavili mnoge aspekte Detonijeva skladateljstva.

Možda bi pred samo nekoliko godina sam Detoni spriječio izvedbu dvaju stavaka kojima je otvorena koncertna večer, no to danas nije slučaj. Nekad bismo na Tri koralne preigre iz 1963., studentske radove iz razreda Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, vjerojatno gledali kao na „porode od tmine“. Danas one svojim neobaroknim slogom samo potvrđuju Detonijev dobro ispečeni zanat. Krešimir Starčević predstavio je prve dvije, ornamentalni Moderato i dekorativni Adagio cantabile na Bachov koral BWV 377.

Možda bi pred samo nekoliko godina sam Detoni spriječio izvedbu dvaju stavaka kojima je otvorena koncertna večer, no to danas nije slučaj – danas one svojim neobaroknim slogom samo potvrđuju Detonijev dobro ispečeni zanat

Uslijedile su zatim rado izvođene 22 per 2 in 2 za violinu i klavir te 11 per 1 in 1 za klarinet, obje iz 1983. godine, koje, zajedno sa slavnim Zaboravljenim muzikama za gudački kvartet, dijele istu estetiku povratka „novoj, lijepoj zvukovnosti“, karakterističnu za Detonija (i ne samo za njega) osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uvijek je uzbudljivo ponovno vratiti se tim dinamičnim, maštovitim i izazovnim kompozicijama, majstorski oblikovanima. Posebice u tumačenjima kakve su ponudili Marco Graziani i Krešimir Starčević te Bruno Philipp.

Foto: MMV/Dani suvremenog muziciranja

U srcu programa našlo se, pak, ikoničkih Devet prizora iz Danijelova sna za klavir iz 1986. godine, koje, doduše, nije izveo njihov posvećenik, skladateljev sin, danas i sam prvorazredni pijanist Danijel Detoni, koji je te večeri sjedio u publici (nedavno je briljirao u izvedbama Bartókovih skladbi u ciklusu Sfumato Zbora HRT-a), već je izvedbu „prepustio“ Krešimiru Starčeviću.

Koliko je ovo djelo bilo privlačno (i još uvijek to jest), najbolje govori činjenica da je klavirsku verziju slijedila verzija za komorni sastav, potom se početkom devedesetih javila i poznata orkestralna inačica, a nedugo potom i ona za gitarski trio (u izvedbi našeg slavnog Zagrebačkog gitarskog trija). Skladatelj kaže kako još uvijek sanja o verziji s više desetaka klavira. Zanimljiva ideja koju vrijedi sanjati.

Prostor prisnosti autora, interpreta i publike

Program su zaključile novije kompozicije iz Detonijeve bilježnice, posvećene njihovim interpretima iz autorske večeri, Bruni Philippu i Vedranu Kocelju; jedna vrlo recentna, Les bravoures nostalgiques za klarinet solo iz 2018. godine te završna, također nastala u Dubrovniku, Fanfaronitis za trubu i klavir iz 2013. godine. Les bravoures su, pritom, čeznutljivo introspektivne, Fanfaronitis je, pak, bravurozno ekstrovertiran. Svaka na svoj način interpretativno je izrazito zahtjevna; unatoč svekolikoj zahtjevnosti, obje superiorno predstavljene.

Foto: MMV/Dani suvremenog muziciranja

Negdje u dugu završnom pljesku izgubila se skladateljeva opaska, izgovorena u prolazu, kako bi se u Fanfaronitisu, možda, ipak isplatilo napraviti pokoji autorski rez. Iz pozicije skladatelja posve legitimno, rekli bismo, no Vedran Kocelj se, međutim, vrlo vjerojatno ne bi složio s takvom „dijagnozom“. Maestru Detoniju, s tako plodonosnim skladateljstvom njegova recentna dubrovačkog razdoblja, mogla bi se, pak, dijagnosticirati blagodarnost svježeg južnjačkog zraka.

Detonijeve skladbe izražene su i karakternosti i narativnosti pa ih je stoga moguće čitati i kao glazbene crtice, priče ili novele

Franz Liszt pisao je svojedobno o Berliozovu Haroldu u Italiji, zadovoljno se naslađujući nad činjenicom da glazba, prema njegovu mišljenju, sve snažnije uspijeva dostići karakternost i narativnost koju posjeduje književnost. Detonijeve skladbe izražene su i karakternosti i narativnosti (u smislu građenja forme i pristupa glazbenom materijalu) pa ih je stoga moguće čitati i kao glazbene crtice, priče ili novele. S obzirom na Detonijevu sklonosti vizualnom (jednom je prilikom rekao da je umalo, po uzoru na slavnog strica Marijana Detonija, postao slikar) vrlo ih je lako promatrati i kao glazbena platna, na kojima skladatelj širokim, odvažnim potezima stvara svoje apstraktne tonske slike.

Koncert je održan u ugodnom, komornom, u drvo obloženom prostoru koncertne dvorane u Knapu na zagrebačkoj Peščenici, koja omogućuje zajednički doživljaj glazbe i intimni susret s interpretima. Taj prostor nekako je dobro „sjeo“ i Detonijevoj glazbi, stvorivši živu povezanost između svih prisutnih. A u toj prisnosti – između autora, njegovih djela, interpreta i publike – Detonijeve skladbe mogle su pružiti ono najbolje od sebe, u uzbudljivoj igri nebrojenih glazbenih karaktera, na nepreglednoj paleti tonskih boja i zvukova, kroz majstorsko poznavanje kompozicijskih tehnika i postupaka, neizmjerno maštovito, na neponovljiv detonijevski način.

Sve u svemu, Detonijada (jer to je bio naslov koncerta) uspješno je (de)tonirala.

Maestro Detoni, možete nastaviti šetati!