Unatoč svim optimističkim najavama, posve je izvjesno da se koncertna aktivnost koja je danas noseći način prihoda glazbenicima, neće automatizmom nastaviti ondje gdje je surovo zaustavljena, negdje u ožujku 2020.

Nakon prvih zimskih nastupa u zagrebačkoj Tvornici (z++, Električni orgazam, Grše, Urban & 4…) te izvrsno organizirane dodjele nagrada Rock&Off, očito je kako i izvođači i publika željno očekuju razbuktavanje dvije godine zatomljenih koncertnih aktivnosti. No, s druge strane, posve je izvjesno da to neće biti tako jednostavno, odnosno, koncertna aktivnost koja je danas noseći način prihoda glazbenicima neće se automatizmom nastaviti ondje gdje je surovo zaustavljena, negdje u ožujku 2020.

Ponajprije – pandemija nije gotova.

Premda aktualni val pandemije jenjava, a omikron se pokazao razmjerno blagim u odnosu na deltu, to ne znači da neka sljedeća mutacija virusa neće opet biti razorna. Dakako, optimistički scenariji predviđaju da će covid prerasti u sezonsku bolest protiv koje ćemo se boriti cijepljenjem ili farmakološkim preparatima. U tom slučaju, otvorena su još barem dva pitanja: hoće li covid-potvrde morati i dalje biti nužne za ulaz na koncerte i u kojoj mjeri će neželjeni post-covid efekti utjecati na zdravlje i glazbenika i publike.

Nažalost, već sad se posljedice covida, bez obzira na fazu, mogu osjetiti i kao negativni učinci na koncerte. Adele je morala otkazati svoje preskupe nastupe u Las Vegasu, a Doja Cat nije došla na Brit Awardse s obzirom da je jedan član njenog tima zaražen. Aerosmith je otkazao europsku turneju s obzirom na organičenja u putničkom prometu i daljnju nazočnost covid-restrikcija.

S druge strane, organizatori i glazbenici nastoje osigurati čim više nastupa, pa ne čudi da i u Hrvatskoj slijedi revija koncerata, od Diane Krall do Kissa, kao u najboljim godinama. Ako se odgode ili ne otkažu, dakako.

Isto vrijedi i za koncerte domaćih glazbenika koji su uglavnom prošle godine nastupali na otvorenom uz publiku koja je imala covid-potvrde i odlučila da će ipak riskirati i otići u mnoštvo pratiti nastupe. Bio je to bolji način održavanja koncertne aktivnosti. Oni ostali pokazali su se uglavnom neuspješnima.

Online koncerti i institucionalna podrška

Prvo, online koncerti kao supstitucija pravima je kao sviranje zračne gitare u odnosu na pravu. Bilo ih je nekoliko, ali očito je da plaćanje i praćenje nastupa određenog izvođača u realnom vremenu nije nešto što može osigurati pravi koncertni doživljaj. Stoga i ne čudi kako je takva praksa zamrla kao potpuno neisplatljiva. Bilo je i pokušaja sponzorskog supporta, čak i na televiziji (MAXtv), ali sve to je više podsjećalo na popodnevnu dokolicu prigodom gledanja emisije Kod nas doma, a ne na koncertne nastupe.

Drugo, institucionalna podrška se, na neki način i očekivano, pokazala društvenom papazjanijom u kome se mnogi nabacuju blatom, a novac nestaje. Akcija Jer svirati se mora bio je dobrodošao pokušaj Ministarstva kulture i medija i Hrvatske glazbene unije da pomogne ugroženoj glazbenoj industriji, osobito svima onima u backstageu.

Bila je to potpora svim roadijima i ostalima koji osiguravaju da se koncerti održe, dok bi glazbenici trebali dobiti zaradu od ulaznica na koncertima. Neki su se koncerti održali, neki nisu, pa je trebalo – prema pravilima – vratiti donaciju, a od preostalog novca pokrenuo se natječaj Jer svirati se mora 2.

