Måneskin u Trstu: djeca rocka ne trebaju cirkus

Måneskin – talijanska rock četvorka koja je rockom pokorila Europu i svijet, udahnula umirućem žanru adrenalinsku špricu za nove generacije – otvorio je europsku turneju u najbližem nam talijanskom gradu Trstu, potpisavši se kao cool/Kool kids u generaciji generičnosti

Vrsna gitarska međuigra / Foto: Nikola Knežević/Music Box

Mjesto radnje: stadion Nereo Rocco, svega trideset minuta od Vrata Jadrana. Vrijeme radnje: najsparnija nedjelja godine.

Puno se glasova Hrvata i Slovenaca čulo među potocima ljudi što su tršćanskim urbanim betonskim koritima i austrougarskim arhitektonskim kapilarama hodali prema Stadiu Nereu. Teško da nam je gen šopinga usađen, ali svi putevi opet vode u Trst; ovog puta ne zbog špeže ili špeceraja – koji su usput budi rečeno jeftiniji opet negoli kod nas – nego zbog početka europske turneje četvero mladih ljudi na misiji uskrnuća rocka na ovom planetu.

Bez ikakvog bullshita, točni i profesionalni, četvorka u bijelom kročila je pred veliki sjevernojadranski stadion te bez sada već poslovične luksuzne produkcije za multimedijski spektakl došli su izvoditi – glazbu. Malo je suvremenih, a pogotovo mlađih scenskih imena koji će stati na kolosalnu pozornicu bez ikakvih kulisa, scenografija, vojski koreografiranih isklesanih tijela i podražaja za publiku da bi kompenzirali sve one zakutke u koje im glazba ne uspijeva prodrijedi. O, slučaj Måneskina je fenomenalan! U pravom smislu riječi: 25.000 ljudi će na stadionu bez ijednog vizualnog spektakla jednoglasno pjevati svježe pjesme trećeg studijskog albuma Rush, u produkciji Maxa Martina. Put oko svijeta u nebrojeno mnogo dana (već su okrenuli Zemlju uzduž i poprijeko) nije nijednoj talijanskoj grupi ovako pošao za rukom, a zasluge pripisati mogu prije svega sebi kao neumoran kolektiv koji od 2017., kada je s rimskih ulica ušao u natjecanje X Factor i raspametio sudce svojom seksi arogancijom. Otad bend neumorno radi, a ipak se ne podaje pomodarstvu američkih produkcijskih trendova.

Koreografiju benda rado je prihvatila fanovska armija / Foto: Nikola Knežević/Music Box

Talijanski koncert od gotovo dva sata nije se dijelio u teatralne činove, koliko bi možda tri različite pozicije izvedbe i nalagale.  Måneskin neviđeno iskorištava stadionski prostor: najprije su bili na glavnoj pozornici, da bi pri drugoj polovici koncerta nastupali na platformi usred partera za doslovno najeksplozivnije dijelove kataloga koji će iziskivati rammsteinovsku pirotehniku iza njih. Treći, intimistički dio posvećen baladama poput sentimentalne ”Coraline”, fantastične ”Timezone” ili ”The Loneliest” izvodi se doslovno u srcu publike. No, unatoč nevjerojatnom osiguranju koje je pratilo mlade rockere, publika – iako u deliriju – nije bila u transu, koji bi se pak očekivao od mlađe demografije tipične za instant zvijezde: Måneskin su, barem u Trstu, pokazali da su stvorili ozbiljnu, dugovječniju publiku koja je debelo starija od njih sami. Dokazuje to da nisu tinejdžerska senzacija, nego zbilja rijetko viđen rock fenomen prepun potencijala za oduševiti zrelu publiku. Potvrđuje to i masovan te neorganiziran zbor koji je pjevao dvadesetak hitova. Oni pak nisu, kako će pokazati koncert uživo, nimalo reaktivni na očekivani glazbeni blockbuster “Zitti e Buoni” s kojim su doveli Eurosong u prijestolnicu najveće antičke civilizacije. Totalno suprotno: publika najviše otkida na ”Beggin”, kojom se Måneskin predstavio televizijskoj publici na X Factoru i koji godinama ne silazi s talijanskih top ljestvica ili na novi punk rock singl ”Kool Kids” kojim se poklanjaju bristolskim post-punkerima Idlesima.

