Godina koja je upravo startala zacijelo će na prostoru hrvatske popularne glazbe definirati neke započete trendove, a isto tako startati i neke nove pojavnosti

Ono što je posve izvjesno jest da će neki uvriježeni aršini prema kojima se doživljavaju procesi na hrvatskome pop sazviježđu morati biti drukčije percipirani. Drugim riječima, pitanja kao što su „Tko je ta Aleksandra Prijović?“, „Zašto su Nepalci oduševljeni Letom 3?“ ili „Kad je održan posljednji Splitski festival s pjesmom koja ti je ostala u pamćenju?“ postaju izlišna.

Parametri su drukčiji, a onaj glavni je: Hrvatska nije jedinstveno glazbeno tržište – ni u zemljopisnom, ni u žanrovskom, ni u generacijskom, ni u medijskom smislu.

Na publici je da potraži ono što joj najviše odgovara, bez zgražanja nad onime što joj se ne sviđa. Jer, to joj nitko ne nameće. Danas je potpuno pogrešno smatrati da bi više razvedrilnih emisija na Hrvatskoj televiziji promijenilo percepciju tradicionalnije publike odrasle na postulatima hrvatske popularne glazbe razvijene na zasadima festivalske glazbe i pop-rocka sedamdesetih i osamdesetih, što je uglavnom i medijska prezentnost nacionalne popularne muzike.

Let 3 – Doček nove godine u Zagrebu/Matija Habljak/PIXSELL

Danas svaki IPTV servis ima barem deset glazbenih programa, a glazbu mladi uglavnom slušaju online, od YouTubea preko streaming servisa kao što su Spotify i Deezer, do društvenih mreža, poglavito TikToka, ali i videoigara.

Domovinski pokret Splitsko-dalmatinske županije ima prijedlog da se neki hrvatski glazbeni identitet zaštiti putem obrazovnog sustava. Istočni melos i sve ono što on nosi sa sobom već godinama se sustavno promovira kao poželjno, prihvatljivo, zabavno i blisko našem mentalitetu, posta tako na Facebooku Domovinski pokret i za sve krivi medije koji se usuđuju pisati o popularnosti narodne glazbe umjesto da se posvete domaćim glazbenicima.

„Sve to za posljedicu ima rasprodane Arene od strane srbijanskih turbofolk pjevača, a preko toga i kulturnu kolonizaciju Hrvatske. Treba otvoreno kazati kako je kulturnoj kolonizaciji prethodila kolonizacija hrvatskoga medijskog prostora te kako je pokoravanje medijskog tržišta bio preduvjet ‘uspješnog’ ulaska istočnog melosa u hrvatski kulturni mainstream.“

Oni predlažu uvođenje novog predmeta u obrazovni sustav koji bi njegovao hrvatski glazbeni identitet, no očito je posrijedi emotivno nabijeni stranački manifest bez ikakvog sagledavanja konteksta, počevši od činjenice da u školama već postoji glazbeni odgoj.

Mediji više nemaju utjecaj na definiranje nacionalnoga glazbenog ukusa. Jednostavno, nemaju.

Razlog je u diversifikaciji: previše je televizijskih programa, previše je online portala i stranica, previše je radijskih postaja (istodobno, sve je manje novina, što znači da se o glazbi sve manje čita, a sve više je se gleda) i odgovornost za bilo kakve glazbene preferencije ne može se prebaciti na medije. Ne može se prebaciti i na obrazovni sustav: osnove glazbenog odgoja svi dobivaju, a samo nastavnici i profesori mogu odlučiti na koji način učenici dobiju i dodatna glazbena znanja i informacije.

Nadalje, glazba se danas doživljava sasvim drukčije nego prije tridesetak godina, kad su tijekom ratnih zbivanja i postavljeni neki nacionalnoglazbeni parametri putem medija. Pjevačica Ivana Radovniković u intervjuu za naš portal izvrsno je detektirala generalnu razliku u pristupu glazbi nekad i danas:

„Sada je era kada glazba više nema istu svrhu koju je imala prije u svom organskom obliku – ti si slušao pjesme tako da se ili poistovjetiš s pričom ili feelingom, možda pronađeš neki glas koji izražava tebi nešto blisko. Danas se to više ne događa tako. Glazba se konzumira doslovno u 15-sekundnim segmentima, tzv. clipovima. Od kad je glazba počela biti kao meso koje se servira u mesnici, na dijelove, nema više tog potpunog doživljaja. Doživljaj je sada vrlo trenutačan i zapravo služi tome da nešto proda. Ne znam je li to bilo toliko izraženo prije s obzirom na to da je glazba uvijek bila uključena u neke reklame, kao glazbena podloga poruke koju ima neki brand, ali otkad se to počelo događati i s ljudima, dakle, da sami izvođači prodaju druge stvari, a da je u pozadini njihova glazba, onda se izgubila ta neka težina i ozbiljnost.“