Nažalost, netransparentna razdioba sredstava, od najviših razina gdje nije jasno jesu li ta sredstva došla iz europskih fondova ili ne, jer različite informacije dolaze iz Ministarstva kulture i medija i Ministarstva financija do činjenice da ni članovi bandova ne znaju jesu li dobili novce ili nisu, odnosno ne znaju da je netko u njihovo ime zatražio sredstva, kao u slučaju Prljavog kazališta, potakli su mnoge sumnje. Očito, zdrava ideja realizirana je s mnogim u najmanju ruku nelogičnostima, što je glazbenicima dodatno pogoršalo situaciju.

ilustracija/Bojan Mušćet

Prilagodba i (ne)jednakost

Treće, rijetki nastupi u kome se pokazalo kako pravila za održavanje – nema. U istom razdoblju, u istoj državi, zbog različitog tumačenja covid-restrikcija otkazivali ne samo nastupe, nego i promotivne aktivnosti s procjenom da bi moglo biti problema ako se okupi više od 50 ljudi, dok su na drugim mjestima drugi izvođači uredno zapjevali ispred 12.000 ljudi. Još je to jedan od primjera smušene državne provedbe nerijetko upitnih mjera koje su sami donijeli.

Na što onda treba biti spremna publika, a na što glazbenici uoči upravo započete sezone serijala izvrsnih koncerata (a znam da se pregovara i s još nekim međunarodnim velikim imenima)?

Publika mora ukalkulirati činjenicu da će neki koncerti možda biti odgođeni ili otkazani, kao što je to bio nastup The Gentlemana u Tvornici. Jednostavno, organizatori moraju pratiti mjere iz dana u dan kao da prate vremensku prognozu i prema njima će odlučivati hoće li ili neće biti nastupa.

Dakako, svako otkazivanje ili odgoda za njih znači i gubitak dijela uloženih sredstava. Publici će, pak, uredno biti vraćen novac ili će im karta vrijediti za sljedeći nastup, osim ako nisu kupili kartu za INmusic festival. Organizatori tog festivala drže novac onima koji su u prvom naletu kupili karte već dvije godine bez mogućnosti povrata.

Kamata je ovogodišnje proširenje lineupa i dodavanje jednog dana festivala, ali to vrijedi i za one koji danas kupe kartu. Stoga prije kupnje ulaznica koncertni posjetitelji trebaju pogledati uvjete prodaje i zaključiti slažu li se s njima ili ne. Isto tako, zahtijevaju li organizatori testiranje za one koji nemaju covid-potvrde i trebaju li oni izdvojiti još pedesetak kuna za test.

Alternativna rješenja?

Glazbenici i koncertno osoblje će se morati snalaziti na neke druge načine. Ponajprije, svakako trebaju upregnuti vlastite snage, jer neka instituacionalna pomoć sigurno ne može biti rješenje, pa – kako vidimo – ni ambulantno rješenje. U tom smislu privremena prekvalifikacija može biti neka od solucija.

U Velikoj Britaniji povezali su dva i dva i osnovano je nekoliko agencija koje zaposlenicima u event-industriji, osobito onima koji rade na koncertima, omogućuju da pronađu neki posao na mnogobrojnim televizijama. Od početka pandemije porasla je i produkcija, na streaming servisima gotovo svakodnevno se pojavljuje neka nova serija, a i sami servisi se šire (za par dana u Hrvatsku stiže HBO Max, na primjer).

Potreba za iskusnim operativnim tehničarima na setovima je velika i sigurno je kako će oni otići ondje gdje ih trebaju, a kasnije mogu birati što će im se više isplatiti – televizijska ili koncertna produkcija, možda i dobrodošla kombinacija.

Kad su posrijedi sami glazbenici, mnogi od njih su i u ratnim vremenima bili prisiljeni svoje glasove ili instrumente primijeniti izvan pozornica. Mnogi su postali radijski voditelji, a neki su glasove ustupili za reklame. I na televizijama ima mnogo voditeljica ili sudionica u showovima.

Sanja Doležal imala je svojedobno jako dobro prihvaćen talk-show, Maja Šuput je najzapaženija članica žirija u Supertalentu, Minea se također nametnula kao zapaženija voditeljica nego pjevačica, a i Miroslav Škoro je bio zabavan u reklami za parizer. Mnogi pjevači glasom i celebrity-statusom vjerojatno mogu ući u neku medijsku zavjetrinu, na kakav radio i televiziju u slučaju daljnjih covid-nevolja.

Instrumentalisti, nažalost, očito moraju imati/smišljati plan B. Jer, aktualna pandemija nam pokazuje – svirati se ne mora.

No, valja se ipak nadati da takav plan neće trebati primijeniti i da će koncerti iz mjeseca u mjesec postati svetkovine glazbe na način koji nam je duboko usađen u srcu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.