Turneja Loud Kids Get Louder – ako je suditi po europskom otvaranju u jednoj od najsparnijih noći rekordno tople godine – ima potencijal izazvati vam epileptični napadaj stroboskopskom manijom, koja prati teatralne riffove neokoreografiranih mladih ljudi u fluidnom kretanju pozornicom. Iznenađujuće, seksepilni frontmen Damiano ni u kojem momentu ne šepuri se svojom personom, za razliku od snimanih nastupa, dok ulogu zavodljive rock čarobnice preuzima Victoria Vic De Angelis, čijim majušnim tijelom kola miješana krv vikinških predaka i mediteranskih nimfa. Njezina je aura najopipljivija, posebno u duelima sa šmokljanolikim gitaristom Thomasom Reggijem, likom klasičnih rockerskih manira. Ali u tom grmu leži talijanski zec: ova mlada ekipa nije fabricirana četvorka silom formirana u kakav programirani bend; njihova je kemija spontana, prirodna i pojedinačni karakteri hrane ostale u bendu pa makar i jedan od njih bio izoliran kao bubnjar Ethan Torchio. Momak s najboljim pogledom na svakom koncertu po definiciji je izoliran od ostalih, ali nitko od troje preostalih ne krade svjetla amorfnih reflektora za sebe, nego ga drže u očištu publike, sa sviješću o važnosti svakog dijela njihove ritam sekcije.

Måneskin je dosegnuo planetaran fokus vlastitim snagama, ne zahvaljujući Eurosongu ni Maxu Martinu, glazbenom genijalcu koji im je producirao aktualni Rush. Njihov zvuk proizlazi iz strasti prema rocku, punku i suvremenim pop stilovima kojih se nimalo ne srame pa će na američkoj turneji često izvoditi pjesme svog pop uzora, Britney Spears, u sirovijoj varijanti. Bend se nikada nije pretvarao; ništa pa ni scenska prisutnost utemeljena na campu i glam rocku sedamdesetih ne može nadmašiti karizmu koja izvire iz njihove energičnosti i strasti.

Ulogu zavodljive rock čarobnice preuzima Victoria Vic De Angelis, čijim majušnim tijelom kola miješana krv vikinških predaka i mediteranskih nimfa / Foto: Nikola Knežević/Music Box

Iako nisu jedini odgovorni za glasan povratak rocka, doprinijeli su revitalizaciji žanra među novom generacijom koju često uzimamo zdravo za gotovo. Njihov sirov zvuk, karizma i rašpavi vokal Damiana Davida ponovno su zapalili iskru rocka i učvrstili ga u modernom glazbenom pejzažu.

Očekivalo bi se da je bend bio na svom vrhnuncu prije dvije godine po pobjedi na Eurosongu, ali magnituda popularnosti zapravo se mogla početi mjeriti prošle godine kad su pokorili Sjevernu Ameriku, kao nitko dosada iz Italije. Tour-de-force Måneskina apsolutno je nemjerljiv i koliko god mitomanijaci – oni s jednom nogom u grobu, drugom u ideji monopola nad ultimativnom percepcijom kvalitete – negirali njihov momentum, tim ljudima je ime nepoznato, Måneskin se upisuje u povijest glazbe. Måneskin je pridonio vidljivosti rocka u Italiji, Europi i šire, postajući najveći talijanski glazbeni izvozni proizvod još od Pavarottija. Svojim potencijalom za okupljanje masa nadmašili su čak i tenorskog kralja. Stadionske turneje Amerikom i svijetom, otvaranje za Rolling Stonese, suradnje s Iggyjem Popom, rad s Maxom Martinom i dug popis uspjeha u samo dvije godine od pobjede na Eurosongu, svjedoče o postojanju publike za njihov fenomen. Najstariji član benda ima samo 24 godine i dijeli rođendan s Elvisom i Bowiejem.

Sa svojim staroškolskim glazbenim stilom, provokativnim glam rock/camp modnim stilom i neustrašivim stavom – a, fala Bogu, zastrašuju ih svakodnevno – Måneskin je postao revitalizator rocka generacije i prepoznat je kao najvažniji predstavnik žanra. I prije ove turneje jako su brzo riješili dvije patronizirajuće zamjerke: probijanje u svijet glazbe preko talent showa te mladost kao ograničavajući faktor koji im se spočitava u forsiranoj kritici glazbenih snobova, koji ne mogu pojmiti smjenu generacija ili pak opravdanu senzacionalnost, unatoč odbacivanju površnih elemenata privlačnosti. Måneskin jesu kool kids i sevap bi bio ne gledati fenikse rocka u komšiluku njihova gnijezda.

Izvrsno koreografiran show / Foto: Nikola Knežević/Music Box