Plesač sporog stepa u Tvornici: Energija k'o da nema sutra

Plesač sporog stepa, glazbeni projekt gitarista i rock glazbenika Maxa Juričića, održao je u Tvornici kulture prvi veliki samostalni koncert. Bila je to ujedno i promocija njihovog drugog albuma Sunčana strana mjeseca 2, objavljenog krajem prošle godine

Izvrstan nastup razigrane ekipe Maxa Juričića / Foto: Claudia Bošković

Maxa Juričića (mnogima) ne treba posebno predstavljati, ali radi nenametljive uloge koju je dugi niz godina imao na sceni, nije na odmet spomenuti brojne sastave u kojima je djelovao – počevši od velikih novovalnih imena bendova poput Filma ili rane Azre, preko Vještica i Šo!Mazgoona, sve do zadnjih godina najučestalijeg Ljetnog kina i recentnog projekta Plesač sporog stepa. Njegovo je glazbeno raznoliko djelovanje – koje je donedavno češće postojalo kao čvrsta, ali tiha baza, dok je rjeđe upadalo u prvi plan i svjetla reflektora – kulminiralo početkom ove godine kada mu je dodijeljena Rock&Off nagrada za životno djelo. Možda je to bila kulminacija prijašnjeg, a možda tek početka točka sadašnjeg rada, vidjet će se u Maxovom narednom stvaranju.

Nastavno na sve to, nisam se mogla isprva oteti dojmu kako je većina publike prvenstveno na koncert došla zbog njegovog imena (doduše, nezanemariv je i broj ljudi iz svijeta kazališta koji su došli podržati svog kolegu, Maxovog sina Roka Juričića), a po društvenim se mrežama nerijetko mogla vidjeti najava „Max Juričić u Tvornici!“, dok su Plesači ostali u drugom planu. Opravdano, dijelom, Max je ipak medijski najpoznatiji član svog sastava, ali to i ostavlja prostora za razmišljanje. Teško je govoriti o glazbenicima koji dugo djeluju i iza sebe su već ostavili velik utjecaj na našu glazbenu scenu, a da se pritom ne osjeti svojevrsni teret njihove prošlosti. Treba li promatrati novi sastav izolirano, bez utjecaja od prije, ili ga pak sagledati kao nusprodukt utjecaja koji su neminovno oblikovali nečiji glazbeni izričaj? Mislim kako je taj teret u slučaju Plesača sporog stepa više olakotna, nego otegotna okolnost, kojom bolje razumijemo utjecaji i put koji je vodio do sadašnje točke stvaralaštva.

Još je od Vještica neskriven Maxov interes i poznavanje glazbe iz različitih dijelova svijeta, odnosno žanra koji se eurocentričnom, ali kompaktnom sintagmom naziva world music. Ni Plesač sporog stepa nije žanrovska iznimka, sukus svih prijašnjih sastava u kojima je djelovao, glazbeno-koncepcijska zrelost nastala kao rezultat dugogodišnjeg djelovanja i bavljenja ovakvim tipom glazbe. Stoga Plesač kombinira različite svjetske ritmove i zvukove, osobito iz Latino Amerike, a glavne karakteristike zvuka i tekstova njihovih pjesama jesu pozitiva, poletnost i neopterećenost. Zasigurno nešto čega nikad nije previše u našem dobu.

Vrsna međuigra Barnabea Romera i Stanka Kovačića / Foto: Claudia Bošković

Početak koncerta bile su prve pjesme s jednog i drugog albuma, kojima je sastav odmah publici pokazao kontrast, ali i sličnosti zvuka ovog albumskog diptiha. Cijeli je program koncerta išao cik-cak po pjesmama prvog i drugog albuma. Očekivano, najbolje su prošli hitovi “Koje boje je sreća?” i “Prva, druga, treća” (koju je netko iz publike većinu koncerta željno zazivao), iako je publika (koja je Tvornicu vrlo polako, ali sigurno solino popunjavala) otpočetka koncerta odlično reagirala na svaku pjesmu, plesanjem (u mjestu ili izvan njega) i brzim hvatanjem repetitivnih slogova refrena (na “Zauvijek mlada”). Plesački se razbacala na “Dani velikih valova”, najnovijoj pjesmi, dok je na “Lutam” bend dobio još jednog gosta, klavijaturista Luku Abrusa, uz kojeg je punina zvučne slike dostigla svoj dotadašnji vrhunac i onu točku zbog koje je riječ “orkestar” postala vrlo jasna u najavi koncerta. Još je jedno osvježenje bilo kratko pojavljivanje Roka Juričića kao lead vokala na početku pjesme “Mala noćna muzika”, simpatične reference na Mozarta – osim u nazivu, i na citatu početka Mozartove skladbe koji je Max odsvirao na ukuleleu.