U tom smislu očito je i kako je prodaja glazbe na klasičnim medijima – vinilu i CD-u vezana za glazbu koja nije suvremena – sve manja. Na posljednjoj objavljenoj listi prodaje albuma Top 40, samo su četiri albuma aktualnih izvođača. Toliko je albuma i preminulih izvođača. Dakle, samo deset posto slušatelja odlučilo je nabaviti aktualni album izvođača koji se afirmirao u posljednjih nekoliko godina. To su Marko Kutlić, Mia Dimšić, Nika Turković i Tedi Grubica. Neka nova hrvatska glazba očito ne pronalazi put do tradicionalnijih slušatelja, jer da je tako, onda bi na ovoj ljestvici bilo manje Haustora, Vještica i Majki, a više aktualnih izvođača.

Glazba se distribuira na drukčije načine, a doživljava na koncertima. Tu smo, pak, svjedoci raznim fenomenima. Na primjer, u nekim mjestima Dalmacije, fanovi Leta 3 zakinuti su za njihove nastupe, jer policija ne može jamčiti za njihovu sigurnost, ali će zato desetak tisuća stranaca biti oduševljeno njihovim novogodišnjim koncertom u srcu Zagreba.

Atmosfera na dočeku nove godne u Zagrebu uz Let 3/Matija Habljak/PIXSELL

Gradski i seoski oci zabranjuju koncerte srpskih izvođača jer to nije primjereno valjda građanskom moralu, ali će žitelji tih gradova i sela s radošću pohrliti u glavni grad svoje države gdje je pet koncerata u najvećoj dvorani rasprodala – srpska pjevačica. Serijski klupski koncerti (Buč Kesidi, PipsChips&Videocliops, Rundek & Ekipa, Urban & 4…) dobivaju na sve većoj popularnosti, a s druge strane pada interes za neke provjerene izvođače koji će jedva ostvariti kakav nastup na nekom festivalu i tu se zaustaviti.

U geografskom smislu je podjela na veću popularnost lokalnih izvođača na lokalnim radijskim postajama i u ugostiteljskim objektima postala već stvar prošlosti. Raspitao sam se kod nekoliko ugostitelja diljem Hrvatske kakvu glazbu preferiraju u njihovim kafićima. Neki od njih su rekli da im posao ide naglašeno bolje ako se nakon 20-21 sat počinju puštati hitovi urbo folka. Drugi su rezolutni da takva glazba nikad neće u njihov bar, između ostalog, i jer druga klijentela izlazi van kada to čuje. Trendovi se, dakako, mijenjaju, ali je prilično izvjesno da će srpska popularna glazba postati sve čujnija ne samo iz automobila s otvorenim prozorima, nego i puno šire.

Isto tako, sve češće ćemo slušati neku glazbu koju iz svojih zemalja donose i strani radnici koje sve više srećemo na našim ulicama i na koncertu Leta 3. Vidjeli smo ih i na koncertu Majki. No, to nije nešto što bi bila samo hrvatska specifičnost. U Americi čak 69 posto slušatelja sluša glazbu koja nije na engleskom jeziku. U Hrvatskoj je svakim danom sve više slušatelja koji ne slušaju glazbu na hrvatskom ili engleskom jeziku (što je donedavno bilo dominantno), a popularnost stječe glazba na jezicima istočno od hrvatskih granica.

Sve će to, dakako, biti još začinjenije sve naglašenijom primjenom umjetne inteligencije, kreiranja novih privatnih kanala za prodaju i distribuciju glazbe, pojačanim utjecajem društvenih mreža i učestalom primjenom glazbe svugdje oko nas. U tom slučaju postat će sasvim izlišna neka nezadovoljstva. Jer, glazbeno je Hrvatska nadišla nacionalne okvire, ona je platforma za velike glazbene izbore, što najavljeni koncerti svih žanrova u 2024. i dokazuju.

S druge strane, u Srbiji Oliver, Tereza, Josipa Lisac, Fit i Let 3 i dalje imaju kultni status. I gotovo nitko mlađi ispod njih. Možda bismo se trebali zapitati zašto, a odgovori će nam puno toga otkriti.