Hrvatski i globalni fenomeni – od Jozinovićeva uspona preko tribute bendova do AI dominacije – signaliziraju pomak ka glazbi kao iskustvu, a ne kao umjetnosti. Autori se očito moraju prilagoditi, jer u protivnom riskiraju da postanu marginalizirani u eri gdje popularnost nije temeljena na talentu, nego na algoritmima i nostalgičnim emocijama

Queen Real Tribute je najveći europski tribute bend grupe Queen

U današnjem glazbenom Babilonu, gdje se granice između originalnosti i interpretacije sve više i sve češće brišu, očito je kako kriterij autorstva kopni, a publika sve lakše prihvaća izvođače koji ne stoje iza vlastita stvaralaštva. U Hrvatskoj, kao i globalno, ova pojava dobiva na zamahu, a korijeni su duboko usađeni u digitalnu eru, odnosno tehnološke inovacije s jedne strane, kao i nostalgične apetite publike s druge. Posrijedi je simptom šire krize autorskog identiteta, gdje se uspjeh mjeri ne samo talentom, već i viralnošću, i ekonomskom praktičnošću, i to u jednakim omjerima. O tomu na regionalnom terenu najbolje svjedoči primjer Jakova Jozinovića, mladog Vinkovčanina koji je postao regionalna senzacija bez ijedne originalne pjesme u repertoaru – barem donedavno. Njegov slučaj, uz tribute bendove čije ulaznice sve češće nadmašuju cijene koncerata autora te pojavu AI-generiranih „izvođača“ na ljestvica poput Billboarda, ilustrira kako se glazbena industrija mijenja pred našim očima.

Uspon Jakova Jozinovića predstavlja paradigmatski primjer hrvatske glazbene realnosti. Istreniran je u crkvenom zboru, no karijera mu nije započela u nekom bendu koji svira vlastite skladbe, nego de facto na društvenim mrežama, pjevajući obrade popularnih hitova – od domaćih klasika poput Gibonnijeva “Libra” ili Oliverove uspješnice “Nedostaješ mi ti” do regionalnih standarda kao što je Balaševićeva “Olivera”. Njegovi videozapisi na TikToku i Instagramu brzo su dosegli milijunske preglede, a publika je bila očarana njegovim emotivnim interpretacijama.

Do kraja 2025., donedavno bez ijedne autorske pjesme, rasprodao je pet koncerta u beogradskom Sava centru, gdje su karte išle kao vlak kroz šlag. Zakazan je i nastup u Areni Zagreb (koja prima pet puta više posjetitelja od Sava centra) i prodajna stranica odmah se raspala nakon puštanja karata u prodaju. Očito je kako je Jakov Jozinović s jedne strane fenomen, a s druge zrcalo današnjeg vremena. U eri gdje se glazba konzumira u kratkim formatima, Jozinović je iskoristio algoritme platformi: njegove su obrade poznate, lako prepoznatljive, a njegov glas – dubok i emotivan – dodaje osobni pečat koji publiku čini da se osjeća povezano. Nema potrebe za rizikom plasmana originalnog materijala; publika želi nostalgični ugođaj, a ne nužno nove stvari. U hrvatskom kontekstu, gdje je glazbena industrija i dalje fragmentirana, s ograničenim budžetima za promociju, ovakav je pristup ekonomski opravdan. Jozinović nije morao ulagati u produkciju albuma; društvene mreže bile su mu besplatni promotor. Tek nedavno, pod pritiskom popularnosti, objavio je prvu originalnu pjesmu, ali njegov uspon dokazuje da autorstvo nije preduvjet za slavu. Ovo odražava širi trend u regiji: mladi talenti koji su se par puta pojavili u TV showovima poput njega grade karijere na tuđim hitovima, jer publika plaća za emociju, ne za autorska prava.

Električni orgazam – povoljniji od tribute benda Azre / Foto: Filip Kušter

Sličan fenomen vidimo u tribute bendovima, koji su postali spajalica hrvatske i globalne koncertne scene. Uzmimo za primjer: ulaznice za tribute koncerte poput onih posvećenih grupi Queen, ABBA ili čak domaćim ikonama poput Olivera Dragojevića, često prelaze cijene nastupa manjih bendova s autorskim repertoarom. Pa i velikih: istoga dana su Zagrebu su nastupali Električni orgazam i Matori, Azrin tribute bend. Ulaznica za Orgazam stajala je 19 eura, a za bend koji izvodi obrade Štulićevih pjesama 20 eura. K-pop tribute show u kojem no name šestorka izvodi najveće hitove korejskog popa rasprodao je Arenu Zagreb na nastupu 20. ožujka sljedeće godine.