Oni koji ne poznaju zvukove i žanrove koje predstavlja Plesač sporog stepa, na prvo bi slušanje laički zaključili kako su im sve pjesme slične, pozivajući se samo na sličnost koju čuju zbog odabira instrumenata, ritmova i melodija koje stvaraju taj „egzotični“ zvuk. No, u praksi ovaj glazbeni sastav suptilno, ali primjetno varira u ritmovima, aranžmanima i plesovima različite, ali bliske provenijencije. Prilog tomu su i nešto drukčije osmišljeni aranžmani pjesama nego što su to na snimljenom albumu, kao i činjenica da se sastav izvođača na sceni za ovu prigodu znatno povećao i postao, kako je to Max istaknuo u brojnim najavama koncerta – pravi punk samba orkestar.

Zašto punk, zašto samba, zašto orkestar? Rekla bih kako punk ovdje nije konkretno punk glazba, nego počelo u razmišljanju, poetici, lifestylu i otvorenosti glazbeno-stilskih granica (kojoj kao da je himna “Pusti me da plešem drukčije”), kao i pozadinski zvukovni podsjetnik na utjecaj novog vala početnih Maxovih sastava, koji se čuje na aranžmanskoj mikrorazini (dobar je primjer toga “Suze svetog Lovre”). Samba je pak lako objašnjiva, s obzirom na glazbene utjecaje i ritmove iz Južne Amerike koji prevladavaju u opusu Plesača, dok je orkestar, s malim ironijskim odmakom, aluzija na proširen sastav izvođača, nešto veći od benda. Proširenje sastava većim se dijelom odnosi na vokale, odnosno back vokale, ali i instrumente, pa su se tako stalnoj postavi s Maxom Juričićem (vokal, ukulele), Bernabeom Romerom (violina), Manuom Romerom (bubanj), Stankom Kovačićem (violončelo) i Rokom Juričićem (back vokal) najprije pridružili Andrea Pedron na marimbi te back vokali Nika, Tena Starčević i Tonka Antonija Kihalić iz sastava TNT i R Vocal Force. Ovakav je odnos vokalnih snaga bendu (orkestru!) donio nove zvukovne boje, ispočetka gotovo neznatne, zbog lošeg ozvučenja backova, besramne publike koja nije stala pričati ili možda one male početne stidljivosti na početku izvedbe. Ako je potonja i postojala, potpuno je nestala na “Lomi me”, na kojoj bend kreče s energijom kakvu smo od njih i očekivali. A i zvuk se postepeno popravljao. Uz to, otpočetka je bilo jasno koliko je sastav uvježban i precizan, a čestim pljeskanjem u različitim ritmovima back vokali su podcrtali Plesačev udaraljkaški dio, kojim je dominirao bubnjar Manu Romero, čiji su vješti prijelazi kulminirali na “Plavoj vili“. Valja posebno pohvaliti i gudačku sekciju, od koje mi je najviše za uho zapeo solo violine na “S druge strane granice“.

S pratećim vokalima Plesač sporog stepa dobio je na izražajnosti / Foto: Claudia Bošković

Završni je dio bio posvećen Maxovim dugogodišnjem prijatelju i suradniku, velikom glazbeniku Vladi Divljanu, počevši od pjesme “Hej druže, kako si?”, koju mu je Max napisao, a završivši s bisom od tri pjesme koje su nekoć ova dvojica glazbenika izvodila skupa s Maxovim bendom Ljetno kino (“Samo jednu ljubav imam”, “Najlepša” i “Vodim te na more”). Izveo ih je, uvjerljivo, ali i uz gorak podsjetnik da to ipak nije Divljan, a bend je dobio još jedan instrument – harmoniku, pod prstima Jurija Novoselića Kuzme. Iako je taj dio koncerta mnogima bio dirljiva reminiscencija na preminulog glazbenika, Plesač sporog stepa i takve emocije uspijeva iznijeti kroz poletno-pozitivni glazbeni izričaj koji ih je pratio otpočetka izvedbe. Tijekom koncerta u par su me navrata Maxov scenski nastup, gestikulacija i mimika, ali i kompletni glazbeni izričaj znali podsjetiti na pojavnost Davida Byrnea i često puta sam se nećkala napraviti ovu usporedbu, ali dodatna uživljenost i ekspresija koja se pojačala na bisu potakla me da manje sumnjam u tu tezu.

Maxova iskrena želja za sviranjem i oduševljena publika nisu im dozvolili samo jedan bis, pa su nas počastili ponovnom izvedbom dvije već odsvirane pjesme. Taj je spontani bis još jednom pokazao kako je Max Juričić glazbenik kakav se u današnje doba rijetko viđa, daleko od plitke želje za slavom i profitom, a duboko u onome što radi i proživljava. Tako je na samom kraju ispričao publici kako uvijek probdije noć nakon svirke jer zna da kad dođe jutro, nestaje sva magija i adrenalin prethodne noći. I upravo u tome je njegova posebnost – iskrena emocija, uživanje i žar prema onome što stvara i svaki koncert koji svira – kao i u Tvornici sa sjajnim glazbenicima iz Plesača sporog stepa – k’o da nema sutra.

Max Juričić dobio je ove godine nagradu Rock&Offa za životno djelo / Foto: Claudia Bošković