Zašto je tako?

Nostalgija je ključ. Publika želi doživjeti vibe originala bez visokih troškova. Originalni bendovi poput Rolling Stonesa ili Metallice u Hrvatsku došli su jednom ili dvaput, a njihovi nastupi u inozemstvu naplaćuje se stotine eura. Tribute bendovi u klupskoj ili dvoranskoj atmosferi nude glazbenu repliku doživljaja po pristupačnoj cijeni. U SAD-u i Europi tribute bendovi za Taylor Swift ili Beyoncé, čiji su originalni koncerti su rasprodani mjesecima unaprijed po astronomskim cijenama, nude alternativu gdje karte stoje više od koncerata lokalnih autora. U Hrvatskoj, regionalni bendovi poput Dino Dvornik Tributea ili Dancing Queen ABBA Revivala pune klubove poput Tvornice kulture, gdje su cijene ulaznica oko 25 eura, dok mnogi autori jedva prodaju karte po 10-15 eura. Ovo ukazuje na ekonomsku realnost: tribute je siguran ulog za organizatore – publika zna što dobiva i nema rizika od slušanja „lošega novog albuma“. S druge strane, autori moraju ulagati u promociju, a publika je skeptična prema nepoznatom. U kontekstu hrvatske scene, tribute bendovi postaju sve profitabilniji. U Muzeju novog vala u Zagrebu nedavno je organiziran i festival takvih bendova.

Najrevolucionarniji aspekt ovog trenda, odnosno game changer, ulazak je umjetne inteligencije u glazbenu arenu. AI-generirani „izvođači“ već osvajaju ljestvice, kao poput Billboarda, gdje su pjesme koje „izvode“ Xania Monet ili Solomon Ray dosegle regularni ulaz na ljestvice. Xania Monet je postala prva AI-powered umjetnica na airplay chartu, dok je Solomon Ray, AI kršćanski pjevač, sintetičkim gospelom zauzeo vrh iTunesa i Billboarda. Ove „pjesme“ generirane su algoritmima, bez ljudskog autorstva u podlozi: AI koristi postojeće podatke da stvori „nove“ kompozicije, a publika ih konzumira na platformama poput Spotifya i TikToka. U 2025., barem jedna AI pjesma tjedno ulazi na Billboard, što pokazuje kako se glazba pretvara u komoditet.

Xania Monet – AI pjevačica

Iz hrvatske perspektive, ovo može biti alarmantno: naša scena, još uvijek vezana za tradicionalne izvođače poput Prljavog kazališta, Parnog valjka ili Marka Perkovića Thompsona, suočava se s globalnim tehnološkim pritiskom. Zamislite hrvatski AI koji sklada i pjeva poput Gibonnija, ali ne može se nazvati plagijatom – to bi moglo potisnuti i obeshrabriti mlade talente. AI nema troškove, može proizvoditi beskonačno, a publika, naviknuta na brzi sadržaj, ne primjećuje razliku. Studije pokazuju da slušatelji teško razlikuju AI od ljudskog, što definitivno dovodi do devalvacije autorskog rada.

Do kraja šezdesetih, i naši su bendovi izvodili glazbu drugih autora i bili su jako uspješni, no ne pamte se, osim u umirovljeničkim sjećanjima tadašnjih poklonika te književnim i diskografskim radovima Siniše Škarice. Isto tako, činjenica je da je najuspješniji hrvatski izvođač bio dvojac 2 Cellos, koji isto nije imao autorskih skladni, a lansirna rampa njihova uspjeha bio je YouTube. Danas je njihov uspjeh samo relikt prošlosti, dok se i dalje, na primjer, naglašavaju dometi s autorskom pjesmom u interpretaciji Ive Robića na američkoj i britanskoj top-ljestvici.

Ovi fenomeni – od Jozinovićeva uspona preko tribute bendova do AI dominacije – signaliziraju pomak ka glazbi kao iskustvu, a ne kao umjetnosti. U Hrvatskoj, gdje je glazba dio kulturnog identiteta, ovo može biti prijetnja, ali i prilika za hibridne modele. Autori se očito moraju prilagoditi. Ako se ne promijene, riskiraju da postanu marginalizirani u eri gdje popularnost nije temeljena na talentu, nego na algoritmima i nostalgičnim emocijama.

Ovo nije samo prolazni trend; to je nova paradigma glazbene industrije. A publika ako se autora sjeti – sjeti se.